Dok ispijam svoju prvu danas dođe mi u glavu jedna sjajna priča koju sam možda htjela da mi neko prepriča na nekoj od naših mostarskih kafa. Ne bi se ljutila ni da sam je čula između stolova dok se šetam ili prisluškujem na kafi dok čekam prijatelje. To je pismo koje piše jedan Mostarac drugom.
Regularan subotnji dan, kafana na istoj lokaciji, ljudski inventar na istom mjestu u isto vrijeme, nebo tmurno . Ljudi koračaju ulicama obučeni kao da hodaju po crvenom tepihu nekog filmskog festivala.
Da se ne izostavi i danas me kao i svaki dan grupa starije gospode gleda čudno jer sjedim sama. Njih petorica su neizostavno društvo -vjerovatno čitav život. Ujutro se ustanu iz kreveta, preskoče jutarnju sa ženom i dođu da je piju svi skupa. Mi u biti u toj kafančici skupa svi pijemo. Neko pije kafu, neko kavu, sjedimo za drugim stolom ali smo svako jutro manje više svi u istom sastavu. To je neki vid intime teško objašnjiv ljudima van ove naše moderne civilizacije.
U nastavku se obračam svim dragim ljudima koji koriste gradsku infrastrukturu i smatraju se građanima.
Dragi Mostarac,
Radujem se pa postojiš. Osjetim da voliš grad i da si građanin prvog reda. Nisam te odavno vidjela. Mnogo radim ali bih voljela bar da te sretnem na ulici. Strašno sam usamljena i mnogo razmišljam o životu u ovom divnom gradu.
Dragi Mostarac, mnogo mi fali da budeš primjer drugim roditeljima kako djecu treba učiti da poštuju javnu infrastrukturu. Voljela bih da postoji više ljudi kao ti koji znaju djeci ispričati one slatke priče kako je papir i plastiku koju oni bacaju jako teško reciklirati u prirodi.
Otkako si se odselio u našoj zgradi više nema kučni savjet. Nedostaju mi i oni naši planovi da apliciramo na lokalne projekte i promjenimo nešto u našoj zajednici. Korpe još nisu postavljene, ne bi nam bilo kasno ni danas.
Dragi Mostarac, mnogo mi fali tvoja širokoumnost. Toliko se ponosim što te znam. Ti uvažavaš sve ljude jednako. Prvo polaziš od sebe i primjer si svim drugim ljudima koji su tu.
Strašno sam tužna jer te nisam vidjela u kratkom redu koji smo organizovali za održavanje izbora u Mostaru. Sve sam uvjerena da si nas podržao da bi nešto i promjenili.
Bio si mi strašno blizak. Ovi ljudi danas na ulici su meni stranci. Malo je njih Mostaraca danas.
Ovde danas ljudi nešto raspravljaju i prepoznaju se prezimenima. Imaju i oni koji se znaju po oblačenju. Niko ti moj Mostarac nema više ovde kao ti. Mislilo si ti uvijek na sebe ali si mislio i na svoju životnu okolinu.
Ima mnogo lijepog svijeta po Mostaru i danas, znaš to i sam, ali mnogo je drugačije ono šta rade od onoga kako izgledaju.
Dragi Mostarac, znam da živimo u istom gradu, ali sam imala potrebu da ti napišem ovo pismo.
Pišem ti namjerno jer želim da osjetim ovaj momenat malo duže. Možda shvatiš moju želju zašto je bitno da se što prije vratiš i da svi budemo građani prvog reda. Mi kao primjer drugima.
Ljudi koji vole svoj grad i to pokazuju djelima.
Nadam se skorom viđenju na ulicama Mostara!
Dok napisah ovo pismo opet osjetih neku ljepotu idealnog svijeta iz glave. Onda se na to nadoda trač ovih djevojaka do mene, gromoglasan politički trač ratnih vojnih invalida iza mojih leđa, Gibonnijeva muzika na radiju i sada tihi mostarski povjetarac. Ugasih tonove vanjskog trača i poslušah vlastiti.
Pravi mostarski trač sa sobom. Gotovo boemski.
P.S. Ako znate nekog Mostarca da bi ga voljeli vidjeti na ulicama grada tagujte ga u komentaru ispod. Prozovite ga kako mi to kažemo! Glasno! Pa da ostvarimo dvosmjernu komunikaciju našim ulicama.
