US+(1) 336-259-7310BH+(387) 63-726-797
MENU

Oznaka: mladi ljudi bosne i hercegovine

MOMENTUM Umjetnost & Historija

Crtani svijet Nikolić Bojana iz Dervente

bojan nikolic-min
Donosimo vam razgovor sa Nikolić Bojanom, sa stalnom adresom u Derventi, koji sa svojih 35 godina stvara svijet za kojim svako malo dijete mašta.
Možete li nam objasniti više o Vašem radu i kako je sve to krenulo? 
Bavim se crtanjem 22 godine i zadnjih godina sam se posvetio tome, da od hobija naravim posao. Iz crtanja, pre dvije godine se izrodila djecija društvena igra, koju sam ove godine i zaštitio autorskim pravima u Institutu za intelektualnu svojinu BiH.
 Na ideju da napravim djeciju društvenui igru sa kockicama i figuricama, došla mi je zbog toga, djeca previše troše dragocjeno vrijeme uz video igrice i zaboravljaju na druženje, pa sam odlucio da osmislim nešto gdje je osnovni uslov da bi se igrala ova igra, dobro društvo. Igra se sastoji iz dvije podloge za igranje, jedna je staza za figurice, a drugi dio je arena. Igra posjeduje likove kreirane za djeci uzrast. Igru može igrati 4 do 6 igraca.

S U N C E, izvor života!

A post shared by Bojan (@bojan.vanel) on

Kako reklamirate svoje proizvode?
 Ljubitelji umjetnosti i crtanja mogu bolje upoznati i vidjeti moje proizvode putem stranice na facebook Crtani svijet Bojana Nikolica- Cartoon world Bojan Nikolic u albumu My drawigns! – Moji crteži, sa 174 crteža. Među kojima su vec i prodani, u opisu crteža piše ta informacija.
Ako je neko zainteresovan za djeciju društvenu igru, koju radim po naruđbi ogrinalnu za neko djete, sa temom koju voli djete za koju se radi igra,može se pogledati na Facebook stranici How to subdue Dragon, KAKO ukrotiti ZMAJA. Tu je izloženo sedam radova koji su naruceni i rezervisani, kao primjer kako izgleda jedna igra sa razlicitim temama: zmajevi, jednorozi, dinosaurusi i mnoge druge teme iz djecije fantazije.
Možete li nam opisati proces nastanka?
Kad je djecija društvena igra u pitanju i proces njenog nastanka sastoji se iz sledecih operacija, crtanja rucno i rezanja sa makazama. Da bi se jedna igra napravila potrebno je 15 dana svakodnevnog rada. Djecija društvena igra je u Derventi zaživjela, a roditeljima jako odgovara da svoju djecu malo odvoje od interneta i igrica. Cesto se narucuje za rođendane, kao orginalan poklon za djete. U aprilu mjesecu sam održao obuku pravila za ovu igru, gdje je odaziv djece bio zadovoljavajuci, s obzirom ta se takmicim sa tehnologijom koju djeca obožavaju. U maju mjesecu je i održano takmicenje za vrijeme svjetskog dana, manifestacije Noc muzeja, koja je obilježena i u narodnoj biblioteci Branko Radičević, Derventa.

A post shared by Bojan (@bojan.vanel) on

Kako vas kupci mogu dobiti?
 Ljudi kojima se sviđa moj rad i koji žele da posjeduju orginalan proizvod u koji je utkan trud i rad, mogu ostvariti sa mnom kontakt putem email-a
 Ili putem telefonskog broja 065 715 009
Uz djeciju društvenu igru ide popratni materijal, 4 ili 6 figurica za igru, zavisi od odabira narucioca i12 kockica, kutijice za odlaganje popratnog sadržaja i materijala za igru.
Koji savjet imate za mlade ljude koji se bave kreativnim radom?
Savjet svim ljudima koji se bave kreativnim radom i koji se žele okušati da naprave nešto više od dosadašnjeg ucinjenog, savjetujem da budu hrabri, uporni i vrijedni u tome što rade, da svoj orginalan rad zaštite autorskim pravima i da svaki vid promocije iskoriste, koji im se ponudi.
MOMENTUM Životni Stil

