Objavljeni radovi pod tematskom kategorijom “U ovom gradu se jede”

mostarske price

KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU SE JEDE”.

1.HARIS JAŠAREVIĆ

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku.

mostarske price
Priču napisao Haris Jašarević

2.ADEMIR EMINOVIĆ

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.

ademir eminovic

3.IVANA MILINKOVIĆ

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

4.MATEA KOSO

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Matea Koso

5.MARIJA HERCEG

Kadira ne zna engleski. Možda zna, nije nikad probala. Ionako živi u trenutku. Trenutku gladna gosta. Koji ovdje dobija besplatno mnogo toga, a najviše iskrenog smjeha prema mnogim protivrječnostima jednog mostarskog restorana, jednog domaćinskog naroda i i jedne osebujne narodne kuharice i šefice. Strancima koji dođu ona će i dalje biti jedno od najljepših iskustava Mostara, a neće ostati neposluženi. Kadira krijepi vrhunskim i prostim narodnim hercegovačkim jelima, nasmijava i ohrabruje svojom energijom – i imperativom.

marija-herceg

U ovom gradu se jede-Marija Herceg

marija-herceg

Godine: 31

Grad: Mostar

Zanimanje: informatičar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Osvrnuti se oko sebe. Prepoznati najprije gdje smo, za šta  još trebaju godine i generacije da se zahvaljujemo  i kakve probleme oko nas još trebaju generacije da godinama rješavaju. Tu smo korisni, time i sretni. I naša kaplja može tkati ovo društvo kojem smo potrebni. 

Kadirina kalja u Sjevernom.  I sve drugo Kadirino u Sjevenom. Kad kroz proljetne lipe mlada lista u univerzitetskom kampusu mostarskog Sjevenog logora umoran nakon posla dođeš jesti u klupski restoran tete Kadire, ona te ne pita ‘Šta ćeš od ovog što sam skuhala?’, nego  ‘Šta se tebi jede, da ti skuham?’. A onda otkrije svojom magijom i ono što si zamislio, a nisi naglas rekao. Kadira ne vodi restoran u Sjevernom. Kadira vam vodi drugu kuću u Sjevernom. Žena koju gosti pričekaju da joj završi turska serija, jer im ‘neće avion odletit’, ko što ona oblijeće u svojim rozim tenama na petu oko nas da se okomoramo uz vrhunsku ‘supu’ (za početak). Nema glazbe, upaljen je samo TV sa Zvjezdama Granda. Restoran se ni prozorima ne razbacuje bogznakako. Ali je Kadirinom ljubavlju lijepo ofarban jasno i odriješito popunj nje same – crveno-žuto. Na jednom zidu s pokalima stoje i čuče igrači kluba za koje Kadira kuha. Kakav uspjeh od ovakve kuhinje!

Kadira će te sa svojih pedesetak i kusur godina dočekati kao da si kući došao, i nakostrušit na tebe svoju kratku plavu frizuru ako ne pojedeš sve što ti je nakrcala u tanjur s plavom linijom na karo stolnjaku. ‘Neću ovo da vidim kad opet naiđem! Manje hljeba! Hljeba manje ako nakvu dijetu goniš.’ – drsko će pokazujući na komad lešo junetine. Uza svo poštovanje, dalo bi se reći da se Kadire njeni gosti pomalo i boje, vjerojatno zna zorno pokazati kad netko prevrši mjeru u čašicama rakije ili psovke u dobrom društvu. Nekad dakle uz ‘Prijatno’ bude i drugih čašćenja izmeđ’ profesora, studenata, vojnika, ministara, sportaša, roma i radnika vodovoda, ali valjda sve to i podnose vanredne čari pomalo jugonostalgičnog Kadirinog restorana. Što bi drugo moglo uravnotežiti fantastičnu Kadirinu kalju, supu, raštiku, puru, dolmu, sarmu, ili divlje zelje, ako nema ovakve pokoje čašice pretjerano dobrog raspoloženja koje nerijetko pređe svoje granice. Istinabog, Kadira ne zna baš sve izvedenice restoranske ljubaznosti prema gostima, ali njena šutnja kojom ti nakon dobra ručka za stol ušeta neka s ljubavlju pripremljena hurmašica ili tufahija nikom nikad ne bude naodmet. Dužina trajanja pripreme deserta često ovisi i o prepoznatom raspoloženju gosta. Da, deserti služe i da razvedre. I Kadira to jako dobro zna. Televizija ne pokazuje samo Zvjezde Granda, nego se na njoj ponekad prate i prvenstva, gdje opet nema nervoze i ljutnje kojoj Kadira ne može stati na rep. Dapače, ako se utakmica zadesi za vrijeme njene serije, ne samo da se gosti šutke odriču tih dragocjenih minuta prvenstva, nego daju timeout i svojim gladnim želucima dok Kadira ne vidi šta je u ovoj epizodi bilo s Ferihom, Asi, Ezelom ili drugim protagonistima turskih sapunica. Sve može čekati! Svaka hitnja vrat slomila.  Zato i može spretno oblijetati u svojim potpeticama, kojima ne fali ljubavi kao ni njenim gostima.

