KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU JE ŽIVOTNI STIL”.
1.MIRNES MODRIĆ
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davnougasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu…
2.DALILA SPAHIĆ
Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak.
Dalila Spahić, 22, Mostar, studentica
3.DŽENITA DELALIĆ
Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.
4.DŽANEL BILJANOVIĆ
I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču
5.KRISTINA GADŽE
Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob.
6.STEVAN STANČIĆ
Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili.
7.LJUBICA DRAČA
Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta stvari znači ta rakija.
8.LIDIJA SEJDINOVIĆ
“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.
9.ANĐELA JURIŠIĆ
Andrić je jednom rekao kako ga u Mostaru budi svjetlost. No, nikad nije istaknuo je li riječ o svjetlosti grada ili njegovih ljudi.
10.HANA ŠEHOVIĆ
Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
11.SAMIRA SMAJLOVIĆ
Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima. A gdje to dvoje ima, i život je lijep.
Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Samira je napisala : “To što smo mladi i što je život pred nama treba da nam bude dovoljno da shvatimo da smo mi ti koji treba da uzmemo svoju budućnost u vlastite ruke i učinimo svoj, a i živote drugih boljima i ljepšima. Svima onima koji nam govore da danas nema pravde, i da poštenje, trud i rad nisu sredstva koja vode ka boljem sutra, da dokažemo da mlada srca i umovi imaju snage i mogu da prvenstveno obrazovanjem pobijede i nadmaše one koji nam danas kroje budućnost, a koji nezasluženo i bez prava to rade. Sami treba da budemo kovači svoje sreće i da vjerom u sebe i svoje sposobnosti izgradimo bolji svijet. ”
Mnogi bi rekli da se o životnom stilu u gradu koji je jedna od prolaznih stanica nakon Grada soli, na magistralnom putu za Brčko- Orašje, distrikt i grad, nema Bog zna šta reći. Mi koji smo otišli, prije cirka deceniju,a koji jedva čekamo svaki ponovni dolazak, pa makar i na dan, pamtimo i najmanju sitnicu i znamo da to i nije baš tako.
Vozači znaju, semafori su jedna od bitnijih stvari u saobraćaju, iako raskrsnice mogu bez njih. Kažu, bitno je da se onaj koji upravlja vozilom zna snaći. Ovi naši semafori, na samom ulazu u „grad“, nama koji smo otišli, ali koji se vraćamo, ne da su bitni, najbitniji su. Kreneš u popodnevnim satima sa perona iz glavnog grada, na semaforima budeš u akšam. Još ako je Ramazan i top sa Gradine pukne,a ti pravac u Čardak kod Juse na peticu. Pa poslije trk na Stari grad sa rajom, jer top ove godine puca prvi put, nije isto kad ga vidiš na slikama i kad odeš pa ispitaš sve što se pitati može o topu, a topdžija te gleda i ne može da vjeruje da tebe to interesuje.
A kad prođe Ramazan, za Bajram se nastavlja dobro utvrđena tradicija ispijanja kahve ranim jutrom, prije posla. Popije se i kod kuće, ustane se sat ranije da se kahveniše i koja cigara smota, ali ni gradska produžena se ne preskače. Onda svi svojim poslom, do podne, kad sat na šetalištu otkuca 1h. One koji su sretni i rade u smjenama čeka još jedna, u hladu bašte jednog od kafića porednih uzduž šetališta, sa obje strane, kao da su mu obale, a ono rijeka koja teče između njih. Da je utorak, pijačni dan, ustalo bi se i ranije pa dok nije zagrijalo makar na zelenu pijacu otišlo, svratilo do obućara i krojača, platilo račune… Bitno se samo snaći kad stigneš u grad, kao kad dođeš na raskrsnicu bez semafora. Gdje prvo? Mali je grad, ali kad nađeš vremena da dođeš samo utorkom, velike su obaveze.