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ermina Alić

ermina alic

Godine: 20

Grad: Tešanj

Zanimanje:student

Erminino mišljenje kako poboljšati životni stil u našoj lijepoj  Bosni i Hercegovini je sljedeće:
“Nažalost je takvo vrijeme došlo da se moramo boriti sa opstanak da moramo svim svojim bićem da se borimo za život, i to stoji,  jednostavno život je borba i opstaju samo oni najbolji i najlukaviji. Mislim da se se mi u našoj državi moramo edukovati i obrazovati da bi poboljšali životni stil. Samo pametne osobe i edukovane osobe mogu da opstanu. Moramo potaknuti ljude da teže ka znaju ne nadmetati  nešto. I  na kraju životni stil se može poboljšsati samo edukacijom, znanjem i obrazovanjem i željom za uspjehom, i jako je bitno napomenuti da ljudi moraju imati svoj stav, i ne gasiti im želju za daljjim uspjehom.”

O, čovječe ti ” mala  praško” , zar će ti život proći u strahu, u žaljenju za nečim što nisi  imao hrabrosti da uradiš, zar  će ti život proći u kajanju za nečim što te bilo strah uraditi, zar da ti život prođe u  strahu šta drugi misle o tebi?!

O, čovječe ti ”mala praško” zar ćes dopustiti da  budeš praška? Mi jesmo, priznajem, male praške u odnosu na svemir, ali ta mala praška može da se izdvoji od ostalih, da bude cijenjena , da bude poštovana, da se ona prije svega ponosi sama sa sobom, da bude unikat.Vrlo je bitno da budemo unikat a ne nečije kopije. Puno je kopija na svijetu jer se ljudi boje. Ali čega se boje?  Kaže Meša Selimović u svom romanu ”Boj se ovna, boj se govna. Pa kada misliš živjeti?

Upravo to  ”kada misliš živjeti”…   Život je sada u ovom trenutku i ne možemo više taj trenutak da vratimo. To i jest čar i bit  života. Mi se svi sjećamo nekih trenutaka, jednostavno ljudi pamte emociju, bilo dobru bilo lošu pamte tu radost, bol, tugu u datom trenutku. Na kraju sve su emocije lijepe jer nas uče zivjeti uče nas da budemo ljudi, uče nas da da budemo jaki.

Ne boj se biti drugačiji, to i jest ljepota čovječanstva. Biti drugačiji i imati svoj stil ne znači biti lud, ne dragi moji. Imati svoj stil u bilo kom smislu, znači biti čovjek.  To ne znači biti onaj mali sitni čovjek, to znači biti čovjek koji je hrabar, hrabar poput divlje zvijeri. Biti čovjek koji se bori za sebe, bori se sa svoju državu.

Životni stil ne može svako da živi, kao sto rekoh, to mogu samo oni hrabri koji se ne boje, samo lavovi. Mi živimo u tako lijepoj zemlji na koju treba da budemo  ponosni. Ali nažalost naša zemlja ima toliko puno rupa u sebi da ne dopušta ljudima da žive životom kakvim hoće i žele. To kažu oni koji ne znaju da žive. Ali ja u ovoj prelijepoj Bosni i Hercegovini želim, hoću i moram živjeti stilom kakvim ja želim, hoću i moram.  Za naše ljude sve je apsurdno, sve je nešto čudno, jer se boje da gledaju i samo vide ono što im se kaže i prikaže. Žive život onako kako im drugi dikiraju. Ali ja tako neću, ja želim da budem sretna prije svega. Ljudi moji da kažem ” nije sreća para puna vreća”, sreća je kada imaš prije svega zdravlje, porodicu, prjatelje koji te vole, sreća je kada nađeš svoju drugu polovicu, e to je sreća. A  novac, on će doći, za njega se ne treba puno vezati. Njega treba držati u ruci, ne u srcu. Srce je predviđeno za neke druge stvari.