Kadira godinama radi u ovoj prostoj kući pored romskih baraka na mjestu gdje se školuju budući inženjeri, pravnici, biolozi, kemičari i drugi. Parkinga nema, nego se na makadamu koji okružuje restoran parkira gdje ko stigne, ali mora biti mjesta za njenu Jettu kojom nesebično vrši i dostavu, ponekad, prijateljima. Iza kuće su štrikovi razgrnute odjeće, kroz koju se srčano javlja svojim prijateljima koji rade u blizini. Ništa dakle tipično restoransko. Dok okrijepljenje nikad nije samo želučano.

Kadira ne zna engleski. Možda zna, nije nikad probala. Ionako živi u trenutku. Trenutku gladna gosta. Koji ovdje dobija besplatno mnogo toga, a najviše iskrenog smjeha prema mnogim protivrječnostima jednog mostarskog restorana, jednog domaćinskog naroda i i jedne osebujne narodne kuharice i šefice. Strancima koji dođu ona će i dalje biti jedno od najljepših iskustava Mostara, a neće ostati neposluženi. Kadira krijepi vrhunskim i prostim narodnim hercegovačkim jelima, nasmijava i ohrabruje svojom energijom – i imperativom.

U ovome gradu se jede šta ti srce hoće – Matea Koso

Matea Koso

Godine: 17

Grad: Mostar

Zanimanje: srednjoškolac

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil se može poboljšati jedino kad se mentalitet ljudi promijeni. Ima previše slučajeva bacanja smeća po ulicama, i općenito bezobraznog ponašanja koje na kraju dovodi do toga da cjelokupna zajednica ima problema. Treba obrazovati ljude i učiti ih da se rad nagrađuje, ali je problem što i oni koji pošteno rade ne dobivaju ni minimum minimuma. Lijepo je živjeti u ovoj državi, ali se životni stil može poboljšati jedino korjenitim promjenama cjelokupnog sustava društva. Imamo toliko prirodnoga i kulturnoga bogatstva koje se može urediti i usput od njega ostvariti dobit, ali ljudi to ne znaju cijeniti već se samo okrenuti žaljenju po kavama. I to na kraju dovodi mlade ljude na vječito pitanje, otići i zaraditi za normalan život, ili ostati i čekati po birou? Sami znate što je većina odlučila, i što još uvijek odabire.

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Nekima je to grad iz snova, dok neki ni ne žele pomisliti na njega. Nerijetko se kritizira , ali i hvali.

Na kraju je sasvim logičan zaključak da ljudi imaju ili loše ili dobro mišljenje o  svemu živom…osim o našoj hrani.

Nikada nije bilo čovjeka koji se potužio jer uvijek možete svašta pronaći. Zamislite sada ovu situaciju:

Sedam sati navečer je , ljeto je i ćelopek još uvijek drži grad pod kontrolom. Opsadno je stanje, i što stariji kažu „ne može se disat od vrućine“.

