natječaj u pisanju

MOMENTUM Životni Stil25 Jula, 201725 Jula, 2017

Objavljeni radovi pod tematskom kategorijom “Živim stilom kakvim ja hoću”

KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU”.

1.IVANA DUPLJANIN

Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život.

2.ANA GALIĆ

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

natjecaj-u-pisanju — Fotografija : Ana Galić

3.DALILA KERO

Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.

4.DARIJA MARKOVIĆ

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo?

5.ZEMIRA ĆORDIĆ

Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato.

6. MEŠA SMAJIĆ

Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

7.NIKOLINA MILETIĆ

Pa…kad se u gluho doba noći gotovo potpuno isprazne ulice, dok žmirka rasvjeta na Aveniji, a kroz krošnje platana se provlači vjetar, Mostar je pedesetogodišnjak s tek pripaljenom „Drinom“ koja se nemarno klati među zubima. Bezbrižan, dostatan, na prvi pogled pomalo sumnjiv, već na drugi potpuno bezopasan.

8.AMRA MUJEZINOVIĆ

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir.

MOMENTUM Životni Stil19 Jula, 201719 Jula, 2017

Objavljeni radovi pod tematskom kategorijom “U ovom gradu je životni stil”

KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU JE ŽIVOTNI STIL”.

1.MIRNES MODRIĆ

Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu…

2.DALILA SPAHIĆ

Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak.

nagradni-natjecaj-u-pisanju — Dalila Spahić, 22, Mostar, studentica

3.DŽENITA DELALIĆ

Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.

4.DŽANEL BILJANOVIĆ

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču

5.KRISTINA GADŽE

Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob.

6.STEVAN STANČIĆ

Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili.

7.LJUBICA DRAČA

Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta stvari znači ta rakija.

8.LIDIJA SEJDINOVIĆ

“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.

9.ANĐELA JURIŠIĆ

Andrić je jednom rekao kako ga u Mostaru budi svjetlost. No, nikad nije istaknuo je li riječ o svjetlosti grada ili njegovih ljudi.

10.HANA ŠEHOVIĆ

Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.

11.SAMIRA SMAJLOVIĆ

Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima. A gdje to dvoje ima, i život je lijep.

MOMENTUM Životni Stil17 Jula, 201717 Jula, 2017

U ovom mjestu živim kako ja hoću-Amra Mujezinović

Godine: 32

Grad: Šerići – Živinice

Zanimanje: Bibliotekarka

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.

Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.

Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.

Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele, imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

Knjiga mog života – Meša Smajić

Godine: 18

Grad: Sarajevo

Zanimanje: Učenik Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Čovjek se susreće sa raznim izazovima i pitanjima tokom svog života. Jedan od mnogih zadataka svake individue je da odluči da li će se izdvojiti iz mase ili utopiti u njoj. Životni stil nam omogućava upravo to izdvajanje i on je siguran put ka ostvarivanju osobe. No, stil se može poboljšati samo ako to mi želimo. Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

Dolazim za deset minuta je brza laž koja uvijek kupi malo vremena. Sada je žrtva bila moja djevojka, Sajra, koja me očekuje ispred našeg kutka u gradu, mjesta na kojem smo popili našu prvu kafu. Moja mala laž je bila toliko česta da je Sajra znala da me neće biti još pola sata, te se odlučila na šetnju gradom.

A ja? Nakon kratkog tuširanja, obukao sam se sa osmijehom na licu. Prije nekoliko godina moje odijevanje se svodilo na nekoliko majica sa raznim natpisima i par farmerki. Danas u ogledalu vidim mladu osobu koja je majicu zamijenila košuljom i sakoom, a farmerice pantalonama. Zašto? Naša odjeća reflektuje našu ličnost, mi se mijenjamo, odrastamo, naše odijevanje trpi slične promjene. Uostalom, ubrzani proboj trenerke na gradskoj sceni kao nešto moderno me nije oduševilo. Nastupilo je doba u kojem se klasični stil ističe kao neobični i iako sam se trudio stopiti sa okolinom, moj stil odijevanja mi to ne dopušta.

Izlazak iz stana je bio buran kao i uvijek. Roditeljsko, skoro simpatično zapitkivanje treba li mi para i zaključaj i čuvaj se preko ceste su me ispratili. Žurio sam na tramvajsku stanicu nadajući se da će me sreća pogledati u vidu žutog, antički starog tramvaja kojeg neću čekati predugo.

I tako. Čekam tramvaj uobičajenih 15 minuta. U ovom gradu su se stoljećima mijenjale vlasti, dominantni umjetnički pravci i muzika, ali naša opuštenost nikada.

Uspjeh u pronalaženju mjesta za sjedenje je nešto čime se svaki građanin ponosi. Moje sjedište nije bilo udobno, ali služilo je svrsi. Oduvijek mi je bilo nevjerovatno kako tona željeza stara desetljećima može i dalje da se kreće. A tek zvukovi koje proizvodi. Simfonija tramvaja i šina na koju bi bio ponosan svaki bečki klasičar. O paleti mirisa suvišno je pričati. Prozori su uvijek zamandaljeni jer se u protivnom pojavljuje najopasnije biće bosanskohercegovačke mitologije: Propuh.

Kako nisam imao nekoga s kim bih podijelio trenutke provedene u tramvaju, zaronio sam duboko u svoja najdraža sjećanja.

Sajra i ja smo se upoznali prije nekoliko mjeseci. Kao i svaki vrijedni student, kada bih se sjetio da se sezona ispita bliži, odlazio sam u Altu, shopping centar koji je susret visoke mode i visoke udobnost za srednjoškolce koji misle da će to što su viđeni među studentima značiti da su i oni sami studenti. Izvadio sam svoju knjigu iz Anatomije čovjeka i krenuo u detaljno prelistavanje udžbenika izdatog prije rođenja mog oca. Zaokupljen fascinantnim činjenicama o čovjekovom skeletu, ugledao sam nju, Sajru.

Nagli trzaj pri kočenju me vratio u sadašnjost. Napustio sam tramvaj i zaputio se prema zbornom mjestu. Kamerni teatar je jedno od rijetkih objekata koje je uspjelo ostvariti svoj primarni cilj, biti mjesto u kojem je umjetnost oslobođena stega.

Susret sa Sajrom uvijek željno očekujem. Sa najširim osmijehom na licu, njen zagrljaj je toplo utočište u koje se rado vraćam. Osjećaj je isti kao kada je užurbano prišla mom stolu u Alti u potrazi za spasom od njene sestre koja je zahtijevala da zajedno idu u potragu za pratnjom na predstojećem vjenčanju njihovog brata. Ugledavši me tada, Sajra je izmislila priču kako me poznaje i odvela me sa sobom na navodno dogovoreni izlazak. Taj trenutak me promijenio zauvijek, trenutak u kojem sam skinuo povez i počeo gledati na svijet novim očima.

Gledali smo repriznu izvedbu Knjiga mojih života. Sajrina ideja. Jednostavno je voljela pisca knjige po kojoj je predstava i nastala i naš dolazak je bio obavezan. Aleksandar Hemon, američki Sarajlija i sarajevski Amerikanac kako ga je Sajra zvala, uskoro postaje moj omiljeni domaći pisac. Po preporuci sam uzeo nekoliko njegovih naslova i pročitao ih za nekoliko dana, što je rekord za nekoga ko čita brzinom od 20 stranica po danu. U tom trenutku sam drugi put požalio što nisam upisao Književnost. Prvi put sam požalio kada sam shvatio da sam upao na Medicinu. Učim od čega se sastoji čovjek svaki dan, ali književnost mi omogućava da spoznam ko je čovjek.

Dolazim za deset minuta. Ista laž kojom pokušavam kupiti sebi vrijeme i nakon godinu dana. Sajra uvijek zna šta to znači. Nakon nesvakidašnjeg napuštanja Medicinskog fakulteta, kao jedan od najboljih studenata sam se prebacio na Filozofski i sada studiram Književnost.

Bez obzira na to šta se sve u gradu mijenja, dvije stvari neće trpiti promjene: sarajevski stil života i moja ljubav prema Sajri.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

U ovom gradu se jede- Ivana Milinković

Godine: 31

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani psiholog

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

-Čabarabdić?

-Izvol'te!

-Samo da vas pitam nešto.

-Izvol'te, pitajte.

-Molim vas, je li ovo Čabarabdić?

-Jeste, izvol'te druže.

-Iz Banja Luke sam … i pričaju da je najbolja pita kod Čabarabdića pa rek'o da probam.

-Ko priča dečko, ko priča?

-Ovi u Banjaluci, svi moji kažu.

-Šta kažu?

-Kažu najbolja pita kod Čabarabdića.

-Jel bogati. A ne mogu, izvini, žurim …

-Al’ samo da probam tu pitu …

Tako je tekla komunikacija između Saše i Đure na Audiciji zbog čega je Sarajevo bilo ispunjeno smijehom ali i dobrim mirisom i ukusom. Burek, bureć'ke, sirek, sireć'ke
i zelje. Poneko bi se zagrcnuo od smijanja jer bi mu usta bila puna a njih dvojica i dalje komična. Samo, meni je najbolja pita ipak ona iz Mostara. Možda se Čabarabdić preselio tamo?

-Šta ćeš?

-Šta ima?

-Nema ništa. Šta ćeš pojest’, de? Brže, molim te, požuri … Vid’ ga što je sjeo. Ustan’ dečko! Ajde brže.

-Šta ima?

-Pa ima, brate, standardno …

I dalje se priča po Banjaluci ali sada o pitama tog grada kojeg reže Neretva oštra kao nož baš kao onaj kojim bi se pita isjekla. Za razliku od Đure, meni je omiljeni burek, a tek onaj zapečeni preliv koji odiše bijelim lukom. Znam, u džepu sam uvijek morala imati spremne žvake da ne bih odala gdje sam to maloprije bila i šta sam jela. Nije da me bilo sramota ali mirisne konvencije nalažu da ta prirodna aroma nije najpoželjnija, pogotovo u vrelim ljetnim danima kada se spoji sa omarom koja leluja vazduhom.

-Dečko, može l’ tri'es't deka od oka?

Tako je Saša pitao Đuru. I ja bih se složila samo, umjesto mlijeka bih uzela jogurt. Ili ne bih ni jogurt jer bi mi bureć'ka bila i više nego dovoljna. Sa mirisom u nozdrvama, okusom u ustima koji se polako spušta do želudca i pogledom na zelenu Neretvu koja svojom kristalnom brzinom rashlađuje misli, zamišljala bih tog majstora kako mijesi tijesto ostavljajući ga onako mljeckavog da nadođe. Brašno, voda, so i ulje – ti osnovni sastojci svake kuhinje – sada bi kao magija učestvovali u stvaranju jedne ovakve poslastice. Majstor bi zatim razvio jufke pažljivo ih povlačeći svojim spretnim rukama i još spretnijim prstima bez da bi ijedna, ne samo pukla, nego bila različite debljine razvijena. Onda bi stavio nadljev od mesa, luka, bibera i soli koje je prepržio dok je čekao da tijesto naraste tačno onoliko koliko je potrebno da bi se u ustima osjećao taj hrskavi okus kore. Taj majstor ne odmara dok se burek peče, on vrijedno sprema preliv koji je za prste polizat’, preliv koji izdvaja burek od svih ostalih pita i svih ostalih bureka. Čak i kad je bureć'ka gotova i gostu poslužena, čini mi se da ni tada njegova duša nije mirna, nego nemirno virka kroz kuhinjska vrata pomno prateći reakciju gosta, od najmlađeg do najstarijeg, jer svaki gost je bitan a još bitniji njegov želudac i nasmijana usta. Nasmijem se i ja i priuštim mu taj privremeni smiraj, koliko god da je i njemu jasna njegova nepogrešivost recepta i spremanje tog delikatesa. Nasmijem se i mahnem mu jer sam već godinama stalna mušterija samo, ne zna on da sam i ja iz Banjaluke kao i Đuro u Audiciji i da svratim u Mostar kad god stignem puno više zbog njegovih bureć'ka, nego zbog stvarnih obaveza. A za razliku od Đure, ja mu ne dolazim kad on zatvori jer tačno znam od kad do kad radi, kada jedem ne mrvim svuda okolo i ono najbitnije, na kraju platim i bakšiš mu ostavim.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201719 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Tarik Zolj

Godine: 26

Grad: Mostar

Zanimanje: Profesor pedagogije

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života Tarik je napisao: “Poboljšanjem kvalitete života poboljšat će se životni stil u Bosni i Hercegovini. A da bi se kvalitet života poboljšao potrebno je ulagati energiju u razvoj ekonomije a ne u populističku retoriku, u trivijalne izraze, floskule koje niko ne doručkuje, ne ruča i ne večera. Jedan život nije vrijedan nacionalnih, vjerskih prefiksa jer ti prefiksinisu ono što čovjeka čini bogatim, već upravo suprotno, ono što ga čini slijepim a od toga većeg siromaštva nema. Biti bogat znači biti čovjek. A da bi bili ljudi, da bi bili bolji ljudi, da bi bili ljudi koji bolje žive, koji imaju kvalitetan život, država se mora okrenuti mladim ljudima, ljudima koji pripadaju jednoj jedinoj strani, strani ljudskosti, razumijevanja, hraborsti, odlučnosti, objektivnosti a ne prošlosti, subjektivnosti i zajediljivosti.”

Daleko od svijeta, jedan grad svoje bitke bije u vremenu gdje u isto vrijeme sve pripada svima, gdje sve se dijeli i gdje ništa ničije na kraju dana nije. Daleko od tog istog svijeta a po svemu tome, nažalost, nikada mu bliže, mostarski mostovi čvrsto spajaju lijevu obalu s desnom kao konac prste jedne ruke, kao konac prste jedne ruke jednog tijela. I upravo baš zbog svega toga, zbog te nepodnošljive težine života dvadeset i prvog vijeka, u ovom gradu se najljepše od svega kroz inat nosi ljepota svitanja jutara koja krasi uvijek i iznova plavetnilo neba, grada, čiju zelenu, hladnu rijeku sunce u zoru s radošću najprije zagrli te se zatim sretno ispruži do stamenih lukova Starog mosta tjerajući turiste cijelog svijeta da se dive snazi i ljepoti istog. U ovom gradu se ponosno nosi duh odlučnosti, prkosa, želje da se istraje, da se opstane, najviše od svega, kroz mostarski humor, koji odvajkada vješto i spretno skida brige svakodnevnice uprkos svemu što na iskrivljenu kičmu mostaraca i dan danas kao teret tovare. U ovom gradu se nosi od ulice do ulice, smijeh, od sokaka do sokaka, život, poput štafete na licima djece koja kroz cjelodnevnu trku proživljavaju bezbrižno djetinstvo mira i ljubavi prema svojoj majci, prema svome ocu, prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, prema svojoj mahali, prema svome gradu, prema svojoj državi, i najvažnije od svega, prema cijelom svijetu. U ovom gradu se nose strast i čežnja u očima kroz poeziju i stihove čuvenog mostarskog pjesnika, Alekse Šantića, kroz sumrake i predivne mostarske ljetne večeri koje odvode najodlučnije od romantičara