Mostar

MOMENTUM Životni Stil5 Jula, 20176 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Esmeralda Šuta

Godine:20

Grad:Mostar

Zanimanje:student

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.“

Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.

“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”

Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.

“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd. Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”

Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.

“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’
Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”

Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”

Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.

“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”

Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.

MOMENTUM Životni Stil3 Jula, 20173 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi štit – Dragana Prce

Godine: 35

Grad: Čapljina

Zanimanje: dip.novinarka

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dragana je odgovorila :

“Smatram kako je stil života u BiH daleko najprirodniji, najopušteniji i najduhovitiji. Njega ne treba posebno poboljšavati. Rijetko gdje se može sresti ovakva gostoljubivost, želja za druženjem, uživanje u sitnicama, mali rituali koji život znače. Ono što treba poboljšati jest kvaliteta života, dati priliku ljudima da zaista žive, a n životare od rada. “

Nije to uvijek, ne događa se ni stalno, ni istim ljudima. Bude to nekad u ljeto, u večerima kad se sva muka i težina svijeta spuste na leđa čovjeka. Kad ti je dosta i svijeta i tebe samog. Teret pregolem. Možda tamo u avgustu. Ono kad su ulice puste do prvog sumraka, jer se hodati po „čelopeku“ sve i da hoćeš ne može, pa se čeka prvi mrak da čovjek odahne dušom. Ono kad se iz bašte začuje priča, pa ne znaš je li komšije pripovjedaju o danu na izmaku ili se svađaju oko Dnevnika u pola osam što je bio, kad u avliji vidiš lubenicu prerezanu po pola, kad Titovom krene takt štiklica, pod Mostom odjekne prvi poljubac, a na Musali se sačekaju nekih dvoje.

U takvim noćima sjedaš na prozor i pokušavaš rashladiti sobu da konačno zaspeš, da se prestaneš vrtiti i da san dođe na oči. Ne ide. Do koga je pitaš se? Ništa ne pomaže. Tvoji avgusti u Mostaru tek dolaze. Vidiš svjetlo preko puta i kontaš sparina i njemu. Čekaš da svane, pa da klizneš na more, japanke i preškir, ne treba ti puno. Nikad nisi skočio u Bunu, nisu ti trnci prošli kroz tijelo jer je hladna, a lijepa ko’ biser, skokove u Neretvu gledaš na tv-u, imaš 18 godina i trebaš biti sretan. A onako. Osjećaš se da zraka nemaš. Guši te. Ima nešto u tom mraku, u samoći, nešto što skrivaš i od sebe, ali nevješto.

Nekada su ti pričali o svemu što je bilo. Oblikovali te onako kako su mislili da treba. Kalup. Sa njihovim mjerama. Nikako biti poseban. To je cilj. Recept koji se generacijama njeguje i čuva. Bez njega možda bi i ti bio drugačiji. Samo da si mogao. Imaš 18 godina i pojma nemaš o tome. Tebe je u jednu ruku mimoišlo, a u drugu se nosiš sa sjećanjima koja nisu tvoja. I zabranama koje nisu tvoje. I mržnji koja nije tvoja. Ti ne znaš da ne znaš. Ne znaš za hlad jasmina, pjesma te ne zanima, kakav Šantić, kad je to bilo, ne znaš za kolače iz ABC-a, ne znaš za onaj zidić kraj Medicinske odmah iza prve zgrade uz Radobolju, ne znaš za onaj škripavi pod Pozorišne. Kako bi znao? To ti nisu rekli. Nisu te poveli naprijed. Sam se snalazi!