Tako ti sjediš, pariš se, i kontaš kako bi bilo odlično sad nešto pojest. Zove te raja i pokušava izvuć iz kuće, i majke mi ne bi ni mrdno da nisu palačinke spomenuli.

I tako hodate do palačinkare pored đačkog doma, jedva nađete stol jer ionako narod nema šta drugo  raditi osim da jede, i onda uzmete jelovnik.

Gleda jelovnik vas, gledate vi jelovnik. Imaš ispred sebe preko stotinu vrsta palačinki, i ti po takvoj vrućini moraš nekako pronaći mrvu koncentracije kako bi se odlučio.

Nakon žestoke rasprave oko „Nutelle-keks“ ili „Nutelle-kokos“ svoju cijenjenu narudžbu izgovarate konobaru koji je vjerojatno netko koga poznate preko svoje stare prijateljice iz osnovne jer su njihove bake zajedno pile kavu nekada.

To je Mostar, naviknite se na to.

I dok čekate prvo jelo večeri već raspravljate o sljedećoj destinaciji. Imate „Aldi“ u „blejićevoj“ koji ima vrhunske kolače( preporučavam „Lješnjak“ , ko duša je ), a uz njega imate i „Doru“  preko puta Mostarke ali i „Palmu“ kod 6. osnovne, a možda biste i na popis dodali „Romu“ koja uz odlične picete ima i prelijep „Snickers“ kolač.

I šta sad? Ništa, na kraju na sladoled u „Verone“ (nema kojeg okusa nemaju ljudi, dakle drama)  i onda produžit do parka i zavalit se na klupe( ako budete imali života možete čak i otići iza Stare gimnazije ili na Vojničko odigrati malo basketa).

I vi se taman dogovorili kad stigoše dvije goleme palačinke, i tu je što se tiče razgovora stanka. Znamo da je naša hrana odlična pa sijedi zlatno pravilo da se šuti, jer se ti toliko uživiš jedući to da nema šanse da budeš svjestan okoline.

Pomeli ste sve s tanjira, platili račun i nastavljate dalje. Trebali ste na sladoled, ali evo sad vam se jede nešto slano.

Ma nema problema, imate sve pekare u gradu na raspolaganju (osim ako vam se plata jede, tada produžite u „Karting“).

Opet slijedi nervozna rasprava, hoćete li do „Sunca“ ili možda „Mišića“? „Rondo“ ne dolazi u obzir jer je to pekara koja radi u svaka doba jer mostarci mogu jesti u svaka doba, stoga ona na kraju dana dolazi.

I na kraju odete do „Šipte „ na rudniku, kupite njegovu jedinstvenu picetu, i usput u nekoj maloj piljari kupite žuje ili karlovačke i produžite na novi mosta na Aveniji koji još ne prometuje.

Jedete i popijete malo, zatim se dogovorite kad ćete naveče’ u „Daleku“ jer je Joksimović tu večer, i to vam je to za taj dan.

Ujutro će vas majka dočekat sa šalicom bijele kave , domaćim kruhom i nekim namazom, i dok se budeš oporavljao od sinoćnje večeri već će biti vrijeme ručka, pa opet jedi .

Te malo mesa, malo krompira, malo dodaj kruha sine i mirelama, pa evo ajvara , pa kud ćeš bez paradajza i luka i tako sve dok ne osjetite zadnji uzdah snage jer treba biti pravi tatin sin da se sve to pojede.

Ne dao ti niko da kažeš da ne možeš ili nisi gladan, pa ti gledaj.

Zimi je malo drugačije, jer tada ne izlaziš iz kuće kako  bi jeo slatko. To je doba kolača, torti , i svega što ti srce zamisli.

Breskvice, čupavci, oblatne, rolati, vanilice, ružice, hormašice,  ma sve što poželiš to ženska( a nekad i muška) ruka može napraviti.

