U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ermina Alić

ermina alic

Godine: 20

Grad: Tešanj

Zanimanje:student

Erminino mišljenje kako poboljšati životni stil u našoj lijepoj  Bosni i Hercegovini je sljedeće:
“Nažalost je takvo vrijeme došlo da se moramo boriti sa opstanak da moramo svim svojim bićem da se borimo za život, i to stoji,  jednostavno život je borba i opstaju samo oni najbolji i najlukaviji. Mislim da se se mi u našoj državi moramo edukovati i obrazovati da bi poboljšali životni stil. Samo pametne osobe i edukovane osobe mogu da opstanu. Moramo potaknuti ljude da teže ka znaju ne nadmetati  nešto. I  na kraju životni stil se može poboljšsati samo edukacijom, znanjem i obrazovanjem i željom za uspjehom, i jako je bitno napomenuti da ljudi moraju imati svoj stav, i ne gasiti im želju za daljjim uspjehom.”

O, čovječe ti ” mala  praško” , zar će ti život proći u strahu, u žaljenju za nečim što nisi  imao hrabrosti da uradiš, zar  će ti život proći u kajanju za nečim što te bilo strah uraditi, zar da ti život prođe u  strahu šta drugi misle o tebi?!

O, čovječe ti ”mala praško” zar ćes dopustiti da  budeš praška? Mi jesmo, priznajem, male praške u odnosu na svemir, ali ta mala praška može da se izdvoji od ostalih, da bude cijenjena , da bude poštovana, da se ona prije svega ponosi sama sa sobom, da bude unikat.Vrlo je bitno da budemo unikat a ne nečije kopije. Puno je kopija na svijetu jer se ljudi boje. Ali čega se boje?  Kaže Meša Selimović u svom romanu ”Boj se ovna, boj se govna. Pa kada misliš živjeti?

Upravo to  ”kada misliš živjeti”…   Život je sada u ovom trenutku i ne možemo više taj trenutak da vratimo. To i jest čar i bit  života. Mi se svi sjećamo nekih trenutaka, jednostavno ljudi pamte emociju, bilo dobru bilo lošu pamte tu radost, bol, tugu u datom trenutku. Na kraju sve su emocije lijepe jer nas uče zivjeti uče nas da budemo ljudi, uče nas da da budemo jaki.

Ne boj se biti drugačiji, to i jest ljepota čovječanstva. Biti drugačiji i imati svoj stil ne znači biti lud, ne dragi moji. Imati svoj stil u bilo kom smislu, znači biti čovjek.  To ne znači biti onaj mali sitni čovjek, to znači biti čovjek koji je hrabar, hrabar poput divlje zvijeri. Biti čovjek koji se bori za sebe, bori se sa svoju državu.

Životni stil ne može svako da živi, kao sto rekoh, to mogu samo oni hrabri koji se ne boje, samo lavovi. Mi živimo u tako lijepoj zemlji na koju treba da budemo  ponosni. Ali nažalost naša zemlja ima toliko puno rupa u sebi da ne dopušta ljudima da žive životom kakvim hoće i žele. To kažu oni koji ne znaju da žive. Ali ja u ovoj prelijepoj Bosni i Hercegovini želim, hoću i moram živjeti stilom kakvim ja želim, hoću i moram.  Za naše ljude sve je apsurdno, sve je nešto čudno, jer se boje da gledaju i samo vide ono što im se kaže i prikaže. Žive život onako kako im drugi dikiraju. Ali ja tako neću, ja želim da budem sretna prije svega. Ljudi moji da kažem ” nije sreća para puna vreća”, sreća je kada imaš prije svega zdravlje, porodicu, prjatelje koji te vole, sreća je kada nađeš svoju drugu polovicu, e to je sreća. A  novac, on će doći, za njega se ne treba puno vezati. Njega treba držati u ruci, ne u srcu. Srce je predviđeno za neke druge stvari.

Budi lider u svom gradu budi lider u svojoj zemlji. Ne boj se pričati, ne boj se reći svoje mišljenje. Ne budi kukavica. Recimo ako voliš modu, ako imaš neki drugaciji stil odjevanja ne boj se to prikazati ne budi kukavica koja će nosi nešto samo da se ne izdvaja u društvu. Znam, prvo ce te gledati čudno, pa će te ismijavati, na kraju će te kopirati,a samo je bitno da to izneseš da imš svoje JA.

