U ovom gradu se jede- Ivana Milinković

Godine: 31 

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani psiholog

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

-Čabarabdić?

-Izvol'te!

-Samo da vas pitam nešto.

-Izvol'te, pitajte.

-Molim vas, je li ovo Čabarabdić?

-Jeste, izvol'te druže.

-Iz Banja Luke sam … i pričaju da je najbolja pita kod Čabarabdića pa rek'o da probam.

-Ko priča dečko, ko priča?

-Ovi u Banjaluci, svi moji kažu.

-Šta kažu?

-Kažu najbolja pita kod Čabarabdića.

-Jel bogati. A ne mogu, izvini, žurim …

-Al’ samo da probam tu pitu …

Tako je tekla komunikacija između Saše i Đure na Audiciji zbog čega je Sarajevo bilo ispunjeno smijehom ali i dobrim mirisom i ukusom. Burek, bureć'ke, sirek, sireć'ke
i zelje. Poneko bi se zagrcnuo od smijanja jer bi mu usta bila puna a njih dvojica i dalje komična. Samo, meni je najbolja pita ipak ona iz Mostara. Možda se Čabarabdić preselio tamo?

-Šta ćeš?

-Šta ima?

-Nema ništa. Šta ćeš pojest’, de? Brže, molim te, požuri … Vid’ ga što je sjeo. Ustan’ dečko! Ajde brže.

-Šta ima?

-Pa ima, brate, standardno …

I dalje se priča po Banjaluci ali sada o pitama tog grada kojeg reže Neretva oštra kao nož baš kao onaj kojim bi se pita isjekla. Za razliku od Đure, meni je omiljeni burek, a tek onaj zapečeni preliv koji odiše bijelim lukom. Znam, u džepu sam uvijek morala imati spremne žvake da ne bih odala gdje sam to maloprije bila i šta sam jela. Nije da me bilo sramota ali mirisne konvencije nalažu da ta prirodna aroma nije najpoželjnija, pogotovo u vrelim ljetnim danima kada se spoji sa omarom koja leluja vazduhom.

-Dečko, može l’ tri'es't deka od oka?

Tako je Saša pitao Đuru. I ja bih se složila samo, umjesto mlijeka bih uzela jogurt. Ili ne bih ni jogurt jer bi mi bureć'ka bila i više nego dovoljna. Sa mirisom u nozdrvama, okusom u ustima koji se polako spušta do želudca i pogledom na zelenu Neretvu koja svojom kristalnom brzinom rashlađuje misli, zamišljala bih tog majstora kako mijesi tijesto ostavljajući ga onako mljeckavog da nadođe. Brašno, voda, so i ulje – ti osnovni sastojci svake kuhinje – sada bi kao magija učestvovali u stvaranju jedne ovakve poslastice. Majstor bi zatim razvio jufke pažljivo ih povlačeći svojim spretnim rukama i još spretnijim prstima bez da bi ijedna, ne samo pukla, nego bila različite debljine razvijena. Onda bi stavio nadljev od mesa, luka, bibera i soli koje je prepržio dok je čekao da tijesto naraste tačno onoliko koliko je potrebno da bi se u ustima osjećao taj hrskavi okus kore. Taj majstor ne odmara dok se burek peče, on vrijedno sprema preliv koji je za prste polizat’, preliv koji izdvaja burek od svih ostalih pita i svih ostalih bureka. Čak i kad je bureć'ka gotova i gostu poslužena, čini mi se da ni tada njegova duša nije mirna, nego nemirno virka kroz kuhinjska vrata pomno prateći reakciju gosta, od najmlađeg do najstarijeg, jer svaki gost je bitan a još bitniji njegov želudac i nasmijana usta. Nasmijem se i ja i priuštim mu taj privremeni smiraj, koliko god da je i njemu jasna njegova nepogrešivost recepta i spremanje tog delikatesa. Nasmijem se i mahnem mu jer sam već godinama stalna mušterija samo, ne zna on da sam i ja iz Banjaluke kao i Đuro u Audiciji i da svratim u Mostar kad god stignem puno više zbog njegovih bureć'ka, nego zbog stvarnih obaveza. A za razliku od Đure, ja mu ne dolazim kad on zatvori jer tačno znam od kad do kad radi, kada jedem ne mrvim svuda okolo i ono najbitnije, na kraju platim i bakšiš mu ostavim.

You may also like...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *