Prvi BiH Digitalni Farmer – Volimo i Kupujmo domaće

farmer-market-bosna-i-hercegovina

Jedna od prvih web aplikacija koja je zasigurno preopoznala važnost kupovine i promocije domaćih proizvoda je mjesto na internetu registrovano na .ba domenu koju svakako morate ukucati u vaš pretraživač : www.farmer.ba .Farmer je web aplikacija koja omogućava pregled mnogih domaćih proizvoda i omogučava korisniku brz dolazak do informacije o tome gdje kupiti ili kako taj isti proizvod naručiti online. Bili kupac ili ne, farmer.ba ima i riješenje za one koji imaju vlastiti proizvod ali nemaju tehničko ili marketinško znanje za plasman tog istog proizvoda na tržište kao i podizanje svijesti o brendu! U daljem tekstu pročitajte intervju koji smo obavili sa jednim od osnivača web aplikacije farmer.ba – Nadarević Nerminom koji ima 39 godina i jedan je od primjera kako preko kreativne ideje doći i do njene realizacije.

farmer-market-bosna
Nermin i Nedžad Nadarević

Možete li nam objasniti više o Vašem brandu? Otkud Vam ideja za pokretanje brenda?

Ideja je nastala mnogo ranije, iz lične potrebe za domaćim proizvodima koji imaju “ime i prezime” Kad kažemo ime i prezime, mislimo na ljude koji proizvode hranu i koji stoje iza svog posla. Problem je bio što su se mogli naći neki domaći proizvodi na internetu, ali nije se moglo znati odakle je taj proizvod, ko ga proizvodi, ko stoji iza toga i bilo jako nejasno. U tom periodu i naša kćerka je napunila 6.mjeseci i počela da koristi čvrstu hranu, htjeli smo koristiti proizvode za koje znamo ko ih proizvodi, odakle dolaze i kako su proizvedeni. Pošto sam iz Cazina i živim u Sarajevu, roditelji su mi u to vrijeme često slali pakete sa domaćim proizvodima iz Cazina, tako da sam često morao izaći sa posla po paket koji je dolazio na razne načine, od autobusa do prijatelja koji su dolazili u Sarajevo, studenata itd.i to je postalo jako zamorno i komplikovano. Ono što je jako zanimljivo, jeste da je taj problem prisutan i u Bihaću, Bijeljini, Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banja Luci, ali i manjim gradovima širom BiH. Prilikom odlaska u Cazin, ja i moj brat Nedžad Nadarević počeli smo razgovarati o problemu pronalaska kvalititenih proizvođača i tu je počela prča o budućoj platformi www.farmer.ba koja će okupljati proizvođače na jednom mjestu. Zamislili smo platformu koja okuplja poljoprivrednike na jednom mjestu, da ljudi imaju uvid kako se proivodi, kakvo je stanje u poljoprivredi i sl. Dogovorili smo se da krenemo u realizaciju ideje i krenuli smo u nove poslovne izazove. Moj brat Nedžad već je imao iskustva u kreiranju web stanica, tako da smo krenuli u kreiranje rješenja za logo, naziv platforme i izrade web stranice. Prvo smo kreirali web stranicu koja je ukupljala poljoprivrednike i predstavljali smo ih kroz slike, informacije o njihovom radu, opisu njihovih aktivnosti. Na jedan inovativan način smo kreirali profile proizvođača u sklopu www.farmer.ba i ubrzo smo imali preko 100 poljoprivrednika iz BiH. Pošto smo u tom peridu dobijali veliki broj upita, kako da se direktno naruči od naših članova i da li je to uopšte moguće, počeli smo razmatrati ideju da kreiramo novu uslugu u sklopu naše platforme www.farmer.ba, a to je direktna kupovina od proizvođača!! Nakon dosta truda, rada, testiranja, poboljšanja web platforme, dobili smo novu uslugu putem koje građani BiH mogu direktno od proizvođača naručiti na svoju kućnu adresu domaće proizvode. Sada možete naručiti pekmez iz Drvara, aroniju iz Sanskog Mosta, bundevine proizvode iz Bijeljine, domaće brašno iz vodenice iz Donjeg Vakufa, domaću tjesteninu iz Jajca , likere iz Visokog itd, i to sve preko stanice www.farmer.ba.

https://www.instagram.com/p/BT_kI0rAOKz/?taken-by=farmer.ba

Kako teče kreativni proces stvaranja Vaših proizvoda, koliko ste u kontaktu sa drugim proizvođaćima i kako dolazite do klijenata?

Web platforma www.farmer.ba je nastala da ljudima približimo domaće proizvođače i da to bude na jednom mjestu, vrlo jasno i transparentno predstavljeno. Kontinuirano radimo na novim kontaktima, upoznajemo BH proizvođače, širimo krug naših “Farmera”. Svaki dan nam se javlja sve veći broj proizvođača, ali i dosta truda i rada ulažemo i u društvene mreže, gdje nam se ljudi javljaju.

Da li imate određene proizvode koje se stalno naručuju i kolika je potreba za ovim vidom kupovine Vaših prozivoda?

Trenutno okupljamo i predstavljamo preko 120 poljoprivrednika iz BiH i imamo oko 30 različitih on-line web radnji u sklopu www.farmer.ba – putem kojih je moguće naručiti proizvode od manjih BiH proizvođača. Ljudi su zainteresirani za ovaj vid nabavke proizvoda i približili smo građanima proizvode koji baš i nisu prisutni u njihovim krajevima. Ukoliko u vašem kraju ne uspjeva bundeva ili se ne proizvodi ajvar, pekmez od drenjina i šipka, suho voće , sad imate priliku doslovno u “dva klika mišem” naručiti te proizvode na svoju adresu.

Vaša ideja nam se jako sviđa i vidimo potencijal ! Koji Vam je plan za budučnost?

Hvala Vam na tome 🙂 Farmer.ba djeluje preko 2.godine i smatramo da smo kreirali brend koji ima još potencijala za širenje i nadogradnju. Želimo našu inovativnu ideju što bolje pozicionirati na BH tržištu, upoznati naše građane sa našom uslugom i naravno, razvijati se zajedno sa našim “Farmerima” 🙂 Bitno je ljudima približiti lokalne farmere i mišljenja smo da je to jednostavno potreba svakog BH građana. Često govorimo da svako od nas ima svoj omiljeni fudbalski tim, svog zubara, doktora, automehaničara i s obzirom kakvo je stanje u svjetskoj prehrambenoj industriji, vrlo brzo ćete morati na taj spisak staviti i vašeg Farmera. Bitno je znati šta jedemo, ko to proizvodi, odakle je proizvod i ko ga proizvodi, a to je upravo naš posao.

https://www.instagram.com/p/BKVHYSYDASL/?taken-by=farmer.ba

Želimo Vam mnogo sreće u radu! Šta bi rekli kao poruku ljudima koji se žele usuditi raditi nešto svoje ali ne znaju kako?

Mislimo da je jako bitno posmatrati okolinu i vidjeti šta je to potrebno kako tebi, tako i cjelokupnom društvu!? Svi imamo iste mogućnosti kad je riječ o internetu, svi imamo pametne telefone sa kojima lako zavirimo u svaki kutak svijeta. Treba istraživati, pitati, ponuditi neka rješenja i ono što je najbitnije, ne treba se bojati neuspjeha, a on je najveći problem kod pokretanja bilo kakvog biznisa. Izađeš sa svojom idejom, testiraš je u svojoj okolini, vidiš koliko možeš, koliko znaš, napreduješ/posrćeš ali kontinuirano učiš, kreiraš nove kontakte i poslovne mogućnosti.

Ukoliko posjetite farmer.ba imate priliku vidjeti koje proizvode kupiti u kojoj regiji prikazane na jednostavnoj mapi. Namirnice su potrebne a kupovati domaće trebamo! Posjetite farmer.ba i obavite svoju prvu naruđbu!

farmer-market-bosna-i-hercegovina
Preuzeto sa : @farmer.ba

FARMER.BA KONTAKT INFORMACIJE:

WWW.FARMER.BA

E-MAIL : INFO@FARMER.BA

FACEBOOK: @www.farmer.ba

INSTAGRAM: @farmer.ba

Guinnessova svjetska rekordna knjiga: Najveći Burek i najveći svjetski Ćevapi ikad pripremljeni u Tuzli

bosanska pita burek

Prošlog mjeseca Hrvatska je postavila Guinnessov svjetski rekord za najdužu seriju na svijetu kada je na Željarijada festivalu u Vidovcu u sjevernoj Varaždinskoj županiji napravljena nevjerojatna 1.320 metara.

Bosna i Hercegovina se sada pridružila tom činu. U gradu Tuzli danas je otkriven veliki mesarski burek, težak 650 kilograma, za koji se nadaju da će ih zaraditi u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Osim masivnog bureka, također su stvorili ogroman dio ćevapi, 1.500 komada na golemoj lepinja. Nadaju se i da to čini i Guinnessovu knjigu rekorda. “Dimenzija bureka je 6 metara x 6 metara. 14 osoba sudjelovalo je u pripremi s tjesteninom dužine 1.500 metara “, rekao je Omer Isović, jedan od organizatora Gastro Showa u Tuzli.

Vijesti iz Bosanske doline piramida – najaktivnije arheološke lokacije u svijetu

bosanske-piramide

JESENJA PROMOCIJA BOSANSKIH PIRAMIDA U HRVATSKOJ I SLOVENIJI: VODICE, LJUBLJANA, FAŽANA, ZADAR I ZAGREB

Nakon izuzetne ljetne sezone na bosanskim piramidama po posjećenosti, broju volontera, medija i gostiju, pronalazač bosanskih piramida dr. Semir Osmanagić kreće na novu promotivnu turneju.

Tokom oktobra i novembra 2017. neumorni direktor Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” održat će predavanja pod naslovom “Teslini skalarni valovi na Bosanskoj piramidi Sunca”, slijedećim redoslijedom:

  • Utorak, 3. oktobar 2017., Vodice (Hrvatska), Gradska knjižnica, 18-20 sati
  • Srijeda, 4. oktobar 2017., Ljubljana (Slovenija), Kongresni centar SMELT, 18-22
  • Četvrtak, 5. oktobar 2017., Fažana (Hrvatska), Multimedijalni centar, 18-20
  • Subota 7. oktobar 2017., Senigalia (Ancona, Italija), 16:30 – 19:30
  • Nedjelja, 8. oktobar 2017., Pisa (Italija), Presso Sala Conferenze B&B Hotel Pisa Via Scornigiana 1 56121 – PISA, 16-19
  • Utorak, 10. oktobar 2017., Zadar (Hrvatska), velika dvorana Doma sindikata, 18-20
  • Subota, 14. oktobar 2017., Helsinki (Fisnka), Isonnevantie 8, 00320 Helsinki, 14-17
  • Nedjelja, 15. oktobar 2017., Turku (Finska), Virusmaentie 9, 20300 Turku, 14-17
  • Subota, 21. oktobar 2017., Zagreb (Hrvatska), Zagrebački Velesajam, Mystic sajam, 18-20
  • Subota, 28. oktobar 2017., Philadelphia (SAD), Expo, http://www.empoweredlight.com/copy-of-friday, 15-17
  • Petak, 3. novembar 2017., Eger (Mađarska), Eszterházy Károly University, 18-20
  • Subota, 4. novembar 2017., Budimpešta (Mađarska), “Exopolitical Conference”
  • Subota, 11. novembar 2017., Istanbul (Turska), sajam “Naturel”
  • Ponedjeljak, 13. novembar 2017., Lefkose (Sjeverni Cipar), American University
  • Petak, 17. novembar 2017., Savona (Italija).
  • Subota, 18. novembar 2017., Milano (Italija), Presso Barcelo Milano, 15:00-19:30
  • Četvrtak, 23. novembar 2017., Mount Abu (Indija).

