Godine: 22
Grad: Bugojno
Zanimanje: student
Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala :
“Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.”
U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU jer glorificiram istinske vrijednosti, uživam sunce i borim se sa sparinom. Počastim se kafom i dobrom knjigom, pustim misli u pravcu vjetra, i ne zanima me da li je momak stol pored mene Edin ili Matej, ali se slatko smije, a njegova djevojka Ime-nije-bitno, ima jako lijepu kovrdžavu kosu. Svejedno je piju li kafu ili kavu, ali im je očito lijepo, uživaju taj čarobni napitak, i drago mi je da to vidim ovdje u gužvi etiketiranih ljudi, ‘naših’ i ‘njihovih’. U sred žamora i prljavih poruga okolo, mi neodređeni ili svepripadajući, kako već želite, prihvatamo Mostar kao cjelinu, svjesni da isto nebo prikriva i Fejićevu i Vukovarsku, ne pravimo koncerte, niti puštamo balone, negiramo lokalne portale koji pišu za profit, a ne za Mostar. Dopuštam sebi da se smijem dok hodam ulicom, da u supermarketu plešem u ritmu najdraže pjesme dok biram artikle, usuđujem se glasno smijati, gledam ko danas na sebi nosi osmijeh, gledam blještavilo budućih mama i bezbrižnost djevojčice koja nosi Minnie mašnicu u zamršenoj kosi, ne znam je li osoba na kasi prekoputa mene ‘domaća’ ili turist, nije me ni briga, ali malo me čudno posmatra. A šta znam, o slobodi sam slušala davno, još u đačkoj klupi, sjećam se da je učiteljica govorila o slobodi mišljenja i govora, ili nešto slično tome. Pa ne znam jesam li čudna što nisam kupila Janu, već Olimpiju, pa odoh da tako začuđena, ali neosporno slobodna na sunce da od ovog grada uzmem samo ono što ja hoću.
Kada me neko pita šta je to što čini Mostar posebnim, kažem – Neretva. Nad njenim leđima godinama unazad nadvio se kameni, teški i historijski luk, kada je divlja snažno udara valovima o njegove stubove, ali bezuspješno. Čvrst je i samouvjeren, na svojim plećima nosi tradiciju jednog posebnog grada, slatkorječiv je, lijep, pomalo misteriozan i uvijek nedorečen, kao i stanovnici tog grada. Visinom od dvadeset i četiri metra dominira nad njom, sa njegovog najvišeg mjesta u njeno naručje skaču ljudi, u procjepkanim valovima ogledaju svoju hrabrost i onda budu primljeni u njenu nutrinu.
I dok Šantićeva Emina ponosno stoji na Luci, križ na Humu neumorno svijetli, imam Karađozbegove džamije poziva na molitvu, sati se nižu, smjenjuju se dan i noć, Neretva i dalje teče, ja biram da prihvatim sve što mi se pruži, biram slobodu, biram jednakost, biram emancipaciju, biram našu posebnost, normala. Sjedim na obalama Neretve za sebe, za ćeif, za raju, razmišljam o kiši, o smrti, i o ljubavi, o jednom malom vrapcu što ga sretoh na stanici. Ponekad nas mrzim ovakve, ponekad sam ponosna jer, brata, Mostar je usađen u meni, razmišljam kako nas vide turisti, kakvu sliku u unutrašnjosti fotoaparata nose u druge zemlje, je l’ dođu onako ili iz radoznalosti, znaju li ćeifit kafu i uživati zalazak sunca, kako podnose visoke temperature, gledam je l’ se kaldrma dodatno utrla nogama hiljada prolaznika, kupaju li se u Neretvi ili je se plaše, znaju li za ‘našu’ i ‘njihovu’ stranu i razmišljaju li o promjenama. I kontam, čovjek da bi u sebi pomirio vlastita protuslovlja, mora srediti nemir u sebi i oko sebe, nadahnuti smisao općem besmislu metodom – pogled na svijet. Jer naše ni jučer ni danas, ne postavlja granice, nego horizonte.
Dragi moji neznani, dopustite da vam obećam da ćemo promijeniti ovu zlobnu klicu što je usađena u nama, možda ne mi, ali hoće naša djeca, ili eventualno djeca naše djece. Ne pričajte van granica ove države da vas niko nije naučio kako da pijete kafu, pušite cigar i razmišljate kako stanovnici istog mogu da se bore da ovim vrućinama, ne kukajte što vas niko nije savjetovao da u visokim potpeticama ne idete preko Mosta, ne recite da vas je u Fejićevoj preplašio pomalo čudni golub koji leti nisko, niti da je Neretva divlja i ponekad ima neprijatan miris, recite da ste bili slobodni, priznajte da je poseban i da sve predrasude ruši pogled na Stari most, je l’ da? A neznanče, ako u godinama što dolaze opet ne posjetiš Grad na Neretvi, imam savjet za tebe. Podigni glavu, vidiš? Ako oslobodiš um i ako tako hoćeš, i mjesečina može biti pogled na svijet.
