Piše: Sanja Zadro
Čuvanje graditeljskoga nasljeđa jamac je održivoga urbanog razvoja. Jednako tako, posljedice svega čega se sjećamo ili što možemo dokumentirati urezane su među ožiljke iz kojih ovaj grad treba učiti. Dihotomija zapadnjačkoga i tradicionalnoga u gradskoj fizionomiji Mostara jedan je od prepoznatljivih elemenata njegove ambijentalne privlačnosti.
Postavljajući pitanje o tome što naša tradicija jest, valja se vratiti vremenu u kojem je zaštita spomenika na našem prostoru funkcionirala u znatno većoj mjeri institucionalizirano i transparentno nego što je to danas slučaj. Godine 1953. Juraj Neidhardt izrazito je nadahnuto pisao o čovjekoljubivosti orijentalnoga urbanog razvoja Sarajeva.
Bezrezervno je kritički degradirao ono što je zvao „neskladom“ i za što je odgovornost pripisivao austrougarskoj okupaciji bosanskohercegovačkih gradova. Pitao se i što bi od staroga trebalo sačuvati, a što rušiti, kako graditi novo. Na pitanja je odgovorio idejom o ponovnoj transformaciji stare sarajevske čaršije u kulturno žarište grada. Podnaslovivši dio teksta Nova čaršija – kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje, Neidhardt razmatra i ideju obnove starih zanatskih oblika proizvodnje i privređivanja. Predlaže čuvanje najstarijega dijela grada u funkciji jezgre na koju se, po načelu historijske aglomeracije, nadovezuju novi slojevi ili periodi arhitektonske povijesti. Austrougarskoj izgradnji najviše zamjera nesmotreno interveniranje u stare jezgre i njihovu okolinu impozantnim blokovskim strukturama kojima je funkcija dobrim dijelom bila stambeno – najamna. Iste je godine Neidhardt, zajedno s Džemalom Čelićem, objavio tekst Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička problematika konzerviranja i restauriranja mosta i okoline te korigiranje udaljenijih objekata, koji optički pripadaju okolini mosta. Riječ je o rezultatima terenskoga uvida u stanje u kojem se Stari grad u Mostaru nalazio početkom 1950-ih. Cjelovita urbanistička regulacija grada nije provedena ni u austrougarskom ni u međuratnom periodu.
Tekst objavljen u Našim starinama 1953. prijedlog je urbanističke regulacije okoline Staroga mosta i kritika austrougarskoga načina nošenja sa starom gradskom jezgrom. Uzimajući u obzir da su toj jezgri prije okupacije pripadale i dvije ulice koje su pretvorene u prometnice, tekst se dotiče i stupnja regulacije koji je austrougarska uprava provela u Glavnoj ulici, rušenja objekata i gradnje novih impozantnih blokovskih struktura koje, protivno načelu historijske aglomeracije, narušavaju ambijentalni sklad.
Jedan od ključnih preduvjeta zdravoga gledanja na kronologiju i složenost isprepletenih faktora u oblikovanju slike grada sistematizacija je spomeničke baštine iz različitih perioda. Uz materijalno stanje spomenika, neophodna su građa i dokumenti o ranijim urbanističkim idejama od kojih nisu sve realizirane, fotografski i arhivski materijali. S obzirom na nedovoljno očuvanu građu koja bi na ovaj način cjelovito dokumentirala faze urbanoga razvoja Mostara, dodatni i iznimno vrijedan izvor su izvještaji o aktivnostima državnih instanci nadležnih za zaštitu spomenika jer je odnos prema baštini vrlo važan čimbenik razvoja grada.
Vrijeme u kojem se ono što rušimo gradilo, vidjeli smo, nije bilo milosrdno prema vremenima koja su mu prethodila. Hoćemo li ponavljati ono što osuđujemo?