Mostar je ovisi kako se gleda, grad tuge i grad ljubavi. Eminin grad. Grad dobrih i onih drugih ljudi. Grad u kojem se snovi slatko sanjaju, jer nema tog mjesta na kojem bi ih zelena Neretva i bijeli kamen ljepše uramili. Grad je to i tajni, koje su nebrojeno puta šapnute samo nermirnoj vodi s obale. Onako stidljivo. Grad u kojem je čovjek pun rana, pa nosi štit, ne želeći preći ni tamo ni ovamo. Pa zaglavi u sredini. Kobno. A nema tog mosta na svijetu koji nije napravljen da nekog spaja. Dokaz kako kamen može biti pametniji od čovjeka. Htjeli ili ne, most se pružio, predivan srce da ti stane, on vodi i tamo i ovamo, njega ima i on ne broji krvna zrnca. Obično ništa ne pita. On čeka. Mene je sačekao po prvom dolasku u Mostar, a ispratio one godine kad sam službeno zatvorila index. Bez puno turista, galame i žamora. Jedan na jedan. Nespremnu, ali ustrajnu da dođem na drugu stranu. I od tada se družimo. Most priča, ja slušam. Ljubav je to. To moraš sam naučiti, vidiš da drugačije ne ide.

Pusti šta su ti rekli. Pred tobom je još vrelih mostarskih noći, šteta da ih provedeš sam u mraku. Pa možda jednom, baš te noći u avgustu kad se srce stegne i sparina udari poželiš ga laganim korakom preći. U takvim noćima pada oklop, ruka spusti štit, stisneš zube, flastere s rana povučeš naglo, manje boli. Korak naprijed. Bez straha. Rane će zarasti. Jedne noći u avgustu…

MOMENTUM Životni Stil3 Jula, 20173 Jula, 2017

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Dalila Kero

Godine: 22

Grad: Bugojno

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala :
“Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.”

U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU jer glorificiram istinske vrijednosti, uživam sunce i borim se sa sparinom. Počastim se kafom i dobrom knjigom, pustim misli u pravcu vjetra, i ne zanima me da li je momak stol pored mene Edin ili Matej, ali se slatko smije, a njegova djevojka Ime-nije-bitno, ima jako lijepu kovrdžavu kosu. Svejedno je piju li kafu ili kavu, ali im je očito lijepo, uživaju taj čarobni napitak, i drago mi je da to vidim ovdje u gužvi etiketiranih ljudi, ‘naših’ i ‘njihovih’. U sred žamora i prljavih poruga okolo, mi neodređeni ili svepripadajući, kako već želite, prihvatamo Mostar kao cjelinu, svjesni da isto nebo prikriva i Fejićevu i Vukovarsku, ne pravimo koncerte, niti puštamo balone, negiramo lokalne portale koji pišu za profit, a ne za Mostar. Dopuštam sebi da se smijem dok hodam ulicom, da u supermarketu plešem u ritmu najdraže pjesme dok biram artikle, usuđujem se glasno smijati, gledam ko danas na sebi nosi osmijeh, gledam blještavilo budućih mama i bezbrižnost djevojčice koja nosi Minnie mašnicu u zamršenoj kosi, ne znam je li osoba na kasi prekoputa mene ‘domaća’ ili turist, nije me ni briga, ali malo me čudno posmatra. A šta znam, o slobodi sam slušala davno, još u đačkoj klupi, sjećam se da je učiteljica govorila o slobodi mišljenja i govora, ili nešto slično tome. Pa ne znam jesam li čudna što nisam kupila Janu, već Olimpiju, pa odoh da tako začuđena, ali neosporno slobodna na sunce da od ovog grada uzmem samo ono što ja hoću.

Kada me neko pita šta je to što čini Mostar posebnim, kažem – Neretva. Nad njenim leđima godinama unazad nadvio se kameni, teški i historijski luk, kada je divlja snažno udara valovima o njegove stubove, ali bezuspješno. Čvrst je i samouvjeren, na svojim plećima nosi tradiciju jednog posebnog grada, slatkorječiv je, lijep, pomalo misteriozan i uvijek nedorečen, kao i stanovnici tog grada. Visinom od dvadeset i četiri metra dominira nad njom, sa njegovog najvišeg mjesta u njeno naručje skaču ljudi, u procjepkanim valovima ogledaju svoju hrabrost i onda budu primljeni u njenu nutrinu.
I dok Šantićeva Emina ponosno stoji na Luci, križ na Humu neumorno svijetli, imam Karađozbegove džamije poziva na molitvu, sati se nižu, smjenjuju se dan i noć, Neretva i dalje teče, ja biram da prihvatim sve što mi se pruži, biram slobodu, biram jednakost, biram emancipaciju, biram našu posebnost, normala. Sjedim na obalama Neretve za sebe, za ćeif, za raju, razmišljam o kiši, o smrti, i o ljubavi, o jednom malom vrapcu što ga sretoh na stanici. Ponekad nas mrzim ovakve, ponekad sam ponosna jer, brata, Mostar je usađen u meni, razmišljam kako nas vide turisti, kakvu sliku u unutrašnjosti fotoaparata nose u druge zemlje, je l’ dođu onako ili iz radoznalosti, znaju li ćeifit kafu i uživati zalazak sunca, kako podnose visoke temperature, gledam je l’ se kaldrma dodatno utrla nogama hiljada prolaznika, kupaju li se u Neretvi ili je se plaše, znaju li za ‘našu’ i ‘njihovu’ stranu i razmišljaju li o promjenama. I kontam, čovjek da bi u sebi pomirio vlastita protuslovlja, mora srediti nemir u sebi i oko sebe, nadahnuti smisao općem besmislu metodom – pogled na svijet. Jer naše ni jučer ni danas, ne postavlja granice, nego horizonte.
Dragi moji neznani, dopustite da vam obećam da ćemo promijeniti ovu zlobnu klicu što je usađena u nama, možda ne mi, ali hoće naša djeca, ili eventualno djeca naše djece. Ne pričajte van granica ove države da vas niko nije naučio kako da pijete kafu, pušite cigar i razmišljate kako stanovnici istog mogu da se bore da ovim vrućinama, ne kukajte što vas niko nije savjetovao da u visokim potpeticama ne idete preko Mosta, ne recite da vas je u Fejićevoj preplašio pomalo čudni golub koji leti nisko, niti da je Neretva divlja i ponekad ima neprijatan miris, recite da ste bili slobodni, priznajte da je poseban i da sve predrasude ruši pogled na Stari most, je l’ da? A neznanče, ako u godinama što dolaze opet ne posjetiš Grad na Neretvi, imam savjet za tebe. Podigni glavu, vidiš? Ako oslobodiš um i ako tako hoćeš, i mjesečina može biti pogled na svijet.

MOMENTUM Životni Stil20 Juna, 20173 Jula, 2017

U ovom gradu se jede ….

Godine: 25

Grad: Mostar

Zanimanje: Student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Haris je napisao:

“Da bi došlo do poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini potrebno je uraditi zasigurno mnogo koraka. Prvi od njih bi bio da ljudi ustanu sa kauča, odu do najbliže biblioteke, uzmu člansku karticu i počnu čitati. ”

Pročitajte njegov odgovor na našu temu u nastavku…

U OVOM GRADU SE JEDE ljudsko meso. Ljudi sjede na prašnjavim basamcima i glođu kosti svojih predaka a maštaju o mesu svojih susjeda. U ovom gradu, snovi se žive a svakodnevnica sanja. Ta svakodnevnica je obavijena kanibalizmom u kojima riječi postaju oštri zubi a žuganje mostarsko objed Mostarca nagriženog zluradim mislima i pohlepom.

Sunce se rađa iznad brda i osvjetljava grad širok i uzak u isto vrijeme. Širok po materijalnom i tek asfaltiranoj ulici, uzak po mislima ljudi i hići što ponekad nadiđe i mostarsku laganicu. U ovom se gradu snovi žive a svakodnevnica sanja. Čuješ li me putniče iz galaksije udaljene?! U ovom je gradu sve zamjenuto. Uloge su obrnute i film naziva grad Mostar je najbolje režiran film u historiji svijeta. Šta je Mostar u snu koji me pitaš? Reći ću ti. Reći ću ti sve jer ja živim snove. Moj mi vizir kaže da svaki Mostarac živi snove ili barem njih većina. Reći ću ti jer te volim. Reći ću ti jer si čovjek. Mostar u snu je Mostarac zagrljen sa svojim gradom a ne sa stranama. Mostar u snu je Sunce koje sija kao što nikad nigdje ne sija i kao što nikad nigdje neće sijati.

