Godine: 23
Grad: Mostar
Zanimanje: studentica medicinskog fakulteta
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Bosna i Hercegovina je perspektivna zemlja koja uz malo truda, turističke promocije i poticaja za mlade može postati još perspektivnija. Smatram da se životni stil može poboljšati većim investicijama u izgradnju, kulturni život grada, kao i u inovativne sadržaje koji bi mogli zainteresirati mlade i uvjeriti ih da prilike za uspjeh i prosperitet mogu pronaći unutar granica svoje države, u svom gradu.
„Svaki grad, ma koliko malen ili velik bio, podsjeća na osobu.
Rim je, recimo, ženstven. Odessa također.
London je tinejdžer, koji se ne mijenja još od doba Dickensa.
Pariz je muškarac u dvadesetima, ludo zaljubljen u stariju ženu.“
Što je s Mostarom?
Pa…kad se u gluho doba noći gotovo potpuno isprazne ulice, dok žmirka rasvjeta na Aveniji, a kroz krošnje platana se provlači vjetar, Mostar je pedesetogodišnjak s tek pripaljenom „Drinom“ koja se nemarno klati među zubima. Bezbrižan, dostatan, na prvi pogled pomalo sumnjiv, već na drugi potpuno bezopasan.
Ujutro, kad osluhnete žubor Neretve i Radobolje, a kruh zamiriše iz malenih pekarnica duž Fejićeve, dok se torbe klate u rukama još uvijek pospanih ranoranilaca, Mostar je dobrohotna, punašna, nasmijana gospođa, jedna od onih koje poslužuju doručak s pogledom punim razumijevanja i utjehe.
Negdje oko podne, Mostar podsjeća na užurbanu studenticu, onu koja dolaskom iz neke od provincija gradu dodaje dozu multikulturalnosti, noseći milijune očekivanja u očima, i ne dopuštajući Mostaru ništa manje od toga.
Predvečer Mostar postaje otac s dječjim torbama na ramenima, po dvjema ručicama u svojim sigurnim rukama, spreman da mu opišeš svoj dan, ushićen i najmanjim sitnicama.
Sreli smo se jednog jutra, Mostar i ja, jednog predivnog obećavajućeg jutra kakvo samo Mostar i lipanj mogu zagrljeni otplesati.
Već sam tada očekivala mnogo od života, od novog grada, ljudi u njemu. Već sam tada htjela sve, ne sluteći da će se u sljedećih pet godina na njegovim ulicama, kao i u malenom stanu u Omladinskoj, odigrati život. Zastrašujući, predivan, beskompromisan i obećavajući; onakav život o kakvom nisam ni mogla, ni znala sanjati.
Netko je jednom rekao da se komad duše ovoga grada udiše pri prvom plačnom dahu, kad vas onako smežurane i začuđene babica stavi na majčine grudi. Da miris vrelog asfalta pomiješan s mirisom lipa već tada prostruji kroz nosnice, vežući vas za Mostar nepovratno, bezuvjetno, zauvijek. I upravo zato ga je teško, ponekad i nemoguće napustiti.
Iako nisam u potpunosti razumjela taj osjećaj, mogla sam ga vidjeti i osjetiti svakog dana. Na jesen, dok se vjetar poigrava crvenkastim krošnjama platana, pokušavajući nadjačati miris pečenog kestena na rondou, dok mladići i djevojke ispod starog glasnim smijehom nastoje iscijediti posljednju zakašnjelu toplinu ljeta. Mogla sam ga udahnuti zimi, dok se hladnoća uvlači u kosti, vidjeti u skrivenim zagrljajima i poljupcima na Lenjinovom: „Stisni se uz mene, bit će ti toplije.“ Na proljeće se kotrljao Omladinskom poput prosutih klikera, donoseći neke obećavajuće mirise novih prilika, suludo izgubljenih partija tavle u Abraševiću, osmijeha natopljenih jeftinim pivom i skupim prijateljstvima. A ljeti…Ljeti je Mostar zaista Mostar. Onda kad kroz prozore ulijeće nepristojna mostarska žega, a golobradi plivači traže spas u hladnoći i zelenilu rijeke, Mostar se može osluhnuti, namirisati i dotaknuti. Ako pažljivo promatrate gipke skakače dok se neustrašivo strmoglave u dubine Neretve, dok ih znatiželjne oči turista pospremaju u trajno sjećanje, Mostar se može vidjeti. Mostar se upravo u takvim trenutcima može i mora voljeti.
A ja sam se, naime, u Mostar vrtoglavo i bespomoćno zaljubila. U mostarske kiše koje su padale kad sam ih najmanje trebala, u maratonska ispijanja kava na osunčanim terasama i vrele noći koje su se pretvarale u jutra za pamćenje. Osvojili su me ljudi, njihova neporeciva ljubav prema gradu u kojem su rođeni, način na koji govore, način na koji vole. Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života.