Velika posjeta se očekuje u Ljubljani u kongresnoj dvorani “Smelt” 4. oktobra i Zadru 10. oktobra u velikoj dvorani Doma sindikata. Po prvi put dr. Osmanagić gostuje u Vodicama i Fažani. Tradicionalno izlaganje na sajmu Mystic Zagrebačkog Velesajma ove godine je upotpunjeno čitavim danom posvećenom bosanskim piramidama i gostovanjima dr. Konstantina Korotkova, inžinjera Gorana Marjanovića i doktorice Emine Karamehić.

Objavljeni radovi pod tematskom kategorijom “U ovom gradu se jede”

mostarske price

KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU SE JEDE”.

1.HARIS JAŠAREVIĆ

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku.

mostarske price
Priču napisao Haris Jašarević

2.ADEMIR EMINOVIĆ

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.

ademir eminovic

3.IVANA MILINKOVIĆ

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

4.MATEA KOSO

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Matea Koso

5.MARIJA HERCEG

Kadira ne zna engleski. Možda zna, nije nikad probala. Ionako živi u trenutku. Trenutku gladna gosta. Koji ovdje dobija besplatno mnogo toga, a najviše iskrenog smjeha prema mnogim protivrječnostima jednog mostarskog restorana, jednog domaćinskog naroda i i jedne osebujne narodne kuharice i šefice. Strancima koji dođu ona će i dalje biti jedno od najljepših iskustava Mostara, a neće ostati neposluženi. Kadira krijepi vrhunskim i prostim narodnim hercegovačkim jelima, nasmijava i ohrabruje svojom energijom – i imperativom.

marija-herceg

Životni stil omladine glavnog grada BiH – Neir Ušanović

neir usanovic

Godine:20

Grad: Sarajevo

Zanimanje:student

U ovom gradu živim i ja, Neir. Momak od 20 godina. Student pravnih nauka.
Sarajevo je moj grad od rođenja, i znam šta je životni stil omladine glavnog grada, mladosti od akcije.

U Sarajevu, gradu o kojem se puno zna, živi se onako kako sam građani tog grada znaju. Živi se, itakako se živi. Sarajevo je grad koji ne umire, dokaze imamo, ponavljati ih ne trebamo. Da možemo bolje, pa sigurno je da može, Sarajevo može puno bolje, pa sama i država Bosna i Hercegovina i njen narod. Treba se pokreniti, ključ je u kretanju. Stajanjem i samo stalnim stajanjem, neće se postići ništa. Pogledajte, najorganizovanije države, i vidite njihove mlade. Sve će biti jasno, omladino Bosne i Hercgovine, omladino Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Mostara i ostalih BiH gradova. Omladino, samo počnite.

Pričam s razlogom o „omladini od akcije“, jer baš ta omladina, doprinosi ovom gradu
U Sarajevu je normalno biti kakav god želis, ali trudi se biti što bolja verzija sebe. Jer svako ima potencijal, pa i ti. Ovdje je sve tolerantno, od mase dobiješ komentare na svoj rad, dok pojedinci probleme prave. Ali, zar nije dovoljno što te masa podržava. To je vjetar koji te treba gurati naprijed. Zar nije dovoljan podstrek takve vrste, da se država počne mijenjati, ili da poboljšate uslove života u Bosni i Hercegovini.
Nemojte se ugledati na pogrešne uzore, oni vam ne donose veliku korist, obično su to kratka zadovoljstva zbog kojih ćete se poslije kajati, a to ne smijete dozovliti. Zar da vam jedna pogrešna osoba u vašem životi izmjeni vašu sudbinu, a imali ste potencijala i vi to znate. Pogledajte sportaše, glumce, ljude od znanja, humaniste, također ljude koji se trude mijenjati ovu lijepu državu. Oni su uzori, oni su ljudi koji vrijede biti vaši uzori. Građanin ne znači imati samo državljanstvo i status građanina određenog grada. Ono je puno veće od toga, Građanin može mjenjati sve, od malog do velikog, jer volja građana je iznad pojedinačnih volja. Omladino, trebamo se skupiti, i ono što nam smeta i muku nam stvara mijenjati, nema te sile ovog svijeta, koja mladost može spriječiti u njenim namjerama.
Razne akcije, razna okupljanja, peticije, seminari, konferencije, dopisi, tribine, međunarodni sastanci, i svi mogući vidovi ošrtoumnog i kritičkog promišljanja svakog mladog čovjeka daje mogućnost da ta omladina bude pravi građanin, sa svojim pravima i odgovornostima. Da, mi smo odgovorni za ovakvo stanje, jer mi ne želimo promjenje, a pitanje je´l nam toliko dobro da se nema šta mjenjati, znamo da nije, zato šta čekati i koliko čekati, sa neba ne pada ništa, pa ni poboljšanje uslova u državi. Dok se ne promjeni jedna osoba, neće ni ostale, dok se ne promjeni jedan narod, neće ni država koja „vlada“ nad njim.
Trgnite se draga omladino, to je ono što ovoj zemlji treba, omladina od akcije i rezultata. A sa kvalitetnim radom, dolazi i to morate biti svjesni dobri rezultati. Nema dobrog ničega preko noći jedne-dvije, mukotrpan je proces poboljšanja ove države.
Trgnite se, želimo li biti ovdje i za 20 godina, u državi puno boljoj od ove sada, za djecu našu, i ako oni budu sretni zar nećemo mi biti također sretni, jer smo im uspjeli obezbjediti život odličan, u državi prosječnoj kakva je bila u naše vrijeme.

