bosna i hercegovina

MOMENTUM Životni Stil17 Jula, 201718 Jula, 2017

U ovom gradu samopouzdanje je životni stil-Lidija Sejdinović

Godine: 31

Grad: Sarajevo

Zanimanje: dipl. komparativistica i bibliotekarka

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil u Bosni i Hercegovini se može poboljšati osnaživanjem i obrazovanjem mladih generacija, koje će usvojiti bolji pogled na sebe i druge, razviti kulturne skolnosti, steći sportske navike i zdrav odnos prema ishrani, izgraditi ekološku svijest, zavoljeti pozitivne priče iz svoje zemlje, njeno kulturno i prirodno bogatstvo. Povrh svega, mladi ljudi trebaju izgraditi samopouzdanje i njeguju uvjerenje da su, unatoč svim preprekama, sposobni da izgrade vlastiti život i prožive ga kvalitetnim, ispunjenim, vedrim i zdravim stilom. Ishodište za sve to je obrazovanje, a pritom ne mislim samo na formalno obrazovanje. Uz to, potrebna je volja, upornost i želja da čovjek bude najbolja verzija sebe.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je oporo vlažna, miris kišom savladane prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluho bunovno jutro na Vilsonovom šetalištu.

Meki korak smijenio je živost njenih pokreta kada se trkačica šuljala kraj svoje usnule braće i posegnula za školskom torbom. Sa gađenjem je pogledala pepeljaru kraj konzole Xboxa prezasićenu opušcima i išuljala se iz stana.

Kada se ponovno vratila na cestu, zavodljivi osjećaj uspjeha pulsirao je u njenim snažnim listovama oko kojih su sada obigravali asimetrični krajevi suknje žarkih boja. Ručno izrađene naušnice klatile su se naprijed-nazad u ritmu zadovoljnog koraka.

Tražeći put kojim bi uspješno prošla između brbljivih grupa turista na Baščaršiji, djevojka upija melodiju stranih jezika, znatiželjno pogledom prelazi preko svih detalja na njihovoj odjeći, obući, nakitu, ruksacima i nijemo se zabavlja pogađajući ko je odakle došao.

Ta igra se nastavila u njenoj glavi i kada joj je tog dana glava otežala od dosade u školskoj klupi.

“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.

“Šta to opet žvrlja čudakinja Hana”, prošaptala je s visoka učenica koja je sjedila ispred nje, dok je predugim noktima mazno grabljala savršeno ispeglanu kosu.

“Bolje da žvrljam po teci nego po svojim obrvama kao ti”, odbrusila joj je Hana i pogledom potražila prozor. Tokom velikog odmora, u mislima je brojala sve maratone koje bi voljela istrčati i sve zemlje koje bi voljela vidjeti.

“Belma! Valentina! Dženana!”, dozivala je radosno Hana i sjurila niz školske stepenice.

“Koji je plan danas”, upitala je kad ih je sustigla.

Dženana ju je jednom rukom zagrlila a drugom energično prošla kroz svoju kratko ošišanu kosu pa značajno objavila: “Danas, drage moje, konačno započinjemo onaj blog o sarajevskom duhu mladih! Valentina, biraj u koju ćemo baštu sjesti. Belma, vadi laptop na sunce. Hana, smišljaj uvodni tekst!”

“A, imam ja već odavno prve rečenice za uvodni tekst”, kazala je Hana. Dok su se djevojke veselo približavale ljetnoj bašti u blizini Narodnog pozorišta, Hana je gotovo cvrkutala:

“Odlučile smo pisati blog, najviše zbog užitka koje donosi pisanje, zatim zbog želje da se povežemo sa sličnim ljudima, i naposljetku zbog naše velike ljubavi prema malim gradskim pričama kojima svjedočimo svaki dan. Naše su ladice, džepovi, ruksaci i sjećanja puni sitnica slika i priča o kojima se jednostavno mora pisati…”

“Mislite li vi da će ljudi stvarno čitati tekstove koje pišu četiri tinejdžerke”, upitala je sumnjičavo Valentina.

“Čitat će neko. Ne smiješ tako razmišljati. Moramo dati sve od sebe, samo tako se možemo nečemu nadati. Osim toga, mi uživamo u tome, može nam samo koristiti”, mirno je obrazložila Belma i usput svima podijelila integralne kekse.

“Istina. Na taj način ja, naprimjer, razmišljam o trčanju”, dodala je Hana.

“Pa da, ako ne dobiješ medalju dobit ćeš dobre noge”, veselo je rekla Dženana i zavirila pod Haninu šarenu suknju. Djevojke su prasnule u smijeh koji je osvježio sve koji su se našli u njihovoj blizini.

Sunce je već bilo na odlasku kada se Hana vratila kući.

“Dušo, operi suđe kad završiš zadaću”, kazala joj je mama.

“Ne mogu, mama, idem trčati. Braco će me zamijeniti.”

Na to je Hanin stariji brat zajedljivo dobacio s balkona:“Ma daj, jutros si trčala, kud ćeš opet? Šta ti sebi, majke ti, umišljaš dokle ćeš dogurati.”

“Dalje nego oni što na balkonu povazadan sapiru nikotin kafom”, mirno je odgovorila djevojka, vješto obula patike i izjurila napolje.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je vruća i suha, miris prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluhu noć na Vilsonovom šetalištu.