Ponedjeljak k'o ponedjeljak, mnogima nedrag, ne zato što je prvi dan u sedmici, nego što je prvi radni dan u sedmici. Ponedjeljak i, kao i sestra i brat, srijeda i četvtak odjekuju smijehom i grajom, što mališana iz vrtića, što osnovaca za vrijeme velikog odmora kad dođu u restoran brze hrane na šetalištu zgrabiti sendvič i otrčati nazad do škole da ga što prije pojedu dok odmor nije završio da ne bi zafalilo vremena za zezanje i smijeh. Srednjoškolci, malo ozbiljnija raja, svrate ili do prvog nargila bara ili do picerije u gradu, po lepinu s kajmakom, ovisno o tome koliko su gladni.
Vikendom naveče smo već svi dotjerani, jer se petak i subota, izlazne večeri, unaprijed rezervišu ili za odlazak na svirku, ili za kolu, sladoled i šetnju gradom. Obiđeš jedan krug, šetalištem kroz centar grada pa kroz Ćevap ulicu ponovo na šetalište i tu se smjestiš, ako si dovoljno sretan i nađeš slobodno mjesto vani. Ako si ne daj Bože baksuz po prirodi, onda dođeš ranije nego ostali da bi zauzeo mjesto i imao gdje posjediti naredna 2-3 sata. Dok tako ćejfite, ne biste vjerovali, moguće je da sretnete neku od poznatih ličnosti, muzičare iz Srebrenika, a znane na Balkanu, a Boga mi i šire. Pročulo se da Srebreničani znaju pjevati pa me taksista u Sarajevu upita znam li i ja, jer mu rekoh da sam iz Srebrenika. „Znam“, rekoh, „al’ me nije baš lijepo slušati“. A ako hoćete da se maknete iz centra grada, vi ili u baštu Hotela na cijeđeni ananas, ili malo dalje, do Starog grada iznad Srebrenika po svjež zrak i prizor kao iz priča. A kad već bude kasno i kad se i ogladni, onda do pekare Magistrale, poznate svakom ko je ikad prošao magistralnim putem kroz Srebrenik. Sljedeća stanica je topli dom, a onda sutradan se počinje sve ispočetka.
Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima. A gdje to dvoje ima, i život je lijep.
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.
Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.
Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.
Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.
Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele, imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.
Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “
“Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”
Aristotel
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.
Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.
A noći…
Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.
Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.
Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.
Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.
Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.
Amputiran je osjećaj za lijepo.
Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.
Iza branda LiSart se nalaze dvije kreativne 25-ogodišnje djevojke iz Mostara, Selena i Marijana, koje ulažu mnogo truda i s ljubavlju ideje pretvaraju u stvarnost. Iz hobija su počele grafički dizajnirati kreativne, personalizirane i jedinstvene print radove, koje danas poznajemo pod imenom LiSart. Pročitajte više u nastavku….
Možete li nam objasniti više o Vašem brandu? Otkud Vam ideja za @lisartmostar?
Već dugi niz godina iz hobija dizajniramo radove pa je ideja za osnivanjem branda @lisartmostar došla prirodno. Kao većina ljudi, uživamo gledati stvari koju su jedinstvene i originalne, a LiSart je neiscrpan izvor inspiracije. U našoj ponudi se nalaze personalizirani print radovi, kojima možete razveseliti one koje volite.
Da li imate facebook stranicu na koju Vas se može kontaktirati?
Danas kupci žele pričati s brand-om i društvene mreže su idealne za to. Imamo Facebook stranicu : https://www.facebook.com/lisartmostar/, a i Instagram profil @lisartmostar, na kojima korisnici mogu vidjeti dio naše ponude i kontaktirati nas.
Kako teče kreativni proces stvaranja Vaših proizvoda?
Kada je u pitanju izgled print rada, kupci su ti koji biraju: boje, likove iz crtića, oblike, a Lisart tim će se potruditi da izvuče osmijeh na licu kupcima i cijeloj priči daje osobni pečat. Ukoliko kupci nemaju posebnih želja, mi dajemo mašti na volju i naša kreativnost tu maksimalno dolazi do izražaja. Volimo stvarati nove radove, a inspiraciju pronalazimo u svijetu oko nas.
Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/
Da li imate određene proizvode koje se stalno naručuju i kolika je potreba za personaliziranim poklonima?
Iz naše ponude najviše se naručuju jedinstveni okvirovi s podacima o tek rođenim bebicama. Uživamo stvarajući ih, jer vesele boje i jedinstveni dizajn usreće svakog roditelja, a originalni pokloni su ono što se čuva zauvijek. Sve je veća potreba za personaliziranim poklonima, jer oni prenose stvarne emocije, nešto su što se dugo pamti i najbolji su čuvari uspomena.
Na koji Vas se broj ili e-mail može kontaktirati u slučaju da neko želi kupiti Vaš proizvod?
Možete nas kontaktirati na broj 063 408 469/063 474 145 ili e-mail: lisartmostar@gmail.com
Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/
Vaša ideja nam se jako sviđa i vidimo potencijal u personaliziranim poklončićima! Da li kombinirate kupovni materijal sa Vašim personaliziranim?
U posljednje vrijeme ljudi sve više odabiru personalizirane i kreativne poklone. Svi mi imamo neke poklone iz djetinjstva, zar ne? Svaki poklon nas razveseli, a otvaranje poklona je ispunjeno trenucima iščekivanja. Pokloniti nešto osobno znači da su se oko slavljenika posebno potrudili te mu je uspomena cijelog života. Lisart tim želi da dugi niz godina upravo naši radovi donose toplinu i osmijeh.
Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/
Želimo Vam mnogo sreće u radu! Šta bi rekli kao poruku ljudima koji se žele usuditi raditi nešto svoje ali ne znaju kako?
Hvala puno! Smatramo da čovjek treba vjerovati u sebe i svoje ideje te da treba puno truda, rada i ljubavi uložiti u nešto da bi se taj trud isplatio. Danas, kada Internet predstavlja ogromno svjetsko tržište, velike su mogućnosti da mladi kreativni ljudi iz kutka svoje sobe zakorače u cijeli svijet. Sve što je potrebno je zacrtan i jasan cilj, velika snaga volje te ljubav prema onome što radimo.
Slika koju vidite na naslovnici ne predstavlja Senada! To je samo jedna od fotografija koje su nastale jednog nedjeljnog popodneva iz Senadove želje da uhvati momenat! Nasmijani čovjek na fotografiji ispod je Senad Tahmaz kojeg vam donosimo u punoj veličini!
Senad ima 37 godina, završio je studij sociologije i trenutno radi u oblasti upravljanja ljudskim resursima. Senad se fotografijom bavi u svoje slobodne vrijeme kada uspije da uskladi svoje poslovne obaveze i nađe malo vremena za ovu životnu strast. Pročitajte više u nastavku…
Od kada se bavite fotografijom i kako je sve to krenulo?
Fotografijom sam se počeo baviti od 2008. godine. Moj prvi rad bio izložen na kolektivnoj izložbi fotografija u galeriji Novi Hram u Sarajevu, 2009. godine. Od tada do danas izlagao sam na preko 150 kolektivnih izložbi u 20 različitih zemalja u svijetu. Dobitnik sam oko 40 različitih priznanja. Do sada sam organizovao dvije samostalne izložbe fotografija, od kojih je prva pod nazivom „Male gradske priče“ bila organizovana u Novom Sadu, 2013. godine u sklopu redovnog programa kulturne manifestacije „Noć Muzeja 2013.“. Svoju drugu saostalnu izložbu fotografija sam realizovao u Sarajevu 2016. godine, pod nazivom „Street Fragments“. Član sam Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH (AUFBiH), kao i Foto-video kluba „Valter“ iz Sarajeva. Na osnovu aktivnosti i uspijeha koje sam ostvario na izložbama, 2014. godine sam stekao zvanje „Fotograf prve klase“ (F1AUFBiH). Moje najveće dosadašnje postignuće je 2016. godine sticanje međunarodnog zvanja „Artist FIAP“ (AFIAP) za poseban doprinos umjetničkoj fotografiji, koje po propozicijama na osnovu ostvarenih uspjeha na izložbama, dodjeljuje Međunarodna asocijacija umjetničke fotografije (FIAP) sa sjedištem u Parizu.
Da li se od fotografije u Bosni i Hercegovini može živjeti?
Ja se prvenstveno bavim umjetničkom fotografijom, a ne komercijalnom. Imam tek povremeno priliku zaraditi, ali lično od fotografije ne živim. Međutim, u fotografskim krugovima imam dosta prijatelja koji se više ili manje uspješno bave komercijalnom fotografijom i od nje pokušavaju da zarade i žive. Postoje načini da se od fotografije živi, ali hoćete li u tome na kraju i uspijeti zavisi od dosta faktora. Zavisi i od vas samih, ali istovremeno i od društva u kojem živimo. Moguća je zarada kroz fotografisanje vjenčanja, događaja, reklamna i produkt fotografija, „stock“ fotografija, dokumentarni projekti, modna, novinska fotografija, itd.. Međutim, mi smo prilično malo tržište na kojem na žalost (čast izuzetcima) generalno društvo ne prepoznaje dovoljno talenat, originalnost, stvarnu vrijednost rada, ulaganja u znanje, vrijeme, skupocijenu opremu, odnosno svega onoga iza čega stoji kvalitetna fotografija. S druge strane, sve je više onih koji pokušavaju zaraditi baveći se fotografijom. Mnogi uz fotografiju povezuju i svoja druga znanja i vještine poput dizajna, kako bi imali više mogućnosti i našli put do potencijalnih kupaca. Moje mišljenje je da, iako put nije nimalo lagan i zarada nije zagarantovana, ipak oni najkreativniji, najkvalitetni i najuporniji mogu pronaći put do zarade.
Fotoaparat je u moje slobodno vrijeme gotovo uvijek uz mene. Bavljenje fotografijom podstaklo me je da svijet oko sebe posmatram drgačijim očima, primječujući detalje i stvari koje prije nisam, tražeći na svakom uglu inspiraciju i nove ideje.. Inače, bavim se različitim žanrovima fotografije i koristim različite tehnike fotografisanja. Ali ipak, vremenom se kao žanr izdvojila najviše ulična fotografija, portreti i ljudi u najrazličitijim situacijama, a tehnika crno-bijela. Ono što me kod te vrste fotografije najviše privlači jeste upravo spontanost. Svaki kadar i svaki momenat je jedinstven i autentičan. U neposrednom sam centru zbivanja. Ulica, odnosno javni prostor u širem smislu su za mene otvorena arena na kojoj se neprestalno mnogo toga dešava, a pri tome bukvalno svaka sekunda je drugačija i jedinstvena. Ako izgubite inspiraciju, jednostavno odvojite koji minut vremena i pomjerite se 50 metara dalje, promijenite ugao, perspektivu.. Ništa nije izrežirano, ni svjetlost, niti motivi. Odlučujići momenat u djelicu sekunde jednostavno ili zabilježite ili propustite. Zna biti naporno, ali kada uspijete rezultat je ono što vas inspiriše i nagrađuje. Tu osećam najveću slobodu i inspiraciju. Moja radoznalost me vuče uvijek novim kadrovima, izazovima, mjestima, detaljima iz života običnih ljudi, a da pri tome svojim prisutstvom ne utičem na kadar.
Fotografija “Mahalci” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neke online profile gdje Vas možemo pratiti kroz fotografiju?
Imam. Moj fotografski blog na kojem objavljujem svoje radove ali i vijesti o dešavanjima vezanim za moje fotografske aktivnosti je: http://photosenad.blogspot.ba/ Redovno ažuriram i svoj instagram profil: https://www.instagram.com/streetahmaz.photography/ Također, u fazi izrade je moja nova web stranica.
Šta sve koristite da napravite fotografiju?
Ako mislite na foto opremu, trenutno koristim dSLR fotoaparat Nikon D7100, nekoliko objektiva i filtera, foto stativ, itd… Inače, počeo sam od najobičnijeg mobitela, potom digitalnog „compact“ fotaparata sa jednocifrenim brojem piksela, koji sam zamijenio svojim prvim ozbiljnijim dSLR-om, a vremenom sam se nastavio nadograđivati korak po korak.. Za obradu fotografije koristim Photoshop, s tim da po prirodi fotografija kojom se ja bavim, najčešće su intervencije svedene na minimum, i ako do njih dođe one ne mijenjaju njenu smisao, već se radi više o sitnim dotjerivanjima, ili tehnici obrade koja naglašava atmosferu na fotografiji.. Ponekad mi se čini da je moj fotografski instinkt moje najjače oružje. Inače, za mene talenat, originalnost, umijeće, inspiracija i strast ka fotografiji su ono što je na prvom mjestu. Fotoaparat je također potreban i bitan, ali samo kao sredstvo koje treba omogućiti da se „ono što vidim“ zabilježi i materijalizuje i što uspješnije prezentira drugima u vidu digitalne fotografije ili printa. Fotografija je jedan proces, ima svoj put od ideje i inspiracije, peko trenutka njenog nastanka, do prezentacije drugima i utiska koji na posmatrača ostavlja – kao povratne informacije. Za mene je fotografija umjetnost, a umjetnost = potpuna sloboda.
