U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ermina Alić

ermina alic

Godine: 20

Grad: Tešanj

Zanimanje:student

Erminino mišljenje kako poboljšati životni stil u našoj lijepoj  Bosni i Hercegovini je sljedeće:
“Nažalost je takvo vrijeme došlo da se moramo boriti sa opstanak da moramo svim svojim bićem da se borimo za život, i to stoji,  jednostavno život je borba i opstaju samo oni najbolji i najlukaviji. Mislim da se se mi u našoj državi moramo edukovati i obrazovati da bi poboljšali životni stil. Samo pametne osobe i edukovane osobe mogu da opstanu. Moramo potaknuti ljude da teže ka znaju ne nadmetati  nešto. I  na kraju životni stil se može poboljšsati samo edukacijom, znanjem i obrazovanjem i željom za uspjehom, i jako je bitno napomenuti da ljudi moraju imati svoj stav, i ne gasiti im želju za daljjim uspjehom.”

O, čovječe ti ” mala  praško” , zar će ti život proći u strahu, u žaljenju za nečim što nisi  imao hrabrosti da uradiš, zar  će ti život proći u kajanju za nečim što te bilo strah uraditi, zar da ti život prođe u  strahu šta drugi misle o tebi?!

O, čovječe ti ”mala praško” zar ćes dopustiti da  budeš praška? Mi jesmo, priznajem, male praške u odnosu na svemir, ali ta mala praška može da se izdvoji od ostalih, da bude cijenjena , da bude poštovana, da se ona prije svega ponosi sama sa sobom, da bude unikat.Vrlo je bitno da budemo unikat a ne nečije kopije. Puno je kopija na svijetu jer se ljudi boje. Ali čega se boje?  Kaže Meša Selimović u svom romanu ”Boj se ovna, boj se govna. Pa kada misliš živjeti?

Upravo to  ”kada misliš živjeti”…   Život je sada u ovom trenutku i ne možemo više taj trenutak da vratimo. To i jest čar i bit  života. Mi se svi sjećamo nekih trenutaka, jednostavno ljudi pamte emociju, bilo dobru bilo lošu pamte tu radost, bol, tugu u datom trenutku. Na kraju sve su emocije lijepe jer nas uče zivjeti uče nas da budemo ljudi, uče nas da da budemo jaki.

Ne boj se biti drugačiji, to i jest ljepota čovječanstva. Biti drugačiji i imati svoj stil ne znači biti lud, ne dragi moji. Imati svoj stil u bilo kom smislu, znači biti čovjek.  To ne znači biti onaj mali sitni čovjek, to znači biti čovjek koji je hrabar, hrabar poput divlje zvijeri. Biti čovjek koji se bori za sebe, bori se sa svoju državu.

Životni stil ne može svako da živi, kao sto rekoh, to mogu samo oni hrabri koji se ne boje, samo lavovi. Mi živimo u tako lijepoj zemlji na koju treba da budemo  ponosni. Ali nažalost naša zemlja ima toliko puno rupa u sebi da ne dopušta ljudima da žive životom kakvim hoće i žele. To kažu oni koji ne znaju da žive. Ali ja u ovoj prelijepoj Bosni i Hercegovini želim, hoću i moram živjeti stilom kakvim ja želim, hoću i moram.  Za naše ljude sve je apsurdno, sve je nešto čudno, jer se boje da gledaju i samo vide ono što im se kaže i prikaže. Žive život onako kako im drugi dikiraju. Ali ja tako neću, ja želim da budem sretna prije svega. Ljudi moji da kažem ” nije sreća para puna vreća”, sreća je kada imaš prije svega zdravlje, porodicu, prjatelje koji te vole, sreća je kada nađeš svoju drugu polovicu, e to je sreća. A  novac, on će doći, za njega se ne treba puno vezati. Njega treba držati u ruci, ne u srcu. Srce je predviđeno za neke druge stvari.

Budi lider u svom gradu budi lider u svojoj zemlji. Ne boj se pričati, ne boj se reći svoje mišljenje. Ne budi kukavica. Recimo ako voliš modu, ako imaš neki drugaciji stil odjevanja ne boj se to prikazati ne budi kukavica koja će nosi nešto samo da se ne izdvaja u društvu. Znam, prvo ce te gledati čudno, pa će te ismijavati, na kraju će te kopirati,a samo je bitno da to izneseš da imš svoje JA.

