Životni stil omladine glavnog grada BiH – Neir Ušanović

neir usanovic

Godine:20

Grad: Sarajevo

Zanimanje:student

U ovom gradu živim i ja, Neir. Momak od 20 godina. Student pravnih nauka.
Sarajevo je moj grad od rođenja, i znam šta je životni stil omladine glavnog grada, mladosti od akcije.

U Sarajevu, gradu o kojem se puno zna, živi se onako kako sam građani tog grada znaju. Živi se, itakako se živi. Sarajevo je grad koji ne umire, dokaze imamo, ponavljati ih ne trebamo. Da možemo bolje, pa sigurno je da može, Sarajevo može puno bolje, pa sama i država Bosna i Hercegovina i njen narod. Treba se pokreniti, ključ je u kretanju. Stajanjem i samo stalnim stajanjem, neće se postići ništa. Pogledajte, najorganizovanije države, i vidite njihove mlade. Sve će biti jasno, omladino Bosne i Hercgovine, omladino Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Mostara i ostalih BiH gradova. Omladino, samo počnite.

Pričam s razlogom o „omladini od akcije“, jer baš ta omladina, doprinosi ovom gradu
U Sarajevu je normalno biti kakav god želis, ali trudi se biti što bolja verzija sebe. Jer svako ima potencijal, pa i ti. Ovdje je sve tolerantno, od mase dobiješ komentare na svoj rad, dok pojedinci probleme prave. Ali, zar nije dovoljno što te masa podržava. To je vjetar koji te treba gurati naprijed. Zar nije dovoljan podstrek takve vrste, da se država počne mijenjati, ili da poboljšate uslove života u Bosni i Hercegovini.
Nemojte se ugledati na pogrešne uzore, oni vam ne donose veliku korist, obično su to kratka zadovoljstva zbog kojih ćete se poslije kajati, a to ne smijete dozovliti. Zar da vam jedna pogrešna osoba u vašem životi izmjeni vašu sudbinu, a imali ste potencijala i vi to znate. Pogledajte sportaše, glumce, ljude od znanja, humaniste, također ljude koji se trude mijenjati ovu lijepu državu. Oni su uzori, oni su ljudi koji vrijede biti vaši uzori. Građanin ne znači imati samo državljanstvo i status građanina određenog grada. Ono je puno veće od toga, Građanin može mjenjati sve, od malog do velikog, jer volja građana je iznad pojedinačnih volja. Omladino, trebamo se skupiti, i ono što nam smeta i muku nam stvara mijenjati, nema te sile ovog svijeta, koja mladost može spriječiti u njenim namjerama.
Razne akcije, razna okupljanja, peticije, seminari, konferencije, dopisi, tribine, međunarodni sastanci, i svi mogući vidovi ošrtoumnog i kritičkog promišljanja svakog mladog čovjeka daje mogućnost da ta omladina bude pravi građanin, sa svojim pravima i odgovornostima. Da, mi smo odgovorni za ovakvo stanje, jer mi ne želimo promjenje, a pitanje je´l nam toliko dobro da se nema šta mjenjati, znamo da nije, zato šta čekati i koliko čekati, sa neba ne pada ništa, pa ni poboljšanje uslova u državi. Dok se ne promjeni jedna osoba, neće ni ostale, dok se ne promjeni jedan narod, neće ni država koja „vlada“ nad njim.
Trgnite se draga omladino, to je ono što ovoj zemlji treba, omladina od akcije i rezultata. A sa kvalitetnim radom, dolazi i to morate biti svjesni dobri rezultati. Nema dobrog ničega preko noći jedne-dvije, mukotrpan je proces poboljšanja ove države.
Trgnite se, želimo li biti ovdje i za 20 godina, u državi puno boljoj od ove sada, za djecu našu, i ako oni budu sretni zar nećemo mi biti također sretni, jer smo im uspjeli obezbjediti život odličan, u državi prosječnoj kakva je bila u naše vrijeme.