Stil je biti bolji i napredovati, jer tako jedino možemo mijenjati ovaj grad, pa i cijelu državu.. Počnimo već danas, jer sutra nam više neće biti elan isti, kao onda kada smo bili nabrijani i spremni za akciju. Fazon je u tome, kada shvatiš poentu bivanja u određenoj državi, na samoj planeti, shvatit ćeš koliko se za život treba boriti.

Napreduj ti, napredovat će i država.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ermina Alić

ermina alic

Godine: 20

Grad: Tešanj

Zanimanje:student

Erminino mišljenje kako poboljšati životni stil u našoj lijepoj  Bosni i Hercegovini je sljedeće:
“Nažalost je takvo vrijeme došlo da se moramo boriti sa opstanak da moramo svim svojim bićem da se borimo za život, i to stoji,  jednostavno život je borba i opstaju samo oni najbolji i najlukaviji. Mislim da se se mi u našoj državi moramo edukovati i obrazovati da bi poboljšali životni stil. Samo pametne osobe i edukovane osobe mogu da opstanu. Moramo potaknuti ljude da teže ka znaju ne nadmetati  nešto. I  na kraju životni stil se može poboljšsati samo edukacijom, znanjem i obrazovanjem i željom za uspjehom, i jako je bitno napomenuti da ljudi moraju imati svoj stav, i ne gasiti im želju za daljjim uspjehom.”

O, čovječe ti ” mala  praško” , zar će ti život proći u strahu, u žaljenju za nečim što nisi  imao hrabrosti da uradiš, zar  će ti život proći u kajanju za nečim što te bilo strah uraditi, zar da ti život prođe u  strahu šta drugi misle o tebi?!

O, čovječe ti ”mala praško” zar ćes dopustiti da  budeš praška? Mi jesmo, priznajem, male praške u odnosu na svemir, ali ta mala praška može da se izdvoji od ostalih, da bude cijenjena , da bude poštovana, da se ona prije svega ponosi sama sa sobom, da bude unikat.Vrlo je bitno da budemo unikat a ne nečije kopije. Puno je kopija na svijetu jer se ljudi boje. Ali čega se boje?  Kaže Meša Selimović u svom romanu ”Boj se ovna, boj se govna. Pa kada misliš živjeti?

Upravo to  ”kada misliš živjeti”…   Život je sada u ovom trenutku i ne možemo više taj trenutak da vratimo. To i jest čar i bit  života. Mi se svi sjećamo nekih trenutaka, jednostavno ljudi pamte emociju, bilo dobru bilo lošu pamte tu radost, bol, tugu u datom trenutku. Na kraju sve su emocije lijepe jer nas uče zivjeti uče nas da budemo ljudi, uče nas da da budemo jaki.

Ne boj se biti drugačiji, to i jest ljepota čovječanstva. Biti drugačiji i imati svoj stil ne znači biti lud, ne dragi moji. Imati svoj stil u bilo kom smislu, znači biti čovjek.  To ne znači biti onaj mali sitni čovjek, to znači biti čovjek koji je hrabar, hrabar poput divlje zvijeri. Biti čovjek koji se bori za sebe, bori se sa svoju državu.

Životni stil ne može svako da živi, kao sto rekoh, to mogu samo oni hrabri koji se ne boje, samo lavovi. Mi živimo u tako lijepoj zemlji na koju treba da budemo  ponosni. Ali nažalost naša zemlja ima toliko puno rupa u sebi da ne dopušta ljudima da žive životom kakvim hoće i žele. To kažu oni koji ne znaju da žive. Ali ja u ovoj prelijepoj Bosni i Hercegovini želim, hoću i moram živjeti stilom kakvim ja želim, hoću i moram.  Za naše ljude sve je apsurdno, sve je nešto čudno, jer se boje da gledaju i samo vide ono što im se kaže i prikaže. Žive život onako kako im drugi dikiraju. Ali ja tako neću, ja želim da budem sretna prije svega. Ljudi moji da kažem ” nije sreća para puna vreća”, sreća je kada imaš prije svega zdravlje, porodicu, prjatelje koji te vole, sreća je kada nađeš svoju drugu polovicu, e to je sreća. A  novac, on će doći, za njega se ne treba puno vezati. Njega treba držati u ruci, ne u srcu. Srce je predviđeno za neke druge stvari.

Budi lider u svom gradu budi lider u svojoj zemlji. Ne boj se pričati, ne boj se reći svoje mišljenje. Ne budi kukavica. Recimo ako voliš modu, ako imaš neki drugaciji stil odjevanja ne boj se to prikazati ne budi kukavica koja će nosi nešto samo da se ne izdvaja u društvu. Znam, prvo ce te gledati čudno, pa će te ismijavati, na kraju će te kopirati,a samo je bitno da to izneseš da imš svoje JA.