Mostar u snu je plavo nebo koje ašikuje sa lijepim Mostarkama koje su van trenda ali opet na naslovnicama svih modnih časopisa. To isto plavo nebo ohrabruje momke pune nesigurnosti jer nije lahko upitati za kafu ženu sa naslovnice modnog časopisa. Mostar u snu je kiša koja sa svakom kapi viče da joj je drago što natapa mostarske ulice. Mostar u snu je Mostarac koji joj odgovara da je dosta više ali je ipak voli. Mostar u snu je pčela, rođena i odgojena u mostarskim sokacima koja daje med a onda taj isti med majka mostarska daje bolesnom sinu, budućoj fudbalskoj zvijezdi, i ta zvijezda ozdravi i upiše se u knjigu slave mostarske i svjetske. Mostar u snu su zvijezde koje pjevaju pjesmu o lastama koje popiju kafu pa onda skoče sa Starog mosta. Čudno me gledaš putniče?!

Nije ti jasno kako lasta može popiti kafu pa skočiti sa mosta. Polako, tek sam ti počeo nabrajati sve slike u albumu mostarskih snova. Mostar u snu su i sve fatihe i mise održane za junake bojeva vođenih na ulicama ovoga sanjivog grada. Mostar je Svemir pospani a Mostarci su zvijezde koje plaču smijući se. Ništa ti nije jasno kažeš mi?!

Kako bola ne razumiješ?! Ti, koji si došao iz udaljene galaksije gdje ste naučili manipulirati sa vremenom i teleportirati se sa Starog na stadion pod Bijelim Brijegom u jednoj sekundi. Ti koji raspoznaješ istinu i laž ne čuješ istinu koju ti zborim. AI’ kako bi je čuo. Ne može se to čuti prijatelju moj iz galaksije daleke. Osjetiti se to mora. Osjetiti u kostima, u mislima, u suzama, osjetiti u prvoj slici koju ugledaš kad izađeš iz utrobe majčine i upišeš se u knjigu Mostaraca. Kako ću te onda kriviti?! Kako ću ti objasniti?!

U ovom gradu se jedu šupljaci. U ovom gradu se jede malograđanština, kič, zavist, pohlepa.

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku. Vodim te kraj Neretve i vrelu kafu nudim na tacni koju sam ja napravio. Piješ na eks, onako neiskusno, papanski. Ni ćeif još nisi upoznao. Džaba ti sva blaga i tehnologije svijeta moj prijatelju kad ne znaš šta je ćeif. Kad ne znaš viknuti normala, prolazniku koji ti viče da nešto trebaš obaviti ili te možda samo loži. Normala. Tužan si, vidim da nisi razumio mostarsku svakodnevnicu, vidim da nisi razumio šta se jede u ovom gradu koji voli ljude a i ljudi vole njega. Tako jednostavno.

Tužan si. Vičeš mi da moraš ići. Tvoj brod napušta Zemlju i ti moraš biti u njemu. Pitaš me da ti zapakujem kilo kafe, mostarske naravno. Zakleo bih se da sam ti vidio suzu u oku na rastanku, a možda sam i samo halucinirao od džemre. Ne znam. Pružam ti ruku, a ti uzvraćaš pozdrav, na svoj način naravno. Okrećeš mi leđa i odlaziš. Zamišljeno te i sjetno gledam.

Idi sa srećom moj prijatelju. Idi u svoj dio Svemira, u udaljenu galaksiju i prenesi priču o gradu Mostaru, o gradu gdje se snovi žive a svakodnevnica sanja. Gdje je normala da Nebo ašikuje sa djevojkama a laste piju kafu. Nadam se da ćeš se nekad vratiti u Mostar, upoznati djevojku sa naslovnice modnog časopisa i skontati šta je ćeif. Nadam se, a šta mi je drugo preostalo.