Budi ti dizajner svoga života, svog životnog stila. Bitno je voljeti sebi, svi oni koji istinski vole sebe raditi će na sebi, na svojim mana. Ti ljudi neće puno gledati oko sebe i neće puno mariti za druga misljenja ona nebitna , mariti će samo za kontruktivne kritike. Te kritike su pozitivne  i daju ti materijal da radiš na sebi.

Zapamti dobro, ti si taj koji živi svoj zivot, ti sti taj koji kreira svoju relanost, koji upravlja svojim mislima, ti si taj koji će reći ja živim ovaj život punim plućima. Ovaj život je moj i ja nemam drugi, nemam popravni, da mogu da ispravim nešto.  A ako ću ispravljati, to nije život kakav ja želim da bude. Tako da, život treba da je vrijedan punih pluća. I moj, dragi, baš takav jeste.

I na kraju, ja u ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću….. Kakvim ja želim. Time se ponosim. Jer, moj grad je pun moje ljubavi.

I neću  dopustiti da život živi mene, nego da ja živim život.!

U ovom gradu je životni stil-Hana Šehović

hana-sehovic

Godine: 16

Grad: Zenica

Zanimanje: učenik

Životni stil u mojoj Zenici se ne razlikuje po mnogo čemu od načina življenja u cijeloj državi. Ovdje je bitno da se preživi, a kako, to je već stvar svakog pojedinca. Stoga je jako teško generalno pričati o životnom stilu na ovim prostorima. Teško je govoriti o ljudima koji ovdje žive, o njihovom načinu življenja, o tome kako se nose sa svime što se dešavalo, što se dešava i što će se dešavati u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je već odavno poznato da, iako smo svi po naravi gotovo isti, nitko se sa time ne miri i živimo dosta neusklađeno, haotično. Živimo u takvom neredu, da kad bismo barem bili svjesni da ga sami činimo, on bi vremenom nestao. Upravo taj nered čini i zbrku u umovima svih nas, pa je stoga potrebno pričati o svakom čovjeku pojedinačno da bi se na kraju dobila cjelokupna slika našeg životnog stila. No, ja ću pokušati opisati kako to ljudi žive u mom gradu, iz svoje perspektive.

Stanujem u zgradi sa prizemljem i šest spratova. Svakodnevno posmatrajući svoje komšije, shvatila sam da gledajući njih, zapravo vidim kako sve ljudi žive (ili preživljavaju) u ovoj državi.

Na prizemlju živi jedna bakica. Jako prijatna i draga žena nešto starije dobi koja je bez svog muža ostala prije 4 godine. I sad su mi u sjećanju prizori kako ga drži pod ruku dok idu iz obližnje apoteke nakon što su pola penzije potrošili baš u njoj, kako joj ne dozvoljava da se umara sve dok je on iole u snazi. U njima sam vidjela primjer prave i iskrene ljubavi. Ko zna koliko toga su prošli zajedno i kakve im je sve lekcije život održao. Nakon njegove smrti, ona kao da je sahranila i jedan dio sebe. Drugi dio koji je još uvijek bio na ovom svijetu, bilo je očigledno da je opstajao samo zbog njihovog najvećeg bogatstva – njihove djece i unučadi. Bakica je nastavljala živjeti svjesna da će kad-tad doći čas kada će se opet sresti sa svojim voljenim, na nekom boljem mjestu. Na taj čas je gledala kao na nadu, te sam iz toga zaključila da postoji mnogo ljudi u ovom gradu, pa i u državi, koji na taj način idu kroz život. Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
Na prvom spratu živi mladi bračni par koji se doselio prije par mjeseci. Upravo taj par, uz komšije sa petog sprata, unosi najveću pozitivu u našu zgradu. Puni su volje za životom, za izazovima, iskustvima, avanturama, životnim lekcijama. On je zaposlen u firmi koja obezbjeđuje redovne plate koje njima trenutno mogu pokriti troškove i učiniti ih zadovoljnima. Međutim, kada prošire svoju porodicu, a to već uveliko planiraju, pojavit će se mnoge komplikacije i shvatiti će kolika je dužnost održavati sve te komplikacije u najboljem redu. Ali naučiti će već kako to sve funkcionira kada dođe vrijeme. Oni sada žive za svoje snove i ciljeve. Njihov život je kao brod kojeg na povrišini beskrajnog plavetnila održava ništa više nego jaka volja za ispunjenjem njihovih želja. I takav je životni stil mnogih mladih ljudi u mom gradu. Ne odustaju dok se ne ostvare u onome u čemu su se pronašli. I ja se radujem tome, jer sam uvjerena da se svaka upornost isplati.

