Grad koji živi hedonizam – pismo jednom razočaranom namćoru iz Mostara

Ljubica-Draca

Godine: 29

Grad: Doboj

Zanimanje: Magistar engleskog jezika i književnosti

Kako poboljšati život u BiH?
To mogu samo mladi ljudi. Ako prihvate da su tu gdje jesu s razlogom i da zivot u Bosni nije kazna vec blagoslov. Jer ova zemlja ima mnogo, i previse, da da i omoguci i nama i drugima. Steta je sto su nas s godinama zaslijpeili lazima i politkom i nacionalizmom pa mnogi jos ne mogu da vide velicanstvene gradove, rijeke, prirodu i ljepote ove drzave i sve sanse koje imamo da rastemo, razvijamo se, i bogatimo se. Kada mladi to uvide, svima ce biti ljepse i bolje. 

Hmmm… znam da piljiš u riječi naslova i misliš kako sad slijedi duhovna pripovijetka sa podugim spiskom nazovi bajkovitih opisa grada koga vidiš svaki dan, ali nekim drugim očima jer tebi je možda to grad kao i svaki drugi, i dan kao svaki drugi i ‘ljepota’ kao i svaka druga. Moram da te razočaram, jer nemam namjeru da o tome pišem.

Vidiš, tebi kao građaninu ovog grada svaka ulica je ista, svaki sokak isti, svaki kafana, birtija, klupica – ista. Dosadna. Svagdašnja. Milion puta već viđena. Svaki trun prašine na putu od kuće do svog odredišta znaš. Svaki kamen u kaldrmi i svaki komad željeza u mostu znaš. I Muju koji svako jutro kuka ti kraj avlije jer opet ustaje u 5 ujutru da sve pripremi u svojoj ćevabdžinici, al’ opet ni nakon 25 godina od nje ne odustaje; i njega eto znaš. I Stjepana koji svaki dan i kad od podne radi psuje svu djecu u sokaku jer kasni zbog njih – a znaju svi da je jednostavno ljenština i da i dalje kod kuće ručno pravi ogrlice za onu svoju malu iz Duvna. I svakog koga na ulici sretneš, dovraga, i starog i mladog znaš. Svi su isti. Svi su naporni i dosadni. Sve ne možeš da ih gledaš.

A šta da ti neko sutra dođe i kaže da nikada više ništa od toga nećeš da vidiš? Da li bi bio miran? Da li bi žalio? Znam da bi.

Jer to što ti gledaš i znaš i u čemu uživaš svaki dan – nekom je privilegija. Nekome je to bogatstvo. Za neko malo, siromašno đače iz provincije koje su po prvi put poslali na ekskurziju u tvom gradu po prvi put vidi zelenilo Neretve i dotiče njen smrtno hladan tok. Po prvi put iz svog džepa samo vadi novac i jede ćevape. Po prvi put posmatra most, beskrajan i veličanstven u njegovom mladom, neiskusnom oku. Tu kupuje i prvi suvenir i zagleda šiše i pita se da li to smije ponijeti ocu i majci kao poklon ili bi ga moglo koštati silnih batina što je iole i pomislio da se tome približi.

Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta  stvari znači ta rakija.

Njima, koji nisu imali sreće da su ovom gradu tako blizu ili da u njemu živi nezamislivo je uživati i u najsitnijim njegovim detaljima i ljepotama svakog dana i svaki noći. I to je vidiš to bogatstvo koje pripda samo tebi, samo meni, svakom iz Bosne. Darovala nam je neka viša sila da doživimo i živimo hedonizam koji je mnogima nedostupan i dalek kao što su nama daleke piramide u Egiptu i kenguri u Australiji. Darovao nam je ovaj život snagu i priliku da iskusimo čari ovog grada ili svaki dan ili nekoliko dana u godini, a neko to nema i nikada neće imati.

Čuvajmo to…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.