CoorDown, neprofitna organizacija iz Italije za osobe sa Down sindromom svijetu je pokazala šta znači ” imati posebne potrebe” kroz humor i stajalište ljudi koji imaju ovaj sindrom.
Kroz niz humorističnih radnji pokazali su da se ovi ljudi nimalo ne razlikuju od drugih i da termin “imati posebne potrebe” i nema baš toliko smisla.
Film kojeg je režirao McClammy Wayne predstavlja nadu da ljudi mogu promjeniti svoje mišljenje i svijest o tome kako vide i razmišljaju o drugim ljudima sa ovim sindromom. Pogledajte sami!
U svijetu 21. Mart se obilježava kao Svjetski dan Down sindroma. Kao i svakog 21. Marta udruga za Down sindrom Mostar kroz nekoliko aktivnosti obilježava taj dan. U subotu, 18. 3. 2017. godine od 09.00 do 20.00 sati u Mepas Mall-u se održalo prigodno druženje kroz koje su se imali ljudi priliku upoznati s radom Udruge, njihovim članovima te na izložbenom prostoru uživati razgledajući rukotvorine članova Udruge.
U utorak, 21. 3. 2017. godine, na sam Svjetski dan osoba s Down sindromom, Udruga će imati Dan otvorenih vrata kada će svi zainteresirani, kako za rad Udruge tako i za druženje s njihovim članovima moći posjetiti u prostorijama Udruge na adresi Zagrebačka 34. Također, u utorak, 21. 3. 2017. godine, u svim CM trgovinama od 12.00 do 17.00 sati članovi Udruge za Down sindrom Mostar će biti na raspolaganju kupcima za pomoć i savjet pri kupovini.
Iz udruženja navode da je cilj obilježavanja Svjetskog dana osoba s Down sindromom buđenje svijesti i razumijevanja javnosti kako bi se osobama s Down sindromom poštovala zajamčena prava i poboljšao položaj u društvu te pružila prilika da se realiziraju kao punopravni članovi zajednice. Stoga je moto ovogodišnjeg obilježavanja „Moj glas se čuje!“ te pozivaju sve građane da posjete i svojom nazočnošću iskažu potporu osobama s Down sindromom.
Trenutno u gradu Mostaru broj osoba sa Down sindromom je nepoznati, ali prema podacima sa 1. simpozija o Down sindromu koji je održan prošle godine u Mostaru, u Mostaru se od 650 djece rodi 1 sa Down sindromom, dok u Hercegovini prosjećno četvero djece godišnje.
U današnje vrijeme nailazimo na predrasude vezane za Down sindrom te osobe koje pate od ovog poremećaja. Jedan od glavnih razloga za to je loša informiranost. Mnogi smatraju da je Down sindrom rijedak poremećaj što uopše nije tačno, šta više ovo je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. U suštini se smatra da je jedan od razloga za ovaj poremećaj dob majke, prema činjenicama 80% osoba koje pate od ovog poremećaja imaju majku koja je mlađa od 35 godina. S tim da vjerojatnost i učestalost pojave Downovog sindroma značajno raste s godinama majke. Osobe sa Down sindromom imaju koeficijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje retardirane osobe, ali njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.
Što se tiče boravka osoba sa Down sindromom i njihove edukacije ne zahtjevaju da budu smješteni u posebne institucije niti posebne edukacijske programe. Danas sve više osoba s Downovim sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Sve više djece s Downovim sindromom potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima. Cilj je u potpunosti uključiti takve osobe u edukacijski i socijalni život zajednice.
Iz godine u godinu čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Downovog sindroma. Naučnici su čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Downovim sindromom.
Slika koju vidite na naslovnici ne predstavlja Senada! To je samo jedna od fotografija koje su nastale jednog nedjeljnog popodneva iz Senadove želje da uhvati momenat! Nasmijani čovjek na fotografiji ispod je Senad Tahmaz kojeg vam donosimo u punoj veličini!