MOMENTUM Životni Stil17 Jula, 201717 Jula, 2017

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Nikolina Miletić

Idi na glavni sadržajIdi na alatnu traku Kontrolna ploča Početna Moje stranice TraceMyIP Reports All in One SEO General Settings Performance Feature Manager Nadogradi na Pro WP Copy Protect Članci Svi članci Dodaj novi Kategorije Oznake WP Quiz All Quizzes Add New General Settings Import/Export Fajlovi Biblioteka Dodaj novi Stranice Sve stranice Dodaj novu Komentari 562 Izgled Teme Prilagodi Dodaci Meniji Zaglavlje Pozadina Theme Info Plugini Instalirani plugini TraceMyIP Settings Korisnici Svi korisnici Dodaj novog Moj profil Alati Dostupni alati Uvoz Izvoz Obriši stranicu Uvoz SEO podataka Postavke Općenito Pisanje Čitanje Rasprava Fajlovi Trajni linkovi Akismet TraceMyIP XML-Sitemap Pinterest Master Pinterest Master Settings Add-ons Widgets Zatvori meni O WordPressu Moje stranice Turistički vodič grada Mostara i Bosne i… 111 WordPress nadogradnja, 7 nadogradnji plugina, 3 nadogradnje tema 562562 komentara čekaju na moderaciju Dodaj SEO Dobro došli, Tour Guide Mostar Odjava Pomoć Postavke prikaza Dostupan je WordPress 4.8! Molimo vas da odmah izvršite ažuriranje.Find her a vacant knee, fellas Dodaj novi članak Ovdje upišite naslov U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić Trajni link: http://tourguidemostar.com/blog/bhs/2017/07/17/u-ovom-gradu-ziv…nikolina-miletic/ ‎Uredi Dodaj fajlVizualnoTekst Paragraf blockquote » p Broj riječi: 641 Skica sačuvana u 10:50:13. Prikaz ploče: Objavi Objavi Sačuvaj skicu Pregled Status: Skica Uredi Uredi status Vidljivost: Javno Uredi Uredi vidljivost Objavi odmah Uredi Uredi datum i vrijeme Translation completed Send all the translations to trash when this post is trashed. Prebaci u smećeObjavi Prikaz ploče: Kategorije Kategorije Sve kategorije Najkorištenije Činjenice & Savjeti Društvene mreže Događajnica & Novosti Gastro Kakvi smo u kuhinji? Gladni! Ljudi & Životinje Mostarka u pokretu Mjesta MOMENTUM Statistike Umjetnost & Historija Street Art Životni Stil + Dodaj novu kategoriju Prikaz ploče: Oznake Oznake Dodaj novu oznaku Dodaj Odvojite oznake pomoću zareza X mostarX nikolina miletićX mostar je stil životaX bosna i hercegovinaX hercegovinaX mladi grada mostaraX volimo da pišemo Izaberi iz najčešće korištenih oznaka Prikaz ploče: Format Format Prikaz ploče: Istaknuta slika Istaknuta slika Postavi istaknutu sliku Prikaz ploče: Post Options Post Options Subheading (will be displayed below post title) Enter subheading Alternative ad code (this will overwrite the global content ad code) Enter alternative ad code for this post Disable Content Ad for this Post Disable Featured Image for this Post Prikaz ploče: All in One SEO PackHelp All in One SEO PackHelp UPGRADE TO PRO VERSION Preview Snippet U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić | Turistički vodič grada Mostara i Bosne i Hercegovine http://tourguidemostar.com/blog/bhs/?p=4287 Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. Title U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić 116 characters. Most search engines use a maximum of 60 chars for the title. Description Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. 101 characters. Most search engines use a maximum of 160 chars for the description. Robots Meta NOINDEX Robots Meta NOFOLLOW Disable on this page/post Prikaz ploče: Translation for Complete Travel Guide Featuring Tourists and Businesses in Mostar (en_US) Translation for Complete Travel Guide Featuring Tourists and Businesses in Mostar (en_US) Enter title here Post Name: Enter name here Copy source post VizualnoTekst Paragraf p Post Excerpt: Enter excerpt here Copy the featured image of the source post. Overwrites an existing featured image in the target post. Change taxonomies Hvala vam što radite uz pomoć WordPressa. Preuzmi verziju 4.8 Zatvori medijsku ploču Istaknuta slika Istaknuta slika Dodaj fajloveBiblioteka Filtriraj po vrstiFiltriraj po datumuPretraži multimediju Pretraga DETALJI O PRILOGU nikolina-miletic.jpg 17. Jula 2017. 178 kB 678 × 381 Uredi sliku Trajno obriši URL http://tourguidemostar.com/blog/bhs/wp-content/uploads/sites/3/2017/07/nikolina-miletic.jpg Naslov nikolina miletic Naziv Alternativni tekst Opis Poništi Postavi istaknutu sliku Choose Files

Godine: 23

Grad: Mostar

Zanimanje: studentica medicinskog fakulteta

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Bosna i Hercegovina je perspektivna zemlja koja uz malo truda, turističke promocije i poticaja za mlade može postati još perspektivnija. Smatram da se životni stil može poboljšati većim investicijama u izgradnju, kulturni život grada, kao i u inovativne sadržaje koji bi mogli zainteresirati mlade i uvjeriti ih da prilike za uspjeh i prosperitet mogu pronaći unutar granica svoje države, u svom gradu.

„Svaki grad, ma koliko malen ili velik bio, podsjeća na osobu.

Rim je, recimo, ženstven. Odessa također.

London je tinejdžer, koji se ne mijenja još od doba Dickensa.

Pariz je muškarac u dvadesetima, ludo zaljubljen u stariju ženu.“

Što je s Mostarom?

Pa…kad se u gluho doba noći gotovo potpuno isprazne ulice, dok žmirka rasvjeta na Aveniji, a kroz krošnje platana se provlači vjetar, Mostar je pedesetogodišnjak s tek pripaljenom „Drinom“ koja se nemarno klati među zubima. Bezbrižan, dostatan, na prvi pogled pomalo sumnjiv, već na drugi potpuno bezopasan.

Ujutro, kad osluhnete žubor Neretve i Radobolje, a kruh zamiriše iz malenih pekarnica duž Fejićeve, dok se torbe klate u rukama još uvijek pospanih ranoranilaca, Mostar je dobrohotna, punašna, nasmijana gospođa, jedna od onih koje poslužuju doručak s pogledom punim razumijevanja i utjehe.

Negdje oko podne, Mostar podsjeća na užurbanu studenticu, onu koja dolaskom iz neke od provincija gradu dodaje dozu multikulturalnosti, noseći milijune očekivanja u očima, i ne dopuštajući Mostaru ništa manje od toga.

Predvečer Mostar postaje otac s dječjim torbama na ramenima, po dvjema ručicama u svojim sigurnim rukama, spreman da mu opišeš svoj dan, ushićen i najmanjim sitnicama.
Sreli smo se jednog jutra, Mostar i ja, jednog predivnog obećavajućeg jutra kakvo samo Mostar i lipanj mogu zagrljeni otplesati.

Već sam tada očekivala mnogo od života, od novog grada, ljudi u njemu. Već sam tada htjela sve, ne sluteći da će se u sljedećih pet godina na njegovim ulicama, kao i u malenom stanu u Omladinskoj, odigrati život. Zastrašujući, predivan, beskompromisan i obećavajući; onakav život o kakvom nisam ni mogla, ni znala sanjati.

Netko je jednom rekao da se komad duše ovoga grada udiše pri prvom plačnom dahu, kad vas onako smežurane i začuđene babica stavi na majčine grudi. Da miris vrelog asfalta pomiješan s mirisom lipa već tada prostruji kroz nosnice, vežući vas za Mostar nepovratno, bezuvjetno, zauvijek. I upravo zato ga je teško, ponekad i nemoguće napustiti.

Iako nisam u potpunosti razumjela taj osjećaj, mogla sam ga vidjeti i osjetiti svakog dana. Na jesen, dok se vjetar poigrava crvenkastim krošnjama platana, pokušavajući nadjačati miris pečenog kestena na rondou, dok mladići i djevojke ispod starog glasnim smijehom nastoje iscijediti posljednju zakašnjelu toplinu ljeta. Mogla sam ga udahnuti zimi, dok se hladnoća uvlači u kosti, vidjeti u skrivenim zagrljajima i poljupcima na Lenjinovom: „Stisni se uz mene, bit će ti toplije.“ Na proljeće se kotrljao Omladinskom poput prosutih klikera, donoseći neke obećavajuće mirise novih prilika, suludo izgubljenih partija tavle u Abraševiću, osmijeha natopljenih jeftinim pivom i skupim prijateljstvima. A ljeti…Ljeti je Mostar zaista Mostar. Onda kad kroz prozore ulijeće nepristojna mostarska žega, a golobradi plivači traže spas u hladnoći i zelenilu rijeke, Mostar se može osluhnuti, namirisati i dotaknuti. Ako pažljivo promatrate gipke skakače dok se neustrašivo strmoglave u dubine Neretve, dok ih znatiželjne oči turista pospremaju u trajno sjećanje, Mostar se može vidjeti. Mostar se upravo u takvim trenutcima može i mora voljeti.

