Zanimanje: Diplomirani profesor filozofije i sociologije
Dobar dan, gospodine Zdravko
– Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.
Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.
-Biciklo, poni, i ajmo lagano.
Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.
Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…
Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…
– Dobar dan, gospodine Zdravko!
Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.
– Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:
– Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?
– Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…
U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.
-Ajde živio!
-Bog ti dao zdravlje!
Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.
Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.
Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.
-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…
Slika koju vidite na naslovnici ne predstavlja Senada! To je samo jedna od fotografija koje su nastale jednog nedjeljnog popodneva iz Senadove želje da uhvati momenat! Nasmijani čovjek na fotografiji ispod je Senad Tahmaz kojeg vam donosimo u punoj veličini!
Senad ima 37 godina, završio je studij sociologije i trenutno radi u oblasti upravljanja ljudskim resursima. Senad se fotografijom bavi u svoje slobodne vrijeme kada uspije da uskladi svoje poslovne obaveze i nađe malo vremena za ovu životnu strast. Pročitajte više u nastavku…
Od kada se bavite fotografijom i kako je sve to krenulo?
Fotografijom sam se počeo baviti od 2008. godine. Moj prvi rad bio izložen na kolektivnoj izložbi fotografija u galeriji Novi Hram u Sarajevu, 2009. godine. Od tada do danas izlagao sam na preko 150 kolektivnih izložbi u 20 različitih zemalja u svijetu. Dobitnik sam oko 40 različitih priznanja. Do sada sam organizovao dvije samostalne izložbe fotografija, od kojih je prva pod nazivom „Male gradske priče“ bila organizovana u Novom Sadu, 2013. godine u sklopu redovnog programa kulturne manifestacije „Noć Muzeja 2013.“. Svoju drugu saostalnu izložbu fotografija sam realizovao u Sarajevu 2016. godine, pod nazivom „Street Fragments“. Član sam Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH (AUFBiH), kao i Foto-video kluba „Valter“ iz Sarajeva. Na osnovu aktivnosti i uspijeha koje sam ostvario na izložbama, 2014. godine sam stekao zvanje „Fotograf prve klase“ (F1AUFBiH). Moje najveće dosadašnje postignuće je 2016. godine sticanje međunarodnog zvanja „Artist FIAP“ (AFIAP) za poseban doprinos umjetničkoj fotografiji, koje po propozicijama na osnovu ostvarenih uspjeha na izložbama, dodjeljuje Međunarodna asocijacija umjetničke fotografije (FIAP) sa sjedištem u Parizu.
Da li se od fotografije u Bosni i Hercegovini može živjeti?
Ja se prvenstveno bavim umjetničkom fotografijom, a ne komercijalnom. Imam tek povremeno priliku zaraditi, ali lično od fotografije ne živim. Međutim, u fotografskim krugovima imam dosta prijatelja koji se više ili manje uspješno bave komercijalnom fotografijom i od nje pokušavaju da zarade i žive. Postoje načini da se od fotografije živi, ali hoćete li u tome na kraju i uspijeti zavisi od dosta faktora. Zavisi i od vas samih, ali istovremeno i od društva u kojem živimo. Moguća je zarada kroz fotografisanje vjenčanja, događaja, reklamna i produkt fotografija, „stock“ fotografija, dokumentarni projekti, modna, novinska fotografija, itd.. Međutim, mi smo prilično malo tržište na kojem na žalost (čast izuzetcima) generalno društvo ne prepoznaje dovoljno talenat, originalnost, stvarnu vrijednost rada, ulaganja u znanje, vrijeme, skupocijenu opremu, odnosno svega onoga iza čega stoji kvalitetna fotografija. S druge strane, sve je više onih koji pokušavaju zaraditi baveći se fotografijom. Mnogi uz fotografiju povezuju i svoja druga znanja i vještine poput dizajna, kako bi imali više mogućnosti i našli put do potencijalnih kupaca. Moje mišljenje je da, iako put nije nimalo lagan i zarada nije zagarantovana, ipak oni najkreativniji, najkvalitetni i najuporniji mogu pronaći put do zarade.
Fotoaparat je u moje slobodno vrijeme gotovo uvijek uz mene. Bavljenje fotografijom podstaklo me je da svijet oko sebe posmatram drgačijim očima, primječujući detalje i stvari koje prije nisam, tražeći na svakom uglu inspiraciju i nove ideje.. Inače, bavim se različitim žanrovima fotografije i koristim različite tehnike fotografisanja. Ali ipak, vremenom se kao žanr izdvojila najviše ulična fotografija, portreti i ljudi u najrazličitijim situacijama, a tehnika crno-bijela. Ono što me kod te vrste fotografije najviše privlači jeste upravo spontanost. Svaki kadar i svaki momenat je jedinstven i autentičan. U neposrednom sam centru zbivanja. Ulica, odnosno javni prostor u širem smislu su za mene otvorena arena na kojoj se neprestalno mnogo toga dešava, a pri tome bukvalno svaka sekunda je drugačija i jedinstvena. Ako izgubite inspiraciju, jednostavno odvojite koji minut vremena i pomjerite se 50 metara dalje, promijenite ugao, perspektivu.. Ništa nije izrežirano, ni svjetlost, niti motivi. Odlučujići momenat u djelicu sekunde jednostavno ili zabilježite ili propustite. Zna biti naporno, ali kada uspijete rezultat je ono što vas inspiriše i nagrađuje. Tu osećam najveću slobodu i inspiraciju. Moja radoznalost me vuče uvijek novim kadrovima, izazovima, mjestima, detaljima iz života običnih ljudi, a da pri tome svojim prisutstvom ne utičem na kadar.