Senad ima 37 godina, završio je studij sociologije i trenutno radi u oblasti upravljanja ljudskim resursima. Senad se fotografijom bavi u svoje slobodne vrijeme kada uspije da uskladi svoje poslovne obaveze i nađe malo vremena za ovu životnu strast. Pročitajte više u nastavku…
Od kada se bavite fotografijom i kako je sve to krenulo?
Fotografijom sam se počeo baviti od 2008. godine. Moj prvi rad bio izložen na kolektivnoj izložbi fotografija u galeriji Novi Hram u Sarajevu, 2009. godine. Od tada do danas izlagao sam na preko 150 kolektivnih izložbi u 20 različitih zemalja u svijetu. Dobitnik sam oko 40 različitih priznanja. Do sada sam organizovao dvije samostalne izložbe fotografija, od kojih je prva pod nazivom „Male gradske priče“ bila organizovana u Novom Sadu, 2013. godine u sklopu redovnog programa kulturne manifestacije „Noć Muzeja 2013.“. Svoju drugu saostalnu izložbu fotografija sam realizovao u Sarajevu 2016. godine, pod nazivom „Street Fragments“. Član sam Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH (AUFBiH), kao i Foto-video kluba „Valter“ iz Sarajeva. Na osnovu aktivnosti i uspijeha koje sam ostvario na izložbama, 2014. godine sam stekao zvanje „Fotograf prve klase“ (F1AUFBiH). Moje najveće dosadašnje postignuće je 2016. godine sticanje međunarodnog zvanja „Artist FIAP“ (AFIAP) za poseban doprinos umjetničkoj fotografiji, koje po propozicijama na osnovu ostvarenih uspjeha na izložbama, dodjeljuje Međunarodna asocijacija umjetničke fotografije (FIAP) sa sjedištem u Parizu.
Da li se od fotografije u Bosni i Hercegovini može živjeti?
Ja se prvenstveno bavim umjetničkom fotografijom, a ne komercijalnom. Imam tek povremeno priliku zaraditi, ali lično od fotografije ne živim. Međutim, u fotografskim krugovima imam dosta prijatelja koji se više ili manje uspješno bave komercijalnom fotografijom i od nje pokušavaju da zarade i žive. Postoje načini da se od fotografije živi, ali hoćete li u tome na kraju i uspijeti zavisi od dosta faktora. Zavisi i od vas samih, ali istovremeno i od društva u kojem živimo. Moguća je zarada kroz fotografisanje vjenčanja, događaja, reklamna i produkt fotografija, „stock“ fotografija, dokumentarni projekti, modna, novinska fotografija, itd.. Međutim, mi smo prilično malo tržište na kojem na žalost (čast izuzetcima) generalno društvo ne prepoznaje dovoljno talenat, originalnost, stvarnu vrijednost rada, ulaganja u znanje, vrijeme, skupocijenu opremu, odnosno svega onoga iza čega stoji kvalitetna fotografija. S druge strane, sve je više onih koji pokušavaju zaraditi baveći se fotografijom. Mnogi uz fotografiju povezuju i svoja druga znanja i vještine poput dizajna, kako bi imali više mogućnosti i našli put do potencijalnih kupaca. Moje mišljenje je da, iako put nije nimalo lagan i zarada nije zagarantovana, ipak oni najkreativniji, najkvalitetni i najuporniji mogu pronaći put do zarade.