Statistike1 Maja, 20171 Maja, 2017

Za Praznik rada kroz Mostar je prošlo više od 15 000 ljudi

Stari-most-old-bridge-mostar-architecture -bosnia-and-herzegovina

Želimo Vam svima sretan Praznik rada!

U Tour Guide Mostar mi se svakodnevno trudimo da poboljšamo naš sistem koji nam daje povratne informacije o turistima u starom gradu. Velika posjeta ovom gradu na Neretvi desila se ovaj vikend i za Praznik rada. Svoj sistem smo nadogradili jednim dodatnim uređajem ispod Starog mosta što je doprinjelo našem radu.

Stari most možete od sada gledati UŽIVO .

U dva dana na 30.4.2017. i 1.5.2017. kroz stari grad je prošlo i konektovalo se na našu mrežu 5652 korisnika.

Mi predpostavljamo da se na mrežu pokušao konektovati svako treći čovjek u kom slučaju bi prolaznost turista iznosila 16 956.

Pošto je mala vjerovatnoća da se na mrežu konektovao baš svako drugi uređaj ova brojka je znatno veća!

Samo 7% od 5652 korisnika se pojavio u mreži dva različita dana što znači da je u Mostaru prespavalo oko 395 ljudi sa stranom konfiguracijom telefona .

Interesantno bi bilo ove brojke usporediti sa brojem prijavljenih nočenja i usporediti rezulta, što bi znato pomoglo naš sistem u daljnjim predikcijama i kolektiranju statistika.

Ono što nam je strašno drago jeste priliv turista sa konfiguracijom telefona na srpskom jeziku i ovim putem zahvaljujemo komšijama na povjerenju koje daju turizmu u našem gradu.

O zainteresovanosti ljudi za ovaj mali grad na Balkanu govore naše brojke. Pitanje je samo kada će lokalna zajednica napraviti ponudu koja će ovo turiste zadržavati unutar naših granica?!

Također želimo obavjestiti sve biznise koji žele detaljniji uvid u statistike da nam se slobodno mogu obratiti i poslati upit na info@tourguidemostar.com

Gastro Kakvi smo u kuhinji? Gladni!27 Aprila, 201727 Aprila, 2017

Prestige restoran – preporuka za jelo

najbolji restorani u gradu mostaru-restoran prestige-min

Ako želite osvježenje za svoj stomak Tour Guide Mostar Vam ovaj vikend preporučuje restoran Prestige.

Naime, restoran Prestige se nalazi u sklopu trgovačkog centra Mepas Mall u ulici Kardinala Stepinca u Mostaru na četvrtom spratu. U sklopu svoje ponude djelatnici restorana Prestige će na vašim tanjirima donjeti razna jela koja mogu zadovoljiti svaki stomak.. Tour Guide Mostar izdvaja samo ona jela koja su po našem stomaku vrijedna preporuke :

-Teleći medaljoni sa šampinjonima ;

-Krem juha od brokule;

-Carpaccio od lososa;

-Souffle sa sladoledom (OVA SLASTICA JE POD MORANJE);

Sa istančanim ukusom i dobrom karijerom u životu po restoranima naš tim pored gore navedenih preporuka je ove sedmice izabrao probati Cezar salatu sa piletinom i slaninom. Cezar salata odličan je izbor za vikend-ručak. Nakon partije kuglanja u kuglani koja se nalazi na istom spratu, restoran Prestige nam je došao kao šlag na tortu. Cezar salata sadrži pečenu piletinu koja će se otopiti u ustima svakog degustatora u kombinaciji sa mješavinom zelene salate, cherry rajčice, rukole, malo maslinovog ulja, parmezana i preljeva .