Drugi sprat je nastanjen od strane čovjeka srednje starosne dobi. Živi sam. Nikada se nije ženio, njegova braća već uveliko održavaju svoje porodice na okupu, no on je sam. Godinama zarađuje za svoje potrebe i samostalan je čovjek otkako znam za njega. Braća ga posjete sa vremena na vrijeme. Na trećem spratu u tom periodu se ne čuje ništa drugo od kriske veselih dječaka i djevojčica koji jedva čekaju da im amidža priušti ono što inače ne dobijaju od roditelja. Na taj način i on sam umine želju za dječicom, ali se uvijek rado vrati svom miru nakon njihovog odlaska. Tog čovjeka nikada niko nije čuo da se žali na nešto, da mu nešto nedostaje, da se zbog nečega kaje.. Njegov stil življenja je takav da obuhvata samo neki njegov svijet, gdje samo on dopire i gdje uopće nije loše biti sam. On je time zadovoljan i to je okej. Mnogi ljudi su zadovoljni svijetom koji zamisle u svojoj glavi i koji važi samo za njih.

Na trećem spratu stanuje četveročlana porodica koju izdržava rudar. Djeca se školuju, majke je brižna domaćica a otac.. Otac je heroj te porodice. Sama pomisao da radno vrijeme provodi stotinama metara pod zemljom kako bi prehranio suprugu, kćerku i sina, govori puno toga o njemu. O čovjeku koji se trudi obezbjediti sve što je potrebno za normalan život jedne porodice, o čovjeku koji svaki dan riskira svoj kako bi u životima njegovih najvoljenijih ne bi ništa nedostajalo, o čovjeku koji je takvim življenjem, ili ipak preživljavanjem, opet zadovoljan i zahvalan Bogu. Njemu i svim ljudima kao što je on, iskazujem beskrajno poštovanje. U Zenici je zbog rudnika uglja i takvih mnogo. Sa jedne strane, dobro je što su barem negdje zaposleni, ali sa druge strane, njima niko ne garantuje da će se svaki naredni put sa posla vratiti živi i zdravi. I o takvima se, uglavnom, šuti. To je krajnje tužno i sramno za nas, jer propuštamo priliku da u pravim osobama vidimo istinske heroje, jer to oni uistinu i jesu zbog njihovog životnog stila koji vjerovatno, nisu sami birali..

Na četvrtom spratu živimo moja mama i ja. Nas dvije, iako smo same činimo jednu sretnu porodicu. Sretne smo jer prije svega, imamo jedna drugu, ali i zbog toga što bi i moj otac, koji je umro prije 8 godina, također to htio. Ja sam u najvažnijoj fazi odrastanja (barem gledajući na moje vršnjake) ali mislim da sam je već ranije prevazišla. Od malena sam bila primorana da neke stvari ozbiljnije shvatim, tako da ovaj treći razred gimnazije za mene i nije toliko strašno razdoblje u životu. Životni stil moje mame i mene je takav da ne smijemo da se previše osvrćemo na prošlost, osim ako ne želimo da ponovimo neke lekcije iz nje. Tamo za nas nema mnogo lijepih uspomena, tako da živimo za danas i sutra. Ozbiljnije se nosimo sa svime što nam život servira jer smo uvjerene da bismo tako mogle bolje proći. I.. i ovakvih kao što smo nas dvije je mnogo.

Na petom spratu je, kao što sam već pomenula, jedna jako vedra i vesela porodica. Oni su, naime, svi veliki fanatikosi. Prate apsolutno sve sportove, a za fudbalom su opsjednuti. To je kod nas u Zenici sasvim normalno. Iako nam se nekadašnji slavni Čelik pomalo raspada, pronalazimo već neke alternative. Samo je bitno da se prati, voli i navija. Kao takvi, oni su uvijek puni neke pozitivne energije, jer na život gledaju kao na jednu najvažniju utakmicu. Utakmicu punu neizvjesnosti, jer se nikada ne zna kakav je sljedeći protivnikov potez. Naravno, oni nemaju nikakve protivnike ali imaju životne lekcije. One itekako znaju zadati jake udarce. I takav je njihov životni stil. Kao i sam sport.