Budi lider u svom gradu budi lider u svojoj zemlji. Ne boj se pričati, ne boj se reći svoje mišljenje. Ne budi kukavica. Recimo ako voliš modu, ako imaš neki drugaciji stil odjevanja ne boj se to prikazati ne budi kukavica koja će nosi nešto samo da se ne izdvaja u društvu. Znam, prvo ce te gledati čudno, pa će te ismijavati, na kraju će te kopirati,a samo je bitno da to izneseš da imš svoje JA.

Budi ti dizajner svoga života, svog životnog stila. Bitno je voljeti sebi, svi oni koji istinski vole sebe raditi će na sebi, na svojim mana. Ti ljudi neće puno gledati oko sebe i neće puno mariti za druga misljenja ona nebitna , mariti će samo za kontruktivne kritike. Te kritike su pozitivne  i daju ti materijal da radiš na sebi.

Zapamti dobro, ti si taj koji živi svoj zivot, ti sti taj koji kreira svoju relanost, koji upravlja svojim mislima, ti si taj koji će reći ja živim ovaj život punim plućima. Ovaj život je moj i ja nemam drugi, nemam popravni, da mogu da ispravim nešto.  A ako ću ispravljati, to nije život kakav ja želim da bude. Tako da, život treba da je vrijedan punih pluća. I moj, dragi, baš takav jeste.

I na kraju, ja u ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću….. Kakvim ja želim. Time se ponosim. Jer, moj grad je pun moje ljubavi.

I neću  dopustiti da život živi mene, nego da ja živim život.!

MOMENTUM Životni Stil

U ovome gradu se jede šta ti srce hoće – Matea Koso

Matea Koso

Godine: 17

Grad: Mostar

Zanimanje: srednjoškolac

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil se može poboljšati jedino kad se mentalitet ljudi promijeni. Ima previše slučajeva bacanja smeća po ulicama, i općenito bezobraznog ponašanja koje na kraju dovodi do toga da cjelokupna zajednica ima problema. Treba obrazovati ljude i učiti ih da se rad nagrađuje, ali je problem što i oni koji pošteno rade ne dobivaju ni minimum minimuma. Lijepo je živjeti u ovoj državi, ali se životni stil može poboljšati jedino korjenitim promjenama cjelokupnog sustava društva. Imamo toliko prirodnoga i kulturnoga bogatstva koje se može urediti i usput od njega ostvariti dobit, ali ljudi to ne znaju cijeniti već se samo okrenuti žaljenju po kavama. I to na kraju dovodi mlade ljude na vječito pitanje, otići i zaraditi za normalan život, ili ostati i čekati po birou? Sami znate što je većina odlučila, i što još uvijek odabire.

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Nekima je to grad iz snova, dok neki ni ne žele pomisliti na njega. Nerijetko se kritizira , ali i hvali.

Na kraju je sasvim logičan zaključak da ljudi imaju ili loše ili dobro mišljenje o  svemu živom…osim o našoj hrani.

Nikada nije bilo čovjeka koji se potužio jer uvijek možete svašta pronaći. Zamislite sada ovu situaciju:

Sedam sati navečer je , ljeto je i ćelopek još uvijek drži grad pod kontrolom. Opsadno je stanje, i što stariji kažu „ne može se disat od vrućine“.

Tako ti sjediš, pariš se, i kontaš kako bi bilo odlično sad nešto pojest. Zove te raja i pokušava izvuć iz kuće, i majke mi ne bi ni mrdno da nisu palačinke spomenuli.

I tako hodate do palačinkare pored đačkog doma, jedva nađete stol jer ionako narod nema šta drugo  raditi osim da jede, i onda uzmete jelovnik.

Gleda jelovnik vas, gledate vi jelovnik. Imaš ispred sebe preko stotinu vrsta palačinki, i ti po takvoj vrućini moraš nekako pronaći mrvu koncentracije kako bi se odlučio.

Nakon žestoke rasprave oko „Nutelle-keks“ ili „Nutelle-kokos“ svoju cijenjenu narudžbu izgovarate konobaru koji je vjerojatno netko koga poznate preko svoje stare prijateljice iz osnovne jer su njihove bake zajedno pile kavu nekada.