Onda slijedi obilazak rodbine, i tu nema prigovora. Kad ti tetka stavi platu janjetine i bureka, ima da jedeš inače će svi pretpostaviti da si bolestan. Nakon toga se popije liker ili rakija, možda vino ili piva, kako ti padne grah taj dan.

I prolaze dani tako i kad nestane te silne hrane krenu ljudi ići u teretanu da bace „selfie“ za instagram(pojedini, ima onih koji se sataru na spravama).

Oni koji su više za aktivnosti u prirodi trče i treniraju na Trimuši ili Vojničkom. Trimuša je možda bolja opcija jer nema okolo kafića s ljudima koji jedu i piju, dok pored Vojničkog imate

„Student“ ispod „Velikih Stepenica“ koji mami jadnike koji se pate trenirajući.

Na kraju trud bude uzaludan jer je njihov sendvič primamljiv do bola.

Mjesecima tako trenirate i dođete u formu, kad tamo dođu red na Uskrs , Vaskrs, Bajram.

I onda se pomirite s tim da jednom rukom jedete kuglof,a drugom baklavu .

U ovom gradu se jede- Ivana Milinković

Godine: 31 

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani psiholog

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

-Čabarabdić?

-Izvol'te!

-Samo da vas pitam nešto.

-Izvol'te, pitajte.

-Molim vas, je li ovo Čabarabdić?

-Jeste, izvol'te druže.

-Iz Banja Luke sam … i pričaju da je najbolja pita kod Čabarabdića pa rek'o da probam.

-Ko priča dečko, ko priča?

-Ovi u Banjaluci, svi moji kažu.

-Šta kažu?

-Kažu najbolja pita kod Čabarabdića.

-Jel bogati. A ne mogu, izvini, žurim …

-Al’ samo da probam tu pitu …

Tako je tekla komunikacija između Saše i Đure na Audiciji zbog čega je Sarajevo bilo ispunjeno smijehom ali i dobrim mirisom i ukusom. Burek, bureć'ke, sirek, sireć'ke
i zelje. Poneko bi se zagrcnuo od smijanja jer bi mu usta bila puna a njih dvojica i dalje komična. Samo, meni je najbolja pita ipak ona iz Mostara. Možda se Čabarabdić preselio tamo?

-Šta ćeš?

-Šta ima?

-Nema ništa. Šta ćeš pojest’, de? Brže, molim te, požuri … Vid’ ga što je sjeo. Ustan’ dečko! Ajde brže.

-Šta ima?

-Pa ima, brate, standardno …

I dalje se priča po Banjaluci ali sada o pitama tog grada kojeg reže Neretva oštra kao nož baš kao onaj kojim bi se pita isjekla. Za razliku od Đure, meni je omiljeni burek, a tek onaj zapečeni preliv koji odiše bijelim lukom. Znam, u džepu sam uvijek morala imati spremne žvake da ne bih odala gdje sam to maloprije bila i šta sam jela. Nije da me bilo sramota ali mirisne konvencije nalažu da ta prirodna aroma nije najpoželjnija, pogotovo u vrelim ljetnim danima kada se spoji sa omarom koja leluja vazduhom.

-Dečko, može l’ tri'es't deka od oka?

