U ovom gradu se živi srcem-Samira Smajlović

samira-smajlovic

Godine: 22

Grad: Srebrenik

Zanimanje:studentica

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Samira je napisala : “To što smo mladi i što je život pred nama treba da nam bude dovoljno da shvatimo da smo mi ti koji treba da uzmemo svoju budućnost u vlastite ruke i učinimo svoj, a i živote drugih boljima i ljepšima. Svima onima koji nam govore da danas nema pravde, i da poštenje, trud i rad nisu sredstva koja vode ka boljem sutra, da dokažemo da mlada srca i umovi imaju snage i mogu da prvenstveno obrazovanjem pobijede i nadmaše one koji nam danas kroje budućnost, a koji nezasluženo i bez prava to rade. Sami treba da budemo kovači svoje sreće i da vjerom u sebe i svoje sposobnosti izgradimo bolji svijet. 

Mnogi bi rekli da se o životnom stilu u gradu koji je jedna od prolaznih stanica nakon Grada soli,  na magistralnom putu za Brčko- Orašje, distrikt i grad, nema Bog zna šta reći. Mi koji smo otišli, prije cirka deceniju,a koji jedva čekamo svaki ponovni dolazak, pa makar i na dan, pamtimo i najmanju sitnicu i znamo da to i nije baš tako.

Vozači znaju, semafori su jedna od bitnijih stvari u saobraćaju, iako raskrsnice mogu bez njih. Kažu, bitno je da se onaj koji upravlja vozilom zna snaći. Ovi naši semafori, na samom ulazu u „grad“, nama koji smo otišli, ali koji se vraćamo, ne da su  bitni, najbitniji su. Kreneš u popodnevnim satima sa perona iz glavnog grada, na semaforima budeš u akšam. Još ako je Ramazan i top sa Gradine pukne,a ti pravac u Čardak kod Juse na peticu. Pa poslije trk na Stari grad sa rajom, jer top ove godine puca prvi put, nije isto kad ga vidiš na slikama i kad odeš pa ispitaš sve što se pitati može o topu, a topdžija te gleda i ne može da vjeruje da tebe to interesuje.

A kad prođe Ramazan, za Bajram se nastavlja dobro utvrđena tradicija ispijanja kahve ranim jutrom, prije posla. Popije se i kod kuće, ustane se sat ranije da se kahveniše i koja cigara smota, ali ni gradska produžena se ne preskače. Onda svi svojim poslom, do podne, kad sat na šetalištu otkuca 1h. One koji su sretni i rade u smjenama čeka još jedna, u hladu bašte jednog od kafića porednih uzduž šetališta, sa obje strane, kao da su mu obale, a ono rijeka koja teče između njih. Da je utorak, pijačni dan, ustalo bi se i ranije pa dok nije zagrijalo makar na zelenu pijacu otišlo, svratilo do obućara i krojača, platilo račune… Bitno se samo snaći kad stigneš u grad, kao kad dođeš na raskrsnicu bez semafora. Gdje prvo? Mali je grad, ali kad nađeš vremena da dođeš samo utorkom, velike su obaveze.

Ponedjeljak k'o ponedjeljak, mnogima nedrag, ne zato što je prvi dan u sedmici, nego što je prvi radni dan u sedmici. Ponedjeljak i, kao i sestra i brat, srijeda i četvtak odjekuju smijehom i grajom, što mališana iz vrtića, što osnovaca za vrijeme velikog odmora kad dođu u restoran brze hrane na šetalištu zgrabiti sendvič i otrčati nazad do škole da ga što prije pojedu dok odmor nije završio da ne bi zafalilo vremena za zezanje i smijeh.  Srednjoškolci, malo ozbiljnija raja, svrate ili do prvog nargila bara ili do picerije u gradu, po lepinu s kajmakom, ovisno o tome koliko su gladni.

Vikendom naveče smo već svi dotjerani, jer se petak i subota, izlazne večeri, unaprijed rezervišu ili za odlazak na svirku, ili za kolu, sladoled i šetnju gradom. Obiđeš jedan krug, šetalištem kroz centar grada pa kroz Ćevap ulicu ponovo na šetalište i tu se smjestiš, ako si dovoljno sretan i nađeš slobodno mjesto vani. Ako si ne daj Bože baksuz po prirodi, onda dođeš ranije nego ostali da bi zauzeo mjesto i imao gdje posjediti naredna 2-3 sata. Dok tako ćejfite, ne biste vjerovali, moguće je da sretnete neku od poznatih ličnosti, muzičare iz Srebrenika, a znane na Balkanu, a Boga mi i šire. Pročulo se da Srebreničani znaju pjevati pa me taksista u Sarajevu upita znam li i ja, jer mu rekoh da sam iz Srebrenika. „Znam“, rekoh, „al’ me nije baš lijepo slušati“. A ako hoćete da se maknete iz centra grada, vi ili u baštu Hotela na cijeđeni ananas, ili malo dalje, do Starog grada iznad Srebrenika po svjež zrak i prizor kao iz priča. A kad već bude kasno i kad se i ogladni, onda do pekare Magistrale, poznate svakom ko je ikad prošao magistralnim putem kroz Srebrenik. Sljedeća stanica je topli dom, a onda sutradan se počinje sve ispočetka.