Na zadnjem, šestom spratu, živi također jedna četveročlana porodica. Ali oni su totalna suprotnost od one sa četvrtog. Oni su, naizgled, jedna presretna porodica u kojoj su roditelji zaposleni na višim pozicijama a djeca se, naravno, školuju u najboljim obrazovnim ustanovama u gradu. To jako lijepo zvuči kada ovako pričam o njima, međutim, to i može lijepo samo da zvuči, jer to u suštini i nema neke ljepote u sebi. Tačnije, ti ljudi imaju u životu sve osim vremena da žive. Da žive punim plućima onako kako je to potrebno. Oni nemaju vremena da budu sretni. Da uživaju u istinskim blagodatima, vrijednostima, te stvairma koje nemaju cijenu. To je ono što im najviše nedostaje. Vrijeme. Vrijeme koje prolazi i koje se ne ponavlja. Vrijeme koje se gubi i koje se ne vraća. Vrijeme koje se ne kupuje nego koje već imamo, samo ga trebamo znati koristiti. Vjerovatno toga sada nisu ni svjesni, jer pobogu, oni su jedna moderna porodica i to je za njih najvažnije. No jednoga dana će, kada se osvrnu na svoju prošlost, shvatiti koliko toga su u životu zapravo propustili. Za sada, njihov trenutni životni stil izgleda jako moćno, ali ko zna koliko će to još trajati..
I tako. To bi bio prikaz života u mom gradu. Skoro svaka osoba u Zenici pripada barem jednom ‘spratu’ kojeg sam opisala. Kao što već rekoh, ne umijem generalno da pričam o življenju ovdje, te sam se potrudila da na što jednostavniji način prikažem kako ja to vidim. A za samo poboljšanje života smatram da su metode različite, zavisno od samog stila života. Svako od nas bi trebao biti svjestan kakav to život vodi i koliko ga može usavršiti.

Knjiga mog života – Meša Smajić

mesa smajic
Godine: 18
Grad: Sarajevo
Zanimanje: Učenik Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Čovjek se susreće sa raznim izazovima i pitanjima tokom svog života. Jedan od mnogih zadataka svake individue je da odluči da li će se izdvojiti iz mase ili utopiti u njoj. Životni stil nam omogućava upravo to izdvajanje i on je siguran put ka ostvarivanju osobe. No, stil se može poboljšati samo ako to mi želimo. Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

Dolazim za deset minuta je brza laž koja uvijek kupi malo vremena. Sada je žrtva bila moja djevojka, Sajra, koja me očekuje ispred našeg kutka u gradu, mjesta na kojem smo popili našu prvu kafu. Moja mala laž je bila toliko česta da je Sajra znala da me neće biti još pola sata, te se odlučila na šetnju gradom.

A ja? Nakon kratkog tuširanja, obukao sam se sa osmijehom na licu. Prije nekoliko godina moje odijevanje se svodilo na nekoliko majica sa raznim natpisima i par farmerki. Danas u ogledalu vidim mladu osobu koja je majicu zamijenila košuljom i sakoom, a farmerice pantalonama. Zašto? Naša odjeća reflektuje našu ličnost, mi se mijenjamo, odrastamo, naše odijevanje trpi slične promjene. Uostalom, ubrzani proboj trenerke na gradskoj sceni kao nešto moderno me nije oduševilo. Nastupilo je doba u kojem se klasični stil ističe kao neobični i iako sam se trudio stopiti sa okolinom, moj stil odijevanja mi to ne dopušta.

Izlazak iz stana je bio buran kao i uvijek. Roditeljsko, skoro simpatično zapitkivanje treba li mi para i zaključaj i čuvaj se preko ceste su me ispratili. Žurio sam na tramvajsku stanicu nadajući se da će me sreća pogledati u vidu žutog, antički starog tramvaja kojeg neću čekati predugo.

I tako. Čekam tramvaj uobičajenih 15 minuta. U ovom gradu su se stoljećima mijenjale vlasti, dominantni umjetnički pravci i muzika, ali naša opuštenost nikada.