To je Mostar, naviknite se na to.

I dok čekate prvo jelo večeri već raspravljate o sljedećoj destinaciji. Imate „Aldi“ u „blejićevoj“ koji ima vrhunske kolače( preporučavam „Lješnjak“ , ko duša je ), a uz njega imate i „Doru“  preko puta Mostarke ali i „Palmu“ kod 6. osnovne, a možda biste i na popis dodali „Romu“ koja uz odlične picete ima i prelijep „Snickers“ kolač.

I šta sad? Ništa, na kraju na sladoled u „Verone“ (nema kojeg okusa nemaju ljudi, dakle drama)  i onda produžit do parka i zavalit se na klupe( ako budete imali života možete čak i otići iza Stare gimnazije ili na Vojničko odigrati malo basketa).

I vi se taman dogovorili kad stigoše dvije goleme palačinke, i tu je što se tiče razgovora stanka. Znamo da je naša hrana odlična pa sijedi zlatno pravilo da se šuti, jer se ti toliko uživiš jedući to da nema šanse da budeš svjestan okoline.

Pomeli ste sve s tanjira, platili račun i nastavljate dalje. Trebali ste na sladoled, ali evo sad vam se jede nešto slano.

Ma nema problema, imate sve pekare u gradu na raspolaganju (osim ako vam se plata jede, tada produžite u „Karting“).

Opet slijedi nervozna rasprava, hoćete li do „Sunca“ ili možda „Mišića“? „Rondo“ ne dolazi u obzir jer je to pekara koja radi u svaka doba jer mostarci mogu jesti u svaka doba, stoga ona na kraju dana dolazi.

I na kraju odete do „Šipte „ na rudniku, kupite njegovu jedinstvenu picetu, i usput u nekoj maloj piljari kupite žuje ili karlovačke i produžite na novi mosta na Aveniji koji još ne prometuje.

Jedete i popijete malo, zatim se dogovorite kad ćete naveče’ u „Daleku“ jer je Joksimović tu večer, i to vam je to za taj dan.

Ujutro će vas majka dočekat sa šalicom bijele kave , domaćim kruhom i nekim namazom, i dok se budeš oporavljao od sinoćnje večeri već će biti vrijeme ručka, pa opet jedi .

Te malo mesa, malo krompira, malo dodaj kruha sine i mirelama, pa evo ajvara , pa kud ćeš bez paradajza i luka i tako sve dok ne osjetite zadnji uzdah snage jer treba biti pravi tatin sin da se sve to pojede.

Ne dao ti niko da kažeš da ne možeš ili nisi gladan, pa ti gledaj.

Zimi je malo drugačije, jer tada ne izlaziš iz kuće kako  bi jeo slatko. To je doba kolača, torti , i svega što ti srce zamisli.

Breskvice, čupavci, oblatne, rolati, vanilice, ružice, hormašice,  ma sve što poželiš to ženska( a nekad i muška) ruka može napraviti.

Onda slijedi obilazak rodbine, i tu nema prigovora. Kad ti tetka stavi platu janjetine i bureka, ima da jedeš inače će svi pretpostaviti da si bolestan. Nakon toga se popije liker ili rakija, možda vino ili piva, kako ti padne grah taj dan.

I prolaze dani tako i kad nestane te silne hrane krenu ljudi ići u teretanu da bace „selfie“ za instagram(pojedini, ima onih koji se sataru na spravama).

Oni koji su više za aktivnosti u prirodi trče i treniraju na Trimuši ili Vojničkom. Trimuša je možda bolja opcija jer nema okolo kafića s ljudima koji jedu i piju, dok pored Vojničkog imate

„Student“ ispod „Velikih Stepenica“ koji mami jadnike koji se pate trenirajući.

Na kraju trud bude uzaludan jer je njihov sendvič primamljiv do bola.

Mjesecima tako trenirate i dođete u formu, kad tamo dođu red na Uskrs , Vaskrs, Bajram.

