Ako ćete učiti mlađe generacije o pravim Mostarcima, prenesite ime Linde Petrović.
Linda Petrović rođena je 8. augusta 1973. godine u Mostaru, u porodici koju su činili majka Ferida, otac Marko te braća Oksan i Bakir. Bila je dijete koje je odrastalo u toplini porodice i živopisnim mostarskim mahalama, gdje su dani prolazili uz igru, smijeh i muziku koju je voljela iz dna duše.
Od malih nogu pokazivala je hrabrost i empatiju. Završila je VII osnovnu školu u Mostaru, a potom i srednju Medicinsku školu “dr. Ante Jamnicki”. Kao mlada djevojka, odlučila je život posvetiti pomaganju drugima – postala je medicinska sestra. U ratu koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu, ta njena ljudska crta došla je do izražaja više nego ikada – nije bila samo medicinska radnica, nego i vojnikinja, pripadnica 1. mostarske brigade. Imala je samo 18 godina kad je redovno odlazila na liniju, svjesna opasnosti, ali vođena osjećajem dužnosti i željom da pomogne.
Poginula je 9. maja 1993. godine, pokušavajući spasiti ranjene borce. Na svoju inicijativu, bez straha i oklijevanja, krenula je s vozačem po imenu Ibro ka borbenoj zoni da bi ih izvukla. Njihovo vozilo je pogođeno mitraljezom s Huma. Linda i ranjenici su stradali na licu mjesta. Preživio je samo vozač. Vijest o njenoj smrti porodica je saznala tek kada su se linije razdvajanja otvorile i uspjeli se ponovo okupiti. Bio je to trenutak slomljenih nada i duboke tuge.
Lindu su svi pamtilli kao nasmijanu, živahnu i muzikalnu djevojku. Njen brat Bakir, tada još dijete, sjeća je se kroz slike s osmijehom, gitarom i pjesmom. Bila je društvena, vesela, puna života. Svirala je u bendu, voljela je društvo i uvijek bila spremna pomoći, bilo to u igri, školi, na roštiljima uz Neretvu, ili – kasnije – u ratu.
Njena prijateljica i kolegica Nataša Jekić sjeća je se kroz smijeh, kupanja u rijeci, djetinje nestašluke i osjećaj sigurnosti koji je Linda svima ulivala. “Bila je djevojka s muškim manirima”, kaže Nataša – snažna, zaštitnička, hrabra. Uvijek je bila uz prijatelje, i doslovno je “ginula za raju”, kako je znala reći.
Njena čičkava kosa, glas koji je uvijek bio prisutan kad se sviralo, ruke koje su pomagale i srce koje nikada nije prestajalo da daje – sve to ostalo je urezano u pamćenju onih koji su je voljeli. Linda nije imala priliku da živi dugo, da ima svoju djecu, ali iza sebe je ostavila neizbrisiv trag hrabrosti, prijateljstva i ljubavi prema ljudima.
Za Lindu je napisana i pjesma, a njen grob i danas posjećuju porodica i prijatelji. Sjećanje na nju nije ugašeno, jer istinska ljudska dobrota i žrtva ostaju vječne.
U srcima onih koji je pamte, Linda Petrović i dalje živi.
Neka joj je vječni rahmet i hvala.