Budi ti dizajner svoga života, svog životnog stila. Bitno je voljeti sebi, svi oni koji istinski vole sebe raditi će na sebi, na svojim mana. Ti ljudi neće puno gledati oko sebe i neće puno mariti za druga misljenja ona nebitna , mariti će samo za kontruktivne kritike. Te kritike su pozitivne  i daju ti materijal da radiš na sebi.

Zapamti dobro, ti si taj koji živi svoj zivot, ti sti taj koji kreira svoju relanost, koji upravlja svojim mislima, ti si taj koji će reći ja živim ovaj život punim plućima. Ovaj život je moj i ja nemam drugi, nemam popravni, da mogu da ispravim nešto.  A ako ću ispravljati, to nije život kakav ja želim da bude. Tako da, život treba da je vrijedan punih pluća. I moj, dragi, baš takav jeste.

I na kraju, ja u ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću….. Kakvim ja želim. Time se ponosim. Jer, moj grad je pun moje ljubavi.

I neću  dopustiti da život živi mene, nego da ja živim život.!

U ovom gradu se živi srcem-Samira Smajlović

samira-smajlovic

Godine: 22

Grad: Srebrenik

Zanimanje:studentica

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Samira je napisala : “To što smo mladi i što je život pred nama treba da nam bude dovoljno da shvatimo da smo mi ti koji treba da uzmemo svoju budućnost u vlastite ruke i učinimo svoj, a i živote drugih boljima i ljepšima. Svima onima koji nam govore da danas nema pravde, i da poštenje, trud i rad nisu sredstva koja vode ka boljem sutra, da dokažemo da mlada srca i umovi imaju snage i mogu da prvenstveno obrazovanjem pobijede i nadmaše one koji nam danas kroje budućnost, a koji nezasluženo i bez prava to rade. Sami treba da budemo kovači svoje sreće i da vjerom u sebe i svoje sposobnosti izgradimo bolji svijet. 

Mnogi bi rekli da se o životnom stilu u gradu koji je jedna od prolaznih stanica nakon Grada soli,  na magistralnom putu za Brčko- Orašje, distrikt i grad, nema Bog zna šta reći. Mi koji smo otišli, prije cirka deceniju,a koji jedva čekamo svaki ponovni dolazak, pa makar i na dan, pamtimo i najmanju sitnicu i znamo da to i nije baš tako.

Vozači znaju, semafori su jedna od bitnijih stvari u saobraćaju, iako raskrsnice mogu bez njih. Kažu, bitno je da se onaj koji upravlja vozilom zna snaći. Ovi naši semafori, na samom ulazu u „grad“, nama koji smo otišli, ali koji se vraćamo, ne da su  bitni, najbitniji su. Kreneš u popodnevnim satima sa perona iz glavnog grada, na semaforima budeš u akšam. Još ako je Ramazan i top sa Gradine pukne,a ti pravac u Čardak kod Juse na peticu. Pa poslije trk na Stari grad sa rajom, jer top ove godine puca prvi put, nije isto kad ga vidiš na slikama i kad odeš pa ispitaš sve što se pitati može o topu, a topdžija te gleda i ne može da vjeruje da tebe to interesuje.

A kad prođe Ramazan, za Bajram se nastavlja dobro utvrđena tradicija ispijanja kahve ranim jutrom, prije posla. Popije se i kod kuće, ustane se sat ranije da se kahveniše i koja cigara smota, ali ni gradska produžena se ne preskače. Onda svi svojim poslom, do podne, kad sat na šetalištu otkuca 1h. One koji su sretni i rade u smjenama čeka još jedna, u hladu bašte jednog od kafića porednih uzduž šetališta, sa obje strane, kao da su mu obale, a ono rijeka koja teče između njih. Da je utorak, pijačni dan, ustalo bi se i ranije pa dok nije zagrijalo makar na zelenu pijacu otišlo, svratilo do obućara i krojača, platilo račune… Bitno se samo snaći kad stigneš u grad, kao kad dođeš na raskrsnicu bez semafora. Gdje prvo? Mali je grad, ali kad nađeš vremena da dođeš samo utorkom, velike su obaveze.

Ponedjeljak k'o ponedjeljak, mnogima nedrag, ne zato što je prvi dan u sedmici, nego što je prvi radni dan u sedmici. Ponedjeljak i, kao i sestra i brat, srijeda i četvtak odjekuju smijehom i grajom, što mališana iz vrtića, što osnovaca za vrijeme velikog odmora kad dođu u restoran brze hrane na šetalištu zgrabiti sendvič i otrčati nazad do škole da ga što prije pojedu dok odmor nije završio da ne bi zafalilo vremena za zezanje i smijeh.  Srednjoškolci, malo ozbiljnija raja, svrate ili do prvog nargila bara ili do picerije u gradu, po lepinu s kajmakom, ovisno o tome koliko su gladni.