Dođi u Srebrenik, a ja ću te provesti kroz sva ova mjesta, da vidiš kako su ljudi dobri i kako je lijepo. Tu, gdje svako svakog zna, gdje nikome ništa ne može promaći, ni dobro,a ni loše, ali gdje mirišu lipa i kokice, zajedno, u centru grada i gdje, kažu, para i budućnosti nema, ali ljubavi i sreće i za prodavati ima.  A gdje to dvoje ima, i život je lijep.

U ovom gradu je životni stil-Hana Šehović

hana-sehovic

Godine: 16

Grad: Zenica

Zanimanje: učenik

Životni stil u mojoj Zenici se ne razlikuje po mnogo čemu od načina življenja u cijeloj državi. Ovdje je bitno da se preživi, a kako, to je već stvar svakog pojedinca. Stoga je jako teško generalno pričati o životnom stilu na ovim prostorima. Teško je govoriti o ljudima koji ovdje žive, o njihovom načinu življenja, o tome kako se nose sa svime što se dešavalo, što se dešava i što će se dešavati u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je već odavno poznato da, iako smo svi po naravi gotovo isti, nitko se sa time ne miri i živimo dosta neusklađeno, haotično. Živimo u takvom neredu, da kad bismo barem bili svjesni da ga sami činimo, on bi vremenom nestao. Upravo taj nered čini i zbrku u umovima svih nas, pa je stoga potrebno pričati o svakom čovjeku pojedinačno da bi se na kraju dobila cjelokupna slika našeg životnog stila. No, ja ću pokušati opisati kako to ljudi žive u mom gradu, iz svoje perspektive.

Stanujem u zgradi sa prizemljem i šest spratova. Svakodnevno posmatrajući svoje komšije, shvatila sam da gledajući njih, zapravo vidim kako sve ljudi žive (ili preživljavaju) u ovoj državi.

Na prizemlju živi jedna bakica. Jako prijatna i draga žena nešto starije dobi koja je bez svog muža ostala prije 4 godine. I sad su mi u sjećanju prizori kako ga drži pod ruku dok idu iz obližnje apoteke nakon što su pola penzije potrošili baš u njoj, kako joj ne dozvoljava da se umara sve dok je on iole u snazi. U njima sam vidjela primjer prave i iskrene ljubavi. Ko zna koliko toga su prošli zajedno i kakve im je sve lekcije život održao. Nakon njegove smrti, ona kao da je sahranila i jedan dio sebe. Drugi dio koji je još uvijek bio na ovom svijetu, bilo je očigledno da je opstajao samo zbog njihovog najvećeg bogatstva – njihove djece i unučadi. Bakica je nastavljala živjeti svjesna da će kad-tad doći čas kada će se opet sresti sa svojim voljenim, na nekom boljem mjestu. Na taj čas je gledala kao na nadu, te sam iz toga zaključila da postoji mnogo ljudi u ovom gradu, pa i u državi, koji na taj način idu kroz život. Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
Na prvom spratu živi mladi bračni par koji se doselio prije par mjeseci. Upravo taj par, uz komšije sa petog sprata, unosi najveću pozitivu u našu zgradu. Puni su volje za životom, za izazovima, iskustvima, avanturama, životnim lekcijama. On je zaposlen u firmi koja obezbjeđuje redovne plate koje njima trenutno mogu pokriti troškove i učiniti ih zadovoljnima. Međutim, kada prošire svoju porodicu, a to već uveliko planiraju, pojavit će se mnoge komplikacije i shvatiti će kolika je dužnost održavati sve te komplikacije u najboljem redu. Ali naučiti će već kako to sve funkcionira kada dođe vrijeme. Oni sada žive za svoje snove i ciljeve. Njihov život je kao brod kojeg na povrišini beskrajnog plavetnila održava ništa više nego jaka volja za ispunjenjem njihovih želja. I takav je životni stil mnogih mladih ljudi u mom gradu. Ne odustaju dok se ne ostvare u onome u čemu su se pronašli. I ja se radujem tome, jer sam uvjerena da se svaka upornost isplati.

Drugi sprat je nastanjen od strane čovjeka srednje starosne dobi. Živi sam. Nikada se nije ženio, njegova braća već uveliko održavaju svoje porodice na okupu, no on je sam. Godinama zarađuje za svoje potrebe i samostalan je čovjek otkako znam za njega. Braća ga posjete sa vremena na vrijeme. Na trećem spratu u tom periodu se ne čuje ništa drugo od kriske veselih dječaka i djevojčica koji jedva čekaju da im amidža priušti ono što inače ne dobijaju od roditelja. Na taj način i on sam umine želju za dječicom, ali se uvijek rado vrati svom miru nakon njihovog odlaska. Tog čovjeka nikada niko nije čuo da se žali na nešto, da mu nešto nedostaje, da se zbog nečega kaje.. Njegov stil življenja je takav da obuhvata samo neki njegov svijet, gdje samo on dopire i gdje uopće nije loše biti sam. On je time zadovoljan i to je okej. Mnogi ljudi su zadovoljni svijetom koji zamisle u svojoj glavi i koji važi samo za njih.