Budi ti dizajner svoga života, svog životnog stila. Bitno je voljeti sebi, svi oni koji istinski vole sebe raditi će na sebi, na svojim mana. Ti ljudi neće puno gledati oko sebe i neće puno mariti za druga misljenja ona nebitna , mariti će samo za kontruktivne kritike. Te kritike su pozitivne  i daju ti materijal da radiš na sebi.

Zapamti dobro, ti si taj koji živi svoj zivot, ti sti taj koji kreira svoju relanost, koji upravlja svojim mislima, ti si taj koji će reći ja živim ovaj život punim plućima. Ovaj život je moj i ja nemam drugi, nemam popravni, da mogu da ispravim nešto.  A ako ću ispravljati, to nije život kakav ja želim da bude. Tako da, život treba da je vrijedan punih pluća. I moj, dragi, baš takav jeste.

I na kraju, ja u ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću….. Kakvim ja želim. Time se ponosim. Jer, moj grad je pun moje ljubavi.

I neću  dopustiti da život živi mene, nego da ja živim život.!

U ovom gradu samopouzdanje je životni stil-Lidija Sejdinović

Lidija Sejdinovic
Godine: 31
Grad: Sarajevo
Zanimanje: dipl. komparativistica i bibliotekarka

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil u Bosni i Hercegovini se može poboljšati osnaživanjem i obrazovanjem mladih generacija, koje će usvojiti bolji pogled na sebe i druge, razviti kulturne skolnosti, steći sportske navike i zdrav odnos prema ishrani, izgraditi ekološku svijest, zavoljeti pozitivne priče iz svoje zemlje, njeno kulturno i prirodno bogatstvo. Povrh svega, mladi ljudi trebaju izgraditi samopouzdanje i njeguju uvjerenje da su, unatoč svim preprekama, sposobni da izgrade vlastiti život i prožive ga kvalitetnim, ispunjenim, vedrim i zdravim stilom. Ishodište za sve to je obrazovanje, a pritom ne mislim samo na formalno obrazovanje. Uz to, potrebna je volja, upornost i želja da čovjek bude najbolja verzija sebe.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je oporo vlažna, miris kišom savladane prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluho bunovno jutro na Vilsonovom šetalištu.

Meki korak smijenio je živost njenih pokreta kada se trkačica šuljala kraj svoje usnule braće i posegnula za školskom torbom. Sa gađenjem je pogledala pepeljaru kraj konzole Xboxa prezasićenu opušcima i išuljala se iz stana.

Kada se ponovno vratila na cestu, zavodljivi osjećaj uspjeha pulsirao je u njenim snažnim listovama oko kojih su sada obigravali asimetrični krajevi suknje žarkih boja. Ručno izrađene naušnice klatile su se naprijed-nazad u ritmu zadovoljnog koraka.

Tražeći put kojim bi uspješno prošla između brbljivih grupa turista na Baščaršiji, djevojka upija melodiju stranih jezika, znatiželjno pogledom prelazi preko svih detalja na njihovoj odjeći, obući, nakitu, ruksacima i nijemo se zabavlja pogađajući ko je odakle došao.

Ta igra se nastavila u njenoj glavi i kada joj je tog dana glava otežala od dosade u školskoj klupi.

“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.

“Šta to opet žvrlja čudakinja Hana”, prošaptala je s visoka učenica koja je sjedila ispred nje, dok je predugim noktima mazno grabljala savršeno ispeglanu kosu.

“Bolje da žvrljam po teci nego po svojim obrvama kao ti”, odbrusila joj je Hana i pogledom potražila prozor. Tokom velikog odmora, u mislima je brojala sve maratone koje bi voljela istrčati i sve zemlje koje bi voljela vidjeti.

“Belma! Valentina! Dženana!”, dozivala je radosno Hana i sjurila niz školske stepenice.

“Koji je plan danas”, upitala je kad ih je sustigla.