Stil je biti bolji i napredovati, jer tako jedino možemo mijenjati ovaj grad, pa i cijelu državu.. Počnimo već danas, jer sutra nam više neće biti elan isti, kao onda kada smo bili nabrijani i spremni za akciju. Fazon je u tome, kada shvatiš poentu bivanja u određenoj državi, na samoj planeti, shvatit ćeš koliko se za život treba boriti.

Napreduj ti, napredovat će i država.

U ovom gradu samopouzdanje je životni stil-Lidija Sejdinović

Lidija Sejdinovic
Godine: 31
Grad: Sarajevo
Zanimanje: dipl. komparativistica i bibliotekarka

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil u Bosni i Hercegovini se može poboljšati osnaživanjem i obrazovanjem mladih generacija, koje će usvojiti bolji pogled na sebe i druge, razviti kulturne skolnosti, steći sportske navike i zdrav odnos prema ishrani, izgraditi ekološku svijest, zavoljeti pozitivne priče iz svoje zemlje, njeno kulturno i prirodno bogatstvo. Povrh svega, mladi ljudi trebaju izgraditi samopouzdanje i njeguju uvjerenje da su, unatoč svim preprekama, sposobni da izgrade vlastiti život i prožive ga kvalitetnim, ispunjenim, vedrim i zdravim stilom. Ishodište za sve to je obrazovanje, a pritom ne mislim samo na formalno obrazovanje. Uz to, potrebna je volja, upornost i želja da čovjek bude najbolja verzija sebe.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je oporo vlažna, miris kišom savladane prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluho bunovno jutro na Vilsonovom šetalištu.

Meki korak smijenio je živost njenih pokreta kada se trkačica šuljala kraj svoje usnule braće i posegnula za školskom torbom. Sa gađenjem je pogledala pepeljaru kraj konzole Xboxa prezasićenu opušcima i išuljala se iz stana.

Kada se ponovno vratila na cestu, zavodljivi osjećaj uspjeha pulsirao je u njenim snažnim listovama oko kojih su sada obigravali asimetrični krajevi suknje žarkih boja. Ručno izrađene naušnice klatile su se naprijed-nazad u ritmu zadovoljnog koraka.

Tražeći put kojim bi uspješno prošla između brbljivih grupa turista na Baščaršiji, djevojka upija melodiju stranih jezika, znatiželjno pogledom prelazi preko svih detalja na njihovoj odjeći, obući, nakitu, ruksacima i nijemo se zabavlja pogađajući ko je odakle došao.

Ta igra se nastavila u njenoj glavi i kada joj je tog dana glava otežala od dosade u školskoj klupi.

“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.

“Šta to opet žvrlja čudakinja Hana”, prošaptala je s visoka učenica koja je sjedila ispred nje, dok je predugim noktima mazno grabljala savršeno ispeglanu kosu.

“Bolje da žvrljam po teci nego po svojim obrvama kao ti”, odbrusila joj je Hana i pogledom potražila prozor. Tokom velikog odmora, u mislima je brojala sve maratone koje bi voljela istrčati i sve zemlje koje bi voljela vidjeti.

“Belma! Valentina! Dženana!”, dozivala je radosno Hana i sjurila niz školske stepenice.

“Koji je plan danas”, upitala je kad ih je sustigla.

Dženana ju je jednom rukom zagrlila a drugom energično prošla kroz svoju kratko ošišanu kosu pa značajno objavila: “Danas, drage moje, konačno započinjemo onaj blog o sarajevskom duhu mladih! Valentina, biraj u koju ćemo baštu sjesti. Belma, vadi laptop na sunce. Hana, smišljaj uvodni tekst!”

