Godine:23
Grad: Bihać
Zanimanje: student
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
“Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato. Unapređivati turizam i prirodne resurse, čuvati i promovisati ono što je naše. Voljeti i poštovati sebe, pomagati i cijeniti ostale. Razbiti predrasude i stvoriti svoj svijet pa čak i ako ga gradimo od pijeska.”
Sunce je opet zašlo između ulica.
Kao da se svaki dan tako završava, ali svejedno ti opet oduzme dah. Ne, to je pogrešan izraz. Ovakavi prizori usijane, žarke kugle kako u večernje sate pada na vrelo tlo, izbija zrak iz pluća i kao da disati ne možeš. Očaran si modrim nebom, užarenim sivilom ceste pa čak i sa ljudima koje srećeš svaki dan.
Nije moj grad nešto pretjerano ni velik ni zanimljiv. Ali je moj. Kao da su sva nacionalna blaga i svjetska čuda stala u ta tri slova prisvojne zamjenice. Znam da moji sugrađani vode jedan te isti život već dvadeset godina. Ništa se ne mijenja osim njihovih lica. U stom procesu starenja, postali su nekako nezadovoljni sopstevenim izborima. Sve čovjek može promijeniti u datom momentu, ali se vrijeme unazad ne može vratiti. Možda bi neko od njih umjesto podizanja porodice i ustaljenog posla ovdje, izabrao neku egzotičnu destinaciju i tamo uživao u tuđem nebu. Ponekad bi ga uhvatila nostalgija za Unom, za gradskom Otokom i Betonom koji je svu omladinu odgojio i naučio životu. Ali bi bio sretan kada bi se vratio u svoj rodni kraj i osjetio tu čar na par trenutaka pa ponovo otišao džepova punih Unskih smaragda i mirisa popijene kafe sa starim prijateljima koji bi se divili svemu što je prošao. Ko zna kakvi su živote mogle imati teta što čisti gradski park ili ona što je stalno namrštena na trafici. No, koliko god svoje nezadovoljstvo pokazivali na umornim licima, vjerujem da su ipak sretni što je njihov grad i njihovo Bihaćko ljeto.
Živimo onako kako smo naučili.
Omladina se suprotstavlja normama u socijalnoj zajednici, trgamo od grada ono što nam ne daje. Uzimamo i svoju Jesen na Gelenderima i Bihaćko ljeto. Lađe su pune pustolova koji istražuju Unu uzduž i poprijeko, koji skaču sa gradskog mosta u dubinu i isplivaju puni elana, spremni za još jedno nezaboravno iskustvo. Jedemo u lokalnim restoranima, mokri i preplanuli, gdje su gazde isto nekad bili Bihaćka omladina i sjetno nas posmatraju kako se naša hrabra djeca vesele kiši da uđu u rijeku i plešu, nikad sretniji i bolji. Godine će sutra uraditi svoje, jednom ćemo biti prestari da se u isto vrijeme smijemo i preplašeno čekamo kuda će nas rijeka odnijeti. Ali sad dok se donose velike životne odluke, pritisli smo pauzu i zamrzli sliku grada na Uni i kasnije gdje god da odemo, znat ćemo da je naše odrastane pripalo Betonu i gradskoj Otoci, starim lokalima sa ex-yu muzikom, točenim pivom i povratcima kući u ranu zoru gdje nas niko i ne pita više gdje smo bili jer znaju da su upravo sada naši trenuci u kojima stvaramo uspomene zbog kojih se kasnije nikad nećemo pokajati. Možda to sve budemo pričali svojoj djeci koja će za neko desetljeće već biti preopterećena sa modernom tehnologijom, nekim skupim stvarima i lošim neiskrenim društvom. I mi ćemo se vjerovatno brinuti više o njima nego naši roditelji o nama, negdje tamo daleko od Betona pod drugim nebom.
Možda neće sva djeca ovog grada imati sreću da osjete čar odrastanja na ovom prostoru ali život mora biti takav. U gomili različitosti u ovom mjestu, mi smo izabrali da svako ima svoj stil i da svako ide svojim putem onako kako želi i da se ne osvrće na okolinu u kojoj uvijek ima onih koji su od ovog grada očekivali puno više.
Svejedno, svi imamo i nešto zajedničko. Od toga da želimo svijet vidjeti i podijeliti to sa istim onim društvom sa kojim smo skakali u Unu i plovili lađom, do toga da i mi udišemo svako jutro miris pečenih čokoladnih krofnica iz Zlatine pekare i prođemo gradom čije tlo je staro i odveć razoreno ali je i dalje naše.
Ali kao da svako jutro udahnem novi dan. I svaki dan je drugačiji.
Prošetam se gradom pozdravljajući uvijek ista lica koja su već od samog jutra nasmiješena na radnom mjestu ili su još uvijek u procesu buđenja. Sa čokoladnim muffinima a nekad i sa vrućim kiflicima se uputim prema najdražem mjestu na svijetu u Prekounju gdje se smjestim na otvorenu terasu sa pogledom na Kapetanovu kulu i gradski most koji povezuje harmoniju starog grada i urbanizma, dok ispod u nabujaloj smaragdnoj rijeci plovi nekoliko lađi. I tako svaki dan progutam knedlu i zastanem posmatrajući ljepotu, osjećajući se poput kapi mrlje koju je moje pero ispustilo na prazan list papira. Iz te perspektive gledam panoramu savršenstva za koje su mnogi naučnici tvrdili da ne postoji. Sad znam da su savršenstvo tražili na pogrešnim mjestima.
Viđam stalno nezadovoljna lica kako tupo posmatraju jednu te istu tačku sa jednom mimikom na licu i mrze cijeli svijet što je država takva kakva jest i što je naše Bišće izgubilo onu prvobitnu čar.
Nije kriva država što ne stoji na svojim nogama i što ne nudi ideološku slobodu niti kvalitetnu budućnost svom narodu. Jedino što ovaj napaćeni trokut melankolije može dati bez naplate i bez opterećenja jest kultura u obilju specifičnosti koja se javlja svakim danom kad ponos objasni pripadnost najhrabrijih ljudi na svijetu koji su koračali baš ovom zemljom. Ili smo mi jedna velika mrlja na bijeloj čistini papira, ili smo samo prljav papir. Običaji koji su ostali na ovim prostorima datiraju još od samog pojma naše države i društva koje djeluje kao jedna demokatska grupa u kojoj se pak nikad nije znalo gdje Bosna počinje a gdje završava. Zato nijedno jutro ne dopuštam ni sebi a ni ljudima koje poznajem da potonemo u sivilu dana. Sivilo postoji. Ali samo u našim glavama. Oslobodim svoje misli u šarenilo cvijeća koje prodaje stara teta kod sata u centru grada. Pustim šarene kišobrane da se vrte na laganom povjetarcu u jesen dok miris prženih kestena lebdi u zraku. Ne smeta mi ni kiša ni ples na kiši u žutoj haljini dok mi se noge kvase u hladnoj Uni. Mnogo puta su ovi hrastovi bili moje utočište. Mnogo puta sam pala u ovim ulicama, plakala i vrištala dok nisam prihvatila da tu pripadam i da su moje hrastove krošnje bolje od nostalgije koja vreba u podsvijesti svih ljudi koji su odlučili da ovo nebo nije dovoljno plavo za njih.
