U ovom gradu se nosi – Tarik Zolj

tarik zolj mostar

Godine: 26

Grad: Mostar

Zanimanje: Profesor pedagogije

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života Tarik je napisao: “Poboljšanjem kvalitete života poboljšat će se životni stil u Bosni i Hercegovini. A da bi se kvalitet života poboljšao potrebno je ulagati energiju u razvoj ekonomije a ne u populističku retoriku, u trivijalne izraze, floskule koje niko ne doručkuje, ne ruča i ne večera. Jedan život nije vrijedan nacionalnih, vjerskih prefiksa jer ti prefiksinisu ono što čovjeka čini bogatim, već upravo suprotno, ono što ga čini slijepim a od toga većeg siromaštva nema. Biti bogat znači biti čovjek. A da bi bili ljudi, da bi bili bolji ljudi, da bi bili ljudi koji bolje žive, koji imaju kvalitetan život, država se mora okrenuti mladim ljudima, ljudima koji pripadaju jednoj jedinoj strani, strani ljudskosti, razumijevanja, hraborsti, odlučnosti, objektivnosti a ne prošlosti, subjektivnosti i zajediljivosti.”

Daleko od svijeta, jedan grad svoje bitke bije u vremenu gdje u isto vrijeme sve pripada svima, gdje sve se dijeli i gdje ništa ničije na kraju dana nije. Daleko od tog istog svijeta a po svemu tome, nažalost, nikada mu bliže, mostarski mostovi čvrsto spajaju lijevu obalu s desnom kao konac prste jedne ruke, kao konac prste jedne ruke jednog tijelaI upravo baš zbog svega toga, zbog te nepodnošljive težine života dvadeset i prvog vijekau ovom gradu se najljepše od svega kroz inat nosi ljepota svitanja jutara koja krasi uvijek i iznova plavetnilo nebagrada, čiju zelenu, hladnu rijeku sunce u zoru s radošću najprije zagrli te se zatim sretno ispruži do stamenih lukova Starog mosta tjerajući turiste cijelog svijeta da se dive snazi i ljepoti istog. U ovom gradu se ponosno nosi duh odlučnosti, prkosa, želje da se istraje, da se opstane, najviše od svega, kroz mostarski humor, koji odvajkada vješto i spretno skida brige svakodnevnice uprkos svemu što na iskrivljenu kičmu mostaraca i dan danas kao teret tovare. U ovom gradu se nosi od ulice do ulice, smijeh, od sokaka do sokaka, život, poput štafete na licima djece koja kroz cjelodnevnu trku proživljavaju bezbrižno djetinstvo mira i ljubavi prema svojoj majci, prema svome ocuprema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, prema svojoj mahali, prema svome gradu, prema svojoj državi, i najvažnije od svega, prema cijelom svijetu. U ovom gradu se nose strast i čežnja u očima kroz poeziju stihove čuvenog mostarskog pjesnika, Alekse Šantića, kroz sumrake i predivne mostarske ljetne večeri koje odvode najodlučnije od romantičara  duboko u noć na šarenom kamenju, pored Neretve koja odlučno nastavlja teći svojim tokom ka jugu. U ovom gradu se najvrijednije od svega ne može kupiti jer to nije  nešto što je etiketirano i izloženo u mnogobrojnim trgovačkim radnjama, to nije nešto što se nosi i prepoznaje s vana već sasvim suprotno, duboko iznutra, kao dubok glas, kao glas tijela u kojoj boravi mostarska duša koja osjeća da je prostor u kojem postoji, mjesto kojem pripada, i da je svaki otkucaj srca vrijedan jednog života. U ovom gradu se nosi iz godine u godinu, entuzijazam pred tradicionalne mostarske skokove sa Starog mosta, na dan kada cijeli svijet oduševljeno i zaintrigirano zagrli obje obale pod vrelim mostarskim suncem, tražeći odušak u hladnoj Neretvi, dok hrabri Ikari skaču ponosni na svoje umijeće, a među njima, nerijetki mostarci ponosni na porijeklo svoga umijeća i hrabrosti.  Za jedan grad, između dvije obale, četiri strane svijeta nisu nepoznate iako su mu daleki krajevi tih strana svijeta, za jedan grad, svi su stranci svi oni koji bivaju rado dočekani, rado primljeni, rado počašćeni Mostarom i svim onim što Mostar srdačno i iskreno pruža i poklanja a zauzvrat traži tek poštovanje. U ovom gradu se srdačnost nosi na licu kroz osmijeh koji otvara vrata svima onima koji na ta ista vrata  pokucaju ljudski, jer u ovom gradu je od svega najbitnije biti čovjeku čovjek a ne vukU ovom gradu se posebno s ponosom nosi i čuva odanost prema jednom masivnom crvenom divu, prema simbolu grada, prema divu koji korača kroz vrijeme svijetlog obraza, prema divu čiju historiju ne mogu izbrisati i čije postojanje ne mogu niti ignorisati niti ugroziti, kao što to isto ne mogu učiniti ni vrhovima visoke planine iznad Mostara po kojoj je taj uporni i borbeni div, fudbalski klub Velež, dobio ime.  U ovom gradu se nosi i nosit će se sve prethodno napisano kao dnk kroz vrijeme koje dolazi, kroz vrijeme koje nosi izazove i promjene, i bez obzira na to, zahvaljujući svemu tome što se najljepše, najponosnije, odlučno nosi i prenosi na generacije koje dolaze, duh Mostara će ostati nepokolebljiv.

