Tradicionalno odijevanje i etnički elementi u Bosni i Hercegovini

Kroz povijest cijela regija Bosne i Hercegovine je prošla kroz nekoliko kulturoloških utjecaja koji su kreirali jedinstvenu mješavinu različitosti. Ukoliko ste propustili, pročitajte naš prethodni članak – Povijest narodne nošnje u Bosni i Hercegovini.

Uzimajući u obzir narodnu nošnju iz povijesti, možemo pronaći tragove Balkana, Mediterana, Osmanlijske i orijentalne kulture. Ovi kulturološki utjecaji su ostavili svoj otisak na narodne običaje i nesumnjivo pridonijeli njihovoj diferencijaciji.

Bile su razlike između nošnji različitih etničkih grupa kao i onih koji žive u gradu i onih na selu.

S obzirom na geografska područja, bile su razlike između nošnji srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok običaji bosanskih Muslimana su vrlo slični.

Glavne karakteristike i komadi nošnje su bili: skrojena duga lanena košulja, ukrašena umetcima od klinova ispod ruke, ukrašena na leđima, rukavima i na prsima. Taj vezje uvijek bio napravljena od vune u četiri boje za srpsku nošnju a uglavnom u dvije boje za hrvatsku nošnju. Dizajni su bili geometrijskog oblika. Košulje kod muslimanskih nošnji nisu imale vezove. Pod gaće su bili obavezan dio ženskih haljina u hrvatskim i bosanskim grupama, dok su u srpskim grupama žene oblačile pod gaće jedino za vrijeme vjenčanja, na sahrani i u zboru.

Vuneni kaput je bio najvažniji: zubun, haljina i pregača. Zubun je napravljen od rolane tkanine; žene su uglavnom odijevale bijelu, dok su udane žene nosile crne, tamno plave i bijele boje. Hrvatski zubuni su imali dosta manje vezova od srpskih. Ove haljine su bile duljine do gležnja, otvorene naprijed, ukrašene umetcima sa nagnutim klinovima ispod ruke i imale su uske rukave.

Vunene pregače su bile pravljene u dvije tehnike: ˝ćilimskoj˝ i tehnici ˝nizanja˝.  Čarape su bile napravljene isključivo od vune, bile su duge do koljena, tkane u dvije tehnike: ˝pet ugala˝ i ˝jedna igla˝. Uglavnom su bile u dvije boje, crnoj i crvenoj, sa romboidnim motivima u zapadnoj Bosni, i crno – bijelim motivima u Hercegovini.

Za glavu, nosili su crvene kape, ukrašene sa plićim ili dubljim dukatima za djevojke. Udane žene su imale kvadratni bijeli šal oko kape.

Muškarci su nosili čaksire ili šalvare preko hlača. Srbi i Hrvati su nosili vezene crvene vrpce na njihovim čakširama, dok su Muslimani imali zelene.

Čarape su dosezale do koljena, uvijek izrezane sa strane i povezane sa kopčom. Za struk, nosili su vuneni crveni remen, dok su Muslimani imali zeleni remen. Muškarci su nosili crvene kape i crveni šal omotan oko glave.

Život u gradu je bio drugačiji pa tako i običaji. Tamo je bio strogo orijentalni utjecaj što se reflektiralo u korištenju specifičnih materijala i krojeva.

Materijali su uglavnom bili uvezeni sa istoka, i iz Venecije, kad je riječ o zapadu. Materijali kao baršun, Aladža, šamaladža, atlas, razne vrste svile i brokata, a kasnije su bili pamuk i svila uglavnom u  upotrebi.

Krajem XIX. stoljeća, nošnja u gradovima pod Osmanlijama su imali praktičnu ulogu. U isto vrijeme je naglašavala klasu i status. Svaki ured vlade je imao određene regulacije koje su vezane za norme i načine odijevanja vojnika, plemića i visoko pozicioniranih vladinih predstavnika. Tako su istaknuti begovi i janjičari izgledali upadljivo sa njihovom veličanstvenom nošnjom, posebnim odjeljcima boja, kao i sa određenim elementima tkanja.

Begovi su imali crveni, zeleni ili plavi šal dok su trgovci imali tamne šalove sa crnim vrpcama. Kod Pravoslavaca remen je bio crven, Katolici su nosili ljubičasti, a Muslimani raznobojni svileni ˝trabolose˝ ili ˝mukadem˝ remen.

Begova žena je nosila dimije, napravljene od skupe svile, i vezene sa zlatom. Ovi trendovi su trajali do kraja XIX. stoljeća, koje podrazumijeva prekretnicu u razvoju Bosanskog društva, društvenih promjena i nadolazećih kulturnih utjecaja.