I onda se pomirite s tim da jednom rukom jedete kuglof,a drugom baklavu .

MOMENTUM Životni Stil

U ovom gradu je životni stil-Stevan Stančić

stevan stancic

Godine: 33

Grad: Čelinac

Zanimanje: šumar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Možda bismo mogli krenuti od sitnica koje su u našoj moći. Da, recimo, ne poprskamo pješaka autom dok pada kiša. Ako smo ga već oblatili, da ne trubimo sirenom iz sve snage ako nekoga poznatog vidimo na ulici. Da budemo više na ulici nego pred ekranima. Više pitanja i manje ljutnje. Ne bi bilo loše da prestanemo nanositi plastične kese iz supermarketa i pekara u tonama kući. Trebali bismo nazvati nekoga od koga smatramo da smo se ogriješili. Možda nije toliko strašno . Voziti bicikl. Putovati vozom. Može i neki zagrljaj,, poljubac, šta znam…Tako tih sitnica pa bi ono veće i bolje moglo i prije doći.

Rađa li se Neretva samo jednom? Kažu da se prvo iznjedri negdje duboko u tminama Zelengore, britka i uska da bi potom rasla, kupeći sve pritoke koje svakodnevno proživljavamo a često ne primjećujemo: podsmijeh zbog gojaznog komšije koji popravljajući golfa ne kapira da mu je pola guza ispalo na ulicu, tugu jer neko koga volimo je daleko, nervozu jer nema dobrog wi-fi signala…Sve te sitnice Neretva upija, jer je mlada i željna svega, vidi svugdje priliku i panično grabi svaki naš odraz, bojeći se da nešto ne propusti. I kad konačno, negdje kod Konjica, bude zadovoljna svojom veličinom – naljuti se. Ljuta je jer je ne primjećujemo, osjeća se zapostavljeno. Vriskom se probija kroz krš i to nije više ona izvorska bezopasna djevojčica. Ona je sila koja zahtjeva pun život i nije sklona kompromisu. Mi je krotimo jezerom, crpimo energiju, govorimo joj da se smiri. Ne! Ona se i dalje buni, pobjesni svojim vodama, otme se iz betonskih lanaca, pravi nam probleme. Tako nagla, nespremna i hladna, ona izbija iz kotlina u zrele doline koje žude za njenim kapima i u šoku shvata da njen tok više nikada neće biti isti. Ona će docnije uživati u ravničarskoj monotoniji, sretno stremeći prema Jadranu, ali tu kod Mostara, ona i dalje vuče svoju nesigurnost i plahovitost.

Tu se Neretva mijenja, preporađa. Tu je Mostar.

Mostar – njena bol zbog prošlosti planinskih litica koje je neće više izazivati i njena sreća zbog ravničarske budućnosti koje će joj pružiti dugo traženi smiraj.

Sva ta nesigurnost, pitanja i promjene teku kroz sam Mostar. U tom klinču, oni koje žive u Mostaru, razumiju nas koji dolazimo i prelazimo Stari, tražeći odgovore – koja voda je nama pogodnija? Šta izabrati? Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili. Negdje u pozadini se čuje Zoster, neko predlaže da se ide na ćevape ili na Rujište. I ti nesvjesno upadaš u mostarsku opuštenost iako u tebi kola podmornica pitanja. Mostarke i Mostarci znaju kako je biti na vjetrometini i neprimjetno ti poturaju podupirače da se ne srozaš ili da previsoko ne uzletiš. Mi, koji dolazimo sa strane, osjećamo to kao dobrodošlicu a za njih je to obaveza i misija koja se podrazumijeva. Jer oni koji su hodali mostovima kojih nije bilo kada su bili prijeko potrebni jako dobro znaju kako jučerašnje sestrinske obale već sutra mogu biti skoro pa nedostižne. Ne žuri, sjedi, neće para pobjeći, kud ćeš sad, biće dobro, hoćeš još nešto, ne brini, ostani…su samo neke od okosnica mostarskog duha. Jer mi ćemo vjerovatno otići a oni koji ostaju moraju iznova, svaki dan, ali svaki dan,  dočekivati neke nove nedoumice i novu ljutinu Neretve. I odakle god mi došli, čini se da taj mostarski stil i energija kao giljotina odrube neku našu misao ili doskorašnjii kruti stav. Tako ćeš vidjeti turistkinju iz Malezije kako opijeno njuška po Kujundžuluku nesvjesna da će ovdje naći mnogo više od jeftinog suvenira. Ili belgijskog tinejdžera kako tabana kaldrmom i škljoca kamerom, pokušavajući zarobiti Mostar u neki fajl. Mnogi dođu sa idejom da nešto uzmu ali Mostar im uvijek nešto slatko otima. I zato se osjećamo sretni jer smo prazni, jer tereta više nema. Vukli smo besmislenu tešku prikolicu misleći da će nam sve to trebati, izgorili na suncu, išamarani hladnom Neretvom. Teret se raspao, naši dronjci su se isparali, drago kamenje je izblijedilo, naše sebično vrijeme je pokleknulo pred sahat kulom.

