Gradska tržnica ili nekoć zvana Tepa u Mostaru je bila centar događanja.
Za veliki dio stanovnika Mostara i okolnih sela, Tepa je nekada bila i cilj, i razlog, i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja građana. Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla samo kako bi vidio nekog poznatog , na Tepi, i oko Tepe, da bude viđen, da se kafeniše sa prijateljima.
Ukoliko ste propustili pročitajte našu priču – Tradicija kafe u Bosni i Hercegovini.
Sama riječ “tepa” vuče korijene iz turskog jezika, u kojem ima značenje, „brežuljak ili uzvisina sa zaravnatim vrhom, a u mostarskoj verziji ima samo jedno značenje – staru mostarsku pijacu”.
Za vrijeme osmanske vladavine u Mostaru su se nalazila dva lokaliteta koja su sadržavala riječ „tepa“ – Velika i Mala tepa. Velika tepa je zauzimala prostor nekadašnje Ćejvan Ćehajine mahale i to je mjesto na Glavnoj ulici ispred današnjeg muzeja i Ćejvan Ćehajine džamije, onaj dio s kojega se spuštaju stepenice prema Starom mostu. Mala tepa zauzima prostor današnje tržnice, a pripada joj i kratka ulica koja vodi od nje do Kujundžiluka.
Velika tepa je dobila naziv jer se uspoređivala s Hendekom (dijelom Starog grada koji se nalazi između Kujundžiluka i samog Starog mosta), naime ona se nalazila na brežuljku, vrhu ispod Hendeka.
Mala tepa je bila dijelom nekadašnje Sinan-pašine (ili Atik – stare) mahale, koja se nalazila na prostoru Mejdana (današnji Trg 1.maja), tako da je Mala tepa za prve stanovnike ovoga dijela grada bila na brežuljku u odnosu na Mejdan.
Tepa je godinama bila mjesto okupljanja ljudi, jednih koji prodaju, drugih koji kupuju, svi govore u isto vrijeme, a svi se čuju i razumiju jedni druge.
Ljudi su donosili na prodaju svoje domaće proizvode, piće, voće, povrće, obuću, odjeću itd.
Sve se moglo naći i kupiti na tepi, od igle i konca do automobila.
Na Tepi i oko Tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika, Tepa je bila mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo „chat” ili „witter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.
Tepa je imala i svoj spomenik – magare. Životinja koja je i plemenita i tvrdoglava, sposobna da nosi teret.
