U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

mirnes-modric

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

     “Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel

Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od  slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

U ovom gradu se nosi – Boris Dragojević

boris dragojevic iz sarajeva

Godine: 22

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanje kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Boris nam je napisao: “Pitanje je zaista kompleksno. Postoji mnogo stvari koje bi se mogle poduzeti po tom pitanju. No, po mom mišljenju, najbitnije što treba napraviti jeste da ne smijemo zaboraviti naše djedove, bake, nane, samohrane majke i majke koje su izgubile svoju djecu. Naime, oni su bili ti koji su branili ovu zemlju, koji su se borili za nju, koji su se plašili za nju, koji su u svakom trenutku mogli očekivati da im netko oduzme život. Bojali se jesu, ali su bili hrabri, jer su željeli biti slobodni. Ako njih zaboravimo u smislu materijalnih pomaganja, financijske pomoći, primanja i tomu slično onda smo zaboravili sami sebe. Jer, dok neki od nas nisu bili ni u dugoročnom planu oni su stajali u prvim redovima i borili se za ovu zemlju. Jeste ona ostala ranjena i slaba, ali su je ako ništa sačuvali. Bez njih ne bi bilo nas. Zašto ih stoga zaboraviti? Sramota je da vojnik koji je nekoć stajao prvi u redu da se ide boriti sada dobija primanje od 200KM ili tomu slično. A pritom su mnogi od njih dali dio sebe, ali doslovno. Izgubili nogu, ruku, oko… Ne zaboravimo ih. Jer oni su ti koji ovu zemlju neće napustiti. Nisu je napustili kada je bilo najteže, a vjerujem da neće ni sada kada nije toliko teško.

