Godine: 25
Grad: Mostar
Zanimanje: Student
Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Haris je napisao:
“Da bi došlo do poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini potrebno je uraditi zasigurno mnogo koraka. Prvi od njih bi bio da ljudi ustanu sa kauča, odu do najbliže biblioteke, uzmu člansku karticu i počnu čitati. ”
Pročitajte njegov odgovor na našu temu u nastavku…
U OVOM GRADU SE JEDE ljudsko meso. Ljudi sjede na prašnjavim basamcima i glođu kosti svojih predaka a maštaju o mesu svojih susjeda. U ovom gradu, snovi se žive a svakodnevnica sanja. Ta svakodnevnica je obavijena kanibalizmom u kojima riječi postaju oštri zubi a žuganje mostarsko objed Mostarca nagriženog zluradim mislima i pohlepom.
Sunce se rađa iznad brda i osvjetljava grad širok i uzak u isto vrijeme. Širok po materijalnom i tek asfaltiranoj ulici, uzak po mislima ljudi i hići što ponekad nadiđe i mostarsku laganicu. U ovom se gradu snovi žive a svakodnevnica sanja. Čuješ li me putniče iz galaksije udaljene?! U ovom je gradu sve zamjenuto. Uloge su obrnute i film naziva grad Mostar je najbolje režiran film u historiji svijeta. Šta je Mostar u snu koji me pitaš? Reći ću ti. Reći ću ti sve jer ja živim snove. Moj mi vizir kaže da svaki Mostarac živi snove ili barem njih većina. Reći ću ti jer te volim. Reći ću ti jer si čovjek. Mostar u snu je Mostarac zagrljen sa svojim gradom a ne sa stranama. Mostar u snu je Sunce koje sija kao što nikad nigdje ne sija i kao što nikad nigdje neće sijati.
Mostar u snu je plavo nebo koje ašikuje sa lijepim Mostarkama koje su van trenda ali opet na naslovnicama svih modnih časopisa. To isto plavo nebo ohrabruje momke pune nesigurnosti jer nije lahko upitati za kafu ženu sa naslovnice modnog časopisa. Mostar u snu je kiša koja sa svakom kapi viče da joj je drago što natapa mostarske ulice. Mostar u snu je Mostarac koji joj odgovara da je dosta više ali je ipak voli. Mostar u snu je pčela, rođena i odgojena u mostarskim sokacima koja daje med a onda taj isti med majka mostarska daje bolesnom sinu, budućoj fudbalskoj zvijezdi, i ta zvijezda ozdravi i upiše se u knjigu slave mostarske i svjetske. Mostar u snu su zvijezde koje pjevaju pjesmu o lastama koje popiju kafu pa onda skoče sa Starog mosta. Čudno me gledaš putniče?!
Nije ti jasno kako lasta može popiti kafu pa skočiti sa mosta. Polako, tek sam ti počeo nabrajati sve slike u albumu mostarskih snova. Mostar u snu su i sve fatihe i mise održane za junake bojeva vođenih na ulicama ovoga sanjivog grada. Mostar je Svemir pospani a Mostarci su zvijezde koje plaču smijući se. Ništa ti nije jasno kažeš mi?!
Kako bola ne razumiješ?! Ti, koji si došao iz udaljene galaksije gdje ste naučili manipulirati sa vremenom i teleportirati se sa Starog na stadion pod Bijelim Brijegom u jednoj sekundi. Ti koji raspoznaješ istinu i laž ne čuješ istinu koju ti zborim. AI’ kako bi je čuo. Ne može se to čuti prijatelju moj iz galaksije daleke. Osjetiti se to mora. Osjetiti u kostima, u mislima, u suzama, osjetiti u prvoj slici koju ugledaš kad izađeš iz utrobe majčine i upišeš se u knjigu Mostaraca. Kako ću te onda kriviti?! Kako ću ti objasniti?!
U ovom gradu se jedu šupljaci. U ovom gradu se jede malograđanština, kič, zavist, pohlepa.
U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku. Vodim te kraj Neretve i vrelu kafu nudim na tacni koju sam ja napravio. Piješ na eks, onako neiskusno, papanski. Ni ćeif još nisi upoznao. Džaba ti sva blaga i tehnologije svijeta moj prijatelju kad ne znaš šta je ćeif. Kad ne znaš viknuti normala, prolazniku koji ti viče da nešto trebaš obaviti ili te možda samo loži. Normala. Tužan si, vidim da nisi razumio mostarsku svakodnevnicu, vidim da nisi razumio šta se jede u ovom gradu koji voli ljude a i ljudi vole njega. Tako jednostavno.
Tužan si. Vičeš mi da moraš ići. Tvoj brod napušta Zemlju i ti moraš biti u njemu. Pitaš me da ti zapakujem kilo kafe, mostarske naravno. Zakleo bih se da sam ti vidio suzu u oku na rastanku, a možda sam i samo halucinirao od džemre. Ne znam. Pružam ti ruku, a ti uzvraćaš pozdrav, na svoj način naravno. Okrećeš mi leđa i odlaziš. Zamišljeno te i sjetno gledam.
Idi sa srećom moj prijatelju. Idi u svoj dio Svemira, u udaljenu galaksiju i prenesi priču o gradu Mostaru, o gradu gdje se snovi žive a svakodnevnica sanja. Gdje je normala da Nebo ašikuje sa djevojkama a laste piju kafu. Nadam se da ćeš se nekad vratiti u Mostar, upoznati djevojku sa naslovnice modnog časopisa i skontati šta je ćeif. Nadam se, a šta mi je drugo preostalo.