Na jednoj Vašoj slici prikazani su Romi u Sarajevu kako sjede na klupi autobuskog stajališta …Našeg urednika ta slika posebno dira jer djevojka/žena koja sjedi na klupi i drži djecu odrastala je u Mostaru i znali smo je pod imenom Suada. Romi imaju jaku priču u našem gradu i društvu i bitan su dio naše zajednice koja je za mnoge “po strani”. Mnogi Romi Mostara dio su naše zajednice i dio su naših svakodnevnih života kao što je bila Suada. Na vašoj fotografiji kroz roze boje natpisa “Podijeli sreću” i sive boje drugog dijela fotografije kao da je podvučena marginalizacija. Koju težinu ima za Vas ta fotografija?
Da. Nije prvi slučaj da su ljudi sa kojima komuniciram prepoznali nekoga koga poznaju na mojim fotografijama. Ovdje isključujem „zvijezde“ ili generalno poznate ličnosti, jer mi oni nisu nikada bili inspiracija ili predmet fotografisanja. Zapravo, fotografija o kojoj je riječ je nastala na tramvajskom stajalištu na Baščaršiji u srcu Sarajeva. Nastala je tokom jednog od mojih lutanja gradom, u potrazi za kadrovima i inspiracijom. Nije mi bilo teško opaziti ovaj kontrast jer je to kontrast koji je prisutan i u životu. Pomislio sam, ovo moram zabilježiti jer zaokružuje jednu jaku priču i u društvenom kontekstu. Elementi te podjele se nalaze u jednom kadru, jednoj fotografiji, a onome ko razumije riječi neće biti potrebne.. Tako su se u istom kadru našli jedna siromašna marginalizirana romska porodica u svoj svojoj bijedi, a pored njih je veliki plakat koji „glasno“ i razvikano prikazuje i asocira na jednu drugu krajnost života, jedan idealiziran šablon koji se cesto promoviše na plakatima – lijepa, nasmijana lica, obilje, radost, uspjeh, sreća.. Također, kao što ste dobro primijetili, samom tehnikom obrade fotografije, gdje je jedan svijet potpuno siv i tužan, a drugi ružičast i „happy“ upravo je, nadam se uspešno, prikazana podjela na ta dva svijeta.
Šta bi preporučili mladim ljudima koji žele da se bave fotografijom i žive od nje u Bosni i Hercegovini?
Mladima bih generalno poručio da se bave stvarima koje ih ispunjavaju, čine sretnima i slobodnima. Nekada je moguće povezati ono što volite i što radite, tj. od čega živite. Nekada to ne možete postići, jer vas realnost i egzistencija „tjeraju“ na to da se bavite nekim potpuno drugim stvarima da biste zaradili za život. Ali i pored toga uvijek, pa makar to bio hobi i zadnji atom snage koji dajete, posvetite svoje slobodno vrijeme sebi baveći se onim što vas ispunjava i čini sretnim i nikada ne odustajte od vaših snova.
Fotografija “Passing by in Bologna” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neki citati ili inspirativnu misao koja Vam je draga a danas nekoga ko čita ovaj članak može dirnuti?
Još jednom bih Vam se zahvalio i završio sa citatom francuskog fotografa Henri Cartier Bresson-a, koji se inače smatra ocem novinske fotografije i značajnim uličim fotografom, koji je zbog svog posebnog pristupa fotografiji prozvan majstorom tzv. „iskrene fotografije“, a to je : „Iluzija je da fotografije nastaju iz fotoaparata, one nastaju iz očiju, srca i vašeg uma“. (“It is an illusion that photos are made with the camera… they are made with the eye, heart and head.”)
