Piše: Sanja Zadro
Među reprezentativnijim realizacijama na polju javne arhitekture u Mostaru u razdoblju austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom dva su djela Josipa Vancaša u tadašnjoj Glavnoj ulici, današnjoj Ulici Maršala Tita: Vojna komanda i filijala Zemaljske banke. Prva je, dakle, u početku imala vojno – administrativnu funkciju, ali su obje, u skladu s uobičajenom praksom, nakon odlaska austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine, korištene za druge javne namjene u svim političkim sustavima koji su se tijekom XX. stoljeća izmijenili na ovim prostorima da bi u posljednjem ratu bile teško devastirane te, kao i hotel Neretva i niz drugih reprezentativnih primjeraka graditeljskoga naslijeđa iz ovoga razdoblja u Mostaru, još uvijek čekaju obnovu.
Godine 1896. Mujaga Komadina otkupio je zemljišnu parcelu u Glavnoj ulici na kojoj je ranije bio sagrađen turski han te je zemljište potom iznajmio austrougarskoj vojsci. Na izradi projekta za monumentalnu neorenesansnu zgradu Vojne komande angažiran je Josip Vancaš. Na zgradi su tijekom 1930-ih poduzete brojne pregradnje, a vodio ih je Miroslav Loose. Ulomke iz njegovoga dnevnika koji se tiču ovih pregradnji Karlo Drago Miletić donosi u knjigama Mostar: Glavna ulica i Veliki graditelj Miroslav Loose.
Zahvate je poduzimao u dogovoru s članovima obitelji Peško kojima su sinovi Mujage Komadine prodali zgradu nakon očeve smrti, a u to je vrijeme korištena u različite svrhe. Uglavnom je udomljavala ugostiteljske i trgovačke objekte, a jedan je dio prizemlja korišten za kino. Bili su u njoj i uredi mostarske Općine, trgovine Zemaljskoga magazina (ZE – MA), odnosno Narodnoga magazina (NA – MA). Pregradnje je Loose trebao izvesti da bi se prostori prilagodili novim funkcijama. Izvorni izgled vanjštine pri tome nije remećen. Kao što će biti slučaj i s desetljeće kasnije dovršenom Vancaševom filijalom Zemaljske banke u neposrednoj blizini zgrada Vojne komande ilustracija je odnosa austrougarske vlasti prema nasljeđu osmanlijskoga perioda. Han na čijem je mjestu Vojna komanda građena nije bio jedina zgrada koja je srušena da bi se proširila ulica i da bi se, nakon prilagodbe parcele, sagradila javna ili stambeno – najamna zgrada. Ulica je proširena, prenoćište srušeno, a sagrađena je neorenesansna palača.
U urbanom tkivu kojem se priključila nije mogla doći do izražaja ni u približnoj mjeri u kolikoj su mogle javne građevine koje su u to vrijeme podizane na prostranim zemljištima i trgovima nove faze planiranja i teritorijalnoga rasta Mostara (primjerice Velika kraljevska gimnazija ili Kotarski sud). Vojna komanda bila je jedna od ilustracija onoga što Neidhardt zove remećenjem sklada. Radilo je se, dakle, o Vancaševoj neorenesansnoj realizaciji harmonične tlocrtne dispozicije s unutarnjim dvorištem.
Odlikovala ju je rustikalna obrada donje zone pročelja i pilastara na uglovima s pravilnim ritmom organizacije prozorskih otvora na objema etažama, apliciranim vojničkim emblemima i inicijalima Mujage Komadine. Stilskim i oblikovnim značajkama usporediva je s onodobnim Vancaševim ostvarenjima u Sarajevu. Središnji je dio pročelja povišen u odnosu na bočne i zaključen kosim krovom čime Vancaš, u ovome slučaju, donosi aluzije na stilsko usmjerenje prema sjevernjačkoj neorenesansi osobito ako se tome pridodaju i prilično osebujno artikulirane zone oko središnjega, ali i bočnih portala. Realizirani Vancašev projekt za Vojnu komandu u Mostaru (1898.) čuvanja je vrijedno arhitektonsko djelo koje stilski i oblikovno pripada periodu historicizma, inačici sjevernjačke neorenesanse. Elementi secesijskoga rječnika prisutni su na pročelju. Ovdje im je funkcija isključivo dekorativna.
Sličan je slučaj bio i s filijalom Zemaljske banke. Unatoč tome što mu je velik broj projekata realiziranih na tlu Bosne i Hercegovine (uključujući obje realizacije u Mostaru), oslonjen o importirane stilske obrasce, upravo je Vancaš jedan od inicijatora onoga što su Ibrahim Krzović i Nedžad Kurto još 1980-ih svrstali pod liniju secesije na koju će se nadovezati domaća moderna arhitektura. Vancaš je to zvao bosanskim stilom jer je njegovo vrijeme, u povijesti arhitekture srednjoeuropskoga kulturnog okvira, bilo vrijeme traganja za nacionalnim stilovima, a on je najviše radio u Bosni i Hercegovini. Takav se odnos prema baštini temelji na poštivanju nasljeđa ranijih faza urbanoga razvoja, poznavanju tradicionalnih materijala i klimatskih preduvjeta projektiranja i gradnje. Unatoč tome što je bio arhitekt u službi Zemaljske vlade i što mu je velik broj projekata svrstiv u okvire srednjoeuropskoga historicizma, u Vancaševom je pisanju o bosanskom stilu, prepoznatljiva moralna okosnica srodna onome o čemu je kasnije pisao Juraj Neidhardt.