Tako je Saša pitao Đuru. I ja bih se složila samo, umjesto mlijeka bih uzela jogurt. Ili ne bih ni jogurt jer bi mi bureć'ka bila i više nego dovoljna. Sa mirisom u nozdrvama, okusom u ustima koji se polako spušta do želudca i pogledom na zelenu Neretvu koja svojom kristalnom brzinom rashlađuje misli, zamišljala bih tog majstora kako mijesi tijesto ostavljajući ga onako mljeckavog da nadođe. Brašno, voda, so i ulje – ti osnovni sastojci svake kuhinje – sada bi kao magija učestvovali u stvaranju jedne ovakve poslastice. Majstor bi zatim razvio jufke pažljivo ih povlačeći svojim spretnim rukama i još spretnijim prstima bez da bi ijedna, ne samo pukla, nego bila različite debljine razvijena. Onda bi stavio nadljev od mesa, luka, bibera i soli koje je prepržio dok je čekao da tijesto naraste tačno onoliko koliko je potrebno da bi se u ustima osjećao taj hrskavi okus kore. Taj majstor ne odmara dok se burek peče, on vrijedno sprema preliv koji je za prste polizat’, preliv koji izdvaja burek od svih ostalih pita i svih ostalih bureka. Čak i kad je bureć'ka gotova i gostu poslužena, čini mi se da ni tada njegova duša nije mirna, nego nemirno virka kroz kuhinjska vrata pomno prateći reakciju gosta, od najmlađeg do najstarijeg, jer svaki gost je bitan a još bitniji njegov želudac i nasmijana usta. Nasmijem se i ja i priuštim mu taj privremeni smiraj, koliko god da je i njemu jasna njegova nepogrešivost recepta i spremanje tog delikatesa. Nasmijem se i mahnem mu jer sam već godinama stalna mušterija samo, ne zna on da sam i ja iz Banjaluke kao i Đuro u Audiciji i da svratim u Mostar kad god stignem puno više zbog njegovih bureć'ka, nego zbog stvarnih obaveza. A za razliku od Đure, ja mu ne dolazim kad on zatvori jer tačno znam od kad do kad radi, kada jedem ne mrvim svuda okolo i ono najbitnije, na kraju platim i bakšiš mu ostavim.

U ovom gradu se jede -Ademir Eminović

ademir eminovic

Godine:26

Grad: Tuzla

Zanimanje:socijalni radnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ademir je odgovorio : “Volontiram punih 12 godina bilo je trenutaka kad sam htjeo napustiti sve i krenuti nešto novo bilo je trenutaka kada sam razmišljao o odlasku iz zemlje a na kraju onda sjednem i razmislim da necu da cu se boriti svaki dan iz nova da treba vječno da se edukujemo da pronalazimo sami sebi poslove upoznavajući nove ljude jer ljudi su čudo neotkriveno a do poboljšanja kvaliteta života u ovoj našoj zemlji može doći samo zdravim dijalogom i lijepom komunikacijom i saradnjom jedni sa drugima..”