Na trećem spratu stanuje četveročlana porodica koju izdržava rudar. Djeca se školuju, majke je brižna domaćica a otac.. Otac je heroj te porodice. Sama pomisao da radno vrijeme provodi stotinama metara pod zemljom kako bi prehranio suprugu, kćerku i sina, govori puno toga o njemu. O čovjeku koji se trudi obezbjediti sve što je potrebno za normalan život jedne porodice, o čovjeku koji svaki dan riskira svoj kako bi u životima njegovih najvoljenijih ne bi ništa nedostajalo, o čovjeku koji je takvim življenjem, ili ipak preživljavanjem, opet zadovoljan i zahvalan Bogu. Njemu i svim ljudima kao što je on, iskazujem beskrajno poštovanje. U Zenici je zbog rudnika uglja i takvih mnogo. Sa jedne strane, dobro je što su barem negdje zaposleni, ali sa druge strane, njima niko ne garantuje da će se svaki naredni put sa posla vratiti živi i zdravi. I o takvima se, uglavnom, šuti. To je krajnje tužno i sramno za nas, jer propuštamo priliku da u pravim osobama vidimo istinske heroje, jer to oni uistinu i jesu zbog njihovog životnog stila koji vjerovatno, nisu sami birali..

Na četvrtom spratu živimo moja mama i ja. Nas dvije, iako smo same činimo jednu sretnu porodicu. Sretne smo jer prije svega, imamo jedna drugu, ali i zbog toga što bi i moj otac, koji je umro prije 8 godina, također to htio. Ja sam u najvažnijoj fazi odrastanja (barem gledajući na moje vršnjake) ali mislim da sam je već ranije prevazišla. Od malena sam bila primorana da neke stvari ozbiljnije shvatim, tako da ovaj treći razred gimnazije za mene i nije toliko strašno razdoblje u životu. Životni stil moje mame i mene je takav da ne smijemo da se previše osvrćemo na prošlost, osim ako ne želimo da ponovimo neke lekcije iz nje. Tamo za nas nema mnogo lijepih uspomena, tako da živimo za danas i sutra. Ozbiljnije se nosimo sa svime što nam život servira jer smo uvjerene da bismo tako mogle bolje proći. I.. i ovakvih kao što smo nas dvije je mnogo.

Na petom spratu je, kao što sam već pomenula, jedna jako vedra i vesela porodica. Oni su, naime, svi veliki fanatikosi. Prate apsolutno sve sportove, a za fudbalom su opsjednuti. To je kod nas u Zenici sasvim normalno. Iako nam se nekadašnji slavni Čelik pomalo raspada, pronalazimo već neke alternative. Samo je bitno da se prati, voli i navija. Kao takvi, oni su uvijek puni neke pozitivne energije, jer na život gledaju kao na jednu najvažniju utakmicu. Utakmicu punu neizvjesnosti, jer se nikada ne zna kakav je sljedeći protivnikov potez. Naravno, oni nemaju nikakve protivnike ali imaju životne lekcije. One itekako znaju zadati jake udarce. I takav je njihov životni stil. Kao i sam sport.

Na zadnjem, šestom spratu, živi također jedna četveročlana porodica. Ali oni su totalna suprotnost od one sa četvrtog. Oni su, naizgled, jedna presretna porodica u kojoj su roditelji zaposleni na višim pozicijama a djeca se, naravno, školuju u najboljim obrazovnim ustanovama u gradu. To jako lijepo zvuči kada ovako pričam o njima, međutim, to i može lijepo samo da zvuči, jer to u suštini i nema neke ljepote u sebi. Tačnije, ti ljudi imaju u životu sve osim vremena da žive. Da žive punim plućima onako kako je to potrebno. Oni nemaju vremena da budu sretni. Da uživaju u istinskim blagodatima, vrijednostima, te stvairma koje nemaju cijenu. To je ono što im najviše nedostaje. Vrijeme. Vrijeme koje prolazi i koje se ne ponavlja. Vrijeme koje se gubi i koje se ne vraća. Vrijeme koje se ne kupuje nego koje već imamo, samo ga trebamo znati koristiti. Vjerovatno toga sada nisu ni svjesni, jer pobogu, oni su jedna moderna porodica i to je za njih najvažnije. No jednoga dana će, kada se osvrnu na svoju prošlost, shvatiti koliko toga su u životu zapravo propustili. Za sada, njihov trenutni životni stil izgleda jako moćno, ali ko zna koliko će to još trajati..
I tako. To bi bio prikaz života u mom gradu. Skoro svaka osoba u Zenici pripada barem jednom ‘spratu’ kojeg sam opisala. Kao što već rekoh, ne umijem generalno da pričam o življenju ovdje, te sam se potrudila da na što jednostavniji način prikažem kako ja to vidim. A za samo poboljšanje života smatram da su metode različite, zavisno od samog stila života. Svako od nas bi trebao biti svjestan kakav to život vodi i koliko ga može usavršiti.