U ovom gradu je životni stil poseban – Dalila Spahić

nagradni-natjecaj-u-pisanju

Godine:22

Grad: Mostar

Zanimanje:studentica

nagradni-natjecaj-za-pisanje

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala : “Kvalitet života u Bosni i Hercegovini se jedino može poboljšati direktnim ulaganjem u budućnost, jer zaista imamo mnogo ponuditi svijetu. U suštini, sve se svede na ono da moramo prvo promijeniti sebe, ako mislimo pokušati promijeniti okolinu u kojoj živimo. Već su se neke pozitivne promjene počele dešavati, mladi su se počeli buditi. Smatram da trebamo barem nastaviti ovim tempom i ne stajati.

Ispričat ću ti jednu priču.. O gradu svjetlost, Sunca i bezuslovne ljubavi.. Gradu dobrih ljudi, mirisnih avlija i zelene rijeke.. Ispričat ću ti priču o životu, sreći, ćelopeku i Mostalgiji. Dopusti da ti objasnim kako to dječaci postaju momci u zagrljaju najljepše, kako se pije kafa i sta su to liskaluci. Dođi, pridruži mi se u šetnji ulicama ovog grada i dopusti mi da započnem priču.

Kažu da se naljepše osjećaš na svom.. Da su boje najjasnije, mirisi najljepši i srce najmirnije kad si kod kuće. Meni samo treba Stari Most, ćelopek, zelena ljepotica i jedno mjesto da sjednem i uzivam u svemu tome. Pokazat ću ti beskrajno plavetnilo iznad nas i shvatit ćeš da nebo nigdje nema tako jedinstvenu boju. Shvatit ćeš kako se nesto bezuslovno voli i poželjet ćeš da se opet, bar na kratko, izgubiš u ovom beskraju.

Hajde, sjest ćemo tu, ispod Mosta, rashladiti umorna stopala nakon pješačenja i diviti se luku kojeg on nije imao čast vidjeti. Pricat ću ti kako je pobjegao prije skidanja skela, nakon devet godina napornog rada i 456 blokova kamenja. Kako su se svi divili njegovom radu a on, eto, nikada nije ni saznao kako izgleda. Nikada nije spoznao ljepotu njegovog luka, snagu kamena i savršeno jasnu refleksiju na površini Neretve. Nažalost, nikada neće saznati koliko je srca ispunio ponosom. Kako se generacije dive njegovom djelu, a dolaze iz svih krajeva svijeta i kako je njim povezao mnogo više od dvije obale.

Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak. Neće se upoznati ni sa pričama o ljubavi i prijateljstvu koje su svoje tragove ostavile na kamenjima njegovog djela, niti sa liskalucima koje razumiju samo oni odrasli ovdje koji nastaju tek tako, u hodu.  A opet, bit će dio svih tih priča kao što je dio i ove moje.

Povezani članak:

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

Ono što malo ko razumije je kako možemo ispijati kafe po cijeli dan, a ono što ja ne razumijem je kako ljudi mogu bez toga? Upekne ćelopek, dogovoris se sa rajom u sekundi i odete u vaš najdraži kafić da se popije ona prva, jutarnja. Eh sad, to što će se na nju nastaviti jos barem 2-3, to nije bitno. Merak je najbitniji.

Ustat čemo i nastaviti našu šetnju. Ići ćemo kroz vrevu, kroz Kujundžiluk, polahko gore do Europe i opet ćemo pogledati u njega. Ja iz navike, potrebe i ponosa, a ti zato što si opčinjen njegovom ljepotom. Uz žamor ljudi čut ćeš i cvrkute ptica, uživati u pastelnim bojama koje se razlijevaju po nebu u sumrak i polahko disati. Reći ću ti da zatvoriš oči i da se prepustiš trenutku, da mi pokušaš objasniti sve ono što čuješ i mirise koje osjetiš. Znam, zamirisat će ti ćevapi i meso sa roštilja. Osjetit ćeš i mirise dolme i sarme, a opet, osjetiti ćeš i svježinu u zraku. Povest ću te i do Koskine džamije da uživaš u pogledu. I nećeš htjeti da ideš. Znam.

Preći ćeš preko Mosta. Objasnit ću ti kako je najlakše hodati baš tuda i osjetit ću pažnju koju mu poklanjaš. Jer, već te je pridobio, a to je ono čega sam se bojala. Doći ćeš ti opet, znam i to. Znam da već sada želiš da ne napustiš Mostar jer jos uvijek nisi u potpunosti istražio sve njegove dijelove. Zagrebao si površinu, pročitao uvodno poglavlje knjige. Sada je na tebi da pišeš nove stranice. Ne želim da uplićem prste u vašu priču. Znaš zašto? Mostar sa svima nama ima svoju priču.

Nekom će više poglavlja biti vezano za stari dio grada, ispijanje kafa, šarenila boja i cijele sehare mirisa. Neko će se najduže zadržati u opisivanju unikatne ulične umjetnosti, pozorišnih predstava i mostarskih liskaluka.

A ja ću ti na kraju samo reći da nema potrebe da ti objašnjavam šta je zapravo mostalgija. Sjetit ćeš se da sam ti nekad pričala o hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, ljepoti, o čovjeku koji nije svjestan koliko je uradio.

Sjetit ćeš se i konačno shvatiti.