Vikendom naveče smo već svi dotjerani, jer se petak i subota, izlazne večeri, unaprijed rezervišu ili za odlazak na svirku, ili za kolu, sladoled i šetnju gradom. Obiđeš jedan krug, šetalištem kroz centar grada pa kroz Ćevap ulicu ponovo na šetalište i tu se smjestiš, ako si dovoljno sretan i nađeš slobodno mjesto vani. Ako si ne daj Bože baksuz po prirodi, onda dođeš ranije nego ostali da bi zauzeo mjesto i imao gdje posjediti naredna 2-3 sata. Dok tako ćejfite, ne biste vjerovali, moguće je da sretnete neku od poznatih ličnosti, muzičare iz Srebrenika, a znane na Balkanu, a Boga mi i šire. Pročulo se da Srebreničani znaju pjevati pa me taksista u Sarajevu upita znam li i ja, jer mu rekoh da sam iz Srebrenika. „Znam“, rekoh, „al’ me nije baš lijepo slušati“. A ako hoćete da se maknete iz centra grada, vi ili u baštu Hotela na cijeđeni ananas, ili malo dalje, do Starog grada iznad Srebrenika po svjež zrak i prizor kao iz priča. A kad već bude kasno i kad se i ogladni, onda do pekare Magistrale, poznate svakom ko je ikad prošao magistralnim putem kroz Srebrenik. Sljedeća stanica je topli dom, a onda sutradan se počinje sve ispočetka.

Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima.  A gdje to dvoje ima, i život je lijep.

U ovom gradu je životni stil-Hana Šehović

hana-sehovic

Godine: 16

Grad: Zenica

Zanimanje: učenik

Životni stil u mojoj Zenici se ne razlikuje po mnogo čemu od načina življenja u cijeloj državi. Ovdje je bitno da se preživi, a kako, to je već stvar svakog pojedinca. Stoga je jako teško generalno pričati o životnom stilu na ovim prostorima. Teško je govoriti o ljudima koji ovdje žive, o njihovom načinu življenja, o tome kako se nose sa svime što se dešavalo, što se dešava i što će se dešavati u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je već odavno poznato da, iako smo svi po naravi gotovo isti, nitko se sa time ne miri i živimo dosta neusklađeno, haotično. Živimo u takvom neredu, da kad bismo barem bili svjesni da ga sami činimo, on bi vremenom nestao. Upravo taj nered čini i zbrku u umovima svih nas, pa je stoga potrebno pričati o svakom čovjeku pojedinačno da bi se na kraju dobila cjelokupna slika našeg životnog stila. No, ja ću pokušati opisati kako to ljudi žive u mom gradu, iz svoje perspektive.

Stanujem u zgradi sa prizemljem i šest spratova. Svakodnevno posmatrajući svoje komšije, shvatila sam da gledajući njih, zapravo vidim kako sve ljudi žive (ili preživljavaju) u ovoj državi.

Na prizemlju živi jedna bakica. Jako prijatna i draga žena nešto starije dobi koja je bez svog muža ostala prije 4 godine. I sad su mi u sjećanju prizori kako ga drži pod ruku dok idu iz obližnje apoteke nakon što su pola penzije potrošili baš u njoj, kako joj ne dozvoljava da se umara sve dok je on iole u snazi. U njima sam vidjela primjer prave i iskrene ljubavi. Ko zna koliko toga su prošli zajedno i kakve im je sve lekcije život održao. Nakon njegove smrti, ona kao da je sahranila i jedan dio sebe. Drugi dio koji je još uvijek bio na ovom svijetu, bilo je očigledno da je opstajao samo zbog njihovog najvećeg bogatstva – njihove djece i unučadi. Bakica je nastavljala živjeti svjesna da će kad-tad doći čas kada će se opet sresti sa svojim voljenim, na nekom boljem mjestu. Na taj čas je gledala kao na nadu, te sam iz toga zaključila da postoji mnogo ljudi u ovom gradu, pa i u državi, koji na taj način idu kroz život. Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
Na prvom spratu živi mladi bračni par koji se doselio prije par mjeseci. Upravo taj par, uz komšije sa petog sprata, unosi najveću pozitivu u našu zgradu. Puni su volje za životom, za izazovima, iskustvima, avanturama, životnim lekcijama. On je zaposlen u firmi koja obezbjeđuje redovne plate koje njima trenutno mogu pokriti troškove i učiniti ih zadovoljnima. Međutim, kada prošire svoju porodicu, a to već uveliko planiraju, pojavit će se mnoge komplikacije i shvatiti će kolika je dužnost održavati sve te komplikacije u najboljem redu. Ali naučiti će već kako to sve funkcionira kada dođe vrijeme. Oni sada žive za svoje snove i ciljeve. Njihov život je kao brod kojeg na povrišini beskrajnog plavetnila održava ništa više nego jaka volja za ispunjenjem njihovih želja. I takav je životni stil mnogih mladih ljudi u mom gradu. Ne odustaju dok se ne ostvare u onome u čemu su se pronašli. I ja se radujem tome, jer sam uvjerena da se svaka upornost isplati.

Drugi sprat je nastanjen od strane čovjeka srednje starosne dobi. Živi sam. Nikada se nije ženio, njegova braća već uveliko održavaju svoje porodice na okupu, no on je sam. Godinama zarađuje za svoje potrebe i samostalan je čovjek otkako znam za njega. Braća ga posjete sa vremena na vrijeme. Na trećem spratu u tom periodu se ne čuje ništa drugo od kriske veselih dječaka i djevojčica koji jedva čekaju da im amidža priušti ono što inače ne dobijaju od roditelja. Na taj način i on sam umine želju za dječicom, ali se uvijek rado vrati svom miru nakon njihovog odlaska. Tog čovjeka nikada niko nije čuo da se žali na nešto, da mu nešto nedostaje, da se zbog nečega kaje.. Njegov stil življenja je takav da obuhvata samo neki njegov svijet, gdje samo on dopire i gdje uopće nije loše biti sam. On je time zadovoljan i to je okej. Mnogi ljudi su zadovoljni svijetom koji zamisle u svojoj glavi i koji važi samo za njih.