A ja sam se, naime, u Mostar vrtoglavo i bespomoćno zaljubila. U mostarske kiše koje su padale kad sam ih najmanje trebala, u maratonska ispijanja kava na osunčanim terasama i vrele noći koje su se pretvarale u jutra za pamćenje. Osvojili su me ljudi, njihova neporeciva ljubav prema gradu u kojem su rođeni, način na koji govore, način na koji vole. Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

U ovome gradu se jede šta ti srce hoće – Matea Koso

Godine: 17

Grad: Mostar

Zanimanje: srednjoškolac

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil se može poboljšati jedino kad se mentalitet ljudi promijeni. Ima previše slučajeva bacanja smeća po ulicama, i općenito bezobraznog ponašanja koje na kraju dovodi do toga da cjelokupna zajednica ima problema. Treba obrazovati ljude i učiti ih da se rad nagrađuje, ali je problem što i oni koji pošteno rade ne dobivaju ni minimum minimuma. Lijepo je živjeti u ovoj državi, ali se životni stil može poboljšati jedino korjenitim promjenama cjelokupnog sustava društva. Imamo toliko prirodnoga i kulturnoga bogatstva koje se može urediti i usput od njega ostvariti dobit, ali ljudi to ne znaju cijeniti već se samo okrenuti žaljenju po kavama. I to na kraju dovodi mlade ljude na vječito pitanje, otići i zaraditi za normalan život, ili ostati i čekati po birou? Sami znate što je većina odlučila, i što još uvijek odabire.

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Nekima je to grad iz snova, dok neki ni ne žele pomisliti na njega. Nerijetko se kritizira , ali i hvali.

Na kraju je sasvim logičan zaključak da ljudi imaju ili loše ili dobro mišljenje o svemu živom…osim o našoj hrani.

Nikada nije bilo čovjeka koji se potužio jer uvijek možete svašta pronaći. Zamislite sada ovu situaciju:

Sedam sati navečer je , ljeto je i ćelopek još uvijek drži grad pod kontrolom. Opsadno je stanje, i što stariji kažu „ne može se disat od vrućine“.

Tako ti sjediš, pariš se, i kontaš kako bi bilo odlično sad nešto pojest. Zove te raja i pokušava izvuć iz kuće, i majke mi ne bi ni mrdno da nisu palačinke spomenuli.

I tako hodate do palačinkare pored đačkog doma, jedva nađete stol jer ionako narod nema šta drugo raditi osim da jede, i onda uzmete jelovnik.

Gleda jelovnik vas, gledate vi jelovnik. Imaš ispred sebe preko stotinu vrsta palačinki, i ti po takvoj vrućini moraš nekako pronaći mrvu koncentracije kako bi se odlučio.

Nakon žestoke rasprave oko „Nutelle-keks“ ili „Nutelle-kokos“ svoju cijenjenu narudžbu izgovarate konobaru koji je vjerojatno netko koga poznate preko svoje stare prijateljice iz osnovne jer su njihove bake zajedno pile kavu nekada.

To je Mostar, naviknite se na to.

I dok čekate prvo jelo večeri već raspravljate o sljedećoj destinaciji. Imate „Aldi“ u „blejićevoj“ koji ima vrhunske kolače( preporučavam „Lješnjak“ , ko duša je ), a uz njega imate i „Doru“ preko puta Mostarke ali i „Palmu“ kod 6. osnovne, a možda biste i na popis dodali „Romu“ koja uz odlične picete ima i prelijep „Snickers“ kolač.

I šta sad? Ništa, na kraju na sladoled u „Verone“ (nema kojeg okusa nemaju ljudi, dakle drama) i onda produžit do parka i zavalit se na klupe( ako budete imali života možete čak i otići iza Stare gimnazije ili na Vojničko odigrati malo basketa).

I vi se taman dogovorili kad stigoše dvije goleme palačinke, i tu je što se tiče razgovora stanka. Znamo da je naša hrana odlična pa sijedi zlatno pravilo da se šuti, jer se ti toliko uživiš jedući to da nema šanse da budeš svjestan okoline.

Pomeli ste sve s tanjira, platili račun i nastavljate dalje. Trebali ste na sladoled, ali evo sad vam se jede nešto slano.

Ma nema problema, imate sve pekare u gradu na raspolaganju (osim ako vam se plata jede, tada produžite u „Karting“).

Opet slijedi nervozna rasprava, hoćete li do „Sunca“ ili možda „Mišića“? „Rondo“ ne dolazi u obzir jer je to pekara koja radi u svaka doba jer mostarci mogu jesti u svaka doba, stoga ona na kraju dana dolazi.

I na kraju odete do „Šipte „ na rudniku, kupite njegovu jedinstvenu picetu, i usput u nekoj maloj piljari kupite žuje ili karlovačke i produžite na novi mosta na Aveniji koji još ne prometuje.

Jedete i popijete malo, zatim se dogovorite kad ćete naveče’ u „Daleku“ jer je Joksimović tu večer, i to vam je to za taj dan.

Ujutro će vas majka dočekat sa šalicom bijele kave , domaćim kruhom i nekim namazom, i dok se budeš oporavljao od sinoćnje večeri već će biti vrijeme ručka, pa opet jedi .

Te malo mesa, malo krompira, malo dodaj kruha sine i mirelama, pa evo ajvara , pa kud ćeš bez paradajza i luka i tako sve dok ne osjetite zadnji uzdah snage jer treba biti pravi tatin sin da se sve to pojede.

Ne dao ti niko da kažeš da ne možeš ili nisi gladan, pa ti gledaj.

Zimi je malo drugačije, jer tada ne izlaziš iz kuće kako bi jeo slatko. To je doba kolača, torti , i svega što ti srce zamisli.

Breskvice, čupavci, oblatne, rolati, vanilice, ružice, hormašice, ma sve što poželiš to ženska( a nekad i muška) ruka može napraviti.

Onda slijedi obilazak rodbine, i tu nema prigovora. Kad ti tetka stavi platu janjetine i bureka, ima da jedeš inače će svi pretpostaviti da si bolestan. Nakon toga se popije liker ili rakija, možda vino ili piva, kako ti padne grah taj dan.

I prolaze dani tako i kad nestane te silne hrane krenu ljudi ići u teretanu da bace „selfie“ za instagram(pojedini, ima onih koji se sataru na spravama).

Oni koji su više za aktivnosti u prirodi trče i treniraju na Trimuši ili Vojničkom. Trimuša je možda bolja opcija jer nema okolo kafića s ljudima koji jedu i piju, dok pored Vojničkog imate

„Student“ ispod „Velikih Stepenica“ koji mami jadnike koji se pate trenirajući.

Na kraju trud bude uzaludan jer je njihov sendvič primamljiv do bola.

Mjesecima tako trenirate i dođete u formu, kad tamo dođu red na Uskrs , Vaskrs, Bajram.

I onda se pomirite s tim da jednom rukom jedete kuglof,a drugom baklavu .