U ovom gradu se jede-Marija Herceg

marija-herceg

Godine: 31

Grad: Mostar

Zanimanje: informatičar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Osvrnuti se oko sebe. Prepoznati najprije gdje smo, za šta  još trebaju godine i generacije da se zahvaljujemo  i kakve probleme oko nas još trebaju generacije da godinama rješavaju. Tu smo korisni, time i sretni. I naša kaplja može tkati ovo društvo kojem smo potrebni. 

Kadirina kalja u Sjevernom.  I sve drugo Kadirino u Sjevenom. Kad kroz proljetne lipe mlada lista u univerzitetskom kampusu mostarskog Sjevenog logora umoran nakon posla dođeš jesti u klupski restoran tete Kadire, ona te ne pita ‘Šta ćeš od ovog što sam skuhala?’, nego  ‘Šta se tebi jede, da ti skuham?’. A onda otkrije svojom magijom i ono što si zamislio, a nisi naglas rekao. Kadira ne vodi restoran u Sjevernom. Kadira vam vodi drugu kuću u Sjevernom. Žena koju gosti pričekaju da joj završi turska serija, jer im ‘neće avion odletit’, ko što ona oblijeće u svojim rozim tenama na petu oko nas da se okomoramo uz vrhunsku ‘supu’ (za početak). Nema glazbe, upaljen je samo TV sa Zvjezdama Granda. Restoran se ni prozorima ne razbacuje bogznakako. Ali je Kadirinom ljubavlju lijepo ofarban jasno i odriješito popunj nje same – crveno-žuto. Na jednom zidu s pokalima stoje i čuče igrači kluba za koje Kadira kuha. Kakav uspjeh od ovakve kuhinje!

Kadira će te sa svojih pedesetak i kusur godina dočekati kao da si kući došao, i nakostrušit na tebe svoju kratku plavu frizuru ako ne pojedeš sve što ti je nakrcala u tanjur s plavom linijom na karo stolnjaku. ‘Neću ovo da vidim kad opet naiđem! Manje hljeba! Hljeba manje ako nakvu dijetu goniš.’ – drsko će pokazujući na komad lešo junetine. Uza svo poštovanje, dalo bi se reći da se Kadire njeni gosti pomalo i boje, vjerojatno zna zorno pokazati kad netko prevrši mjeru u čašicama rakije ili psovke u dobrom društvu. Nekad dakle uz ‘Prijatno’ bude i drugih čašćenja izmeđ’ profesora, studenata, vojnika, ministara, sportaša, roma i radnika vodovoda, ali valjda sve to i podnose vanredne čari pomalo jugonostalgičnog Kadirinog restorana. Što bi drugo moglo uravnotežiti fantastičnu Kadirinu kalju, supu, raštiku, puru, dolmu, sarmu, ili divlje zelje, ako nema ovakve pokoje čašice pretjerano dobrog raspoloženja koje nerijetko pređe svoje granice. Istinabog, Kadira ne zna baš sve izvedenice restoranske ljubaznosti prema gostima, ali njena šutnja kojom ti nakon dobra ručka za stol ušeta neka s ljubavlju pripremljena hurmašica ili tufahija nikom nikad ne bude naodmet. Dužina trajanja pripreme deserta često ovisi i o prepoznatom raspoloženju gosta. Da, deserti služe i da razvedre. I Kadira to jako dobro zna. Televizija ne pokazuje samo Zvjezde Granda, nego se na njoj ponekad prate i prvenstva, gdje opet nema nervoze i ljutnje kojoj Kadira ne može stati na rep. Dapače, ako se utakmica zadesi za vrijeme njene serije, ne samo da se gosti šutke odriču tih dragocjenih minuta prvenstva, nego daju timeout i svojim gladnim želucima dok Kadira ne vidi šta je u ovoj epizodi bilo s Ferihom, Asi, Ezelom ili drugim protagonistima turskih sapunica. Sve može čekati! Svaka hitnja vrat slomila.  Zato i može spretno oblijetati u svojim potpeticama, kojima ne fali ljubavi kao ni njenim gostima.

Kadira godinama radi u ovoj prostoj kući pored romskih baraka na mjestu gdje se školuju budući inženjeri, pravnici, biolozi, kemičari i drugi. Parkinga nema, nego se na makadamu koji okružuje restoran parkira gdje ko stigne, ali mora biti mjesta za njenu Jettu kojom nesebično vrši i dostavu, ponekad, prijateljima. Iza kuće su štrikovi razgrnute odjeće, kroz koju se srčano javlja svojim prijateljima koji rade u blizini. Ništa dakle tipično restoransko. Dok okrijepljenje nikad nije samo želučano.