Na trećem spratu stanuje četveročlana porodica koju izdržava rudar. Djeca se školuju, majke je brižna domaćica a otac.. Otac je heroj te porodice. Sama pomisao da radno vrijeme provodi stotinama metara pod zemljom kako bi prehranio suprugu, kćerku i sina, govori puno toga o njemu. O čovjeku koji se trudi obezbjediti sve što je potrebno za normalan život jedne porodice, o čovjeku koji svaki dan riskira svoj kako bi u životima njegovih najvoljenijih ne bi ništa nedostajalo, o čovjeku koji je takvim življenjem, ili ipak preživljavanjem, opet zadovoljan i zahvalan Bogu. Njemu i svim ljudima kao što je on, iskazujem beskrajno poštovanje. U Zenici je zbog rudnika uglja i takvih mnogo. Sa jedne strane, dobro je što su barem negdje zaposleni, ali sa druge strane, njima niko ne garantuje da će se svaki naredni put sa posla vratiti živi i zdravi. I o takvima se, uglavnom, šuti. To je krajnje tužno i sramno za nas, jer propuštamo priliku da u pravim osobama vidimo istinske heroje, jer to oni uistinu i jesu zbog njihovog životnog stila koji vjerovatno, nisu sami birali..

Na četvrtom spratu živimo moja mama i ja. Nas dvije, iako smo same činimo jednu sretnu porodicu. Sretne smo jer prije svega, imamo jedna drugu, ali i zbog toga što bi i moj otac, koji je umro prije 8 godina, također to htio. Ja sam u najvažnijoj fazi odrastanja (barem gledajući na moje vršnjake) ali mislim da sam je već ranije prevazišla. Od malena sam bila primorana da neke stvari ozbiljnije shvatim, tako da ovaj treći razred gimnazije za mene i nije toliko strašno razdoblje u životu. Životni stil moje mame i mene je takav da ne smijemo da se previše osvrćemo na prošlost, osim ako ne želimo da ponovimo neke lekcije iz nje. Tamo za nas nema mnogo lijepih uspomena, tako da živimo za danas i sutra. Ozbiljnije se nosimo sa svime što nam život servira jer smo uvjerene da bismo tako mogle bolje proći. I.. i ovakvih kao što smo nas dvije je mnogo.

Na petom spratu je, kao što sam već pomenula, jedna jako vedra i vesela porodica. Oni su, naime, svi veliki fanatikosi. Prate apsolutno sve sportove, a za fudbalom su opsjednuti. To je kod nas u Zenici sasvim normalno. Iako nam se nekadašnji slavni Čelik pomalo raspada, pronalazimo već neke alternative. Samo je bitno da se prati, voli i navija. Kao takvi, oni su uvijek puni neke pozitivne energije, jer na život gledaju kao na jednu najvažniju utakmicu. Utakmicu punu neizvjesnosti, jer se nikada ne zna kakav je sljedeći protivnikov potez. Naravno, oni nemaju nikakve protivnike ali imaju životne lekcije. One itekako znaju zadati jake udarce. I takav je njihov životni stil. Kao i sam sport.

Na zadnjem, šestom spratu, živi također jedna četveročlana porodica. Ali oni su totalna suprotnost od one sa četvrtog. Oni su, naizgled, jedna presretna porodica u kojoj su roditelji zaposleni na višim pozicijama a djeca se, naravno, školuju u najboljim obrazovnim ustanovama u gradu. To jako lijepo zvuči kada ovako pričam o njima, međutim, to i može lijepo samo da zvuči, jer to u suštini i nema neke ljepote u sebi. Tačnije, ti ljudi imaju u životu sve osim vremena da žive. Da žive punim plućima onako kako je to potrebno. Oni nemaju vremena da budu sretni. Da uživaju u istinskim blagodatima, vrijednostima, te stvairma koje nemaju cijenu. To je ono što im najviše nedostaje. Vrijeme. Vrijeme koje prolazi i koje se ne ponavlja. Vrijeme koje se gubi i koje se ne vraća. Vrijeme koje se ne kupuje nego koje već imamo, samo ga trebamo znati koristiti. Vjerovatno toga sada nisu ni svjesni, jer pobogu, oni su jedna moderna porodica i to je za njih najvažnije. No jednoga dana će, kada se osvrnu na svoju prošlost, shvatiti koliko toga su u životu zapravo propustili. Za sada, njihov trenutni životni stil izgleda jako moćno, ali ko zna koliko će to još trajati..
I tako. To bi bio prikaz života u mom gradu. Skoro svaka osoba u Zenici pripada barem jednom ‘spratu’ kojeg sam opisala. Kao što već rekoh, ne umijem generalno da pričam o življenju ovdje, te sam se potrudila da na što jednostavniji način prikažem kako ja to vidim. A za samo poboljšanje života smatram da su metode različite, zavisno od samog stila života. Svako od nas bi trebao biti svjestan kakav to život vodi i koliko ga može usavršiti.

U ovom mjestu živim kako ja hoću-Amra Mujezinović

Amra Mujezinovic
Godine: 32
Grad: Šerići – Živinice
Zanimanje: Bibliotekarka
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.

Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.

Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.

Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga  već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele,  imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.

Mostar je stil života -Anđela Jurišić

mostarske-zgrade

Godine: 21. godina

Grad: Mostar

Zanimanje: Studentica

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Po mojem mišljenju, životni stil u Bosni i Hercegovini nije trenutno negativan. Unatoč tomu, ne znači kako je to dovoljno, već, suprotno tomu, treba se truditi i pokušavati što više informacija skupljati, što više učiti, ističući samoobrazovanje. Moramo postati svjesni kako jedino sa znanjem možemo se boriti za naše potrebe i snove, koji će pozitivno utjecati i na grad. Također, iako je svaki čovjek političko biće, ne možemo politiku za sve okrivljavati.