Fotoaparat je u moje slobodno vrijeme gotovo uvijek uz mene. Bavljenje fotografijom podstaklo me je da svijet oko sebe posmatram drgačijim očima, primječujući detalje i stvari koje prije nisam, tražeći na svakom uglu inspiraciju i nove ideje.. Inače, bavim se različitim žanrovima fotografije i koristim različite tehnike fotografisanja. Ali ipak, vremenom se kao žanr izdvojila najviše ulična fotografija, portreti i ljudi u najrazličitijim situacijama, a tehnika crno-bijela. Ono što me kod te vrste fotografije najviše privlači jeste upravo spontanost. Svaki kadar i svaki momenat je jedinstven i autentičan. U neposrednom sam centru zbivanja. Ulica, odnosno javni prostor u širem smislu su za mene otvorena arena na kojoj se neprestalno mnogo toga dešava, a pri tome bukvalno svaka sekunda je drugačija i jedinstvena. Ako izgubite inspiraciju, jednostavno odvojite koji minut vremena i pomjerite se 50 metara dalje, promijenite ugao, perspektivu.. Ništa nije izrežirano, ni svjetlost, niti motivi. Odlučujići momenat u djelicu sekunde jednostavno ili zabilježite ili propustite. Zna biti naporno, ali kada uspijete rezultat je ono što vas inspiriše i nagrađuje. Tu osećam najveću slobodu i inspiraciju. Moja radoznalost me vuče uvijek novim kadrovima, izazovima, mjestima, detaljima iz života običnih ljudi, a da pri tome svojim prisutstvom ne utičem na kadar.
Fotografija “Mahalci” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neke online profile gdje Vas možemo pratiti kroz fotografiju?
Imam. Moj fotografski blog na kojem objavljujem svoje radove ali i vijesti o dešavanjima vezanim za moje fotografske aktivnosti je: http://photosenad.blogspot.ba/ Redovno ažuriram i svoj instagram profil: https://www.instagram.com/streetahmaz.photography/ Također, u fazi izrade je moja nova web stranica.
Šta sve koristite da napravite fotografiju?
Ako mislite na foto opremu, trenutno koristim dSLR fotoaparat Nikon D7100, nekoliko objektiva i filtera, foto stativ, itd… Inače, počeo sam od najobičnijeg mobitela, potom digitalnog „compact“ fotaparata sa jednocifrenim brojem piksela, koji sam zamijenio svojim prvim ozbiljnijim dSLR-om, a vremenom sam se nastavio nadograđivati korak po korak.. Za obradu fotografije koristim Photoshop, s tim da po prirodi fotografija kojom se ja bavim, najčešće su intervencije svedene na minimum, i ako do njih dođe one ne mijenjaju njenu smisao, već se radi više o sitnim dotjerivanjima, ili tehnici obrade koja naglašava atmosferu na fotografiji.. Ponekad mi se čini da je moj fotografski instinkt moje najjače oružje. Inače, za mene talenat, originalnost, umijeće, inspiracija i strast ka fotografiji su ono što je na prvom mjestu. Fotoaparat je također potreban i bitan, ali samo kao sredstvo koje treba omogućiti da se „ono što vidim“ zabilježi i materijalizuje i što uspješnije prezentira drugima u vidu digitalne fotografije ili printa. Fotografija je jedan proces, ima svoj put od ideje i inspiracije, peko trenutka njenog nastanka, do prezentacije drugima i utiska koji na posmatrača ostavlja – kao povratne informacije. Za mene je fotografija umjetnost, a umjetnost = potpuna sloboda.
Na jednoj Vašoj slici prikazani su Romi u Sarajevu kako sjede na klupi autobuskog stajališta …Našeg urednika ta slika posebno dira jer djevojka/žena koja sjedi na klupi i drži djecu odrastala je u Mostaru i znali smo je pod imenom Suada. Romi imaju jaku priču u našem gradu i društvu i bitan su dio naše zajednice koja je za mnoge “po strani”. Mnogi Romi Mostara dio su naše zajednice i dio su naših svakodnevnih života kao što je bila Suada. Na vašoj fotografiji kroz roze boje natpisa “Podijeli sreću” i sive boje drugog dijela fotografije kao da je podvučena marginalizacija. Koju težinu ima za Vas ta fotografija?