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

Knjiga mog života – Meša Smajić

Godine: 18

Grad: Sarajevo

Zanimanje: Učenik Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Čovjek se susreće sa raznim izazovima i pitanjima tokom svog života. Jedan od mnogih zadataka svake individue je da odluči da li će se izdvojiti iz mase ili utopiti u njoj. Životni stil nam omogućava upravo to izdvajanje i on je siguran put ka ostvarivanju osobe. No, stil se može poboljšati samo ako to mi želimo. Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

Dolazim za deset minuta je brza laž koja uvijek kupi malo vremena. Sada je žrtva bila moja djevojka, Sajra, koja me očekuje ispred našeg kutka u gradu, mjesta na kojem smo popili našu prvu kafu. Moja mala laž je bila toliko česta da je Sajra znala da me neće biti još pola sata, te se odlučila na šetnju gradom.

A ja? Nakon kratkog tuširanja, obukao sam se sa osmijehom na licu. Prije nekoliko godina moje odijevanje se svodilo na nekoliko majica sa raznim natpisima i par farmerki. Danas u ogledalu vidim mladu osobu koja je majicu zamijenila košuljom i sakoom, a farmerice pantalonama. Zašto? Naša odjeća reflektuje našu ličnost, mi se mijenjamo, odrastamo, naše odijevanje trpi slične promjene. Uostalom, ubrzani proboj trenerke na gradskoj sceni kao nešto moderno me nije oduševilo. Nastupilo je doba u kojem se klasični stil ističe kao neobični i iako sam se trudio stopiti sa okolinom, moj stil odijevanja mi to ne dopušta.

Izlazak iz stana je bio buran kao i uvijek. Roditeljsko, skoro simpatično zapitkivanje treba li mi para i zaključaj i čuvaj se preko ceste su me ispratili. Žurio sam na tramvajsku stanicu nadajući se da će me sreća pogledati u vidu žutog, antički starog tramvaja kojeg neću čekati predugo.

I tako. Čekam tramvaj uobičajenih 15 minuta. U ovom gradu su se stoljećima mijenjale vlasti, dominantni umjetnički pravci i muzika, ali naša opuštenost nikada.

Uspjeh u pronalaženju mjesta za sjedenje je nešto čime se svaki građanin ponosi. Moje sjedište nije bilo udobno, ali služilo je svrsi. Oduvijek mi je bilo nevjerovatno kako tona željeza stara desetljećima može i dalje da se kreće. A tek zvukovi koje proizvodi. Simfonija tramvaja i šina na koju bi bio ponosan svaki bečki klasičar. O paleti mirisa suvišno je pričati. Prozori su uvijek zamandaljeni jer se u protivnom pojavljuje najopasnije biće bosanskohercegovačke mitologije: Propuh.

Kako nisam imao nekoga s kim bih podijelio trenutke provedene u tramvaju, zaronio sam duboko u svoja najdraža sjećanja.

Sajra i ja smo se upoznali prije nekoliko mjeseci. Kao i svaki vrijedni student, kada bih se sjetio da se sezona ispita bliži, odlazio sam u Altu, shopping centar koji je susret visoke mode i visoke udobnost za srednjoškolce koji misle da će to što su viđeni među studentima značiti da su i oni sami studenti. Izvadio sam svoju knjigu iz Anatomije čovjeka i krenuo u detaljno prelistavanje udžbenika izdatog prije rođenja mog oca. Zaokupljen fascinantnim činjenicama o čovjekovom skeletu, ugledao sam nju, Sajru.

Nagli trzaj pri kočenju me vratio u sadašnjost. Napustio sam tramvaj i zaputio se prema zbornom mjestu. Kamerni teatar je jedno od rijetkih objekata koje je uspjelo ostvariti svoj primarni cilj, biti mjesto u kojem je umjetnost oslobođena stega.

Susret sa Sajrom uvijek željno očekujem. Sa najširim osmijehom na licu, njen zagrljaj je toplo utočište u koje se rado vraćam. Osjećaj je isti kao kada je užurbano prišla mom stolu u Alti u potrazi za spasom od njene sestre koja je zahtijevala da zajedno idu u potragu za pratnjom na predstojećem vjenčanju njihovog brata. Ugledavši me tada, Sajra je izmislila priču kako me poznaje i odvela me sa sobom na navodno dogovoreni izlazak. Taj trenutak me promijenio zauvijek, trenutak u kojem sam skinuo povez i počeo gledati na svijet novim očima.

Gledali smo repriznu izvedbu Knjiga mojih života. Sajrina ideja. Jednostavno je voljela pisca knjige po kojoj je predstava i nastala i naš dolazak je bio obavezan. Aleksandar Hemon, američki Sarajlija i sarajevski Amerikanac kako ga je Sajra zvala, uskoro postaje moj omiljeni domaći pisac. Po preporuci sam uzeo nekoliko njegovih naslova i pročitao ih za nekoliko dana, što je rekord za nekoga ko čita brzinom od 20 stranica po danu. U tom trenutku sam drugi put požalio što nisam upisao Književnost. Prvi put sam požalio kada sam shvatio da sam upao na Medicinu. Učim od čega se sastoji čovjek svaki dan, ali književnost mi omogućava da spoznam ko je čovjek.

Dolazim za deset minuta. Ista laž kojom pokušavam kupiti sebi vrijeme i nakon godinu dana. Sajra uvijek zna šta to znači. Nakon nesvakidašnjeg napuštanja Medicinskog fakulteta, kao jedan od najboljih studenata sam se prebacio na Filozofski i sada studiram Književnost.

Bez obzira na to šta se sve u gradu mijenja, dvije stvari neće trpiti promjene: sarajevski stil života i moja ljubav prema Sajri.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

Grad koji živi hedonizam – pismo jednom razočaranom namćoru iz Mostara

Godine: 29

Grad: Doboj

Zanimanje: Magistar engleskog jezika i književnosti

Kako poboljšati život u BiH?

To mogu samo mladi ljudi. Ako prihvate da su tu gdje jesu s razlogom i da zivot u Bosni nije kazna vec blagoslov. Jer ova zemlja ima mnogo, i previse, da da i omoguci i nama i drugima. Steta je sto su nas s godinama zaslijpeili lazima i politkom i nacionalizmom pa mnogi jos ne mogu da vide velicanstvene gradove, rijeke, prirodu i ljepote ove drzave i sve sanse koje imamo da rastemo, razvijamo se, i bogatimo se. Kada mladi to uvide, svima ce biti ljepse i bolje.

Hmmm… znam da piljiš u riječi naslova i misliš kako sad slijedi duhovna pripovijetka sa podugim spiskom nazovi bajkovitih opisa grada koga vidiš svaki dan, ali nekim drugim očima jer tebi je možda to grad kao i svaki drugi, i dan kao svaki drugi i ‘ljepota’ kao i svaka druga. Moram da te razočaram, jer nemam namjeru da o tome pišem.

Vidiš, tebi kao građaninu ovog grada svaka ulica je ista, svaki sokak isti, svaki kafana, birtija, klupica – ista. Dosadna. Svagdašnja. Milion puta već viđena. Svaki trun prašine na putu od kuće do svog odredišta znaš. Svaki kamen u kaldrmi i svaki komad željeza u mostu znaš. I Muju koji svako jutro kuka ti kraj avlije jer opet ustaje u 5 ujutru da sve pripremi u svojoj ćevabdžinici, al’ opet ni nakon 25 godina od nje ne odustaje; i njega eto znaš. I Stjepana koji svaki dan i kad od podne radi psuje svu djecu u sokaku jer kasni zbog njih – a znaju svi da je jednostavno ljenština i da i dalje kod kuće ručno pravi ogrlice za onu svoju malu iz Duvna. I svakog koga na ulici sretneš, dovraga, i starog i mladog znaš. Svi su isti. Svi su naporni i dosadni. Sve ne možeš da ih gledaš.