Kadira ne zna engleski. Možda zna, nije nikad probala. Ionako živi u trenutku. Trenutku gladna gosta. Koji ovdje dobija besplatno mnogo toga, a najviše iskrenog smjeha prema mnogim protivrječnostima jednog mostarskog restorana, jednog domaćinskog naroda i i jedne osebujne narodne kuharice i šefice. Strancima koji dođu ona će i dalje biti jedno od najljepših iskustava Mostara, a neće ostati neposluženi. Kadira krijepi vrhunskim i prostim narodnim hercegovačkim jelima, nasmijava i ohrabruje svojom energijom – i imperativom.

U ovom gradu je životni stil -Džanel Biljanović

mladi bosne i hercegovine

Godine:18

Grad: Brčko

Zanimanje:učenik

Živim u Brčko Distriktu,gradu koji  teži ka jednom životnom stilu koji se uveliko rasprostranio.

Ako malo više fokusirate svoj pogled na ljude dok šetate ulicama ovoga grada u njemu doći ćete do žalosne činjenice.

Na licima građana vidjet ćete sumornost i jad njihovih misli koji su nametnuti od strane ljudi koji su premalo psihološki obrazovani,to jeste koji su zaostali.

Oni prate svoje misli uvjeravajući sami sebe da su im to ideali,ali ti ideali su lažni,suhi,hrapavi i mogu povrijediti ako im se približite pogrešno.

Ti ljudi koji prate taj stil uveliko ga pretvaraju u jedan trend.

Taj stil je kao virus širi se stvara epidemiju velikih infekcija,ponekad čak dovodi do smrtnih slučajeva.

Jedini protuotrov za taj virus vam je zdrav razum,vjerovanje u samoga sebe u svoje misli.

Ljudi koji imaju taj protuotrov ne prate stil ovoga grada time ne prate ni trend i nažalost gube se,isčežavaju odavde.

Od svih tih jada koje primjetite tokom ovog fokusa primjećujete ljudsku komunikaciju to jeste ne komunikaciju.

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču.

Možda neke stvari ne shvatite odma ako ste turista ili stranac,ali ja u ovom gradu živim već 14 godina i dovoljno znam da bih vidio šta je to tumor u društvu ovoga grada.

Pored ove bolne istine koja me grize shvaćam da je to sada stil življenja,na to su ovde ljudi navikli ali ja i dalje ne.

Sva sreća još ovde ima ljudi koji imaju protuotrov o kom sam vam pisao.

Oni kao i ja pokušavaju da ga podijele zaraženima,da ih izliječe.

Oni ulažu svu svoju pozitivnu energiju u društvo pokušavajući da nešto promijene na bolje.

Pri borbi oni ne oklijevaju,nemilosrdni su prema ovoj bolesti.

Oni su neotpjevani heroji.

Nemojte misliti loše o ovome gradu nakon svih ovi surovih riječi jer svaka medalja ima dvije strane, ja sam vam možda ispričao jedan dio one gore.

Kakav je stil ovoga grada ne treba da vas čudi jer on je vjerovatno i stil vašeg grada (ako čitate ovaj text na jednom od Balkanskih jezika)vjerovali ili ne.

Ovaj grad nije jedini zaražen ali njegova situacija je teška jer je pod pritiskom 3 entiteta koji čini velike tenzije.

Ljudi koji prave te tenzije kao što sam već napisao na početku,jako malo ili nikako su psihološki obrazovani.Oni su pritom lukavi i baš kao mađioničari dok zamažu oči jednim pokretom,drugim već kradu dio pozitivne energije društva i podmeću društveni virus.

Društvo koje prati to čini jedan tor ovaca,lake žrtve.

Svi izvan tog tora koji se protive ovim diktatorima da ne kažem čobanima bivaju proganjani,ismijavani.

Najveća žalost ovog stila je mladost koja se gubi prateći ga.

To stvara tugu jer nije svejedno kada znate da su takvi ljudi zatvorenici svojih misli,lažnih ideala,grozne iluzije.

Taj stil se dugo neće promjeniti ali ljudi pozitivnog smijera vodit će na bolje,boriti se pored svih prepreka.

Da bi se tenzije smanjile potrebno je puno rada i ulaganja da bi neke osobe shvatile da smo svi na poslijetku samo ljudi.

Da bi trebali da se predstavljamo samo imenom i prezimenoom,pritom ne naglašavajući svoje porijeklo,vjeru,…

Veoma mi je drago kada prisustvujem organizacijama koje pokušavaju naučiti mlade BiH da je njihov indetitet najjednostavnije rečeno ime i prezime,a sve ostalo je samo dio života.

Borba protiv jako lošeg stila ovoga grada nikada neće biti.

Ali dokle god se neko bori biti će i uspjeha ma koliko on bio mal.

Korak po korak uz trud,rad i zalaganje sve loše navike mogu se iskorijeniti pa tako i ovde.