Mi u Mostaru. Priča koju su mnogi bezuspješno pokušali objasniti i vez iz kojeg ćemo izaći nabodenih prstiju ostajući u izazovu da ga završimo.

MOMENTUM Životni Stil

U ovom gradu se nosi – Esmeralda Šuta

esmeralda suta

Godine:20

Grad:Mostar

Zanimanje:student

nagradni-natjecaj-za-pisanje

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.“

Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi  nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.

“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”

Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.

“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne  između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd.  Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”

Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.

“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo  koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u  Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’

Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”

Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”

Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.

“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”

Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.

MOMENTUM Životni Stil

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ivana Dupljanin

ivana dupljanin

Godine: 20

Grad: Foča

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ivana je odgovorila : “To je prilično teško pitanje, ali pokušaću ga odgovoriti na adekvatan način. Prije svega moram napisati da jedan pojedinac ne može uticati na bolji stil života, to je ipak pitanje više sile, odnosno ljudi koji su na vlasti. Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život. A ono što drugi mogu uraditi je da vjeruju u mlade, ne trebamo nikoga podcjenjivati, kada neko zna da vjerujete u njega dobija još veću snagu da daje što bolje rezultate. A tim rezultatima životni stil bi trebao postepeno da se mijenja na bolje. Tako da odrasli, vjerujte u mlade, a vi mladi ponosite se na starije. U tome je ključ jer se od malih stvari kreće. Kada se razvije dovoljna doza empatije sve je moguće! Vjerujmo u nas!”