A šta da ti neko sutra dođe i kaže da nikada više ništa od toga nećeš da vidiš? Da li bi bio miran? Da li bi žalio? Znam da bi.

Jer to što ti gledaš i znaš i u čemu uživaš svaki dan – nekom je privilegija. Nekome je to bogatstvo. Za neko malo, siromašno đače iz provincije koje su po prvi put poslali na ekskurziju u tvom gradu po prvi put vidi zelenilo Neretve i dotiče njen smrtno hladan tok. Po prvi put iz svog džepa samo vadi novac i jede ćevape. Po prvi put posmatra most, beskrajan i veličanstven u njegovom mladom, neiskusnom oku. Tu kupuje i prvi suvenir i zagleda šiše i pita se da li to smije ponijeti ocu i majci kao poklon ili bi ga moglo koštati silnih batina što je iole i pomislio da se tome približi.

Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta stvari znači ta rakija.

Njima, koji nisu imali sreće da su ovom gradu tako blizu ili da u njemu živi nezamislivo je uživati i u najsitnijim njegovim detaljima i ljepotama svakog dana i svaki noći. I to je vidiš to bogatstvo koje pripda samo tebi, samo meni, svakom iz Bosne. Darovala nam je neka viša sila da doživimo i živimo hedonizam koji je mnogima nedostupan i dalek kao što su nama daleke piramide u Egiptu i kenguri u Australiji. Darovao nam je ovaj život snagu i priliku da iskusimo čari ovog grada ili svaki dan ili nekoliko dana u godini, a neko to nema i nikada neće imati.

Čuvajmo to…

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću-Zemira Ćordić

Godine:23

Grad: Bihać

Zanimanje: student

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

“Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato. Unapređivati turizam i prirodne resurse, čuvati i promovisati ono što je naše. Voljeti i poštovati sebe, pomagati i cijeniti ostale. Razbiti predrasude i stvoriti svoj svijet pa čak i ako ga gradimo od pijeska.”

Sunce je opet zašlo između ulica.

Kao da se svaki dan tako završava, ali svejedno ti opet oduzme dah. Ne, to je pogrešan izraz. Ovakavi prizori usijane, žarke kugle kako u večernje sate pada na vrelo tlo, izbija zrak iz pluća i kao da disati ne možeš. Očaran si modrim nebom, užarenim sivilom ceste pa čak i sa ljudima koje srećeš svaki dan.

Nije moj grad nešto pretjerano ni velik ni zanimljiv. Ali je moj. Kao da su sva nacionalna blaga i svjetska čuda stala u ta tri slova prisvojne zamjenice. Znam da moji sugrađani vode jedan te isti život već dvadeset godina. Ništa se ne mijenja osim njihovih lica. U stom procesu starenja, postali su nekako nezadovoljni sopstevenim izborima. Sve čovjek može promijeniti u datom momentu, ali se vrijeme unazad ne može vratiti. Možda bi neko od njih umjesto podizanja porodice i ustaljenog posla ovdje, izabrao neku egzotičnu destinaciju i tamo uživao u tuđem nebu. Ponekad bi ga uhvatila nostalgija za Unom, za gradskom Otokom i Betonom koji je svu omladinu odgojio i naučio životu. Ali bi bio sretan kada bi se vratio u svoj rodni kraj i osjetio tu čar na par trenutaka pa ponovo otišao džepova punih Unskih smaragda i mirisa popijene kafe sa starim prijateljima koji bi se divili svemu što je prošao. Ko zna kakvi su živote mogle imati teta što čisti gradski park ili ona što je stalno namrštena na trafici. No, koliko god svoje nezadovoljstvo pokazivali na umornim licima, vjerujem da su ipak sretni što je njihov grad i njihovo Bihaćko ljeto.

Živimo onako kako smo naučili.

Omladina se suprotstavlja normama u socijalnoj zajednici, trgamo od grada ono što nam ne daje. Uzimamo i svoju Jesen na Gelenderima i Bihaćko ljeto. Lađe su pune pustolova koji istražuju Unu uzduž i poprijeko, koji skaču sa gradskog mosta u dubinu i isplivaju puni elana, spremni za još jedno nezaboravno iskustvo. Jedemo u lokalnim restoranima, mokri i preplanuli, gdje su gazde isto nekad bili Bihaćka omladina i sjetno nas posmatraju kako se naša hrabra djeca vesele kiši da uđu u rijeku i plešu, nikad sretniji i bolji. Godine će sutra uraditi svoje, jednom ćemo biti prestari da se u isto vrijeme smijemo i preplašeno čekamo kuda će nas rijeka odnijeti. Ali sad dok se donose velike životne odluke, pritisli smo pauzu i zamrzli sliku grada na Uni i kasnije gdje god da odemo, znat ćemo da je naše odrastane pripalo Betonu i gradskoj Otoci, starim lokalima sa ex-yu muzikom, točenim pivom i povratcima kući u ranu zoru gdje nas niko i ne pita više gdje smo bili jer znaju da su upravo sada naši trenuci u kojima stvaramo uspomene zbog kojih se kasnije nikad nećemo pokajati. Možda to sve budemo pričali svojoj djeci koja će za neko desetljeće već biti preopterećena sa modernom tehnologijom, nekim skupim stvarima i lošim neiskrenim društvom. I mi ćemo se vjerovatno brinuti više o njima nego naši roditelji o nama, negdje tamo daleko od Betona pod drugim nebom.

Možda neće sva djeca ovog grada imati sreću da osjete čar odrastanja na ovom prostoru ali život mora biti takav. U gomili različitosti u ovom mjestu, mi smo izabrali da svako ima svoj stil i da svako ide svojim putem onako kako želi i da se ne osvrće na okolinu u kojoj uvijek ima onih koji su od ovog grada očekivali puno više.

Svejedno, svi imamo i nešto zajedničko. Od toga da želimo svijet vidjeti i podijeliti to sa istim onim društvom sa kojim smo skakali u Unu i plovili lađom, do toga da i mi udišemo svako jutro miris pečenih čokoladnih krofnica iz Zlatine pekare i prođemo gradom čije tlo je staro i odveć razoreno ali je i dalje naše.

Ali kao da svako jutro udahnem novi dan. I svaki dan je drugačiji.

Prošetam se gradom pozdravljajući uvijek ista lica koja su već od samog jutra nasmiješena na radnom mjestu ili su još uvijek u procesu buđenja. Sa čokoladnim muffinima a nekad i sa vrućim kiflicima se uputim prema najdražem mjestu na svijetu u Prekounju gdje se smjestim na otvorenu terasu sa pogledom na Kapetanovu kulu i gradski most koji povezuje harmoniju starog grada i urbanizma, dok ispod u nabujaloj smaragdnoj rijeci plovi nekoliko lađi. I tako svaki dan progutam knedlu i zastanem posmatrajući ljepotu, osjećajući se poput kapi mrlje koju je moje pero ispustilo na prazan list papira. Iz te perspektive gledam panoramu savršenstva za koje su mnogi naučnici tvrdili da ne postoji. Sad znam da su savršenstvo tražili na pogrešnim mjestima.