Uspjeh u pronalaženju mjesta za sjedenje je nešto čime se svaki građanin ponosi. Moje sjedište nije bilo udobno, ali služilo je svrsi. Oduvijek mi je bilo nevjerovatno kako tona željeza stara desetljećima može i dalje da se kreće. A tek zvukovi koje proizvodi. Simfonija tramvaja i šina na koju bi bio ponosan svaki bečki klasičar. O paleti mirisa suvišno je pričati. Prozori su uvijek zamandaljeni jer se u protivnom pojavljuje najopasnije biće bosanskohercegovačke mitologije: Propuh.

Kako nisam imao nekoga s kim bih podijelio trenutke provedene u tramvaju, zaronio sam duboko u svoja najdraža sjećanja.

Sajra i ja smo se upoznali prije nekoliko mjeseci. Kao i svaki vrijedni student, kada bih se sjetio da se sezona ispita bliži, odlazio sam u Altu, shopping centar koji je susret visoke mode i visoke udobnost za srednjoškolce koji misle da će to što su viđeni među studentima značiti da su i oni sami studenti. Izvadio sam svoju knjigu iz Anatomije čovjeka i krenuo u detaljno prelistavanje udžbenika izdatog prije rođenja mog oca. Zaokupljen fascinantnim činjenicama o čovjekovom skeletu, ugledao sam nju, Sajru.

Nagli trzaj pri kočenju me vratio u sadašnjost. Napustio sam tramvaj i zaputio se prema zbornom mjestu. Kamerni teatar je jedno od rijetkih objekata koje je uspjelo ostvariti svoj primarni cilj, biti mjesto u kojem je umjetnost oslobođena stega.

Susret sa Sajrom uvijek željno očekujem. Sa najširim osmijehom na licu, njen zagrljaj je toplo utočište u koje se rado vraćam. Osjećaj je isti kao kada je užurbano prišla mom stolu u Alti u potrazi za spasom od njene sestre koja je zahtijevala da zajedno idu u potragu za pratnjom na predstojećem vjenčanju njihovog brata. Ugledavši me tada, Sajra je izmislila priču kako me poznaje i odvela me sa sobom na navodno dogovoreni izlazak. Taj trenutak me promijenio zauvijek, trenutak u kojem sam skinuo povez i počeo gledati na svijet novim očima.

Gledali smo repriznu izvedbu Knjiga mojih života. Sajrina ideja. Jednostavno je voljela pisca knjige po kojoj je predstava i nastala i naš dolazak je bio obavezan. Aleksandar Hemon, američki Sarajlija i sarajevski Amerikanac kako ga je Sajra zvala, uskoro postaje moj omiljeni domaći pisac. Po preporuci sam uzeo nekoliko njegovih naslova i pročitao ih za nekoliko dana, što je rekord za nekoga ko čita brzinom od 20 stranica po danu. U tom trenutku sam drugi put požalio što nisam upisao Književnost. Prvi put sam požalio kada sam shvatio da sam upao na Medicinu. Učim od čega se sastoji čovjek svaki dan, ali književnost mi omogućava da spoznam ko je čovjek.

Dolazim za deset minuta. Ista laž kojom pokušavam kupiti sebi vrijeme i nakon godinu dana. Sajra uvijek zna šta to znači. Nakon nesvakidašnjeg napuštanja Medicinskog fakulteta, kao jedan od najboljih studenata sam se prebacio na Filozofski i sada studiram Književnost.

Bez obzira na to šta se sve u gradu mijenja, dvije stvari neće trpiti promjene: sarajevski stil života i moja ljubav prema Sajri.

U ovom gradu se jede- Ivana Milinković

Godine: 31 

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani psiholog

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

-Čabarabdić?

-Izvol'te!

-Samo da vas pitam nešto.

-Izvol'te, pitajte.

-Molim vas, je li ovo Čabarabdić?

-Jeste, izvol'te druže.

-Iz Banja Luke sam … i pričaju da je najbolja pita kod Čabarabdića pa rek'o da probam.

-Ko priča dečko, ko priča?

-Ovi u Banjaluci, svi moji kažu.

-Šta kažu?

-Kažu najbolja pita kod Čabarabdića.