Mostar je stil života.

Andrić je jednom rekao kako ga u Mostaru budi svjetlost. No, nikad nije istaknuo je li riječ o svjetlosti grada ili njegovih ljudi.  Ako pitaš Mostarce, u njih još vrijedi ona: čudna jada od Mostara grada. Sve podsjeća na rat; mnogo je ruševina, nigdje nade za budućnost mladih. Kažu šta drugo očekivati nego da pobjegnu u svijet, a sva reakcija na to je ironija i komedija.

No, nije sve tako crno-bijelo, niti je tu loše. Pošteno govoreći, svijet nije vidio sretnijih i veselijih ljudi. Ovdje, čak i pod najtežom situacijom, još uvijek neoporavljenoj, narod zna što znači uživati, odmarati i gledati na život kao igru. Upitajte umjetnike i mislitelje, to je važno, čini život vrijednim te objašnjava kako je u sitnicama uistinu ljepota svijeta sadržana.

Zapravo, živjeti u Mostaru znači pustolovinu. Onu istinsku, gdje hrabro prihvaćaš izazove, boriš se i nikad ne postoji negativan odgovor. Za pustolovinu uvijek Da!. Možete tu sve pronaći, od muzeja, galerija, stadiona, kazališta, kafića, diskoteka, teretane, sportske centre, bazene. Uočit ćeš i brojne tečajeve, razne natječaje. Nije on pust, premda će mnogi reći kako sve organizacije i poslovi nisu na visokoj razini, znate, ne pripadaju elitskom dijelu svijeta, pogotovo Europi. Isto kažu za nas, kao ljude, divlji i naivni, onako usputni. Nismo za njih ako želimo više od onog što nam elita dopusti.

Neka i nismo, zato što baš tu je ljepota ovog grada. Primjerice, posjetite li Kosaču ili Narodno pozorište, primjetit ćete ljude koji budno prate predstavu. Oni su dio nje, vesele se, smiju ili plaču zbog radnje. Bez njih ta ista predstava ne bi valjala, izgubila bi životnost, ljepotu i stvarnu, ljudsku vrijednost. Svijet gleda predstave bezizražajno, pa i kada se vesele komediji, osmjeh im je kontroliran. Vidite, ovdje nikad ništa nije kontrolirano, ljudi prikazuju svoje emocije, mišljenja i stajališta čvrsto, držeći ga se do kraja. Bez stida i premišljanja.

Ipak, ni to nije najbitnije. Ono što se zaista može vjerovati kao stil grada je Obitelj. Bio ili ne bio rat, pričali ili ne pričali o siromaštvu i mržnji, ljudi su apsurdno bliski jedni sa drugima. Nemoguće je i objasniti tu neobičnu pojavu; kao mreže povezani, koliko god udaljili članove obitelji, mogu se osloniti jedni na druge. Ovdje je obitelj uvijek oslonac, podrška i dao bi sve za nju. Ona je svetinja, kojoj se nitko ne protivi i ne pokušava joj se sukobiti. Ironično, grad, o kojemu će Vam pričati mnogo ružnoga, daruje puno lijepoga.

Upitate se, kao i mi sami, zašto itko govori o njemu ružno, kada i nije baš toliko loše? Je li zbog ljudskog urođenog kukanja ili zbog stvarnog problema? Vjerojatno oboje u međuovisnosti. Mnogo problema je unazadilo ovaj grad, otežalo mu razvoj i poboljšanje, daljnji napredak, što je kod ljudi uvjetovalo ogorčenost i razočaranje. Nakon toliko pobjeđenih bitki, još uvijek je tu. Pa zašto onda strah? Opustite se. Grad kao grad valja, bez obzira na uspon ili pad, problem je što čovjek mora shvatiti kako sam rješava svoje stvari i stoji iza svake rečene riječi. Njegova odgovornost, drukčije ne ide.

A grad.. Daje Vam život, kakav on uistinu jeste. Sa svojim manama i vrlinama, sa mnogim problemima, ali i vječnim rješenjima. Mostar je život u suštini.

Kada kažu da će propasti ili da mu nema spasa, ne vjerujte tim besmislicama. On nema svoj kraj, niti će nestati. Beskorisne su sve svađe, sukobi i ratovi, beskorisna je svaka zloupotreba i manipulacija, trajat će i izdržat će. Kada se ponovo neki turisti slučajno zagube ovdje, ni ne znajući da se nalaze u čudesnosti, u kratkom roku, samo dok udahnu atmosferu, osjetit će ju, svima prenositi u svojim blogovima, hvaliti nas. Društveni i dobri ljudi, Stari most i kava. Jer uvijek više hvali tuđi, nego svoj svoga.

Ali, važno je da netko, na kraju krajeva nevažno o kome je riječ, svjestan je ljepote i snage grada. Kraj ovoga eseja bit će jednak Mostaru: pozitivan. Živjeti u njemu ne možete, ako ga ne volite istinski. Tada se ne pitate zašto ni kada se ta ljubav rodila, jer ste sigurni da je s razlogom tu. Voli i Vas, pomaže Vam i podupire Vas. Isto tako, nužno je da i Vi volite, pomažete i podupirete njega. Jer, ponovit ću, on je sami život. Voljeti Mostar znači voljeti život.