duboko u noć na šarenom kamenju, pored Neretve koja odlučno nastavlja teći svojim tokom ka jugu. U ovom gradu se najvrijednije od svega ne može kupiti jer to nije nešto što je etiketirano i izloženo u mnogobrojnim trgovačkim radnjama, to nije nešto što se nosi i prepoznaje s vana već sasvim suprotno, duboko iznutra, kao dubok glas, kao glas tijela u kojoj boravi mostarska duša koja osjeća da je prostor u kojem postoji, mjesto kojem pripada, i da je svaki otkucaj srca vrijedan jednog života. U ovom gradu se nosi iz godine u godinu, entuzijazam pred tradicionalne mostarske skokove sa Starog mosta, na dan kada cijeli svijet oduševljeno i zaintrigirano zagrli obje obale pod vrelim mostarskim suncem, tražeći odušak u hladnoj Neretvi, dok hrabri Ikari skaču ponosni na svoje umijeće, a među njima, nerijetki mostarci ponosni na porijeklo svoga umijeća i hrabrosti. Za jedan grad, između dvije obale, četiri strane svijeta nisu nepoznate iako su mu daleki krajevi tih strana svijeta, za jedan grad, svi su stranci svi oni koji bivaju rado dočekani, rado primljeni, rado počašćeni Mostarom i svim onim što Mostar srdačno i iskreno pruža i poklanja a zauzvrat traži tek poštovanje. U ovom gradu se srdačnost nosi na licu kroz osmijeh koji otvara vrata svima onima koji na ta ista vrata pokucaju ljudski, jer, u ovom gradu je od svega najbitnije biti čovjeku čovjek a ne vuk. U ovom gradu se posebno s ponosom nosi i čuva odanost prema jednom masivnom crvenom divu, prema simbolu grada, prema divu koji korača kroz vrijeme svijetlog obraza, prema divu čiju historiju ne mogu izbrisati i čije postojanje ne mogu niti ignorisati niti ugroziti, kao što to isto ne mogu učiniti ni vrhovima visoke planine iznad Mostara po kojoj je taj uporni i borbeni div, fudbalski klub Velež, dobio ime. U ovom gradu se nosi i nosit će se sve prethodno napisano kao dnk kroz vrijeme koje dolazi, kroz vrijeme koje nosi izazove i promjene, i bez obzira na to, zahvaljujući svemu tome što se najljepše, najponosnije, odlučno nosi i prenosi na generacije koje dolaze, duh Mostara će ostati nepokolebljiv.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201715 Jula, 2017

Noin pogled na svijet-Kristina Gadže

Godine: 22

Grad: Ljubuški

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kristina je napisala : “Moj odgovor na pitanje kako poboljšati životni standard u BiH je jednostavan, a to je ulaganje. Potrebno je okrenuti se europskom standardu i nuditi nove opcije za mlade. Ključ je u raznolikosti i novim sadržajima u bilo kojem području zanimanja. “

Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob. Tako je bilo i za Nou, talentiranu mladu plesačicu koja se uvijek trudila istaknuti među mnoštvom. Od djetinjstva je čekala svoje zrelije dane kada će moći jasno reći svojoj obitelji čime se želi baviti u budućnosti. To joj je vrijeme brzo prošlo plešući između četiri zida svoje sobe. Njezini vršnjaci su svoje dane provodili uživajući u onome što je pružao grad Mostar, a Noa je to znala zvati lijenošću. Išli su u brojne kafiće, isprobavali noćni život, no često je Noa morala slušati njihove jadikovke kako nisu zadovoljni životnim stilom grada Mostara. Govorili su da žele nešto novo ili pak, nešto što ostali europski gradovi imaju. Noa je zajedno s njima išla u srednju školu te ih je razumjela. Zbog toga bi često odbijala njihove pozive na druženje jer se nije pronalazila u tom svijetu. Za nju je cijeli svijet bio ples i onaj osjećaj koji bi ju obuzeo kada bi pustila glazbu. No, jednog dana su je prijatelji nagovorili na izazov. Razmišljajući kako nema što izgubiti, ona je na njega pristala. Izazov je bio iskusiti grad Mostar na jedan dan i noć bez stanke. Iako je znala da će čitav dan izgubiti na hodanju po gradu i da neće moći vježbati ples, htjela je jedanput ne razmišljati o posljedicama. Prije nekoliko dana prijavila je potajice prijamni ispit za Akademiju za ples. Cijelo djetinjstvo je maštala o nastupu pred tisućama ljudi i osjećala je da mora pokušati. Zbog sati utrošenih na vježbe imala je samopouzdanje u sebi koje joj je govorilo da je spremna za ispit. Dan iskušavanja čari grada Mostara je počeo. Od isprobavanja različitih pića, odjeće, do odlaska u kino. Svega je bilo. Noa je svakim korakom otkrivala neki novi kutak njezinog grada. No, večer je postala životna pouka za Nou. Isprobavajući noćni život grada Mostara jako se zabavila, čak i previše. Ujutro je otvorila oči u stanu svoje prijateljice i u tom trenutku je znala da je propustila prijamni ispit. Oči su joj se ispunile suzama i znala je da će morati čekati svoju drugu šansu. Iako joj se provod u gradu previše svidio i promijenio joj mišljenje o zabavi u Mostaru, u isto vrijeme joj se i obio od glavu. Srećom, dočekala je svoju drugu priliku i zaplesala svojim, toliko iščekivanim, stilom života.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil -Džanel Biljanović

Godine:18

Grad: Brčko

Zanimanje:učenik

Živim u Brčko Distriktu,gradu koji teži ka jednom životnom stilu koji se uveliko rasprostranio.

Ako malo više fokusirate svoj pogled na ljude dok šetate ulicama ovoga grada u njemu doći ćete do žalosne činjenice.

Na licima građana vidjet ćete sumornost i jad njihovih misli koji su nametnuti od strane ljudi koji su premalo psihološki obrazovani,to jeste koji su zaostali.

Oni prate svoje misli uvjeravajući sami sebe da su im to ideali,ali ti ideali su lažni,suhi,hrapavi i mogu povrijediti ako im se približite pogrešno.

Ti ljudi koji prate taj stil uveliko ga pretvaraju u jedan trend.

Taj stil je kao virus širi se stvara epidemiju velikih infekcija,ponekad čak dovodi do smrtnih slučajeva.

Jedini protuotrov za taj virus vam je zdrav razum,vjerovanje u samoga sebe u svoje misli.

Ljudi koji imaju taj protuotrov ne prate stil ovoga grada time ne prate ni trend i nažalost gube se,isčežavaju odavde.

Od svih tih jada koje primjetite tokom ovog fokusa primjećujete ljudsku komunikaciju to jeste ne komunikaciju.

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču.

Možda neke stvari ne shvatite odma ako ste turista ili stranac,ali ja u ovom gradu živim već 14 godina i dovoljno znam da bih vidio šta je to tumor u društvu ovoga grada.

Pored ove bolne istine koja me grize shvaćam da je to sada stil življenja,na to su ovde ljudi navikli ali ja i dalje ne.

Sva sreća još ovde ima ljudi koji imaju protuotrov o kom sam vam pisao.

Oni kao i ja pokušavaju da ga podijele zaraženima,da ih izliječe.

Oni ulažu svu svoju pozitivnu energiju u društvo pokušavajući da nešto promijene na bolje.

Pri borbi oni ne oklijevaju,nemilosrdni su prema ovoj bolesti.

Oni su neotpjevani heroji.

Nemojte misliti loše o ovome gradu nakon svih ovi surovih riječi jer svaka medalja ima dvije strane, ja sam vam možda ispričao jedan dio one gore.

Kakav je stil ovoga grada ne treba da vas čudi jer on je vjerovatno i stil vašeg grada (ako čitate ovaj text na jednom od Balkanskih jezika)vjerovali ili ne.