Piletina narezana na trakice poslužuje se na izrezanim listovima zelene salate u zdjeli kao na slici. Da bi zalogaj bio još slađi na vrh te mješavine stavi se malo dobre stare slanine. Ako ne jedete svinjsko meso potrebno je samo da naglasite prije nego naručite hranu. Uslužnost konobara i susretljivost u pripremi hrane prilagođene vašim potrebama je ono što možete pronaći u ovom restoranu.

restoran prestige u mepas mall mostar — Cezar salata sa piletinom i slaninom u Prestige restoranu, Mepas Mall Mostar, 4. sprat

Nakon toga smo se odlučili za souffle sa sladoledom koji nikad nije iznevjerio. Jedina stvar koja nam je žao u ovom restoranu je nedovoljno svijetla kako bi slike bile što bolje.

souffle-restoran-prestige-mostar-min — Slika: moj-restoran.info

Ljudi & Životinje Umjetnost & Historija18 Aprila, 201718 Aprila, 2017

LiSart Mostar- od ideje do stvarnosti

Iza branda LiSart se nalaze dvije kreativne 25-ogodišnje djevojke iz Mostara, Selena i Marijana, koje ulažu mnogo truda i s ljubavlju ideje pretvaraju u stvarnost. Iz hobija su počele grafički dizajnirati kreativne, personalizirane i jedinstvene print radove, koje danas poznajemo pod imenom LiSart. Pročitajte više u nastavku….

Možete li nam objasniti više o Vašem brandu? Otkud Vam ideja za @lisartmostar?

Već dugi niz godina iz hobija dizajniramo radove pa je ideja za osnivanjem branda @lisartmostar došla prirodno. Kao većina ljudi, uživamo gledati stvari koju su jedinstvene i originalne, a LiSart je neiscrpan izvor inspiracije. U našoj ponudi se nalaze personalizirani print radovi, kojima možete razveseliti one koje volite.

Da li imate facebook stranicu na koju Vas se može kontaktirati?

Danas kupci žele pričati s brand-om i društvene mreže su idealne za to. Imamo Facebook stranicu : https://www.facebook.com/lisartmostar/, a i Instagram profil @lisartmostar, na kojima korisnici mogu vidjeti dio naše ponude i kontaktirati nas.

Kako teče kreativni proces stvaranja Vaših proizvoda?

Kada je u pitanju izgled print rada, kupci su ti koji biraju: boje, likove iz crtića, oblike, a Lisart tim će se potruditi da izvuče osmijeh na licu kupcima i cijeloj priči daje osobni pečat. Ukoliko kupci nemaju posebnih želja, mi dajemo mašti na volju i naša kreativnost tu maksimalno dolazi do izražaja. Volimo stvarati nove radove, a inspiraciju pronalazimo u svijetu oko nas.

Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/

Da li imate određene proizvode koje se stalno naručuju i kolika je potreba za personaliziranim poklonima?

Iz naše ponude najviše se naručuju jedinstveni okvirovi s podacima o tek rođenim bebicama. Uživamo stvarajući ih, jer vesele boje i jedinstveni dizajn usreće svakog roditelja, a originalni pokloni su ono što se čuva zauvijek. Sve je veća potreba za personaliziranim poklonima, jer oni prenose stvarne emocije, nešto su što se dugo pamti i najbolji su čuvari uspomena.

Na koji Vas se broj ili e-mail može kontaktirati u slučaju da neko želi kupiti Vaš proizvod?

Možete nas kontaktirati na broj 063 408 469/063 474 145 ili e-mail: lisartmostar@gmail.com

Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/

Vaša ideja nam se jako sviđa i vidimo potencijal u personaliziranim poklončićima! Da li kombinirate kupovni materijal sa Vašim personaliziranim?

U posljednje vrijeme ljudi sve više odabiru personalizirane i kreativne poklone. Svi mi imamo neke poklone iz djetinjstva, zar ne? Svaki poklon nas razveseli, a otvaranje poklona je ispunjeno trenucima iščekivanja. Pokloniti nešto osobno znači da su se oko slavljenika posebno potrudili te mu je uspomena cijelog života. Lisart tim želi da dugi niz godina upravo naši radovi donose toplinu i osmijeh.

Slika: https://www.facebook.com/lisartmostar/

Želimo Vam mnogo sreće u radu! Šta bi rekli kao poruku ljudima koji se žele usuditi raditi nešto svoje ali ne znaju kako?