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.Dok šetate ovim gradom miris vas obmami da uđete u restoran ili pak nečije dvorište jer mirisi hrane su na sve strane i divni a ukusi neopisivi za vaše nepce jer poslije toga želite još i samo još.U ovom gradu je narod uvijek imao i ima vreću dvije brašna za poznatu jufku koja krasi svaku sofru bez obzira bila ona u obliku pogače,pite (slatke ili slane),domaćeg hljeba,lepine ili kifle.U ovom gradu se mješaju čarolije mirisa slatkog-slanog jer ovaj grad nudi to nešto,nešto što se zove posebno.Specijaliteti ovoga grada su raznovrsni a jedan najbolji specijalitet je bosanski ćevap koji je simbol za ovaj grad za  čitavu Bosnu  sa vrelim čevapćićima i polu suhom lepinom uz malo luka naprosto poludite i ne možete da ponovo ne naručite iste jer su neopisivo ukusni.I iz tog razloga ljudi se vraćaju ponovo i ponovo.U ovom gradu ljudi vas dočekaju otvorenih ruku,sa osmjehom na licu i ponude vam tradicionalna bosanska jela poput sarme,paprika,bureka,krompiruše,jabukovače,i slično.U ovom gradu žene,majke,domaćice od jutarnjih ranih sati spremaju jela po čitave dane za svoju porodicu u ovom gradu se ne gubi tradicija nego se na njoj još više radi i sakupljaju se recepti od starih nana,majki,baki za ukusna starinska jela.A te nane i bake napraviti znaju napraviti od ništa nešto u sve male činije koje uzmirišu cjelu kuću i avliju a i komšiluk.Dok se kafa popije jelo je već gotovo jer su one ustale ranom zorom i zakuhale jufku od koje ce napraviti pitu  kojom će usrećiti svoju porodicu uz koju će se jesti i pričati lijepe priče i prisjećati se lijepih trenutaka koji su bili nekada davno.A u malim činijama će biti domaći paradajz ili krastavac sad ubran iz bašte male koju ima svaka mahala.Da zaista ovaj grad živi i živjet će u starobosanskom duhu gdje se još uvijek po tradiciji prave jela bosansko-hercegovačka i gdje će se prije svega uživati u pogledu hrane a onda i u jelu iste hrane.Ovaj grad ima posebno mjesto u srcu bilo koje osobe koja ga posjeti uvijek se poželi vratiti iznova i čuti,vidjeti, a i jesti nešto novo jer svaka mahala ima drugačije običaje po pitanju hrane,zimi se u stare šporete na loženje peku krompiri u ljusci koji vas obmame svojim mirisom i koji uzmirišu čitavu kuću.Ljeti se piju svi domaći sokovi poput višnje,zove,ruže i slično koji vas ohlade i kada su najveće topline,a u ovom gradu imate toplinu čovjeka koji će vas iz srca i duše primiti u vaš dom i poželjeti dobro došlicu i dok se upoznajete pijete bosansku kafu sa rahat lokumom i ispijajući svoj zadnji filđan za stolom kojim sjedite dobivate već jelo tj. servirano je a da to niste ni primjetili.Uživate u pogledima na stol,a onda se desi čarolija i milion pitanja u vašoj glavi a jedno od glavnih je kako se ovo pravi i koji je recept?A receptise čine tako laganim i prostim da ne mozete da vjerujete da tako nešto ukusno može biti sa toliko malo namjernica a neki su tajni i nekada jedan sastojak može da promjeni mnogo toga.I šta reći na kraju ove kratke ali sočno-slano-slatke priče osim da morate i trebate doći u ovaj grad probati sve specijalitete i osjetiti ljepotu mirisa i okusa koji isti nudi a ujedno i upoznati ljude toplog i mehkog srca sa puno ljepote i čari i dobrote a ostalo sve će te sami presuditi jer život je jedan reprize nema zato volim ovaj grad jer u ovom gradu najbolje jede,druži i uživa bilo zima bilo ljeto.

U ovom gradu se jede ….

mostarske price

Godine: 25

Grad: Mostar

Zanimanje: Student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Haris je napisao:

Da bi došlo do poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini potrebno je uraditi zasigurno mnogo koraka. Prvi od njih bi bio da ljudi ustanu sa kauča, odu do najbliže biblioteke, uzmu člansku karticu i počnu čitati.  ”

Pročitajte njegov odgovor na našu temu u nastavku…

U OVOM GRADU SE JEDE ljudsko meso. Ljudi sjede na prašnjavim basamcima i glođu kosti svojih predaka a maštaju o mesu svojih susjeda. U ovom gradu, snovi se žive a svakodnevnica sanja.  Ta svakodnevnica je obavijena kanibalizmom u kojima riječi postaju oštri zubi a žuganje mostarsko objed Mostarca nagriženog zluradim mislima i pohlepom.

Sunce se rađa iznad brda i osvjetljava grad širok i uzak u isto vrijeme. Širok po materijalnom i tek asfaltiranoj  ulici, uzak po mislima ljudi i hići što ponekad nadiđe i mostarsku laganicu. U ovom se gradu snovi žive a svakodnevnica sanja. Čuješ li me putniče iz galaksije udaljene?! U ovom je gradu sve zamjenuto. Uloge su obrnute i film naziva grad Mostar je najbolje režiran film u historiji svijeta. Šta je Mostar u snu koji me pitaš? Reći ću ti. Reći ću ti sve jer ja živim snove. Moj mi vizir kaže da svaki Mostarac živi snove ili barem njih većina. Reći ću ti jer te volim. Reći ću ti jer si čovjek. Mostar u snu je Mostarac zagrljen sa svojim gradom a ne sa stranama. Mostar u snu je Sunce koje sija kao što nikad nigdje ne sija i kao što nikad nigdje neće sijati.