Da. Nije prvi slučaj da su ljudi sa kojima komuniciram prepoznali nekoga koga poznaju na mojim fotografijama. Ovdje isključujem „zvijezde“ ili generalno poznate ličnosti, jer mi oni nisu nikada bili inspiracija ili predmet fotografisanja. Zapravo, fotografija o kojoj je riječ je nastala na tramvajskom stajalištu na Baščaršiji u srcu Sarajeva. Nastala je tokom jednog od mojih lutanja gradom, u potrazi za kadrovima i inspiracijom. Nije mi bilo teško opaziti ovaj kontrast jer je to kontrast koji je prisutan i u životu. Pomislio sam, ovo moram zabilježiti jer zaokružuje jednu jaku priču i u društvenom kontekstu. Elementi te podjele se nalaze u jednom kadru, jednoj fotografiji, a onome ko razumije riječi neće biti potrebne.. Tako su se u istom kadru našli jedna siromašna marginalizirana romska porodica u svoj svojoj bijedi, a pored njih je veliki plakat koji „glasno“ i razvikano prikazuje i asocira na jednu drugu krajnost života, jedan idealiziran šablon koji se cesto promoviše na plakatima – lijepa, nasmijana lica, obilje, radost, uspjeh, sreća.. Također, kao što ste dobro primijetili, samom tehnikom obrade fotografije, gdje je jedan svijet potpuno siv i tužan, a drugi ružičast i „happy“ upravo je, nadam se uspešno, prikazana podjela na ta dva svijeta.
Šta bi preporučili mladim ljudima koji žele da se bave fotografijom i žive od nje u Bosni i Hercegovini?
Mladima bih generalno poručio da se bave stvarima koje ih ispunjavaju, čine sretnima i slobodnima. Nekada je moguće povezati ono što volite i što radite, tj. od čega živite. Nekada to ne možete postići, jer vas realnost i egzistencija „tjeraju“ na to da se bavite nekim potpuno drugim stvarima da biste zaradili za život. Ali i pored toga uvijek, pa makar to bio hobi i zadnji atom snage koji dajete, posvetite svoje slobodno vrijeme sebi baveći se onim što vas ispunjava i čini sretnim i nikada ne odustajte od vaših snova.
Fotografija “Passing by in Bologna” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neki citati ili inspirativnu misao koja Vam je draga a danas nekoga ko čita ovaj članak može dirnuti?
Još jednom bih Vam se zahvalio i završio sa citatom francuskog fotografa Henri Cartier Bresson-a, koji se inače smatra ocem novinske fotografije i značajnim uličim fotografom, koji je zbog svog posebnog pristupa fotografiji prozvan majstorom tzv. „iskrene fotografije“, a to je : „Iluzija je da fotografije nastaju iz fotoaparata, one nastaju iz očiju, srca i vašeg uma“. (“It is an illusion that photos are made with the camera… they are made with the eye, heart and head.”)
Društvene mreže se svaki dan konstantno šire u našim privatnim i profesionalnim životima. Instagram kao aplikacija ima preko 500 miliona aktivnih mjesečnih korisnika. Ako vam ovaj broj ne znači ništa sigurno ne posjedujete biznis ili želju da oglašavate na ovakvim mrežama. Sa tom brojkom i konstantnim odmicanjem od onog starog instagrama koji je primarni cilj imao za dijeljenje fotografija – Instagram je prerastao u pravu zlatnu “internet prodajnu kuću” mnogih brendova. Product placement je ušao u živote mnogih mladih ljudi tako da su svoje privatne profile na instagramu pretvorili u profesionalne i zarađuju od onoga što vole da rade.
Upitali smo 3 žene koje svoj dan provedu u drugom ritmu – Kako je to biti žena na današnji dan . Bez obzira na na različit životni ritam sve su poručile i složile se u jednoj univerzalnoj poruci ženama.
Moram priznati da živimo u jako konzervativnom društvu. Biti žena na današnji dan je jako teško. I profesionalno i kroz majčinstvo i kao žena…i sebi i drugima. Naš familijarni odgoj generacijama muške populacije truje društvo . Čini nas onim domaćicama iz našeg ranog razvoja koje su brinule za sve osim za sebe.
