Godine: 17
Grad: Mostar
Zanimanje: srednjoškolac
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Životni stil se može poboljšati jedino kad se mentalitet ljudi promijeni. Ima previše slučajeva bacanja smeća po ulicama, i općenito bezobraznog ponašanja koje na kraju dovodi do toga da cjelokupna zajednica ima problema. Treba obrazovati ljude i učiti ih da se rad nagrađuje, ali je problem što i oni koji pošteno rade ne dobivaju ni minimum minimuma. Lijepo je živjeti u ovoj državi, ali se životni stil može poboljšati jedino korjenitim promjenama cjelokupnog sustava društva. Imamo toliko prirodnoga i kulturnoga bogatstva koje se može urediti i usput od njega ostvariti dobit, ali ljudi to ne znaju cijeniti već se samo okrenuti žaljenju po kavama. I to na kraju dovodi mlade ljude na vječito pitanje, otići i zaraditi za normalan život, ili ostati i čekati po birou? Sami znate što je većina odlučila, i što još uvijek odabire.
Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.
Nekima je to grad iz snova, dok neki ni ne žele pomisliti na njega. Nerijetko se kritizira , ali i hvali.
Na kraju je sasvim logičan zaključak da ljudi imaju ili loše ili dobro mišljenje o svemu živom…osim o našoj hrani.
Nikada nije bilo čovjeka koji se potužio jer uvijek možete svašta pronaći. Zamislite sada ovu situaciju:
Sedam sati navečer je , ljeto je i ćelopek još uvijek drži grad pod kontrolom. Opsadno je stanje, i što stariji kažu „ne može se disat od vrućine“.
Tako ti sjediš, pariš se, i kontaš kako bi bilo odlično sad nešto pojest. Zove te raja i pokušava izvuć iz kuće, i majke mi ne bi ni mrdno da nisu palačinke spomenuli.
I tako hodate do palačinkare pored đačkog doma, jedva nađete stol jer ionako narod nema šta drugo raditi osim da jede, i onda uzmete jelovnik.
Gleda jelovnik vas, gledate vi jelovnik. Imaš ispred sebe preko stotinu vrsta palačinki, i ti po takvoj vrućini moraš nekako pronaći mrvu koncentracije kako bi se odlučio.
Nakon žestoke rasprave oko „Nutelle-keks“ ili „Nutelle-kokos“ svoju cijenjenu narudžbu izgovarate konobaru koji je vjerojatno netko koga poznate preko svoje stare prijateljice iz osnovne jer su njihove bake zajedno pile kavu nekada.
To je Mostar, naviknite se na to.
I dok čekate prvo jelo večeri već raspravljate o sljedećoj destinaciji. Imate „Aldi“ u „blejićevoj“ koji ima vrhunske kolače( preporučavam „Lješnjak“ , ko duša je ), a uz njega imate i „Doru“ preko puta Mostarke ali i „Palmu“ kod 6. osnovne, a možda biste i na popis dodali „Romu“ koja uz odlične picete ima i prelijep „Snickers“ kolač.
I šta sad? Ništa, na kraju na sladoled u „Verone“ (nema kojeg okusa nemaju ljudi, dakle drama) i onda produžit do parka i zavalit se na klupe( ako budete imali života možete čak i otići iza Stare gimnazije ili na Vojničko odigrati malo basketa).
I vi se taman dogovorili kad stigoše dvije goleme palačinke, i tu je što se tiče razgovora stanka. Znamo da je naša hrana odlična pa sijedi zlatno pravilo da se šuti, jer se ti toliko uživiš jedući to da nema šanse da budeš svjestan okoline.
Pomeli ste sve s tanjira, platili račun i nastavljate dalje. Trebali ste na sladoled, ali evo sad vam se jede nešto slano.
Ma nema problema, imate sve pekare u gradu na raspolaganju (osim ako vam se plata jede, tada produžite u „Karting“).
Opet slijedi nervozna rasprava, hoćete li do „Sunca“ ili možda „Mišića“? „Rondo“ ne dolazi u obzir jer je to pekara koja radi u svaka doba jer mostarci mogu jesti u svaka doba, stoga ona na kraju dana dolazi.
I na kraju odete do „Šipte „ na rudniku, kupite njegovu jedinstvenu picetu, i usput u nekoj maloj piljari kupite žuje ili karlovačke i produžite na novi mosta na Aveniji koji još ne prometuje.
Jedete i popijete malo, zatim se dogovorite kad ćete naveče’ u „Daleku“ jer je Joksimović tu večer, i to vam je to za taj dan.
Ujutro će vas majka dočekat sa šalicom bijele kave , domaćim kruhom i nekim namazom, i dok se budeš oporavljao od sinoćnje večeri već će biti vrijeme ručka, pa opet jedi .
Te malo mesa, malo krompira, malo dodaj kruha sine i mirelama, pa evo ajvara , pa kud ćeš bez paradajza i luka i tako sve dok ne osjetite zadnji uzdah snage jer treba biti pravi tatin sin da se sve to pojede.
Ne dao ti niko da kažeš da ne možeš ili nisi gladan, pa ti gledaj.
Zimi je malo drugačije, jer tada ne izlaziš iz kuće kako bi jeo slatko. To je doba kolača, torti , i svega što ti srce zamisli.
Breskvice, čupavci, oblatne, rolati, vanilice, ružice, hormašice, ma sve što poželiš to ženska( a nekad i muška) ruka može napraviti.
Onda slijedi obilazak rodbine, i tu nema prigovora. Kad ti tetka stavi platu janjetine i bureka, ima da jedeš inače će svi pretpostaviti da si bolestan. Nakon toga se popije liker ili rakija, možda vino ili piva, kako ti padne grah taj dan.
I prolaze dani tako i kad nestane te silne hrane krenu ljudi ići u teretanu da bace „selfie“ za instagram(pojedini, ima onih koji se sataru na spravama).
Oni koji su više za aktivnosti u prirodi trče i treniraju na Trimuši ili Vojničkom. Trimuša je možda bolja opcija jer nema okolo kafića s ljudima koji jedu i piju, dok pored Vojničkog imate
„Student“ ispod „Velikih Stepenica“ koji mami jadnike koji se pate trenirajući.
Na kraju trud bude uzaludan jer je njihov sendvič primamljiv do bola.
Mjesecima tako trenirate i dođete u formu, kad tamo dođu red na Uskrs , Vaskrs, Bajram.
I onda se pomirite s tim da jednom rukom jedete kuglof,a drugom baklavu .