“A, imam ja već odavno prve rečenice za uvodni tekst”, kazala je Hana. Dok su se djevojke veselo približavale ljetnoj bašti u blizini Narodnog pozorišta, Hana je gotovo cvrkutala:

“Odlučile smo pisati blog, najviše zbog užitka koje donosi pisanje, zatim zbog želje da se povežemo sa sličnim ljudima, i naposljetku zbog naše velike ljubavi prema malim gradskim pričama kojima svjedočimo svaki dan. Naše su ladice, džepovi, ruksaci i sjećanja puni sitnica slika i priča o kojima se jednostavno mora pisati…”

“Mislite li vi da će ljudi stvarno čitati tekstove koje pišu četiri tinejdžerke”, upitala je sumnjičavo Valentina.

“Čitat će neko. Ne smiješ tako razmišljati. Moramo dati sve od sebe, samo tako se možemo nečemu nadati. Osim toga, mi uživamo u tome, može nam samo koristiti”, mirno je obrazložila Belma i usput svima podijelila integralne kekse.

“Istina. Na taj način ja, naprimjer, razmišljam o trčanju”, dodala je Hana.

“Pa da, ako ne dobiješ medalju dobit ćeš dobre noge”, veselo je rekla Dženana i zavirila pod Haninu šarenu suknju. Djevojke su prasnule u smijeh koji je osvježio sve koji su se našli u njihovoj blizini.

Sunce je već bilo na odlasku kada se Hana vratila kući.

“Dušo, operi suđe kad završiš zadaću”, kazala joj je mama.

“Ne mogu, mama, idem trčati. Braco će me zamijeniti.”

Na to je Hanin stariji brat zajedljivo dobacio s balkona:“Ma daj, jutros si trčala, kud ćeš opet? Šta ti sebi, majke ti, umišljaš dokle ćeš dogurati.”

“Dalje nego oni što na balkonu povazadan sapiru nikotin kafom”, mirno je odgovorila djevojka, vješto obula patike i izjurila napolje.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je vruća i suha, miris prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluhu noć na Vilsonovom šetalištu.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću ili Kako napraviti karamele od žaoka

darija marković

Godine: 41

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Darija je napisala :

Imam četrdeset jednu godinu, po zvanju sam diplomirani pravnik za bezbjednost i kriminalistiku. Što se tiče poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini, smatram kao što sam djelimično  navela i u priči, da se svako od nas pojedinačno treba pozabaviti sobom . Ako već ne možemo uticati na visoku politiku, ekonomska pitanja i slično, ili možemo vrlo malo,promijenimo sve ono što je u našoj moći. Odnos prema ljudima, bliskim kao i nepoznatim. Prema svom dvorištu, bukvalno i figurativno, kao i prema javnim površinama. Čuvajmo i njegujmo prirodu. I sigurno je da će nam bar u tim segmentima svima biti bolje. Srdačan pozdrav iz Banja Luke!

Nekad sam pročitala da nam svakog jutra kad se probudimo životna banka otvara bespovratni kredit od 86.400 sekundi za taj dan. Svakog sljedećeg dana magija se ponavlja. Nezaobilazno pravilo banke jeste da može zatvoriti naš račun svake sekunde bez upozorenja.

Budim se i razmišljam kako ću danas potrošiti dragocjeni poklon jurećih sekundica. I koliko sekundi ima u dvadeset pet godina kredita koji mi je posudila banka od cigle, betona i stakla.

S kamatama.

Odlučujem da ću se držati sekundi koje su prohujale tokom prethodne četiri godine, odnoseći rate i prave i životne banke. Neka mi tako počne dan. Ne onim što me čeka i od čega strepim, nego onim što je već ispunjeno. A ispunjen je san, veliki kao kuća-dom prepun prijatelja.

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo? Čemu življenje po šablonu? Komentarisanje tuđih kreveta, tanjira i novčanika?

Volim sekunde u kojima toga nema.

Imam kutak gdje ne odjekuju takve riječi.

Svoje sklonište.

Vrijedno svake sekunde dvadeset petogodišnjeg kredita.

Zato neću brojati koliko ih još moram otplatiti, već šta mi donose.

Neko ko gleda u pravcu našeg dijela svijeta vidi kuću, izdijeljenu u nekoliko stanova.

U dvorištu magnoliju, jagode i boriće.

Terasu s pogledom na nabujalu rijeku.

Ali to je zapravo utočište.

Nastalo iz shvatanja da se ne mora živjeti s roditeljima dok god ne stupiš u brak. Da se brak ne zasniva zato što je vrijeme i što to tako treba. Već zato što imaš sreću da ti je sudbina namijenila nekoga kraj koga se budiš svakog jutra s osmijehom. Da ako te budi grč u stomaku nećeš ostati u kavezu jer se bojiš osude okoline ili samoće. Jer najteža je samoća kad ti je dalek onaj ko je kraj tebe. Da nećeš odustati od kućenja s prijateljima zato što je to nekome ko se davi u sopstvenom neznanju i nesreći glupo. Da je najbitnije biti u miru sa sobom i znati da si učinio sve što je u tvojoj moći. Biti u iskrenim odnosima sa ljudima oko sebe, pa makar to značilo da te ljude možeš izbrojati na prste jedne ruke.

Jer jedino tako zaista vrijede.

Jedino tako ti vrijediš.

Jedino te sekunde se broje u život.

U dane koji nam pune dušu.

Ostalo su tek brojevi na kalendaru.

Neki od nas su u braku, neki još strpljivo čekaju ljubav. Neki jedu zdravu hranu a neki krše sva pravila nutricionista. Jedni se oblače u skladu sa trendom, a drugi pak ne žele da zakrpe odšiveni rub majice. Podsjeća ih na jedan divan dan i luckastu situaciju u kojoj je taj šav rasparan.

Ali sve nas veže isto, nismo ukalupljeni.

Naši su kalupi popucali još davno, kad smo počeli da odrastamo.

Nekome brže, nekome sporije, nekom tiho a nekom uz puno buke.

Ma kako to izgledalo onima koji svoj ne odbacuju ni kad je tijesan, kad ih žulja i raskrvari.

Ima dana kad umjesto meda teče žuč.

Nalaze nas samo loše vijesti. Život pritisne grudi kao vojnička čizma. Kad se posebno roje zluradi kometari, kao brze uporne osice. Što su glasnije mene sve više preplavi sreća i spokoj što imam ovaj mali ćošak mira. Tu mi njihove žaoke ne mogu nauditi. Postajem imuna na taj otrov, splasnu otoci na srcu .

Unutar naših međa osice se pretvaraju u medonosne pčele.

Nestaje gorčina.

Lako bi se nekome ko me gleda sa strane moglo učiniti da uludo trošim dar životne banke, gledajući dugo malo zrno grožđa. Napuklo ali slatko, kao moj život.

A zapravo tako u našem dvorištancetu od žaoka pravim karamele.

Od uboda poljupce.

To je moj stil.

Postoje mjesta i ljudi tu u našoj blizini koji čekaju da ih zovemo svojima. Postoji još načina da od nečeg oporog napravimo slatko. Nekad je to tek mali providni puž.

Do juče bih se zaklela da ga mogu vidjeti samo na stranicama neke enciklopedije. A eto ga u sjeni jutarnjeg sunca, na mirisnom grozdu ispod mog prozora. Sekunde u kojima gledam njegovo pokretno skrovište izbrisale su tugu koju je na licu ostavio san, i nacrtale najširi mogući osmijeh. Svi bismo trebali živjeti stilom krojenim po našoj mjeri.

Od trepavica do stopala.

Jer svako od nas i jeste univerzum za sebe. Dok god naš način ne zadire u tuđi, ne boli i ne vrijeđa nikoga, savršen je baš takav.

Toliko je jednostavno.

KONKURS JE OTVOREN DO 15.07.2017. PRIJAVE NA LINK .