Godine: 41
Grad: Banja Luka
Zanimanje: Diplomirani pravnik
Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Darija je napisala :
Nekad sam pročitala da nam svakog jutra kad se probudimo životna banka otvara bespovratni kredit od 86.400 sekundi za taj dan. Svakog sljedećeg dana magija se ponavlja. Nezaobilazno pravilo banke jeste da može zatvoriti naš račun svake sekunde bez upozorenja.
Budim se i razmišljam kako ću danas potrošiti dragocjeni poklon jurećih sekundica. I koliko sekundi ima u dvadeset pet godina kredita koji mi je posudila banka od cigle, betona i stakla.
S kamatama.
Odlučujem da ću se držati sekundi koje su prohujale tokom prethodne četiri godine, odnoseći rate i prave i životne banke. Neka mi tako počne dan. Ne onim što me čeka i od čega strepim, nego onim što je već ispunjeno. A ispunjen je san, veliki kao kuća-dom prepun prijatelja.
Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo? Čemu življenje po šablonu? Komentarisanje tuđih kreveta, tanjira i novčanika?
Volim sekunde u kojima toga nema.
Imam kutak gdje ne odjekuju takve riječi.
Svoje sklonište.
Vrijedno svake sekunde dvadeset petogodišnjeg kredita.
Zato neću brojati koliko ih još moram otplatiti, već šta mi donose.
Neko ko gleda u pravcu našeg dijela svijeta vidi kuću, izdijeljenu u nekoliko stanova.
U dvorištu magnoliju, jagode i boriće.
Terasu s pogledom na nabujalu rijeku.
Ali to je zapravo utočište.
Nastalo iz shvatanja da se ne mora živjeti s roditeljima dok god ne stupiš u brak. Da se brak ne zasniva zato što je vrijeme i što to tako treba. Već zato što imaš sreću da ti je sudbina namijenila nekoga kraj koga se budiš svakog jutra s osmijehom. Da ako te budi grč u stomaku nećeš ostati u kavezu jer se bojiš osude okoline ili samoće. Jer najteža je samoća kad ti je dalek onaj ko je kraj tebe. Da nećeš odustati od kućenja s prijateljima zato što je to nekome ko se davi u sopstvenom neznanju i nesreći glupo. Da je najbitnije biti u miru sa sobom i znati da si učinio sve što je u tvojoj moći. Biti u iskrenim odnosima sa ljudima oko sebe, pa makar to značilo da te ljude možeš izbrojati na prste jedne ruke.
Jer jedino tako zaista vrijede.
Jedino tako ti vrijediš.
Jedino te sekunde se broje u život.
U dane koji nam pune dušu.
Ostalo su tek brojevi na kalendaru.
Neki od nas su u braku, neki još strpljivo čekaju ljubav. Neki jedu zdravu hranu a neki krše sva pravila nutricionista. Jedni se oblače u skladu sa trendom, a drugi pak ne žele da zakrpe odšiveni rub majice. Podsjeća ih na jedan divan dan i luckastu situaciju u kojoj je taj šav rasparan.
Ali sve nas veže isto, nismo ukalupljeni.
Naši su kalupi popucali još davno, kad smo počeli da odrastamo.
Nekome brže, nekome sporije, nekom tiho a nekom uz puno buke.
Ma kako to izgledalo onima koji svoj ne odbacuju ni kad je tijesan, kad ih žulja i raskrvari.
Ima dana kad umjesto meda teče žuč.
Nalaze nas samo loše vijesti. Život pritisne grudi kao vojnička čizma. Kad se posebno roje zluradi kometari, kao brze uporne osice. Što su glasnije mene sve više preplavi sreća i spokoj što imam ovaj mali ćošak mira. Tu mi njihove žaoke ne mogu nauditi. Postajem imuna na taj otrov, splasnu otoci na srcu .
Unutar naših međa osice se pretvaraju u medonosne pčele.
Nestaje gorčina.
Lako bi se nekome ko me gleda sa strane moglo učiniti da uludo trošim dar životne banke, gledajući dugo malo zrno grožđa. Napuklo ali slatko, kao moj život.
A zapravo tako u našem dvorištancetu od žaoka pravim karamele.
Od uboda poljupce.
To je moj stil.
Postoje mjesta i ljudi tu u našoj blizini koji čekaju da ih zovemo svojima. Postoji još načina da od nečeg oporog napravimo slatko. Nekad je to tek mali providni puž.
Do juče bih se zaklela da ga mogu vidjeti samo na stranicama neke enciklopedije. A eto ga u sjeni jutarnjeg sunca, na mirisnom grozdu ispod mog prozora. Sekunde u kojima gledam njegovo pokretno skrovište izbrisale su tugu koju je na licu ostavio san, i nacrtale najširi mogući osmijeh. Svi bismo trebali živjeti stilom krojenim po našoj mjeri.
Od trepavica do stopala.
Jer svako od nas i jeste univerzum za sebe. Dok god naš način ne zadire u tuđi, ne boli i ne vrijeđa nikoga, savršen je baš takav.
Toliko je jednostavno.
KONKURS JE OTVOREN DO 15.07.2017. PRIJAVE NA LINK .