Fotografija “Mahalci” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neke online profile gdje Vas možemo pratiti kroz fotografiju?
Imam. Moj fotografski blog na kojem objavljujem svoje radove ali i vijesti o dešavanjima vezanim za moje fotografske aktivnosti je: http://photosenad.blogspot.ba/ Redovno ažuriram i svoj instagram profil: https://www.instagram.com/streetahmaz.photography/ Također, u fazi izrade je moja nova web stranica.
Šta sve koristite da napravite fotografiju?
Ako mislite na foto opremu, trenutno koristim dSLR fotoaparat Nikon D7100, nekoliko objektiva i filtera, foto stativ, itd… Inače, počeo sam od najobičnijeg mobitela, potom digitalnog „compact“ fotaparata sa jednocifrenim brojem piksela, koji sam zamijenio svojim prvim ozbiljnijim dSLR-om, a vremenom sam se nastavio nadograđivati korak po korak.. Za obradu fotografije koristim Photoshop, s tim da po prirodi fotografija kojom se ja bavim, najčešće su intervencije svedene na minimum, i ako do njih dođe one ne mijenjaju njenu smisao, već se radi više o sitnim dotjerivanjima, ili tehnici obrade koja naglašava atmosferu na fotografiji.. Ponekad mi se čini da je moj fotografski instinkt moje najjače oružje. Inače, za mene talenat, originalnost, umijeće, inspiracija i strast ka fotografiji su ono što je na prvom mjestu. Fotoaparat je također potreban i bitan, ali samo kao sredstvo koje treba omogućiti da se „ono što vidim“ zabilježi i materijalizuje i što uspješnije prezentira drugima u vidu digitalne fotografije ili printa. Fotografija je jedan proces, ima svoj put od ideje i inspiracije, peko trenutka njenog nastanka, do prezentacije drugima i utiska koji na posmatrača ostavlja – kao povratne informacije. Za mene je fotografija umjetnost, a umjetnost = potpuna sloboda.
Na jednoj Vašoj slici prikazani su Romi u Sarajevu kako sjede na klupi autobuskog stajališta …Našeg urednika ta slika posebno dira jer djevojka/žena koja sjedi na klupi i drži djecu odrastala je u Mostaru i znali smo je pod imenom Suada. Romi imaju jaku priču u našem gradu i društvu i bitan su dio naše zajednice koja je za mnoge “po strani”. Mnogi Romi Mostara dio su naše zajednice i dio su naših svakodnevnih života kao što je bila Suada. Na vašoj fotografiji kroz roze boje natpisa “Podijeli sreću” i sive boje drugog dijela fotografije kao da je podvučena marginalizacija. Koju težinu ima za Vas ta fotografija?
Da. Nije prvi slučaj da su ljudi sa kojima komuniciram prepoznali nekoga koga poznaju na mojim fotografijama. Ovdje isključujem „zvijezde“ ili generalno poznate ličnosti, jer mi oni nisu nikada bili inspiracija ili predmet fotografisanja. Zapravo, fotografija o kojoj je riječ je nastala na tramvajskom stajalištu na Baščaršiji u srcu Sarajeva. Nastala je tokom jednog od mojih lutanja gradom, u potrazi za kadrovima i inspiracijom. Nije mi bilo teško opaziti ovaj kontrast jer je to kontrast koji je prisutan i u životu. Pomislio sam, ovo moram zabilježiti jer zaokružuje jednu jaku priču i u društvenom kontekstu. Elementi te podjele se nalaze u jednom kadru, jednoj fotografiji, a onome ko razumije riječi neće biti potrebne.. Tako su se u istom kadru našli jedna siromašna marginalizirana romska porodica u svoj svojoj bijedi, a pored njih je veliki plakat koji „glasno“ i razvikano prikazuje i asocira na jednu drugu krajnost života, jedan idealiziran šablon koji se cesto promoviše na plakatima – lijepa, nasmijana lica, obilje, radost, uspjeh, sreća.. Također, kao što ste dobro primijetili, samom tehnikom obrade fotografije, gdje je jedan svijet potpuno siv i tužan, a drugi ružičast i „happy“ upravo je, nadam se uspešno, prikazana podjela na ta dva svijeta.
Šta bi preporučili mladim ljudima koji žele da se bave fotografijom i žive od nje u Bosni i Hercegovini?
Mladima bih generalno poručio da se bave stvarima koje ih ispunjavaju, čine sretnima i slobodnima. Nekada je moguće povezati ono što volite i što radite, tj. od čega živite. Nekada to ne možete postići, jer vas realnost i egzistencija „tjeraju“ na to da se bavite nekim potpuno drugim stvarima da biste zaradili za život. Ali i pored toga uvijek, pa makar to bio hobi i zadnji atom snage koji dajete, posvetite svoje slobodno vrijeme sebi baveći se onim što vas ispunjava i čini sretnim i nikada ne odustajte od vaših snova.
Fotografija “Passing by in Bologna” – @SenadTahmazPhotography
Da li imate neki citati ili inspirativnu misao koja Vam je draga a danas nekoga ko čita ovaj članak može dirnuti?
Još jednom bih Vam se zahvalio i završio sa citatom francuskog fotografa Henri Cartier Bresson-a, koji se inače smatra ocem novinske fotografije i značajnim uličim fotografom, koji je zbog svog posebnog pristupa fotografiji prozvan majstorom tzv. „iskrene fotografije“, a to je : „Iluzija je da fotografije nastaju iz fotoaparata, one nastaju iz očiju, srca i vašeg uma“. (“It is an illusion that photos are made with the camera… they are made with the eye, heart and head.”)