Dženana ju je jednom rukom zagrlila a drugom energično prošla kroz svoju kratko ošišanu kosu pa značajno objavila: “Danas, drage moje, konačno započinjemo onaj blog o sarajevskom duhu mladih! Valentina, biraj u koju ćemo baštu sjesti. Belma, vadi laptop na sunce. Hana, smišljaj uvodni tekst!”

“A, imam ja već odavno prve rečenice za uvodni tekst”, kazala je Hana. Dok su se djevojke veselo približavale ljetnoj bašti u blizini Narodnog pozorišta, Hana je gotovo cvrkutala:

“Odlučile smo pisati blog, najviše zbog užitka koje donosi pisanje, zatim zbog želje da se povežemo sa sličnim ljudima, i naposljetku zbog naše velike ljubavi prema malim gradskim pričama kojima svjedočimo svaki dan. Naše su ladice, džepovi, ruksaci i sjećanja puni sitnica slika i priča o kojima se jednostavno mora pisati…”

“Mislite li vi da će ljudi stvarno čitati tekstove koje pišu četiri tinejdžerke”, upitala je sumnjičavo Valentina.

“Čitat će neko. Ne smiješ tako razmišljati. Moramo dati sve od sebe, samo tako se možemo nečemu nadati. Osim toga, mi uživamo u tome, može nam samo koristiti”, mirno je obrazložila Belma i usput svima podijelila integralne kekse.

“Istina. Na taj način ja, naprimjer, razmišljam o trčanju”, dodala je Hana.

“Pa da, ako ne dobiješ medalju dobit ćeš dobre noge”, veselo je rekla Dženana i zavirila pod Haninu šarenu suknju. Djevojke su prasnule u smijeh koji je osvježio sve koji su se našli u njihovoj blizini.

Sunce je već bilo na odlasku kada se Hana vratila kući.

“Dušo, operi suđe kad završiš zadaću”, kazala joj je mama.

“Ne mogu, mama, idem trčati. Braco će me zamijeniti.”

Na to je Hanin stariji brat zajedljivo dobacio s balkona:“Ma daj, jutros si trčala, kud ćeš opet? Šta ti sebi, majke ti, umišljaš dokle ćeš dogurati.”

“Dalje nego oni što na balkonu povazadan sapiru nikotin kafom”, mirno je odgovorila djevojka, vješto obula patike i izjurila napolje.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je vruća i suha, miris prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluhu noć na Vilsonovom šetalištu.

U ovom gradu je životni stil-Stevan Stančić

stevan stancic

Godine: 33

Grad: Čelinac

Zanimanje: šumar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Možda bismo mogli krenuti od sitnica koje su u našoj moći. Da, recimo, ne poprskamo pješaka autom dok pada kiša. Ako smo ga već oblatili, da ne trubimo sirenom iz sve snage ako nekoga poznatog vidimo na ulici. Da budemo više na ulici nego pred ekranima. Više pitanja i manje ljutnje. Ne bi bilo loše da prestanemo nanositi plastične kese iz supermarketa i pekara u tonama kući. Trebali bismo nazvati nekoga od koga smatramo da smo se ogriješili. Možda nije toliko strašno . Voziti bicikl. Putovati vozom. Može i neki zagrljaj,, poljubac, šta znam…Tako tih sitnica pa bi ono veće i bolje moglo i prije doći.

Rađa li se Neretva samo jednom? Kažu da se prvo iznjedri negdje duboko u tminama Zelengore, britka i uska da bi potom rasla, kupeći sve pritoke koje svakodnevno proživljavamo a često ne primjećujemo: podsmijeh zbog gojaznog komšije koji popravljajući golfa ne kapira da mu je pola guza ispalo na ulicu, tugu jer neko koga volimo je daleko, nervozu jer nema dobrog wi-fi signala…Sve te sitnice Neretva upija, jer je mlada i željna svega, vidi svugdje priliku i panično grabi svaki naš odraz, bojeći se da nešto ne propusti. I kad konačno, negdje kod Konjica, bude zadovoljna svojom veličinom – naljuti se. Ljuta je jer je ne primjećujemo, osjeća se zapostavljeno. Vriskom se probija kroz krš i to nije više ona izvorska bezopasna djevojčica. Ona je sila koja zahtjeva pun život i nije sklona kompromisu. Mi je krotimo jezerom, crpimo energiju, govorimo joj da se smiri. Ne! Ona se i dalje buni, pobjesni svojim vodama, otme se iz betonskih lanaca, pravi nam probleme. Tako nagla, nespremna i hladna, ona izbija iz kotlina u zrele doline koje žude za njenim kapima i u šoku shvata da njen tok više nikada neće biti isti. Ona će docnije uživati u ravničarskoj monotoniji, sretno stremeći prema Jadranu, ali tu kod Mostara, ona i dalje vuče svoju nesigurnost i plahovitost.