Letargija i/ili eksperiment? Uzroci i posljedice rušenja, nadogradnje i resemantizacije
Rekonstruiranje razorenih gradskih jezgri i pojedinačnih spomenika uobličuje koherentan, jednosmislen zaključak turbulentnih faza njihove povijesti. Takav je slučaj bio s Dresdenom i Varšavom nakon Drugoga svjetskog rata. Takav je bio slučaj i s najužim pojasom stare jezgre Mostara nakon rata 1990-ih. Unatoč tome što su u praksi uspjele, te su rekonstrukcije problematične iz više razloga. Svakom se od njih gradi određena priča koju bismo priručno mogli zvati fikcijom. Nerijetko se potom problematizira kriterij autentičnosti, a dolazi i do svojevrsnoga brisanja tragova konflikta koje je nekad, uz valjan nadzor, korisno ostaviti u gradskom tkivu. Stoga obnova spomenika ne mora nužno značiti njegovu cjelovitu rekonstrukciju. Saniranje zatečenoga stanja i opasnosti od daljnjega urušavanja prvi su koraci koje bi na zgradi trebalo poduzeti. Inkorporacija nove strukture i funkcije u postojeću (nakon sanacije) može biti sljedeći korak. (Re)konceptualizacija ruševine jedno je od općih mjesta u znanstvenom pisanju o graditeljskoj baštini.
Potreba da se stav prema ruševnim dijelovima materijalne okoline mijenja i nadograđuje, bez obzira na vrijeme kad se povijest umjetnosti etablirala kao znanstvena disciplina, stara je kao i bilo koji kulturni i civilizacijski napor u problematiziranju odnosa trenutka u kojem živimo s ranijim dijelovima kolektivne povijesti. U praksi se to manifestira na različite načine od kojih se neki trude biti pošteni prema slojevitosti urbane i arhitektonske povijesti mjesta/teritorija. Nije lako, ali se događa. Eksperimentalni pristupi čuvanju baštine danas podrazumijevaju kreativan dijalog s materijalnim ostacima ranijih faza urbanoga razvoja. Ujedno mogu osigurati prostor za komentar aktualnih društvenih i političkih okolnosti koje se izravno tiču načina na koji će (iz)građeni dio nekoga prostora biti prezentiran posjetiteljima i mještanima.
Takve intervencije česta su pojava u gradovima koji su značajno obilježeni posljedicama političkih konflikata, ekonomskih kriza, tehnoloških katastrofa. Nerijetko se ruševna industrijska postrojenja saniraju u potrebnoj mjeri da bi služila izložbenoj i/ili izvedbenoj svrsi. Takav oblik prenamjene ne iziskuje cjelovitu rekonstrukciju. Dapače, on je izbjegava. Ruševina je podsjetnik. O tome kako se odlučuje o zaštiti kulturno – povijesne baštine u Mostaru imali ste priliku čitati u ranijim reakcijama Društva povjesničara umjetnosti. Prije svega se to odnosi na tekst Tatjane Mićević – Đurić Zaštita kulturno – povijesnog nasljeđa u Mostaru gdje autorica, između ostaloga, sistematizira i ranije spomenute faktore u odlučivanju o sudbini oštećenih i zapostavljenih dijelova urbanoga tkiva. Javne površine i ostaci arhitektonskih kapaciteta kojima je funkcija nekoć bila javna, u takvom lokalnom kontekstu, mogu i trebaju pružiti prostor za djelovanje, komentar i otpor. Time se ipak ne rješava do kraja pitanje njihove funkcionalnosti jer ruševine ne samo da nisu upotrebljive za stanovanje i javnu upotrebu, nego su i opasne. Njihov je broj u Mostaru danas značajna komponenta urbanoga tkiva i ta je činjenica simptom nečega što ne treba biti skriveno. Stoga bi odluke o cjelovitoj rekonstrukciji također trebalo donositi s oprezom. Uz sustavno popisivanje, katalogizaciju i valorizaciju ostataka, o njihovoj bi sudbini trebalo misliti imajući na umu moguće oblike kreativnoga dijaloga s prošlošću i prezentacije baštine zajedno s traumama o kojima ta baština svjedoči.
Najvažnije je pitanje ipak ostalo neodgovoreno.
Tko donosi odluke?
Tko će biti odgovoran ako ostaci zgrade ipak budu srušeni? Kako to obično s najavljenim događajima biva, javnost će biti bar okvirno informirana o danu (i/ili satu) rušenja. U svakom slučaju, na te informacije zainteresirani pojedinci imaju pravo i znaju od koga i kako ih mogu dobiti. U blizini zemljišne čestice za koju je Vancaš 1900., nakon rušenja osmanlijskoga prenoćišta i prilagodbe parcele, projektirao austrougarsku Vojnu komandu, toga će se dana pojaviti ljudi s bagerima i nalogom za rušenje. Tko ili što sprječava građanke i građane Mostara da ih ometu u provođenju odluke koju je netko donio ne pitajući ih ništa, odluke koja ih se tiče koliko i mnogi drugi izbori na koje već dva desetljeća ne utječu, a mogli bi? Na svu sreću, provedba odluke Federalne komisije može se zaustaviti i bez kolektivnoga okršaja s bagerima.
Ruševina je svjedok i ostatak onoga što je prošlo. Jednako tako, vidjeli smo, može biti i početak onoga što dolazi. Pametan bi korak bila javna rasprava u kojoj će sudjelovati svi zainteresirani pojedinci i svi faktori u odlučivanju. Glasanjem bi se mogla donijeti odluka o tome hoće li se zgrada obnoviti (bar djelomično vratiti u upotrebu) ili će se nastaviti s rušenjem.