Ovaj grad nije jedini zaražen ali njegova situacija je teška jer je pod pritiskom 3 entiteta koji čini velike tenzije.

Ljudi koji prave te tenzije kao što sam već napisao na početku,jako malo ili nikako su psihološki obrazovani.Oni su pritom lukavi i baš kao mađioničari dok zamažu oči jednim pokretom,drugim već kradu dio pozitivne energije društva i podmeću društveni virus.

Društvo koje prati to čini jedan tor ovaca,lake žrtve.

Svi izvan tog tora koji se protive ovim diktatorima da ne kažem čobanima bivaju proganjani,ismijavani.

Najveća žalost ovog stila je mladost koja se gubi prateći ga.

To stvara tugu jer nije svejedno kada znate da su takvi ljudi zatvorenici svojih misli,lažnih ideala,grozne iluzije.

Taj stil se dugo neće promjeniti ali ljudi pozitivnog smijera vodit će na bolje,boriti se pored svih prepreka.

Da bi se tenzije smanjile potrebno je puno rada i ulaganja da bi neke osobe shvatile da smo svi na poslijetku samo ljudi.

Da bi trebali da se predstavljamo samo imenom i prezimenoom,pritom ne naglašavajući svoje porijeklo,vjeru,…

Veoma mi je drago kada prisustvujem organizacijama koje pokušavaju naučiti mlade BiH da je njihov indetitet najjednostavnije rečeno ime i prezime,a sve ostalo je samo dio života.

Borba protiv jako lošeg stila ovoga grada nikada neće biti.

Ali dokle god se neko bori biti će i uspjeha ma koliko on bio mal.

Korak po korak uz trud,rad i zalaganje sve loše navike mogu se iskorijeniti pa tako i ovde.

Kada će doći do toga teško je reći,jedino je bitno to da se neko i dalje BORI i ne kani odustati.

Kako još da se borimo protiv ovog problema?

To jeste,kako da poboljšamo kvalitetu života u BiH?

Ono što nam je potrebno je bolja komunikacija između organa vlasti,ne stvaranje tenzija ni barijera.

Potrebno nam je pružanje podrške mladim ljudima koji pokušavaju ovu državu okrenuti na bolje.

Prije svega ovoj državi ne treba ništa više nego samo malo međusobnog razumjevanja,tim razumjevanje bi ljudi,građani BiH shvatili da smo svi samo ljudi,a to bi napravilo zajednicu.

Ovo razumjevanje stvara komunikaciju,izgrađuje društvene odnose i pravi temelj za bolju budućnost.

A kada se napravi temelj i kuća se može graditi.

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

Priča o životnom stilu Mostara – Dženita Delalić

Godine:21

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanke kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Dženita je napisala : “ Odlaskom misliš da mjenjaš mnogo toga,ali ustavri samo bježiš od stvarnosti ,od onog što je stvarno.što se ne može promjeniti. Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro. Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite. Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. “

Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro.

Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.

Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite.

Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. Svaki dan pokazuje da je tu,da teče poput života,jednostavno se izgubiš od tolike ljubavi između duša. Šta god uradili u ovom gradu,kakvu god promjenu uveli ,gradili tržne centre,trudili se promjeniti taj stil jednostavno ne možete.

Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.

Pustite da taj trenutak bude vaša vječnost,pustite vašu dušu da sjedini sa dušom ovog grada.

MOMENTUM Životni Stil3 Jula, 20173 Jula, 2017

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

Godine: 34

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani profesor filozofije i sociologije

Dobar dan, gospodine Zdravko

– Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.

Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.

-Biciklo, poni, i ajmo lagano.

Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.

Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…

Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…

– Dobar dan, gospodine Zdravko!

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

– Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:

– Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?

– Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…

U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.

-Ajde živio!

-Bog ti dao zdravlje!

Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.

Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.

Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.

-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…

Zdravko izađe ćutke, pognute glave.