Hvala puno! Smatramo da čovjek treba vjerovati u sebe i svoje ideje te da treba puno truda, rada i ljubavi uložiti u nešto da bi se taj trud isplatio. Danas, kada Internet predstavlja ogromno svjetsko tržište, velike su mogućnosti da mladi kreativni ljudi iz kutka svoje sobe zakorače u cijeli svijet. Sve što je potrebno je zacrtan i jasan cilj, velika snaga volje te ljubav prema onome što radimo.

Događajnica & Novosti Ljudi & Životinje17 Aprila, 201717 Aprila, 2017

Zijah Sokolović gostuje u Mostaru – glumac kojeg morate pogledati bar jednom u životu

Smatram da je naš život realnost koju sami sebi pravimo.

Jedan od rijetkih glumaca čiju sam predstavu Cabares Cabarei pogledala rekordnih 17 puta u raznim gradovima bivše Jugoslavije ponovo gostuje nekoliko metara od moje kuće!

Taj Cabares Cabarei sam gledala toliko puta da sam preslikala čitav svoj život u one kuhinjske pločice i česmu iz koje voda stalno kapa. Kutija od usisivača, krpe ispod sudopere, krema za dan i noć i mnogi motivi koje glumac opisuje toliko su postale jake u mojoj memoriji da me nekad njegove predstave natjeraju da se prisjetim knjige Efraima Kišona “Kod kuće je najgore”.

U toj knjizi otac se žali na slike koje djeca kupuju kako bi popunili album i osvojili nagradu. Jedna slika uvijek fali u albumu ali se novac stalno troši na kupovanje novih paketa slika kako bi se pronašla upravo ta jedna koja se nikad ne pojavi.

Predstavu sam gledala tačno onoliko puta dok se nisam osjetila mala kao oni mravi koje Zijah opisuje kako tulumaraju kroz kuću u kasne nočne sate. Komedija koja me je toliko nasmijavala dok sam proživljavala svoje rane dvadesete vremenom me je počela boliti i u meni izazivati jednu težinu razumijevanja sebe i društva u kojem živim. Pozorište sa Zijahom mi je značilo kao jedan dobar odlazak na druženje sa prijateljom koji razumije sve tranzicije u društvu ili se barem pita šta se to sve dešava, kuda idemo, šta radimo tu i da li možemo nešto uraditi kao pojedinci.

Jedan od rijetkih i to glumac ličio mi je na jedan moderni teatar u kojem dođemo kod psihijatra koji razumije sve naše bole koje se mogu lakše podnjeti ako ih kažemo kroz šalu. Zadnja moja predstava Cabares Cabarei dopustila mi je da posmatram ljude koji sjede i smiju se šalama koje su odraz našeg društva i na kraju nas samih.

Kod Zijaha mi se najviše svidila ta moć prilagođavanja sebe gradu u koji dođe. Njegova ličnost mi je jedna pokretna demokratija koja otvara vrata i onima iz prošlog i onima iz novog sistema.

Nisam pogledala Cabares Cabarei ni jednom od tih 17 puta a da Zijah nije nešto doradio, poboljšao ili kroz prošlu predstavu naučio nešto novo pa podijelio sa publikom. Ljudi bi se smijali kao budale na sami spomen proste riječi željni da se opuste od zategnute svakodnevnice i bespotrebnih moralnih informacija koje nametne primitivno društvo u kojem živimo.

Kako Zijah kaže : “Država je organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase – a to niste vi”.

Odreknite se malo svog vremena i pokorite se predstavi “Demokracija” .

Pitate se zašto baš Zijah?

Zbog sebe, zbog unutarnjeg JA, zbog žene, zbog braka, zbog djece, zbog zajednice, zbog Narodnog pozorišta, zbog sistema a sve u korist države! Možda shvatite da VI jeste država koja može uticati na vlastitu stvarnost.