Viđam stalno nezadovoljna lica kako tupo posmatraju jednu te istu tačku sa jednom mimikom na licu i mrze cijeli svijet što je država takva kakva jest i što je naše Bišće izgubilo onu prvobitnu čar.

Nije kriva država što ne stoji na svojim nogama i što ne nudi ideološku slobodu niti kvalitetnu budućnost svom narodu. Jedino što ovaj napaćeni trokut melankolije može dati bez naplate i bez opterećenja jest kultura u obilju specifičnosti koja se javlja svakim danom kad ponos objasni pripadnost najhrabrijih ljudi na svijetu koji su koračali baš ovom zemljom. Ili smo mi jedna velika mrlja na bijeloj čistini papira, ili smo samo prljav papir. Običaji koji su ostali na ovim prostorima datiraju još od samog pojma naše države i društva koje djeluje kao jedna demokatska grupa u kojoj se pak nikad nije znalo gdje Bosna počinje a gdje završava. Zato nijedno jutro ne dopuštam ni sebi a ni ljudima koje poznajem da potonemo u sivilu dana. Sivilo postoji. Ali samo u našim glavama. Oslobodim svoje misli u šarenilo cvijeća koje prodaje stara teta kod sata u centru grada. Pustim šarene kišobrane da se vrte na laganom povjetarcu u jesen dok miris prženih kestena lebdi u zraku. Ne smeta mi ni kiša ni ples na kiši u žutoj haljini dok mi se noge kvase u hladnoj Uni. Mnogo puta su ovi hrastovi bili moje utočište. Mnogo puta sam pala u ovim ulicama, plakala i vrištala dok nisam prihvatila da tu pripadam i da su moje hrastove krošnje bolje od nostalgije koja vreba u podsvijesti svih ljudi koji su odlučili da ovo nebo nije dovoljno plavo za njih.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil -Džanel Biljanović

Godine:18

Grad: Brčko

Zanimanje:učenik

Živim u Brčko Distriktu,gradu koji teži ka jednom životnom stilu koji se uveliko rasprostranio.

Ako malo više fokusirate svoj pogled na ljude dok šetate ulicama ovoga grada u njemu doći ćete do žalosne činjenice.

Na licima građana vidjet ćete sumornost i jad njihovih misli koji su nametnuti od strane ljudi koji su premalo psihološki obrazovani,to jeste koji su zaostali.

Oni prate svoje misli uvjeravajući sami sebe da su im to ideali,ali ti ideali su lažni,suhi,hrapavi i mogu povrijediti ako im se približite pogrešno.

Ti ljudi koji prate taj stil uveliko ga pretvaraju u jedan trend.

Taj stil je kao virus širi se stvara epidemiju velikih infekcija,ponekad čak dovodi do smrtnih slučajeva.

Jedini protuotrov za taj virus vam je zdrav razum,vjerovanje u samoga sebe u svoje misli.

Ljudi koji imaju taj protuotrov ne prate stil ovoga grada time ne prate ni trend i nažalost gube se,isčežavaju odavde.

Od svih tih jada koje primjetite tokom ovog fokusa primjećujete ljudsku komunikaciju to jeste ne komunikaciju.

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču.

Možda neke stvari ne shvatite odma ako ste turista ili stranac,ali ja u ovom gradu živim već 14 godina i dovoljno znam da bih vidio šta je to tumor u društvu ovoga grada.

Pored ove bolne istine koja me grize shvaćam da je to sada stil življenja,na to su ovde ljudi navikli ali ja i dalje ne.

Sva sreća još ovde ima ljudi koji imaju protuotrov o kom sam vam pisao.

Oni kao i ja pokušavaju da ga podijele zaraženima,da ih izliječe.

Oni ulažu svu svoju pozitivnu energiju u društvo pokušavajući da nešto promijene na bolje.

Pri borbi oni ne oklijevaju,nemilosrdni su prema ovoj bolesti.

Oni su neotpjevani heroji.

Nemojte misliti loše o ovome gradu nakon svih ovi surovih riječi jer svaka medalja ima dvije strane, ja sam vam možda ispričao jedan dio one gore.

Kakav je stil ovoga grada ne treba da vas čudi jer on je vjerovatno i stil vašeg grada (ako čitate ovaj text na jednom od Balkanskih jezika)vjerovali ili ne.

Ovaj grad nije jedini zaražen ali njegova situacija je teška jer je pod pritiskom 3 entiteta koji čini velike tenzije.

Ljudi koji prave te tenzije kao što sam već napisao na početku,jako malo ili nikako su psihološki obrazovani.Oni su pritom lukavi i baš kao mađioničari dok zamažu oči jednim pokretom,drugim već kradu dio pozitivne energije društva i podmeću društveni virus.

Društvo koje prati to čini jedan tor ovaca,lake žrtve.

Svi izvan tog tora koji se protive ovim diktatorima da ne kažem čobanima bivaju proganjani,ismijavani.

Najveća žalost ovog stila je mladost koja se gubi prateći ga.

To stvara tugu jer nije svejedno kada znate da su takvi ljudi zatvorenici svojih misli,lažnih ideala,grozne iluzije.

Taj stil se dugo neće promjeniti ali ljudi pozitivnog smijera vodit će na bolje,boriti se pored svih prepreka.

Da bi se tenzije smanjile potrebno je puno rada i ulaganja da bi neke osobe shvatile da smo svi na poslijetku samo ljudi.

Da bi trebali da se predstavljamo samo imenom i prezimenoom,pritom ne naglašavajući svoje porijeklo,vjeru,…

Veoma mi je drago kada prisustvujem organizacijama koje pokušavaju naučiti mlade BiH da je njihov indetitet najjednostavnije rečeno ime i prezime,a sve ostalo je samo dio života.

Borba protiv jako lošeg stila ovoga grada nikada neće biti.

Ali dokle god se neko bori biti će i uspjeha ma koliko on bio mal.

Korak po korak uz trud,rad i zalaganje sve loše navike mogu se iskorijeniti pa tako i ovde.

Kada će doći do toga teško je reći,jedino je bitno to da se neko i dalje BORI i ne kani odustati.

Kako još da se borimo protiv ovog problema?

To jeste,kako da poboljšamo kvalitetu života u BiH?

Ono što nam je potrebno je bolja komunikacija između organa vlasti,ne stvaranje tenzija ni barijera.

Potrebno nam je pružanje podrške mladim ljudima koji pokušavaju ovu državu okrenuti na bolje.

Prije svega ovoj državi ne treba ništa više nego samo malo međusobnog razumjevanja,tim razumjevanje bi ljudi,građani BiH shvatili da smo svi samo ljudi,a to bi napravilo zajednicu.

Ovo razumjevanje stvara komunikaciju,izgrađuje društvene odnose i pravi temelj za bolju budućnost.

