u ovom gradu

KLIKOM NA FOTOGRAFIJU ISPOD PROČITAJTE NEKE OD RADOVA NAPISANIH NA TEMU : “U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU”.

1.IVANA DUPLJANIN

Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život.

2.ANA GALIĆ

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

natjecaj-u-pisanju — Fotografija : Ana Galić

3.DALILA KERO

Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.

4.DARIJA MARKOVIĆ

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo?

5.ZEMIRA ĆORDIĆ

Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato.

6. MEŠA SMAJIĆ

Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

7.NIKOLINA MILETIĆ

Pa…kad se u gluho doba noći gotovo potpuno isprazne ulice, dok žmirka rasvjeta na Aveniji, a kroz krošnje platana se provlači vjetar, Mostar je pedesetogodišnjak s tek pripaljenom „Drinom“ koja se nemarno klati među zubima. Bezbrižan, dostatan, na prvi pogled pomalo sumnjiv, već na drugi potpuno bezopasan.

8.AMRA MUJEZINOVIĆ

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir.

Godine: 35

Grad: Čapljina

Zanimanje: dip.novinarka

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dragana je odgovorila :

“Smatram kako je stil života u BiH daleko najprirodniji, najopušteniji i najduhovitiji. Njega ne treba posebno poboljšavati. Rijetko gdje se može sresti ovakva gostoljubivost, želja za druženjem, uživanje u sitnicama, mali rituali koji život znače. Ono što treba poboljšati jest kvaliteta života, dati priliku ljudima da zaista žive, a n životare od rada. “

Nije to uvijek, ne događa se ni stalno, ni istim ljudima. Bude to nekad u ljeto, u večerima kad se sva muka i težina svijeta spuste na leđa čovjeka. Kad ti je dosta i svijeta i tebe samog. Teret pregolem. Možda tamo u avgustu. Ono kad su ulice puste do prvog sumraka, jer se hodati po „čelopeku“ sve i da hoćeš ne može, pa se čeka prvi mrak da čovjek odahne dušom. Ono kad se iz bašte začuje priča, pa ne znaš je li komšije pripovjedaju o danu na izmaku ili se svađaju oko Dnevnika u pola osam što je bio, kad u avliji vidiš lubenicu prerezanu po pola, kad Titovom krene takt štiklica, pod Mostom odjekne prvi poljubac, a na Musali se sačekaju nekih dvoje.

U takvim noćima sjedaš na prozor i pokušavaš rashladiti sobu da konačno zaspeš, da se prestaneš vrtiti i da san dođe na oči. Ne ide. Do koga je pitaš se? Ništa ne pomaže. Tvoji avgusti u Mostaru tek dolaze. Vidiš svjetlo preko puta i kontaš sparina i njemu. Čekaš da svane, pa da klizneš na more, japanke i preškir, ne treba ti puno. Nikad nisi skočio u Bunu, nisu ti trnci prošli kroz tijelo jer je hladna, a lijepa ko’ biser, skokove u Neretvu gledaš na tv-u, imaš 18 godina i trebaš biti sretan. A onako. Osjećaš se da zraka nemaš. Guši te. Ima nešto u tom mraku, u samoći, nešto što skrivaš i od sebe, ali nevješto.

Nekada su ti pričali o svemu što je bilo. Oblikovali te onako kako su mislili da treba. Kalup. Sa njihovim mjerama. Nikako biti poseban. To je cilj. Recept koji se generacijama njeguje i čuva. Bez njega možda bi i ti bio drugačiji. Samo da si mogao. Imaš 18 godina i pojma nemaš o tome. Tebe je u jednu ruku mimoišlo, a u drugu se nosiš sa sjećanjima koja nisu tvoja. I zabranama koje nisu tvoje. I mržnji koja nije tvoja. Ti ne znaš da ne znaš. Ne znaš za hlad jasmina, pjesma te ne zanima, kakav Šantić, kad je to bilo, ne znaš za kolače iz ABC-a, ne znaš za onaj zidić kraj Medicinske odmah iza prve zgrade uz Radobolju, ne znaš za onaj škripavi pod Pozorišne. Kako bi znao? To ti nisu rekli. Nisu te poveli naprijed. Sam se snalazi!

Mostar je ovisi kako se gleda, grad tuge i grad ljubavi. Eminin grad. Grad dobrih i onih drugih ljudi. Grad u kojem se snovi slatko sanjaju, jer nema tog mjesta na kojem bi ih zelena Neretva i bijeli kamen ljepše uramili. Grad je to i tajni, koje su nebrojeno puta šapnute samo nermirnoj vodi s obale. Onako stidljivo. Grad u kojem je čovjek pun rana, pa nosi štit, ne želeći preći ni tamo ni ovamo. Pa zaglavi u sredini. Kobno. A nema tog mosta na svijetu koji nije napravljen da nekog spaja. Dokaz kako kamen može biti pametniji od čovjeka. Htjeli ili ne, most se pružio, predivan srce da ti stane, on vodi i tamo i ovamo, njega ima i on ne broji krvna zrnca. Obično ništa ne pita. On čeka. Mene je sačekao po prvom dolasku u Mostar, a ispratio one godine kad sam službeno zatvorila index. Bez puno turista, galame i žamora. Jedan na jedan. Nespremnu, ali ustrajnu da dođem na drugu stranu. I od tada se družimo. Most priča, ja slušam. Ljubav je to. To moraš sam naučiti, vidiš da drugačije ne ide.

Pusti šta su ti rekli. Pred tobom je još vrelih mostarskih noći, šteta da ih provedeš sam u mraku. Pa možda jednom, baš te noći u avgustu kad se srce stegne i sparina udari poželiš ga laganim korakom preći. U takvim noćima pada oklop, ruka spusti štit, stisneš zube, flastere s rana povučeš naglo, manje boli. Korak naprijed. Bez straha. Rane će zarasti. Jedne noći u avgustu…

Oznaka: u ovom gradu

Objavljeni radovi pod tematskom kategorijom “Živim stilom kakvim ja hoću”

U ovom gradu se nosi štit – Dragana Prce