-Jel bogati. A ne mogu, izvini, žurim …

-Al’ samo da probam tu pitu …

Tako je tekla komunikacija između Saše i Đure na Audiciji zbog čega je Sarajevo bilo ispunjeno smijehom ali i dobrim mirisom i ukusom. Burek, bureć'ke, sirek, sireć'ke
i zelje. Poneko bi se zagrcnuo od smijanja jer bi mu usta bila puna a njih dvojica i dalje komična. Samo, meni je najbolja pita ipak ona iz Mostara. Možda se Čabarabdić preselio tamo?

-Šta ćeš?

-Šta ima?

-Nema ništa. Šta ćeš pojest’, de? Brže, molim te, požuri … Vid’ ga što je sjeo. Ustan’ dečko! Ajde brže.

-Šta ima?

-Pa ima, brate, standardno …

I dalje se priča po Banjaluci ali sada o pitama tog grada kojeg reže Neretva oštra kao nož baš kao onaj kojim bi se pita isjekla. Za razliku od Đure, meni je omiljeni burek, a tek onaj zapečeni preliv koji odiše bijelim lukom. Znam, u džepu sam uvijek morala imati spremne žvake da ne bih odala gdje sam to maloprije bila i šta sam jela. Nije da me bilo sramota ali mirisne konvencije nalažu da ta prirodna aroma nije najpoželjnija, pogotovo u vrelim ljetnim danima kada se spoji sa omarom koja leluja vazduhom.

-Dečko, može l’ tri'es't deka od oka?

Tako je Saša pitao Đuru. I ja bih se složila samo, umjesto mlijeka bih uzela jogurt. Ili ne bih ni jogurt jer bi mi bureć'ka bila i više nego dovoljna. Sa mirisom u nozdrvama, okusom u ustima koji se polako spušta do želudca i pogledom na zelenu Neretvu koja svojom kristalnom brzinom rashlađuje misli, zamišljala bih tog majstora kako mijesi tijesto ostavljajući ga onako mljeckavog da nadođe. Brašno, voda, so i ulje – ti osnovni sastojci svake kuhinje – sada bi kao magija učestvovali u stvaranju jedne ovakve poslastice. Majstor bi zatim razvio jufke pažljivo ih povlačeći svojim spretnim rukama i još spretnijim prstima bez da bi ijedna, ne samo pukla, nego bila različite debljine razvijena. Onda bi stavio nadljev od mesa, luka, bibera i soli koje je prepržio dok je čekao da tijesto naraste tačno onoliko koliko je potrebno da bi se u ustima osjećao taj hrskavi okus kore. Taj majstor ne odmara dok se burek peče, on vrijedno sprema preliv koji je za prste polizat’, preliv koji izdvaja burek od svih ostalih pita i svih ostalih bureka. Čak i kad je bureć'ka gotova i gostu poslužena, čini mi se da ni tada njegova duša nije mirna, nego nemirno virka kroz kuhinjska vrata pomno prateći reakciju gosta, od najmlađeg do najstarijeg, jer svaki gost je bitan a još bitniji njegov želudac i nasmijana usta. Nasmijem se i ja i priuštim mu taj privremeni smiraj, koliko god da je i njemu jasna njegova nepogrešivost recepta i spremanje tog delikatesa. Nasmijem se i mahnem mu jer sam već godinama stalna mušterija samo, ne zna on da sam i ja iz Banjaluke kao i Đuro u Audiciji i da svratim u Mostar kad god stignem puno više zbog njegovih bureć'ka, nego zbog stvarnih obaveza. A za razliku od Đure, ja mu ne dolazim kad on zatvori jer tačno znam od kad do kad radi, kada jedem ne mrvim svuda okolo i ono najbitnije, na kraju platim i bakšiš mu ostavim.

U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

mirnes-modric

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

     “Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel

Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od  slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

Pogodi! Koji grad je prikazan na fotografijama?

koliko-dobro-poznajes-gradove-bosne-i-hercegovine-min

Kao što smo napisali u članku prije : “Tražimo fotografije koje bilježe tragove svakodnevnih ljudskih aktivnosti u urbanoj sredini . U fokusu nisu ljudi, već predmeti koji dokazuju njihovu prisutnost, remete zadane konture grada i oživljavaju njegov prostor svojim nekonvencionalnim karakterom. Svojom fotografijom pokaži da i razbijeni obrasci mogu biti jednako zanimljivi“. Više o nagradnoj igri možete saznati klikom na LINK .

Continue reading “Pogodi! Koji grad je prikazan na fotografijama?”