Kada će doći do toga teško je reći,jedino je bitno to da se neko i dalje BORI i ne kani odustati.

Kako još da se borimo protiv ovog problema?

To jeste,kako da poboljšamo kvalitetu života u BiH?

Ono što nam je potrebno je bolja komunikacija između organa vlasti,ne stvaranje tenzija ni barijera.

Potrebno nam je pružanje podrške mladim ljudima koji pokušavaju ovu državu okrenuti na bolje.

Prije svega ovoj državi ne treba ništa više nego samo malo međusobnog razumjevanja,tim razumjevanje bi ljudi,građani BiH shvatili da smo svi samo ljudi,a to bi napravilo zajednicu.

Ovo razumjevanje stvara komunikaciju,izgrađuje društvene odnose i pravi temelj za bolju budućnost.

A kada se napravi temelj i kuća se može graditi.

U ovom gradu se nosi-Kenan Topalović

kenan topalovic

Godine: 28

Grad: Kiseljak

Zanimanje: novinar

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kenan je napisao : “Životni stil Bosanaca i Hercegovaca, ali i njihovih boljih polovina, je nemoguće promjeniti. Pri ovom ne mislim da prostora i razloga za to nema, nego mislim da je jedna od osobina koja je postala životni stil be-ha građana svojeglavost i tvrdoglavost. A trebalo bi mijenjati štošta. Lično sam najviše izrevoltiran empatijom kod ljudi, niskim moralnim vrijednostima u smislu gubljenja komšijskih veza, običaja, etc… Također posebno mrzim i prezirem nebrigu o ljepotama BiH.

Po posljednjoj modi sa bh.modnih pista…

U ovom Gradu se nosi…

Osmijeh na licu. „Moj Grad“ u formi sveošteg generaliziranja svih gradova/opština/općina u Bosni i Hercegovini, Grad kao jedna konstanta u srcima ljudi, ima jednu „manu“, a to je da se ljudi mnogo smiju. Smijemo se skupa šalama o onoj dvojici Bosanaca, smijemo se našim tragedijama, osmijeh nosimo na usnama…smijemo se političarima, dok nam kroje kape… smijemo se kad vidimo prijatelja, kad vidimo psa lutalicu i kad vidimo skice Grada…mi se smijemo a ostali plaču.

U ovom Gradu se nosi..

Sevdah u srcu. Koliko je noći obojenih sevdahom prešlo u stanje zore. Gradovi pamte, pamtimo i mi i nosimo u srcu tu pjesmu tamnih osjećanja što nam dušu gali. Sevdah je ljubav, sevdah je pjesma i sevdah je sve što okružuje naš osmijeh. U ovom Gradu se nosi osmijeh, nosi se sevdah i jedno bez drugog ne ide, sevdah kao ram za osmijeh.

U ovom Gradu se nosi…

Suza u uglu oka. Suza je radosna, suza je tužna, ona se nosi na duši i povremeno ispliva na površinu. Bosanac i Bosanka, Boga mi i Hercegovac i Hercegovka, ljudi su što radost i tugu oplakivat’ znaju. U ovom Gradu plakalo se više nego igdje, ali u ovom Gradu se smijemo više.

U ovom Gradu se nosi..

Sjećanje. Sjećanje na minule dane, sjećanje na draga lica. Sjećanja na sjećanja…

„K'o da je neki dan sjedio tu i pio kafu i zajebav'o raju što prolazi tuda, rahmet mu duši…Bio je dobar čovjek.“

„Pokoj mu duši, bio je dobar čovjek, ali što ti je taj volio žensko, što je volio da ih gleda. Takvo uživanje ti nisi vidio…“

„Dobar je bio čovjek, volio bi da popije, zamezi i sjedi u hladu. Tu ga je i prekinul'o srce. Tačno ne znam da li od tuge ili od sreće šta je se predever'o…“

U ovom Gradu se nosi..

Tuga u srcu. Kao da se rodimo sa dozom tuge u našim venama koja stvara antitijela koja ne dopuštaju da potonemo do dna. Kako objasnit osmjeh na licu penzionera dok preuzima tri i po stoje jada dok se politikanti vozaju u blindiranom autu zarađujući tu cifru za dva dana?! Kako objasniti osmijeh na licu majke što je izgubila čedo, dok se raduje komšijinoj prinovi?!