Mostar u snu je plavo nebo koje ašikuje sa lijepim Mostarkama koje su van trenda ali opet na naslovnicama svih modnih časopisa. To isto plavo nebo ohrabruje momke pune nesigurnosti jer nije lahko upitati za kafu ženu sa naslovnice modnog časopisa. Mostar u snu je kiša koja sa svakom kapi viče da joj je drago što natapa mostarske ulice. Mostar u snu je Mostarac koji joj odgovara da je dosta više ali je ipak voli. Mostar u snu je pčela, rođena i odgojena u mostarskim sokacima koja daje med a onda taj isti med majka mostarska daje bolesnom sinu, budućoj fudbalskoj zvijezdi, i ta zvijezda ozdravi i upiše se u knjigu slave mostarske i svjetske. Mostar u snu su zvijezde koje pjevaju pjesmu o lastama koje popiju kafu pa onda skoče sa Starog mosta. Čudno me gledaš putniče?!

Nije ti jasno kako lasta može popiti kafu pa skočiti sa mosta. Polako, tek sam ti počeo nabrajati sve slike u albumu mostarskih snova. Mostar u snu su i sve fatihe i mise održane za junake bojeva vođenih na ulicama ovoga sanjivog grada. Mostar je Svemir pospani a Mostarci su zvijezde koje plaču smijući se. Ništa ti nije jasno kažeš mi?!

Kako bola ne razumiješ?! Ti, koji si došao iz udaljene galaksije gdje ste naučili manipulirati sa vremenom i teleportirati se sa Starog na stadion pod Bijelim Brijegom u jednoj sekundi. Ti koji raspoznaješ istinu i laž ne čuješ istinu koju ti zborim. AI’ kako bi je čuo. Ne može se to čuti prijatelju moj iz galaksije daleke. Osjetiti se to mora. Osjetiti u kostima, u mislima, u suzama, osjetiti u prvoj slici koju ugledaš kad izađeš iz utrobe majčine i upišeš se u knjigu Mostaraca. Kako ću te onda kriviti?! Kako ću ti objasniti?!

U ovom gradu se jedu šupljaci. U ovom gradu se jede malograđanština, kič, zavist, pohlepa.

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku. Vodim te kraj Neretve i vrelu kafu nudim na tacni koju sam ja napravio. Piješ na eks, onako neiskusno, papanski. Ni ćeif još nisi upoznao. Džaba ti sva blaga i tehnologije svijeta moj prijatelju kad ne znaš šta je ćeif. Kad ne znaš viknuti normala, prolazniku koji ti viče da nešto trebaš obaviti ili te možda samo loži. Normala. Tužan si, vidim da nisi razumio mostarsku svakodnevnicu, vidim da nisi razumio šta se jede u ovom gradu koji voli ljude a i ljudi vole njega. Tako jednostavno.

Tužan si. Vičeš mi da moraš ići. Tvoj brod napušta Zemlju i ti moraš biti u njemu. Pitaš me da ti zapakujem kilo kafe, mostarske naravno. Zakleo bih se da sam ti vidio suzu u oku na rastanku, a možda sam i samo halucinirao od džemre. Ne znam. Pružam ti ruku, a ti uzvraćaš pozdrav, na svoj način naravno. Okrećeš mi leđa i odlaziš. Zamišljeno te i sjetno gledam.

Idi sa srećom moj prijatelju. Idi u svoj dio Svemira, u udaljenu galaksiju i prenesi priču o gradu Mostaru, o gradu gdje se snovi žive a svakodnevnica sanja. Gdje je normala da Nebo ašikuje sa djevojkama a laste piju kafu. Nadam se da ćeš se nekad vratiti u Mostar, upoznati djevojku sa naslovnice modnog časopisa i skontati šta je ćeif. Nadam se, a šta mi je drugo preostalo.