A kada se napravi temelj i kuća se može graditi.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi-Kenan Topalović

Godine: 28

Grad: Kiseljak

Zanimanje: novinar

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kenan je napisao : “Životni stil Bosanaca i Hercegovaca, ali i njihovih boljih polovina, je nemoguće promjeniti. Pri ovom ne mislim da prostora i razloga za to nema, nego mislim da je jedna od osobina koja je postala životni stil be-ha građana svojeglavost i tvrdoglavost. A trebalo bi mijenjati štošta. Lično sam najviše izrevoltiran empatijom kod ljudi, niskim moralnim vrijednostima u smislu gubljenja komšijskih veza, običaja, etc… Također posebno mrzim i prezirem nebrigu o ljepotama BiH.“

Po posljednjoj modi sa bh.modnih pista…

U ovom Gradu se nosi…

Osmijeh na licu. „Moj Grad“ u formi sveošteg generaliziranja svih gradova/opština/općina u Bosni i Hercegovini, Grad kao jedna konstanta u srcima ljudi, ima jednu „manu“, a to je da se ljudi mnogo smiju. Smijemo se skupa šalama o onoj dvojici Bosanaca, smijemo se našim tragedijama, osmijeh nosimo na usnama…smijemo se političarima, dok nam kroje kape… smijemo se kad vidimo prijatelja, kad vidimo psa lutalicu i kad vidimo skice Grada…mi se smijemo a ostali plaču.

U ovom Gradu se nosi..

Sevdah u srcu. Koliko je noći obojenih sevdahom prešlo u stanje zore. Gradovi pamte, pamtimo i mi i nosimo u srcu tu pjesmu tamnih osjećanja što nam dušu gali. Sevdah je ljubav, sevdah je pjesma i sevdah je sve što okružuje naš osmijeh. U ovom Gradu se nosi osmijeh, nosi se sevdah i jedno bez drugog ne ide, sevdah kao ram za osmijeh.

U ovom Gradu se nosi…

Suza u uglu oka. Suza je radosna, suza je tužna, ona se nosi na duši i povremeno ispliva na površinu. Bosanac i Bosanka, Boga mi i Hercegovac i Hercegovka, ljudi su što radost i tugu oplakivat’ znaju. U ovom Gradu plakalo se više nego igdje, ali u ovom Gradu se smijemo više.

U ovom Gradu se nosi..

Sjećanje. Sjećanje na minule dane, sjećanje na draga lica. Sjećanja na sjećanja…

„K'o da je neki dan sjedio tu i pio kafu i zajebav'o raju što prolazi tuda, rahmet mu duši…Bio je dobar čovjek.“

„Pokoj mu duši, bio je dobar čovjek, ali što ti je taj volio žensko, što je volio da ih gleda. Takvo uživanje ti nisi vidio…“

„Dobar je bio čovjek, volio bi da popije, zamezi i sjedi u hladu. Tu ga je i prekinul'o srce. Tačno ne znam da li od tuge ili od sreće šta je se predever'o…“

U ovom Gradu se nosi..

Tuga u srcu. Kao da se rodimo sa dozom tuge u našim venama koja stvara antitijela koja ne dopuštaju da potonemo do dna. Kako objasnit osmjeh na licu penzionera dok preuzima tri i po stoje jada dok se politikanti vozaju u blindiranom autu zarađujući tu cifru za dva dana?! Kako objasniti osmijeh na licu majke što je izgubila čedo, dok se raduje komšijinoj prinovi?!

U ovom Gradu se nosi…

Para za kafu. Kafa/kahva/kava je vezivno tkivo koje spaja svakodnevno stanovnike Grada. Kafa, za razliku od Grada, nije konstanta. Kafa je razgovoruša, kafa je sikteruša, kafa je slatka, kafa je dočekuša, kafa je Gradu… kao krv u čovjeku. Dok kola između stanovnika i dok je kafe bit će i Grada. Na kafu zovemo prijatelja i naručujemo po pivo. Kad nas pitaju gdje smo bili kažemo „Bili na kafi…“

U ovom Gradu se nosi…

Kesa. Kesa je ulaznica za komšijsko druženje. kesa ima svoje standardne sastojke. Od davnina se sastoji kesa od keksa „Jadro“, kilograma kocke i dvaes’ deka kafe. Kesu nosimo i predajemo domaćinu očekujući datum kad ćemo i mi biti domaćini i dobiti kese. Kesu nosimo kada je tuga, kada je radost, kada je slava i kesu nosimo „'nako“…Kesu nosimo radniku administracije, kesu nosimo doktoru u ordinaciju…
U ovom Gradu se nosi…

Ljubav…Ljubav prema Gradu. Volimo svoj Grad. Volimo svaki most i svaku klupu. Na mostovima smo sretali svoje Ljubavi. Volimo svaki dio svoga Grada. Meni/Nama je svaka rupa na asfaltu najljepši ukras. Mi volimo svoje drvorede u Gradu pod kojima smo prvi put ljubili. Volimo svoje parkove, svoje zgrade. Volimo onaj ruševni kućerak u kojem niko ne živi. Volimo sve svoje ljubavi iz ovoga Grada. Kada idemo negdje nosimo svoj Grad u srcu i svima pričamo o ljepotama svoga kraja…

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu se jede -Ademir Eminović

Godine:26

Grad: Tuzla

Zanimanje:socijalni radnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ademir je odgovorio : “Volontiram punih 12 godina bilo je trenutaka kad sam htjeo napustiti sve i krenuti nešto novo bilo je trenutaka kada sam razmišljao o odlasku iz zemlje a na kraju onda sjednem i razmislim da necu da cu se boriti svaki dan iz nova da treba vječno da se edukujemo da pronalazimo sami sebi poslove upoznavajući nove ljude jer ljudi su čudo neotkriveno a do poboljšanja kvaliteta života u ovoj našoj zemlji može doći samo zdravim dijalogom i lijepom komunikacijom i saradnjom jedni sa drugima..”