Događajnica & Novosti17 Aprila, 201717 Aprila, 2017

Političko opismenjavanje na festivalu komedije Mostarska liska

Predstava “Demokracija”, koju je napisao i režirao Zijah Sokolović, a čije igranje organizuje Narodno pozorište Mostar, naći će se na pozorišnim daskama u Mostaru tokom održavanja festivala komedije Mostarska liska u srijedu 26. April.

Kroz predstavu Zijah Sokolivć i Dražen Šivak pričaju priču o demokratiji prenoseći na publiku sve svoje male i velike dileme tjerajući publiku da se zapitaju o vrlinama i manama političkog sistema u kojem živimo.

Dileme su samo u tome što ljudi jednostavno u vremenu današnjem imaju pregršti informacija koje su im nepotrebne za način života i način razmišljanja i informacija koje im ničemu ne služe u bilo kojem smislu društvenog uređenja. A moja dilema je u tome što bi trebalo da dobiju informacije pa da sami nekako dobiju svijest o tome na koji način bi željeli da organizuju svoj život.

Predstava Zijaha Sokolovića bavi se idejom demokratije od stare Grčke i Rima i mitskih priča o bogovima sa Olimpa sve do danas . Saznajemo koji je po njemu najbolji demokratski period ljudske historije.

Mislim da je taj period od momenta kada je čovjek težio ka nekim ciljevima ili idealima koji zadovoljavaju njegove normalne društvene potrebe. To je taj period! To je od početka civilizacije pa do danas.

Ljudi vjeruju, kaže Zijah, da će se pozitivne promjene desiti preko noči i same od sebe :

Nemaju svijest o tome da bi trebali da se sami promjene i da se dejstva promjene. Ne moraju biti “revolucionarna” u smislu našeg razumijevanja revolucije (oružje, barikade, policije, topova , pištaljki i svega ostalog) nego na jedan demokratski način. U tome se ogleda jedno civilizacijsko društvo, od njegovog odnosa prema samom sebi a tek onda prema sredini u kojem živi.

Demokratija se vježba u porodici i ako su roditelji večina-djeca su manjina i imaju ista prava. Demokratija nije jedan fiksan sistem nego je on promjenjiv. Ljepota demokratije je u toj promjeni i prilagođavanju a promjene mogu da idu samo uz pomoč građana koji imaju informaciju o funkcionisanju demokratije ili izbornog sistema .

Predstava koja ne kritikuje nego skenira današnje stanje društva sigurno je pod MORANJE za sve one koji vole pozorište a nisu imali priliku pogledati ovu predstavu.

NAPOMENA:VRATA SU OTVORENA SVIMA, I ONIMA IZ PROŠLOG I ONIMA IZ NOVOG SISTEMA.

MOMENTUM14 Aprila, 201714 Aprila, 2017

Dolazi nam Uskrs/Vaskrs !

Piše : D.LJ.

Zanimljivo je kako ljudi potaknu sebe na razmišljanje u nekim momentima šta im nalaže društvo ili religija, u ovom slučaju. Valjda je čovjek sklon tom „površnom mentalitetu“ i uvijek se možemo uhvatiti za onu slamku – mi smo samo ljudi.

Klasika.

Bilo je nekad momenata kad smo k'o djeca više hitali za onim kupovnim, šarenim jajima što nam je tetka iz Njemačke donijela, nego za onim obojani u „lučini“ od naše bake koju je pažljivo skupljala mjesecima.. Ipak, radije se sjećam momenata kada smo svoju kreativnost ispoljavali natječući se čije će Uskršnje jaje biti ljepše ukrašeno…obojani nered smijeha.

Uskršnje vrijeme za mene je uvijek bilo osluškivanje sebe i mir. Nisam pobornik tipičnih „pravila“ gdje ljudi kroz Korizmu rade nešto „reda radi“, nego gdje vidimo i bolju stranu svakog čovjeka, momenta, pa čak i materijalne stvari. Koliko god prgavi bili, možemo naučiti gledati onu bolju stranu.

Kroz ovo vrijeme učimo se gledati očima djeteta, veseliti se jednostavnim momentima jer čovjek zaboravi uživati u obojanom neredu osmjeha.