Godine: 20
Grad: Foča
Zanimanje: student
Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ivana je odgovorila : “To je prilično teško pitanje, ali pokušaću ga odgovoriti na adekvatan način. Prije svega moram napisati da jedan pojedinac ne može uticati na bolji stil života, to je ipak pitanje više sile, odnosno ljudi koji su na vlasti. Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život. A ono što drugi mogu uraditi je da vjeruju u mlade, ne trebamo nikoga podcjenjivati, kada neko zna da vjerujete u njega dobija još veću snagu da daje što bolje rezultate. A tim rezultatima životni stil bi trebao postepeno da se mijenja na bolje. Tako da odrasli, vjerujte u mlade, a vi mladi ponosite se na starije. U tome je ključ jer se od malih stvari kreće. Kada se razvije dovoljna doza empatije sve je moguće! Vjerujmo u nas!”
Prije tačno dvije godine završila sam Srednju školu. Velika želja mi je bila da upišem fakultet. Mnogo volim rad sa djecom i medicinske nauke, tako da sam odlučila upisati nešto što je izmedju, da, to je moja voljena Defektologija. U Bosni I Hercegovini ovaj divni smjer ljudi iz različitih gradova mogu da upišu u Tuzli i Foči u okviru Medicinskih fakulteta. Najbliže mom gradu bila je Foča, tada je sve počelo. Sada sam završila drugu godinu i lagano planiram da upišem treću, već dvije godine većinu vremena provodim baš ovde gdje i sada pišem ovaj rad, u Foči.
Zašto volim Foču? Pa to je teško opisati riječima. Kako neko može da ne voli grad kroz koji protiču dvije rijeke. Neukrotiva Drina i njena vječita rivalka Ćehotina. Rivalstvo prestaje tamo gdje se one spajaju, na Ušću. To je mjesto gdje često odlazim da razbistrim svoje misli, donesem neke bitne životne odluke i često uhvatim sebe u razmišljanju da li je pametno otići iz Bosne I Hercegovine, kao što to radi većina mojih vršnjaka. Da li je u tome sreća? Kako mogu napustiti naša brda, rijeke, ogromna zelena prostranstva, kanjone…? Ne postoji zgrada niti objekat, grad ni druga država u koju želim da odem pored svega što imam ovde. Tačno je da smo ratom razorena zemlja, ali to je sve sada iza nas. Zašto da se osvrćemo na prošlost, da gledamo druge sa prezirom, mržnjom… Nema potrebe, ljudi mi smo jedno htjeli to priznati ili ne. Jedno smo, jer zajedno gradimo našu državu, drugi su joj birali prošlost, ali mi možemo i hoćemo graditi njenu budućnost. Zar treba da kao najveće kukavice ostavimo svo blago koje nam je ostavila majka priroda. Ipak mislim da to nije pametno. Ljudi na zapadu nemaju vremena za svoje porodice, stalno su u žurbi, nije ih briga kako se drugi osjećaju, empatija je davno umrla u njima . Nije to zato što su oni zli, nego zato što im se život sveo na potragu za materijalnom egzistencijom, a ne vide da najljepše godine života prolaze tik pored njih. Kažu ne možes imati svoje “Ja” u Bosni, kako je to samo surova laž! Ovde je baš suprotno, svaki čovjek može da ima sopstveni stil. Oblačimo se kako želimo, jedemo šta hoćemo, vrištimo ukoliko smo srećni I niko, ama baš niko nas ne smatra ludjacima. U svako gradu postoje nepisana pravila ponašanja i to se zna. Svako od nas ima negdje u nekoj ladici mozga zapisana pravila. Naravno da ih nećemo kršiti, ali uprkos tome možemo biti slobodni. Tačno je da ljudi ovde imaju mala primanja i velika srca jer sa takvom istinom uspjevamo da budemo veseli i da se uvijek nadjemo tu za naše komšije, prijatelje, porodicu… Ja volim svoju čupavu kosu, volim da nosim neskladne boje na sebi ljeti i zimi, volim hodati bez sminke, plesati na kiši, diviti se snijegu, prezirati munje i gromove… Sve je to moj stil koji mi niko ne može i ne želi oduzeti. Isto tako poštujem djevojke I momke koji “furaju” druge stilove. Zbog toga volim svoj grad, divim se svakom koraku. Naklon pružam istoriji, gradovima koji su nakon silinh osvajanja, ratova, vremena ostali isti, gradovima čijim ulicama odiše prošlost i ponos. Kada koračam mahalom u Foči naidjem na “Sahat kulu”, zastanem pogledam je i mom divljenju nema kraja. Pitam se koliko li je samo ljudi propratilo njeno postojanje I koliko tek treba da proprati. Onda se zamislim i u svojoj glavi vidim čuveni “Most na Žepi” , “Na Drini Ćupriju”… Eh, taj Andrić, možda ga tek sada donekle i shvatam.
Vremenom životni stilovi se mijenjaju. Činjenica je da tehnika sve vise napreduje, ljudi iz dana u dan sve više vremena provode na smart telefonima, tabletima itd. Zahvaljujući internet mogu da vide kako žive ljudi iz drugih država i da zavire u njihove stilove života. Nisam probala niti jedan drugi stil osim svog kojeg se čvrsto držim, ali nekako imam osjećaj da su svi drugi zarobljeni ili okovani prevelikim pravilima. Nešto mislim da život sa previse pravila zna da guši i tjera ljude da se zatvaraju u sebe. To je kod nas rijetkost, mi smo narod koji ima jak temperament, znamo svašta reći jedni drugima u lice i da se ne naljutimo. Smatram da je to mnogo bolje nego da govorimo ljudima iza ledja. Volim kada uveče bez straha mogu da izadjem u diskoteku i provedem se super uz stare rok hitove, pa onda dozu strane muzike, od folka do teških narodnjaka, zamislite sve to za samo jedno veče i to u jednoj diskoteci. Pa da, to je naš stil, stil u kome se svi možemo pronaći. Navela sam primjer što bi inače zanimao mlade, izlasci. Ako odrastamo bez straha i u našim poznim godinama živjećemo tako, učićemo našu djecu da vole i nećemo imati strah da ih pustimo na ulicu da se igraju. Zbog toga volim Foču, zbog toga volim svaki grad Bosne I Hercegovine. Bosno, hvala ti što si nam dopustila da sami gradimo svoje stilove života, hvala ti za prirodu, sreću i prave prijatelje!
