U ovom mjestu živim kako ja hoću-Amra Mujezinović

Amra Mujezinovic
Godine: 32
Grad: Šerići – Živinice
Zanimanje: Bibliotekarka
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.

Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.

Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.

Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga  već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele,  imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću ili Kako napraviti karamele od žaoka

darija marković

Godine: 41

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Darija je napisala :

Imam četrdeset jednu godinu, po zvanju sam diplomirani pravnik za bezbjednost i kriminalistiku. Što se tiče poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini, smatram kao što sam djelimično  navela i u priči, da se svako od nas pojedinačno treba pozabaviti sobom . Ako već ne možemo uticati na visoku politiku, ekonomska pitanja i slično, ili možemo vrlo malo,promijenimo sve ono što je u našoj moći. Odnos prema ljudima, bliskim kao i nepoznatim. Prema svom dvorištu, bukvalno i figurativno, kao i prema javnim površinama. Čuvajmo i njegujmo prirodu. I sigurno je da će nam bar u tim segmentima svima biti bolje. Srdačan pozdrav iz Banja Luke!

Nekad sam pročitala da nam svakog jutra kad se probudimo životna banka otvara bespovratni kredit od 86.400 sekundi za taj dan. Svakog sljedećeg dana magija se ponavlja. Nezaobilazno pravilo banke jeste da može zatvoriti naš račun svake sekunde bez upozorenja.

Budim se i razmišljam kako ću danas potrošiti dragocjeni poklon jurećih sekundica. I koliko sekundi ima u dvadeset pet godina kredita koji mi je posudila banka od cigle, betona i stakla.

S kamatama.

Odlučujem da ću se držati sekundi koje su prohujale tokom prethodne četiri godine, odnoseći rate i prave i životne banke. Neka mi tako počne dan. Ne onim što me čeka i od čega strepim, nego onim što je već ispunjeno. A ispunjen je san, veliki kao kuća-dom prepun prijatelja.

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo? Čemu življenje po šablonu? Komentarisanje tuđih kreveta, tanjira i novčanika?

Volim sekunde u kojima toga nema.

Imam kutak gdje ne odjekuju takve riječi.

Svoje sklonište.

Vrijedno svake sekunde dvadeset petogodišnjeg kredita.

Zato neću brojati koliko ih još moram otplatiti, već šta mi donose.

Neko ko gleda u pravcu našeg dijela svijeta vidi kuću, izdijeljenu u nekoliko stanova.

U dvorištu magnoliju, jagode i boriće.

Terasu s pogledom na nabujalu rijeku.

Ali to je zapravo utočište.

Nastalo iz shvatanja da se ne mora živjeti s roditeljima dok god ne stupiš u brak. Da se brak ne zasniva zato što je vrijeme i što to tako treba. Već zato što imaš sreću da ti je sudbina namijenila nekoga kraj koga se budiš svakog jutra s osmijehom. Da ako te budi grč u stomaku nećeš ostati u kavezu jer se bojiš osude okoline ili samoće. Jer najteža je samoća kad ti je dalek onaj ko je kraj tebe. Da nećeš odustati od kućenja s prijateljima zato što je to nekome ko se davi u sopstvenom neznanju i nesreći glupo. Da je najbitnije biti u miru sa sobom i znati da si učinio sve što je u tvojoj moći. Biti u iskrenim odnosima sa ljudima oko sebe, pa makar to značilo da te ljude možeš izbrojati na prste jedne ruke.

Jer jedino tako zaista vrijede.

Jedino tako ti vrijediš.

Jedino te sekunde se broje u život.

U dane koji nam pune dušu.

Ostalo su tek brojevi na kalendaru.

Neki od nas su u braku, neki još strpljivo čekaju ljubav. Neki jedu zdravu hranu a neki krše sva pravila nutricionista. Jedni se oblače u skladu sa trendom, a drugi pak ne žele da zakrpe odšiveni rub majice. Podsjeća ih na jedan divan dan i luckastu situaciju u kojoj je taj šav rasparan.

Ali sve nas veže isto, nismo ukalupljeni.

Naši su kalupi popucali još davno, kad smo počeli da odrastamo.

Nekome brže, nekome sporije, nekom tiho a nekom uz puno buke.

Ma kako to izgledalo onima koji svoj ne odbacuju ni kad je tijesan, kad ih žulja i raskrvari.

Ima dana kad umjesto meda teče žuč.

Nalaze nas samo loše vijesti. Život pritisne grudi kao vojnička čizma. Kad se posebno roje zluradi kometari, kao brze uporne osice. Što su glasnije mene sve više preplavi sreća i spokoj što imam ovaj mali ćošak mira. Tu mi njihove žaoke ne mogu nauditi. Postajem imuna na taj otrov, splasnu otoci na srcu .

Unutar naših međa osice se pretvaraju u medonosne pčele.

Nestaje gorčina.

Lako bi se nekome ko me gleda sa strane moglo učiniti da uludo trošim dar životne banke, gledajući dugo malo zrno grožđa. Napuklo ali slatko, kao moj život.

A zapravo tako u našem dvorištancetu od žaoka pravim karamele.

Od uboda poljupce.

To je moj stil.

Postoje mjesta i ljudi tu u našoj blizini koji čekaju da ih zovemo svojima. Postoji još načina da od nečeg oporog napravimo slatko. Nekad je to tek mali providni puž.

Do juče bih se zaklela da ga mogu vidjeti samo na stranicama neke enciklopedije. A eto ga u sjeni jutarnjeg sunca, na mirisnom grozdu ispod mog prozora. Sekunde u kojima gledam njegovo pokretno skrovište izbrisale su tugu koju je na licu ostavio san, i nacrtale najširi mogući osmijeh. Svi bismo trebali živjeti stilom krojenim po našoj mjeri.

Od trepavica do stopala.

Jer svako od nas i jeste univerzum za sebe. Dok god naš način ne zadire u tuđi, ne boli i ne vrijeđa nikoga, savršen je baš takav.

Toliko je jednostavno.

KONKURS JE OTVOREN DO 15.07.2017. PRIJAVE NA LINK .