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.Dok šetate ovim gradom miris vas obmami da uđete u restoran ili pak nečije dvorište jer mirisi hrane su na sve strane i divni a ukusi neopisivi za vaše nepce jer poslije toga želite još i samo još.U ovom gradu je narod uvijek imao i ima vreću dvije brašna za poznatu jufku koja krasi svaku sofru bez obzira bila ona u obliku pogače,pite (slatke ili slane),domaćeg hljeba,lepine ili kifle.U ovom gradu se mješaju čarolije mirisa slatkog-slanog jer ovaj grad nudi to nešto,nešto što se zove posebno.Specijaliteti ovoga grada su raznovrsni a jedan najbolji specijalitet je bosanski ćevap koji je simbol za ovaj grad za čitavu Bosnu sa vrelim čevapćićima i polu suhom lepinom uz malo luka naprosto poludite i ne možete da ponovo ne naručite iste jer su neopisivo ukusni.I iz tog razloga ljudi se vraćaju ponovo i ponovo.U ovom gradu ljudi vas dočekaju otvorenih ruku,sa osmjehom na licu i ponude vam tradicionalna bosanska jela poput sarme,paprika,bureka,krompiruše,jabukovače,i slično.U ovom gradu žene,majke,domaćice od jutarnjih ranih sati spremaju jela po čitave dane za svoju porodicu u ovom gradu se ne gubi tradicija nego se na njoj još više radi i sakupljaju se recepti od starih nana,majki,baki za ukusna starinska jela.A te nane i bake napraviti znaju napraviti od ništa nešto u sve male činije koje uzmirišu cjelu kuću i avliju a i komšiluk.Dok se kafa popije jelo je već gotovo jer su one ustale ranom zorom i zakuhale jufku od koje ce napraviti pitu kojom će usrećiti svoju porodicu uz koju će se jesti i pričati lijepe priče i prisjećati se lijepih trenutaka koji su bili nekada davno.A u malim činijama će biti domaći paradajz ili krastavac sad ubran iz bašte male koju ima svaka mahala.Da zaista ovaj grad živi i živjet će u starobosanskom duhu gdje se još uvijek po tradiciji prave jela bosansko-hercegovačka i gdje će se prije svega uživati u pogledu hrane a onda i u jelu iste hrane.Ovaj grad ima posebno mjesto u srcu bilo koje osobe koja ga posjeti uvijek se poželi vratiti iznova i čuti,vidjeti, a i jesti nešto novo jer svaka mahala ima drugačije običaje po pitanju hrane,zimi se u stare šporete na loženje peku krompiri u ljusci koji vas obmame svojim mirisom i koji uzmirišu čitavu kuću.Ljeti se piju svi domaći sokovi poput višnje,zove,ruže i slično koji vas ohlade i kada su najveće topline,a u ovom gradu imate toplinu čovjeka koji će vas iz srca i duše primiti u vaš dom i poželjeti dobro došlicu i dok se upoznajete pijete bosansku kafu sa rahat lokumom i ispijajući svoj zadnji filđan za stolom kojim sjedite dobivate već jelo tj. servirano je a da to niste ni primjetili.Uživate u pogledima na stol,a onda se desi čarolija i milion pitanja u vašoj glavi a jedno od glavnih je kako se ovo pravi i koji je recept?A receptise čine tako laganim i prostim da ne mozete da vjerujete da tako nešto ukusno može biti sa toliko malo namjernica a neki su tajni i nekada jedan sastojak može da promjeni mnogo toga.I šta reći na kraju ove kratke ali sočno-slano-slatke priče osim da morate i trebate doći u ovaj grad probati sve specijalitete i osjetiti ljepotu mirisa i okusa koji isti nudi a ujedno i upoznati ljude toplog i mehkog srca sa puno ljepote i čari i dobrote a ostalo sve će te sami presuditi jer život je jedan reprize nema zato volim ovaj grad jer u ovom gradu najbolje jede,druži i uživa bilo zima bilo ljeto.

MOMENTUM Životni Stil5 Jula, 20175 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil poseban – Dalila Spahić

Godine:22

Grad: Mostar

Zanimanje:studentica

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala : “Kvalitet života u Bosni i Hercegovini se jedino može poboljšati direktnim ulaganjem u budućnost, jer zaista imamo mnogo ponuditi svijetu. U suštini, sve se svede na ono da moramo prvo promijeniti sebe, ako mislimo pokušati promijeniti okolinu u kojoj živimo. Već su se neke pozitivne promjene počele dešavati, mladi su se počeli buditi. Smatram da trebamo barem nastaviti ovim tempom i ne stajati.“

Ispričat ću ti jednu priču.. O gradu svjetlost, Sunca i bezuslovne ljubavi.. Gradu dobrih ljudi, mirisnih avlija i zelene rijeke.. Ispričat ću ti priču o životu, sreći, ćelopeku i Mostalgiji. Dopusti da ti objasnim kako to dječaci postaju momci u zagrljaju najljepše, kako se pije kafa i sta su to liskaluci. Dođi, pridruži mi se u šetnji ulicama ovog grada i dopusti mi da započnem priču.

Kažu da se naljepše osjećaš na svom.. Da su boje najjasnije, mirisi najljepši i srce najmirnije kad si kod kuće. Meni samo treba Stari Most, ćelopek, zelena ljepotica i jedno mjesto da sjednem i uzivam u svemu tome. Pokazat ću ti beskrajno plavetnilo iznad nas i shvatit ćeš da nebo nigdje nema tako jedinstvenu boju. Shvatit ćeš kako se nesto bezuslovno voli i poželjet ćeš da se opet, bar na kratko, izgubiš u ovom beskraju.

Hajde, sjest ćemo tu, ispod Mosta, rashladiti umorna stopala nakon pješačenja i diviti se luku kojeg on nije imao čast vidjeti. Pricat ću ti kako je pobjegao prije skidanja skela, nakon devet godina napornog rada i 456 blokova kamenja. Kako su se svi divili njegovom radu a on, eto, nikada nije ni saznao kako izgleda. Nikada nije spoznao ljepotu njegovog luka, snagu kamena i savršeno jasnu refleksiju na površini Neretve. Nažalost, nikada neće saznati koliko je srca ispunio ponosom. Kako se generacije dive njegovom djelu, a dolaze iz svih krajeva svijeta i kako je njim povezao mnogo više od dvije obale.

Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak. Neće se upoznati ni sa pričama o ljubavi i prijateljstvu koje su svoje tragove ostavile na kamenjima njegovog djela, niti sa liskalucima koje razumiju samo oni odrasli ovdje koji nastaju tek tako, u hodu. A opet, bit će dio svih tih priča kao što je dio i ove moje.

Povezani članak:

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

Ono što malo ko razumije je kako možemo ispijati kafe po cijeli dan, a ono što ja ne razumijem je kako ljudi mogu bez toga? Upekne ćelopek, dogovoris se sa rajom u sekundi i odete u vaš najdraži kafić da se popije ona prva, jutarnja. Eh sad, to što će se na nju nastaviti jos barem 2-3, to nije bitno. Merak je najbitniji.

Ustat čemo i nastaviti našu šetnju. Ići ćemo kroz vrevu, kroz Kujundžiluk, polahko gore do Europe i opet ćemo pogledati u njega. Ja iz navike, potrebe i ponosa, a ti zato što si opčinjen njegovom ljepotom. Uz žamor ljudi čut ćeš i cvrkute ptica, uživati u pastelnim bojama koje se razlijevaju po nebu u sumrak i polahko disati. Reći ću ti da zatvoriš oči i da se prepustiš trenutku, da mi pokušaš objasniti sve ono što čuješ i mirise koje osjetiš. Znam, zamirisat će ti ćevapi i meso sa roštilja. Osjetit ćeš i mirise dolme i sarme, a opet, osjetiti ćeš i svježinu u zraku. Povest ću te i do Koskine džamije da uživaš u pogledu. I nećeš htjeti da ideš. Znam.

Preći ćeš preko Mosta. Objasnit ću ti kako je najlakše hodati baš tuda i osjetit ću pažnju koju mu poklanjaš. Jer, već te je pridobio, a to je ono čega sam se bojala. Doći ćeš ti opet, znam i to. Znam da već sada želiš da ne napustiš Mostar jer jos uvijek nisi u potpunosti istražio sve njegove dijelove. Zagrebao si površinu, pročitao uvodno poglavlje knjige. Sada je na tebi da pišeš nove stranice. Ne želim da uplićem prste u vašu priču. Znaš zašto? Mostar sa svima nama ima svoju priču.

Nekom će više poglavlja biti vezano za stari dio grada, ispijanje kafa, šarenila boja i cijele sehare mirisa. Neko će se najduže zadržati u opisivanju unikatne ulične umjetnosti, pozorišnih predstava i mostarskih liskaluka.

A ja ću ti na kraju samo reći da nema potrebe da ti objašnjavam šta je zapravo mostalgija. Sjetit ćeš se da sam ti nekad pričala o hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, ljepoti, o čovjeku koji nije svjestan koliko je uradio.

Sjetit ćeš se i konačno shvatiti.