Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Čovjek se susreće sa raznim izazovima i pitanjima tokom svog života. Jedan od mnogih zadataka svake individue je da odluči da li će se izdvojiti iz mase ili utopiti u njoj. Životni stil nam omogućava upravo to izdvajanje i on je siguran put ka ostvarivanju osobe. No, stil se može poboljšati samo ako to mi želimo. Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.
Dolazim za deset minuta je brza laž koja uvijek kupi malo vremena. Sada je žrtva bila moja djevojka, Sajra, koja me očekuje ispred našeg kutka u gradu, mjesta na kojem smo popili našu prvu kafu. Moja mala laž je bila toliko česta da je Sajra znala da me neće biti još pola sata, te se odlučila na šetnju gradom.
A ja? Nakon kratkog tuširanja, obukao sam se sa osmijehom na licu. Prije nekoliko godina moje odijevanje se svodilo na nekoliko majica sa raznim natpisima i par farmerki. Danas u ogledalu vidim mladu osobu koja je majicu zamijenila košuljom i sakoom, a farmerice pantalonama. Zašto? Naša odjeća reflektuje našu ličnost, mi se mijenjamo, odrastamo, naše odijevanje trpi slične promjene. Uostalom, ubrzani proboj trenerke na gradskoj sceni kao nešto moderno me nije oduševilo. Nastupilo je doba u kojem se klasični stil ističe kao neobični i iako sam se trudio stopiti sa okolinom, moj stil odijevanja mi to ne dopušta.
Izlazak iz stana je bio buran kao i uvijek. Roditeljsko, skoro simpatično zapitkivanje treba li mi para i zaključaj i čuvaj se preko ceste su me ispratili. Žurio sam na tramvajsku stanicu nadajući se da će me sreća pogledati u vidu žutog, antički starog tramvaja kojeg neću čekati predugo.
I tako. Čekam tramvaj uobičajenih 15 minuta. U ovom gradu su se stoljećima mijenjale vlasti, dominantni umjetnički pravci i muzika, ali naša opuštenost nikada.
Uspjeh u pronalaženju mjesta za sjedenje je nešto čime se svaki građanin ponosi. Moje sjedište nije bilo udobno, ali služilo je svrsi. Oduvijek mi je bilo nevjerovatno kako tona željeza stara desetljećima može i dalje da se kreće. A tek zvukovi koje proizvodi. Simfonija tramvaja i šina na koju bi bio ponosan svaki bečki klasičar. O paleti mirisa suvišno je pričati. Prozori su uvijek zamandaljeni jer se u protivnom pojavljuje najopasnije biće bosanskohercegovačke mitologije: Propuh.
Kako nisam imao nekoga s kim bih podijelio trenutke provedene u tramvaju, zaronio sam duboko u svoja najdraža sjećanja.
Sajra i ja smo se upoznali prije nekoliko mjeseci. Kao i svaki vrijedni student, kada bih se sjetio da se sezona ispita bliži, odlazio sam u Altu, shopping centar koji je susret visoke mode i visoke udobnost za srednjoškolce koji misle da će to što su viđeni među studentima značiti da su i oni sami studenti. Izvadio sam svoju knjigu iz Anatomije čovjeka i krenuo u detaljno prelistavanje udžbenika izdatog prije rođenja mog oca. Zaokupljen fascinantnim činjenicama o čovjekovom skeletu, ugledao sam nju, Sajru.
Nagli trzaj pri kočenju me vratio u sadašnjost. Napustio sam tramvaj i zaputio se prema zbornom mjestu. Kamerni teatar je jedno od rijetkih objekata koje je uspjelo ostvariti svoj primarni cilj, biti mjesto u kojem je umjetnost oslobođena stega.
Susret sa Sajrom uvijek željno očekujem. Sa najširim osmijehom na licu, njen zagrljaj je toplo utočište u koje se rado vraćam. Osjećaj je isti kao kada je užurbano prišla mom stolu u Alti u potrazi za spasom od njene sestre koja je zahtijevala da zajedno idu u potragu za pratnjom na predstojećem vjenčanju njihovog brata. Ugledavši me tada, Sajra je izmislila priču kako me poznaje i odvela me sa sobom na navodno dogovoreni izlazak. Taj trenutak me promijenio zauvijek, trenutak u kojem sam skinuo povez i počeo gledati na svijet novim očima.
Gledali smo repriznu izvedbu Knjiga mojih života. Sajrina ideja. Jednostavno je voljela pisca knjige po kojoj je predstava i nastala i naš dolazak je bio obavezan. Aleksandar Hemon, američki Sarajlija i sarajevski Amerikanac kako ga je Sajra zvala, uskoro postaje moj omiljeni domaći pisac. Po preporuci sam uzeo nekoliko njegovih naslova i pročitao ih za nekoliko dana, što je rekord za nekoga ko čita brzinom od 20 stranica po danu. U tom trenutku sam drugi put požalio što nisam upisao Književnost. Prvi put sam požalio kada sam shvatio da sam upao na Medicinu. Učim od čega se sastoji čovjek svaki dan, ali književnost mi omogućava da spoznam ko je čovjek.
Dolazim za deset minuta. Ista laž kojom pokušavam kupiti sebi vrijeme i nakon godinu dana. Sajra uvijek zna šta to znači. Nakon nesvakidašnjeg napuštanja Medicinskog fakulteta, kao jedan od najboljih studenata sam se prebacio na Filozofski i sada studiram Književnost.
Bez obzira na to šta se sve u gradu mijenja, dvije stvari neće trpiti promjene: sarajevski stil života i moja ljubav prema Sajri.