U ovom Gradu se nosi…

Para za kafu. Kafa/kahva/kava je vezivno tkivo koje spaja svakodnevno stanovnike Grada. Kafa, za razliku od Grada, nije konstanta. Kafa je razgovoruša, kafa je sikteruša, kafa je slatka, kafa je dočekuša, kafa je Gradu… kao krv u čovjeku. Dok kola između stanovnika i dok je kafe bit će i Grada. Na kafu zovemo prijatelja i naručujemo po pivo. Kad nas pitaju gdje smo bili kažemo „Bili na kafi…“

U ovom Gradu se nosi…

Kesa. Kesa je ulaznica za komšijsko druženje. kesa ima svoje standardne sastojke. Od davnina se sastoji kesa od keksa „Jadro“, kilograma kocke i dvaes’ deka kafe. Kesu nosimo i predajemo domaćinu očekujući datum kad ćemo i mi biti domaćini i dobiti kese. Kesu nosimo kada je tuga, kada je radost, kada je slava i kesu nosimo „'nako“…Kesu nosimo radniku administracije, kesu nosimo doktoru u ordinaciju…

U ovom Gradu se nosi…

Ljubav…Ljubav prema Gradu. Volimo svoj Grad. Volimo svaki most i svaku klupu. Na mostovima smo sretali svoje Ljubavi. Volimo svaki dio svoga Grada. Meni/Nama je svaka rupa na asfaltu najljepši ukras. Mi volimo svoje drvorede u Gradu pod kojima smo prvi put ljubili. Volimo svoje parkove, svoje zgrade. Volimo onaj ruševni kućerak u kojem niko ne živi. Volimo sve svoje ljubavi iz ovoga Grada. Kada idemo negdje nosimo svoj Grad u srcu i svima pričamo o ljepotama svoga kraja…

U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

mirnes-modric

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

     “Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel

Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od  slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

U ovom gradu se nosi – Boris Dragojević

boris dragojevic iz sarajeva

Godine: 22

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanje kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Boris nam je napisao: “Pitanje je zaista kompleksno. Postoji mnogo stvari koje bi se mogle poduzeti po tom pitanju. No, po mom mišljenju, najbitnije što treba napraviti jeste da ne smijemo zaboraviti naše djedove, bake, nane, samohrane majke i majke koje su izgubile svoju djecu. Naime, oni su bili ti koji su branili ovu zemlju, koji su se borili za nju, koji su se plašili za nju, koji su u svakom trenutku mogli očekivati da im netko oduzme život. Bojali se jesu, ali su bili hrabri, jer su željeli biti slobodni. Ako njih zaboravimo u smislu materijalnih pomaganja, financijske pomoći, primanja i tomu slično onda smo zaboravili sami sebe. Jer, dok neki od nas nisu bili ni u dugoročnom planu oni su stajali u prvim redovima i borili se za ovu zemlju. Jeste ona ostala ranjena i slaba, ali su je ako ništa sačuvali. Bez njih ne bi bilo nas. Zašto ih stoga zaboraviti? Sramota je da vojnik koji je nekoć stajao prvi u redu da se ide boriti sada dobija primanje od 200KM ili tomu slično. A pritom su mnogi od njih dali dio sebe, ali doslovno. Izgubili nogu, ruku, oko… Ne zaboravimo ih. Jer oni su ti koji ovu zemlju neće napustiti. Nisu je napustili kada je bilo najteže, a vjerujem da neće ni sada kada nije toliko teško.