    Prije tačno dvije godine završila sam Srednju školu. Velika želja mi je bila da upišem fakultet. Mnogo volim rad sa djecom i medicinske nauke, tako da sam odlučila upisati nešto što je izmedju, da, to je moja voljena Defektologija. U Bosni I Hercegovini ovaj divni smjer ljudi iz različitih gradova mogu da upišu u Tuzli i Foči u okviru Medicinskih fakulteta. Najbliže mom gradu bila je Foča, tada je sve počelo. Sada sam završila drugu godinu i lagano planiram da upišem treću, već dvije godine većinu vremena provodim baš ovde gdje i sada pišem ovaj rad, u Foči.
Zašto volim Foču? Pa to je teško opisati riječima. Kako neko može da ne voli grad kroz koji protiču dvije rijeke. Neukrotiva Drina i njena vječita rivalka Ćehotina. Rivalstvo prestaje tamo gdje se one spajaju, na Ušću. To je mjesto gdje često odlazim da razbistrim svoje misli, donesem neke bitne životne odluke i često uhvatim sebe u razmišljanju da li je pametno otići iz Bosne I Hercegovine, kao što to radi većina mojih vršnjaka. Da li je u tome sreća? Kako mogu napustiti naša brda, rijeke, ogromna zelena prostranstva, kanjone…? Ne postoji zgrada niti objekat, grad ni druga država u koju želim da odem pored svega što imam ovde. Tačno je da smo ratom razorena zemlja, ali to je sve sada iza nas.  Zašto da se osvrćemo na prošlost, da gledamo druge sa prezirom, mržnjom… Nema potrebe, ljudi mi smo jedno htjeli to priznati ili ne. Jedno smo, jer zajedno gradimo našu državu, drugi su joj birali prošlost, ali mi možemo  i hoćemo graditi njenu budućnost. Zar treba da kao najveće kukavice ostavimo svo blago koje nam je ostavila majka priroda. Ipak mislim da to nije pametno. Ljudi na zapadu nemaju vremena za svoje porodice, stalno su u žurbi, nije ih briga kako se drugi osjećaju, empatija je davno umrla u njima . Nije to zato što su oni zli, nego zato što im se život sveo na potragu za materijalnom egzistencijom, a ne vide da najljepše godine života prolaze tik pored njih. Kažu ne možes imati svoje “Ja” u Bosni, kako je to samo surova laž! Ovde je baš suprotno, svaki čovjek može da ima sopstveni stil. Oblačimo se kako želimo, jedemo šta hoćemo, vrištimo ukoliko smo srećni I niko, ama baš niko nas ne smatra ludjacima. U svako gradu postoje nepisana pravila ponašanja i to se zna. Svako od nas ima negdje u nekoj ladici mozga zapisana pravila. Naravno da ih nećemo kršiti, ali uprkos tome možemo biti slobodni. Tačno je da ljudi ovde imaju mala primanja i velika srca jer  sa takvom istinom uspjevamo da budemo veseli i da se uvijek nadjemo tu za naše komšije, prijatelje, porodicu… Ja volim svoju čupavu kosu, volim da nosim neskladne boje na sebi  ljeti i zimi, volim hodati bez sminke, plesati na kiši, diviti se snijegu, prezirati munje i gromove… Sve je to moj stil koji mi niko ne može i ne želi oduzeti. Isto tako poštujem djevojke I momke koji “furaju” druge stilove. Zbog toga volim svoj grad, divim se svakom koraku. Naklon pružam istoriji, gradovima koji su nakon silinh osvajanja, ratova, vremena ostali isti, gradovima čijim ulicama odiše prošlost i ponos. Kada koračam mahalom u Foči naidjem na “Sahat kulu”, zastanem pogledam je i mom divljenju nema kraja. Pitam se koliko li je samo ljudi propratilo njeno postojanje I koliko tek treba da proprati. Onda se zamislim i u svojoj glavi vidim čuveni “Most na Žepi” , “Na Drini Ćupriju”… Eh, taj Andrić, možda ga tek sada donekle i shvatam.
Vremenom životni stilovi se mijenjaju. Činjenica je da tehnika sve vise napreduje, ljudi iz dana u dan sve više vremena provode na smart telefonima, tabletima itd. Zahvaljujući internet mogu da vide kako žive ljudi iz drugih država i da zavire u njihove stilove života. Nisam probala niti jedan drugi stil osim svog kojeg se čvrsto držim, ali nekako imam osjećaj da su svi drugi zarobljeni ili okovani prevelikim pravilima. Nešto mislim da život sa previse pravila zna da guši i tjera ljude da se zatvaraju u sebe. To je kod nas rijetkost, mi smo narod koji ima jak temperament, znamo svašta reći jedni drugima  u lice i da se ne naljutimo. Smatram da je to mnogo bolje nego da govorimo ljudima iza ledja. Volim kada uveče bez straha mogu da izadjem u diskoteku i provedem se super uz stare rok hitove, pa onda dozu strane muzike, od folka do teških narodnjaka, zamislite sve to za samo jedno veče i to u jednoj diskoteci. Pa da, to je naš stil, stil u kome se svi možemo pronaći. Navela sam primjer što bi inače zanimao mlade, izlasci. Ako odrastamo bez straha i u našim poznim godinama živjećemo tako, učićemo našu djecu da vole i nećemo imati strah da ih pustimo na ulicu da se igraju. Zbog toga volim Foču, zbog toga volim svaki grad Bosne I Hercegovine. Bosno, hvala ti što si nam dopustila da sami gradimo svoje stilove života, hvala ti za prirodu, sreću i prave prijatelje!