Godine: 30
Grad: Tuzla
Zanimanje:diplomirani pravnik
Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “
“Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”
Aristotel
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.
Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.
A noći…
Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.
Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.
Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.
Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.
Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.
Amputiran je osjećaj za lijepo.
Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.
Ja bolje nemam. Dođite!”