Dok sunce polako proviriva iza Trebevića…dok vrapci tiho pjevuše svoju pjesmu koju hladni jutarnji povjetarac odnosi u daljinu beskrajnog nebeskog plavetnila…dok se ulicama čuje pokoji zvuk sirene nervoznih vozača koji kasne na posao, ja sam polako sa mora snova uplovljavao u luku stvarnosti. Zlatne zrake sunca stidljvo su provirivale kroz prozor od tamne hrastovine i grickale mi obraze ne bih li se probudio. Budim se. Oblačim se nabrzinu kako bih mogao odjuriti van. Sjedim u tramvaju. Dvojci. Ona ide od Čengić-Vile do baščaršije. Dok tako sjedim omamljen treskanjem tramvaja zbog loših voznih putova s kojim svi tramvaji moraju izaći na kraj  i dok mi glavom prolaze misli poput stampeda, posmatram ljude koji sjede na tim jarko žutim sjedištima u tramvaju. Posmatram kakvi su. Posmatram što nose. Pojedini nose hlače, raznih boja, dužina. Drugi pak nose šorceve. Dvije djevojke su nosile suknje ispod koji su se skrivale noge na kojima se jasno presijavalo sunce. Sijale su, doslovno rečeno. I posmatram ih tako. Sekunde nestaju poput zvuka nanula u daljini, a minute se gube poput broda na pučini. Pokušavam vidjeti što nose. Pokušavam ne vidjeti samo njihovu vanjštinu. Jer, površina mora je ponekada nemirna, ali u dubini je tada harmonija i ljepota. Pokušavam. Trudim se. I vidim. Vidim nešto na ljudima što možda nitko drugi ne vidi. Vidim ljude kako nose osmijehe. Predivne osmijehe koji te hipnotiziraju. Osmijehe koji su znak sreće. Tog predivnog stanja u kome kao da ploviš nebom. Letiš sa gospodaricama visina. I nemaš prepreku. Vidim ljude kako nose tugu. Tugu koja je tako očita. Niz lice jedne djevojke skliznu suza. Suza koja se danima krila u krajičku oka sada skrivenog sunčanim naočalama. Polako se spušta niz obraz. I pada na prašnjavi pod poput dragog kamena. Poput dijamanta. I pri udaru se razbija na stotine dijelova. Dolazimo do kampusa. Vidim ljude. Vidim studente. Studente koji nose ponos. Ponos zbog toga tko su. Ponos zbog toga gdje su. Ponos zbog toga što su. Što su postigli i što će postići. Nose ponos što njihovi roditelji imaju zbog čega nositi ponos. Zbog njih. Nose ponos poput veoma skupe bunde od nerca. Posebni su ljudi u ovom gradu. Srcu srcolike zemlje. Svi ovi ljudi nose tu neku „čudnost“. Da, tako bih ja to nazvao. Zamisli ti to. Kako da nekom strancu objasniš zašto se čarape čuju, zašto se kava peče, zašto se ganjaju papiri, zašto se kčerku zove sine. Ili pak da umreš od smijeha, a ostaneš živ, spavaš k'o zaklan, kad padneš pitaju te jesi li se ubio. Zanimljiva je ta „čudnost“ koju nose. I jedinstvena. Posmatram nekoliko starica koje su ušle na stanici blizu narodnog kazališta. Nose na sebi nešto divno. Nešto veliko. A to je hrabrost. Izgubile su sinove u ratovima. Postale su majke bez djece. Majke čije dijete uze osoba bez srca. Ali nose hrabrost. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti vremenu koje je urezalo svoje otiske na njihovo lice i ostavilo brojne žuljeve na njihovim rukama. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti svim preprekama na koje naiđu u životu. Svemu. Svačemu. Svakome. Hrabrost bez koje bi se već odavno ugušile u svojim suzama i boli. Došli smo do baščaršije. Posmatram tu raznolikost. Taj mali multikulturalni svijet. Raznih rasa, nacija, tradicija…Ali, svi oni nose jedno. Nose poštovanje. Nose poštovanje jednih prema drugima. Drže se one famozne rečenice „Voli svoje, poštuj tuđe.“.  Zaista dolazi do izražaja to poštovanje koje nose. Poput srebrne ogrlice na golom vratu tamnopute djevojke. Ali, nešto dolazi još više do izražaja. Nešto je puno primjetnije od svega ostalog. I dok sjedim i posmatram gomile ljudi koji se šetaju centrom Sarajeva… dok mi miris ćevapa puže uz noge, pa uz stomak, dolazi do nosa i hipnotizira me, mami me i zove…dok miris donera skakuće između turista…i dok mnoštvo jezika koje čujem čini da se osjećam izgubljenim u ovom malom multikulturalnom svijetu, kraj mene sleti jedan golub. Onako pun ponosa. Pun ljubavi. Povjerenja. Poštovanja. I nosi nešto. Nešto tako malo, a opet tako veliko. Poput starog kaputa koju nosi žena u poodmaklim godinama. Nosi slobodu. Tako je očita ta sloboda. I posmatram i druge golubove. Svi slobodni. U bilo kojem trenutku spremni otići. Ostaviti sve. Nestati poput duge. Samo se izgubiti odjednom. I sada kada sam malo bolje posmotrio sve te ljude, primjetih da svi oni nose to isto. Nose slobodu. Da rade što hoće. Da rade kad hoće. Da rade gdje hoće. Jer su slobodni. Nema rata koji bi ih sprječavao u nečemu. Gledaj ti samo. Pored veličine i dužine kineskog zida, Kinezi su došli vidjeti ovo Sarajevo noseći oko vrata razne fotoaparate kako bi ukrali koji pogled ovom veličanstvenom gradu. Pored Istanbula i njegovih predivnih džamija, Turci su došli u Sarajevo. Došli su vidjeti taj mali grad koji diše punim plućima. Koji je još uvijek ranjen i još uvijek krvari od posljednjeg rata. Nose sa sobom uspomene. Slike. Želje. Svi oni nose slobodu. Slobodni su otići. Jednom. Daleko. Sami ili sa nekim. Mogu oni otići iz ove zemlje, ali neće otići ova zemlja iz njih. Jer bilo ovdje ili gdje god otišli, Bosanci i Hercegovci nose nešto sa sobom. A to je ljubav. U nekoliko oblika. Svaki od oblika ima svoju namjenu. I nastoje je posaditi negdje u svijetu. Jedan od tih oblika je srcolika zemlja. Da, nju nose sa sobom. Svugdje. I nikad je ne zaboravljaju gdje god da otišli. Jer, tko još može zaboraviti dane pod kišom granata, tko još može zaboraviti dane uz pjesmu oružja, tko još može zaboraviti prerano prekinute ljubavi? Zato dragi prijatelju…a i ti dragi turistu koji si ovdje. Nemoj zaboraviti da je nešto puno važnije od D&G, Versace, Prada i mnogih drugih imena, što trebaš nositi. A to nešto je ljubav. Ljubav i sloboda. Sloboda da odeš bilo gdje, a ljubav da voliš gdje god odeš. Budi slobodan! Budi slobodan i voli! Samo te dvije stvari trebaš imati na sebi i u sebi. Voli!