Godine:20
Grad:Mostar
Zanimanje:student
Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.“
Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.
“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”
Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.
“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd. Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.
“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”
Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”
Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.
“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”
Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.