Na današnji dan ne bi loše bilo da malo vrištim….da stišam onaj zvuk bebice koji me čeka u ovim godinama kad učim kako biti majka i krivim se za sve što ne ide savršeno, zvuk kolege koji mi komentariše tijelo nakon porodiljnog od svih drugih stvari koje može reći svaki dan, pogled žena koje vlastito dijete dovedu u vrtić jer moje drugo dijete uglavnom dovede moja majka ili njegova, da malo stišam zvuk šefa kojeg bi mogla zamjeniti svaki dan ali naša firma nije nikad imala žene na tim pozicijama..
Stišala bi i sebe jer se preispitujem mnogo puta da li mogu da radim jednako dobro, jednako jako kao mnoge muške kolege u firmama kroz koje sam prošla i da istovremeno budem kao ona dobra majka koja svaki dan provede svoj dan ulažući ga u njegovo obrazovanje.
Dok čekam na raskrsnicama Sarajeva ono malo vremena između kuće i posla buljim u one silne plakate – vidim da se danas bilo koji vid industrije prodaje preko ženinih sisa. Hočeš da kupiš automobilske gume- žene na plakatima, hočeš da osiguraš auto-ženine noge a ako hočeš da opereš auto dobiješ paket.
Seksizam. Svuda.
Sve bi to lako bilo da mi žene ne osuđujemo jedna drugu. Voljela bih težiti svijetu u kojem će se žene kretati jednako u svom bezobrazluku kao i muškarci. Svijetu u kojem radna prostorija nije đungla u kojoj ženka mami mužjaka mahanjem kukovima.
Želim da zaboravite moj gornji glas jer uglavnom je samo posljedica mojih nikad nerečenih misli. Večinu svog profesionalnog identitea izgradila sam na zakopčanoj košulji i dobrom magistarskom radu za koji sam se žrtvovala nekoliko godina putujući po svijetu.
Čovjek koji stoji uz mene je moja ljubav iz fakultetskih dana koji uči prati, kuhati i pomagati u našem domačinstvu jer tradicionalna porodica u kojoj je on bio odgajan je mnogo drugačija od one koju mi gradimo. (zato mi je malo teže).
Ako imate muškarca koji danas zna složiti veš za mašinu odmah ga poljubite!
U svojih 14 godina karijere moram priznati da druge kolegice koje ne zadovoljavaju prisilno napravljene beaty and fashion standarde nisu prolazile u poslu jednako kao one koje očima društva to zadovoljavaju. Težim i učiti ću svoju djecu da imaju vlastite mjerne sisteme svega što rade. Vanjski svijet je okrutan i površan i svaki se dan moramo boriti za one koje volimo jednako. Poljubcem, ljubaznim riječima ili malim osmijehom .
Moja želja da egzistiram u poslovnom svijetu i izgradim bolju budučnost za djecu bude me svaki radni dan. Iskrena sam prema ljudima koje volim. Djecu volim ali nikad ne zaboravljam voliti sebe. Voliti sebe prvo za mene znači voljeti i svoju djecu.
Biti žena u današnjem vremenu znači biti mnogo toga i na ovaj dan Vam poručujem da šta ste god izabrale da budete bez obzira da li je domačica, poslovna žena ili na kraju krajeva solo žena-nikad ne zaboravite (ama ni na jedan dan) misliti prvo na sebe!
I umjesto da stišate sebe prigrlite jedna drugu kao najbolje prijateljice i ispričajte kako je to biti žena na današnji dan!
Na „Dan žena“ ili „8.mart“ obilježavaju se ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Prvi Dan žena je obilježen 8. ožujka 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.
Većina vas vjerovatno ne zna da se 8. mart izvorno nazivao internacionalnim danom zaposlenih žena ali je vremenom postao internacionalni dan svih žena. Prije mnogo godina, žene su započele borbu za svoja prava, obrazovna prava i što je najvažnije pravo na spolnu jednakost.