Dok sunce polako proviriva iza Trebevića…dok vrapci tiho pjevuše svoju pjesmu koju hladni jutarnji povjetarac odnosi u daljinu beskrajnog nebeskog plavetnila…dok se ulicama čuje pokoji zvuk sirene nervoznih vozača koji kasne na posao, ja sam polako sa mora snova uplovljavao u luku stvarnosti. Zlatne zrake sunca stidljvo su provirivale kroz prozor od tamne hrastovine i grickale mi obraze ne bih li se probudio. Budim se. Oblačim se nabrzinu kako bih mogao odjuriti van. Sjedim u tramvaju. Dvojci. Ona ide od Čengić-Vile do baščaršije. Dok tako sjedim omamljen treskanjem tramvaja zbog loših voznih putova s kojim svi tramvaji moraju izaći na kraj  i dok mi glavom prolaze misli poput stampeda, posmatram ljude koji sjede na tim jarko žutim sjedištima u tramvaju. Posmatram kakvi su. Posmatram što nose. Pojedini nose hlače, raznih boja, dužina. Drugi pak nose šorceve. Dvije djevojke su nosile suknje ispod koji su se skrivale noge na kojima se jasno presijavalo sunce. Sijale su, doslovno rečeno. I posmatram ih tako. Sekunde nestaju poput zvuka nanula u daljini, a minute se gube poput broda na pučini. Pokušavam vidjeti što nose. Pokušavam ne vidjeti samo njihovu vanjštinu. Jer, površina mora je ponekada nemirna, ali u dubini je tada harmonija i ljepota. Pokušavam. Trudim se. I vidim. Vidim nešto na ljudima što možda nitko drugi ne vidi. Vidim ljude kako nose osmijehe. Predivne osmijehe koji te hipnotiziraju. Osmijehe koji su znak sreće. Tog predivnog stanja u kome kao da ploviš nebom. Letiš sa gospodaricama visina. I nemaš prepreku. Vidim ljude kako nose tugu. Tugu koja je tako očita. Niz lice jedne djevojke skliznu suza. Suza koja se danima krila u krajičku oka sada skrivenog sunčanim naočalama. Polako se spušta niz obraz. I pada na prašnjavi pod poput dragog kamena. Poput dijamanta. I pri udaru se razbija na stotine dijelova. Dolazimo do kampusa. Vidim ljude. Vidim studente. Studente koji nose ponos. Ponos zbog toga tko su. Ponos zbog toga gdje su. Ponos zbog toga što su. Što su postigli i što će postići. Nose ponos što njihovi roditelji imaju zbog čega nositi ponos. Zbog njih. Nose ponos poput veoma skupe bunde od nerca. Posebni su ljudi u ovom gradu. Srcu srcolike zemlje. Svi ovi ljudi nose tu neku „čudnost“. Da, tako bih ja to nazvao. Zamisli ti to. Kako da nekom strancu objasniš zašto se čarape čuju, zašto se kava peče, zašto se ganjaju papiri, zašto se kčerku zove sine. Ili pak da umreš od smijeha, a ostaneš živ, spavaš k'o zaklan, kad padneš pitaju te jesi li se ubio. Zanimljiva je ta „čudnost“ koju nose. I jedinstvena. Posmatram nekoliko starica koje su ušle na stanici blizu narodnog kazališta. Nose na sebi nešto divno. Nešto veliko. A to je hrabrost. Izgubile su sinove u ratovima. Postale su majke bez djece. Majke čije dijete uze osoba bez srca. Ali nose hrabrost. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti vremenu koje je urezalo svoje otiske na njihovo lice i ostavilo brojne žuljeve na njihovim rukama. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti svim preprekama na koje naiđu u životu. Svemu. Svačemu. Svakome. Hrabrost bez koje bi se već odavno ugušile u svojim suzama i boli. Došli smo do baščaršije. Posmatram tu raznolikost. Taj mali multikulturalni svijet. Raznih rasa, nacija, tradicija…Ali, svi oni nose jedno. Nose poštovanje. Nose poštovanje jednih prema drugima. Drže se one famozne rečenice „Voli svoje, poštuj tuđe.“.  Zaista dolazi do izražaja to poštovanje koje nose. Poput srebrne ogrlice na golom vratu tamnopute djevojke. Ali, nešto dolazi još više do izražaja. Nešto je puno primjetnije od svega ostalog. I dok sjedim i posmatram gomile ljudi koji se šetaju centrom Sarajeva… dok mi miris ćevapa puže uz noge, pa uz stomak, dolazi do nosa i hipnotizira me, mami me i zove…dok miris donera skakuće između turista…i dok mnoštvo jezika koje čujem čini da se osjećam izgubljenim u ovom malom multikulturalnom svijetu, kraj mene sleti jedan golub. Onako pun ponosa. Pun ljubavi. Povjerenja. Poštovanja. I nosi nešto. Nešto tako malo, a opet tako veliko. Poput starog kaputa koju nosi žena u poodmaklim godinama. Nosi slobodu. Tako je očita ta sloboda. I posmatram i druge golubove. Svi slobodni. U bilo kojem trenutku spremni otići. Ostaviti sve. Nestati poput duge. Samo se izgubiti odjednom. I sada kada sam malo bolje posmotrio sve te ljude, primjetih da svi oni nose to isto. Nose slobodu. Da rade što hoće. Da rade kad hoće. Da rade gdje hoće. Jer su slobodni. Nema rata koji bi ih sprječavao u nečemu. Gledaj ti samo. Pored veličine i dužine kineskog zida, Kinezi su došli vidjeti ovo Sarajevo noseći oko vrata razne fotoaparate kako bi ukrali koji pogled ovom veličanstvenom gradu. Pored Istanbula i njegovih predivnih džamija, Turci su došli u Sarajevo. Došli su vidjeti taj mali grad koji diše punim plućima. Koji je još uvijek ranjen i još uvijek krvari od posljednjeg rata. Nose sa sobom uspomene. Slike. Želje. Svi oni nose slobodu. Slobodni su otići. Jednom. Daleko. Sami ili sa nekim. Mogu oni otići iz ove zemlje, ali neće otići ova zemlja iz njih. Jer bilo ovdje ili gdje god otišli, Bosanci i Hercegovci nose nešto sa sobom. A to je ljubav. U nekoliko oblika. Svaki od oblika ima svoju namjenu. I nastoje je posaditi negdje u svijetu. Jedan od tih oblika je srcolika zemlja. Da, nju nose sa sobom. Svugdje. I nikad je ne zaboravljaju gdje god da otišli. Jer, tko još može zaboraviti dane pod kišom granata, tko još može zaboraviti dane uz pjesmu oružja, tko još može zaboraviti prerano prekinute ljubavi? Zato dragi prijatelju…a i ti dragi turistu koji si ovdje. Nemoj zaboraviti da je nešto puno važnije od D&G, Versace, Prada i mnogih drugih imena, što trebaš nositi. A to nešto je ljubav. Ljubav i sloboda. Sloboda da odeš bilo gdje, a ljubav da voliš gdje god odeš. Budi slobodan! Budi slobodan i voli! Samo te dvije stvari trebaš imati na sebi i u sebi. Voli!

U ovom gradu se nosi – Esmeralda Šuta

esmeralda suta

Godine:20

Grad:Mostar

Zanimanje:student

nagradni-natjecaj-za-pisanje

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.

Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi  nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.

“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”

Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.

“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne  između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd.  Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”

Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.

“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo  koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u  Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’

Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”

Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”

Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.

“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”

Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.

5 jednostavnih stvari koje možete uraditi za bolju 2017 godinu

5-savjeta-kako-poboljsati-zivot-u-novojj-godini

Nova godina nam dolazi! Ako nismo do sada vrijeme je da počnemo razmišljati o novogošnjim odlukama! Jednom kada nastup nova godina mnogi ljudi pokušavaju napraviti velike preokrete u načinu na koji žive.

Continue reading “5 jednostavnih stvari koje možete uraditi za bolju 2017 godinu”