Tour Guide Mostar je pozvao sve zaljubljenike u pisanje iz Bosne i Hercegovine da napišu tekst na neke od ponuđenih tema o kojima možete saznati više klikom na LINK . Na natječaj se prijavilo 93 priče iz raznih gradova Bosne i Hercegovine. Samo 29 autora je zadovoljilo kriterije takmičenja i čije radove smo uzeli u razmatranje. Radove još 6 autora smo objavili ali nisu zaodovoljili sve kriterije takmičenja.
Pobjednik će biti nagrađen prikladnom novčanom nagradom u iznosu 200KM. Molimo da nas pobjednik kontaktira kako bismo se dogovorili oko preuzimanja nagrade.
Sve radove razvrstane prema kategorijama možete pročitati na linkovima ispod:
KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU JE ŽIVOTNI STIL”.
1.MIRNES MODRIĆ
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davnougasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu…
2.DALILA SPAHIĆ
Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak.
Dalila Spahić, 22, Mostar, studentica
3.DŽENITA DELALIĆ
Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.
4.DŽANEL BILJANOVIĆ
I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču
5.KRISTINA GADŽE
Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob.
6.STEVAN STANČIĆ
Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili.
7.LJUBICA DRAČA
Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta stvari znači ta rakija.
8.LIDIJA SEJDINOVIĆ
“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.
9.ANĐELA JURIŠIĆ
Andrić je jednom rekao kako ga u Mostaru budi svjetlost. No, nikad nije istaknuo je li riječ o svjetlosti grada ili njegovih ljudi.
10.HANA ŠEHOVIĆ
Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
11.SAMIRA SMAJLOVIĆ
Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima. A gdje to dvoje ima, i život je lijep.
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Možda bismo mogli krenuti od sitnica koje su u našoj moći. Da, recimo, ne poprskamo pješaka autom dok pada kiša. Ako smo ga već oblatili, da ne trubimo sirenom iz sve snage ako nekoga poznatog vidimo na ulici. Da budemo više na ulici nego pred ekranima. Više pitanja i manje ljutnje. Ne bi bilo loše da prestanemo nanositi plastične kese iz supermarketa i pekara u tonama kući. Trebali bismo nazvati nekoga od koga smatramo da smo se ogriješili. Možda nije toliko strašno . Voziti bicikl. Putovati vozom. Može i neki zagrljaj,, poljubac, šta znam…Tako tih sitnica pa bi ono veće i bolje moglo i prije doći.
Rađa li se Neretva samo jednom? Kažu da se prvo iznjedri negdje duboko u tminama Zelengore, britka i uska da bi potom rasla, kupeći sve pritoke koje svakodnevno proživljavamo a često ne primjećujemo: podsmijeh zbog gojaznog komšije koji popravljajući golfa ne kapira da mu je pola guza ispalo na ulicu, tugu jer neko koga volimo je daleko, nervozu jer nema dobrog wi-fi signala…Sve te sitnice Neretva upija, jer je mlada i željna svega, vidi svugdje priliku i panično grabi svaki naš odraz, bojeći se da nešto ne propusti. I kad konačno, negdje kod Konjica, bude zadovoljna svojom veličinom – naljuti se. Ljuta je jer je ne primjećujemo, osjeća se zapostavljeno. Vriskom se probija kroz krš i to nije više ona izvorska bezopasna djevojčica. Ona je sila koja zahtjeva pun život i nije sklona kompromisu. Mi je krotimo jezerom, crpimo energiju, govorimo joj da se smiri. Ne! Ona se i dalje buni, pobjesni svojim vodama, otme se iz betonskih lanaca, pravi nam probleme. Tako nagla, nespremna i hladna, ona izbija iz kotlina u zrele doline koje žude za njenim kapima i u šoku shvata da njen tok više nikada neće biti isti. Ona će docnije uživati u ravničarskoj monotoniji, sretno stremeći prema Jadranu, ali tu kod Mostara, ona i dalje vuče svoju nesigurnost i plahovitost.
Tu se Neretva mijenja, preporađa. Tu je Mostar.
Mostar – njena bol zbog prošlosti planinskih litica koje je neće više izazivati i njena sreća zbog ravničarske budućnosti koje će joj pružiti dugo traženi smiraj.
Sva ta nesigurnost, pitanja i promjene teku kroz sam Mostar. U tom klinču, oni koje žive u Mostaru, razumiju nas koji dolazimo i prelazimo Stari, tražeći odgovore – koja voda je nama pogodnija? Šta izabrati? Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili. Negdje u pozadini se čuje Zoster, neko predlaže da se ide na ćevape ili na Rujište. I ti nesvjesno upadaš u mostarsku opuštenost iako u tebi kola podmornica pitanja. Mostarke i Mostarci znaju kako je biti na vjetrometini i neprimjetno ti poturaju podupirače da se ne srozaš ili da previsoko ne uzletiš. Mi, koji dolazimo sa strane, osjećamo to kao dobrodošlicu a za njih je to obaveza i misija koja se podrazumijeva. Jer oni koji su hodali mostovima kojih nije bilo kada su bili prijeko potrebni jako dobro znaju kako jučerašnje sestrinske obale već sutra mogu biti skoro pa nedostižne. Ne žuri, sjedi, neće para pobjeći, kud ćeš sad, biće dobro, hoćeš još nešto, ne brini, ostani…su samo neke od okosnica mostarskog duha. Jer mi ćemo vjerovatno otići a oni koji ostaju moraju iznova, svaki dan, ali svaki dan, dočekivati neke nove nedoumice i novu ljutinu Neretve. I odakle god mi došli, čini se da taj mostarski stil i energija kao giljotina odrube neku našu misao ili doskorašnjii kruti stav. Tako ćeš vidjeti turistkinju iz Malezije kako opijeno njuška po Kujundžuluku nesvjesna da će ovdje naći mnogo više od jeftinog suvenira. Ili belgijskog tinejdžera kako tabana kaldrmom i škljoca kamerom, pokušavajući zarobiti Mostar u neki fajl. Mnogi dođu sa idejom da nešto uzmu ali Mostar im uvijek nešto slatko otima. I zato se osjećamo sretni jer smo prazni, jer tereta više nema. Vukli smo besmislenu tešku prikolicu misleći da će nam sve to trebati, izgorili na suncu, išamarani hladnom Neretvom. Teret se raspao, naši dronjci su se isparali, drago kamenje je izblijedilo, naše sebično vrijeme je pokleknulo pred sahat kulom.
Mi u Mostaru. Priča koju su mnogi bezuspješno pokušali objasniti i vez iz kojeg ćemo izaći nabodenih prstiju ostajući u izazovu da ga završimo.