Tu se Neretva mijenja, preporađa. Tu je Mostar.

Mostar – njena bol zbog prošlosti planinskih litica koje je neće više izazivati i njena sreća zbog ravničarske budućnosti koje će joj pružiti dugo traženi smiraj.

Sva ta nesigurnost, pitanja i promjene teku kroz sam Mostar. U tom klinču, oni koje žive u Mostaru, razumiju nas koji dolazimo i prelazimo Stari, tražeći odgovore – koja voda je nama pogodnija? Šta izabrati? Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili. Negdje u pozadini se čuje Zoster, neko predlaže da se ide na ćevape ili na Rujište. I ti nesvjesno upadaš u mostarsku opuštenost iako u tebi kola podmornica pitanja. Mostarke i Mostarci znaju kako je biti na vjetrometini i neprimjetno ti poturaju podupirače da se ne srozaš ili da previsoko ne uzletiš. Mi, koji dolazimo sa strane, osjećamo to kao dobrodošlicu a za njih je to obaveza i misija koja se podrazumijeva. Jer oni koji su hodali mostovima kojih nije bilo kada su bili prijeko potrebni jako dobro znaju kako jučerašnje sestrinske obale već sutra mogu biti skoro pa nedostižne. Ne žuri, sjedi, neće para pobjeći, kud ćeš sad, biće dobro, hoćeš još nešto, ne brini, ostani…su samo neke od okosnica mostarskog duha. Jer mi ćemo vjerovatno otići a oni koji ostaju moraju iznova, svaki dan, ali svaki dan,  dočekivati neke nove nedoumice i novu ljutinu Neretve. I odakle god mi došli, čini se da taj mostarski stil i energija kao giljotina odrube neku našu misao ili doskorašnjii kruti stav. Tako ćeš vidjeti turistkinju iz Malezije kako opijeno njuška po Kujundžuluku nesvjesna da će ovdje naći mnogo više od jeftinog suvenira. Ili belgijskog tinejdžera kako tabana kaldrmom i škljoca kamerom, pokušavajući zarobiti Mostar u neki fajl. Mnogi dođu sa idejom da nešto uzmu ali Mostar im uvijek nešto slatko otima. I zato se osjećamo sretni jer smo prazni, jer tereta više nema. Vukli smo besmislenu tešku prikolicu misleći da će nam sve to trebati, izgorili na suncu, išamarani hladnom Neretvom. Teret se raspao, naši dronjci su se isparali, drago kamenje je izblijedilo, naše sebično vrijeme je pokleknulo pred sahat kulom.

Mi u Mostaru. Priča koju su mnogi bezuspješno pokušali objasniti i vez iz kojeg ćemo izaći nabodenih prstiju ostajući u izazovu da ga završimo.

U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

mirnes-modric

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

     “Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel

Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od  slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

Pogodi! Koji gradovi su prikazani na fotografijama?

Ckva u Trebinju

Kao što smo napisali u članku prije : “Tražimo fotografije koje bilježe tragove svakodnevnih ljudskih aktivnosti u urbanoj sredini . U fokusu nisu ljudi, već predmeti koji dokazuju njihovu prisutnost, remete zadane konture grada i oživljavaju njegov prostor svojim nekonvencionalnim karakterom. Svojom fotografijom pokaži da i razbijeni obrasci mogu biti jednako zanimljivi“. Continue reading “Pogodi! Koji gradovi su prikazani na fotografijama?”