Godinama unazad i dan danas, širom svijeta, veliki broj žena i djevojaka provode ogroman broj sati na obavljanje kućnih i porodičnih poslova – obično više od duplo vremena koje provode muškarci i dječaci. Žene se brinu za djecu, rodbinu, starije članove porodice i o svim poslovima koji su vezani za kuću. Mnogi još uvijek misle da je to ono što svaka žena mora da radi i po vrh svega misle da žena mora da bude zadovoljna s tim. U mnogim slučajevima ta neravnopravna podjela rada je na štetu žena i djevojčica koje uče, žena koje rade, žena koje imaju hobije, ili žena koje su uključene u političke aktivnosti. To oblikuje standarde prednosti i nedostataka, po kojima su žene i muškarci kvalifikuju za ono za što su talentirani da rade i gdje će raditi.
Sada i ovdje, govorim kao djevojka koja se usudila da studira IT i kao djevojeka koja je sada zaposlena u IT sektoru. Nakon završetka srednje škole morala sam da donesem jednu od najbitnijih odluka u životu. Odrasla sam u tradicionalnoj porodici u kojoj su oduvijek muškarci imali veće privilegije, zasluženo ili nezasluženo. Da bih dokazala koliko vrijedim, da bih dokazala da žena može biti ravnopravna sa muškarcima, odlučila sam da upišem IT fakultet, koji je važio za „muški fakultet“.
Prvi dan kad sam došla na fakultet bilo je nas pet djevojaka okruženih sa doslovno stotinu muškaraca koji su se pitali šta mi radimo tu. Slušajući svoje muške kolege, njihove priče i njihove sumnje o sposobnostima žene da obavlja poslove, koji su bez razloga kvalifikovani kao muški poslovi, dalo mi je želju i snagu da dokažem suprotno. Istina je da mi je na početku bilo teško i da sam se morala jako truditi da uvjerim svoje kolege da ja kao žena sam ipak sposobna da rješavam zadatake iz programiranja, umrežavanja, baza podataka jednako dobro kao i oni, a možda čak i bolje od njih. Nakon nekog vremena postala sam bolja od većine muškaraca koji su mislili da im je dovoljno da su muškarci da bi postigli neki uspjeh.
Nakon tri godine studiranja, na dan diplomiranja bila sam ponosna što sam dokazala, prije svega svojoj porodici a onda i tim kolegama, da bez obzira što sam žensko mogu ostvariti sve što želim. Važno je spomenuti da većina tih kolega koji su sumnjali u nas ženske su još uvijek studenti, tako da dragi muškarci, mi žene možemo ostvariti sve što želimo, ali vama nije dovoljno to što ste muškarci, morate se i vi malo potruditi da bi postigli nešto u životu.
Nakon završetka master studija, danas sam zaposlena u IT kompaniji gdje su zaposleni i muškarci i žene, ali moje radne kolege me poštuju na osnovu mog uspjeha i onoga što sam ostvarila u životu.
Tako da drage djevojke, drage žene, poštujte sebe jer drugi će vas poštovani samo onliko koliko vi sebe poštujete. Nikada ne dozvolite da se osjećate manje vrijednim od nekog drugog. Zagrlite život i živite ga onako kako vi to želite.
Ovaj članak bi završila citatom: „Na Međunarodni dan žena, dajmo obećanje da ćemo uraditi sve što možemo da prevladamo prepreke, da ćemo podržati angažman i aktivizam, te da ćemo promovisati spolnu jednakost i osnaživanje žena“. UN Secretary-General, Antonio Guterres.
Sutra slavimo Internacionalni dan žena! Udružene da napreduju u zajednicama u svim dijelovima svijeta žene slave ovaj dan i dijele sadržaj u cilju promocije i osnaživanja drugih žena!
Pogledajmo interesantne postove podijeljene na instagramu :
