Godine: 26
Grad: Mostar
Zanimanje: Profesor pedagogije
Na pitanje o poboljšanju kvalitete života Tarik je napisao: “Poboljšanjem kvalitete života poboljšat će se životni stil u Bosni i Hercegovini. A da bi se kvalitet života poboljšao potrebno je ulagati energiju u razvoj ekonomije a ne u populističku retoriku, u trivijalne izraze, floskule koje niko ne doručkuje, ne ruča i ne večera. Jedan život nije vrijedan nacionalnih, vjerskih prefiksa jer ti prefiksinisu ono što čovjeka čini bogatim, već upravo suprotno, ono što ga čini slijepim a od toga većeg siromaštva nema. Biti bogat znači biti čovjek. A da bi bili ljudi, da bi bili bolji ljudi, da bi bili ljudi koji bolje žive, koji imaju kvalitetan život, država se mora okrenuti mladim ljudima, ljudima koji pripadaju jednoj jedinoj strani, strani ljudskosti, razumijevanja, hraborsti, odlučnosti, objektivnosti a ne prošlosti, subjektivnosti i zajediljivosti.”
Daleko od svijeta, jedan grad svoje bitke bije u vremenu gdje u isto vrijeme sve pripada svima, gdje sve se dijeli i gdje ništa ničije na kraju dana nije. Daleko od tog istog svijeta a po svemu tome, nažalost, nikada mu bliže, mostarski mostovi čvrsto spajaju lijevu obalu s desnom kao konac prste jedne ruke, kao konac prste jedne ruke jednog tijela. I upravo baš zbog svega toga, zbog te nepodnošljive težine života dvadeset i prvog vijeka, u ovom gradu se najljepše od svega kroz inat nosi ljepota svitanja jutara koja krasi uvijek i iznova plavetnilo neba, grada, čiju zelenu, hladnu rijeku sunce u zoru s radošću najprije zagrli te se zatim sretno ispruži do stamenih lukova Starog mosta tjerajući turiste cijelog svijeta da se dive snazi i ljepoti istog. U ovom gradu se ponosno nosi duh odlučnosti, prkosa, želje da se istraje, da se opstane, najviše od svega, kroz mostarski humor, koji odvajkada vješto i spretno skida brige svakodnevnice uprkos svemu što na iskrivljenu kičmu mostaraca i dan danas kao teret tovare. U ovom gradu se nosi od ulice do ulice, smijeh, od sokaka do sokaka, život, poput štafete na licima djece koja kroz cjelodnevnu trku proživljavaju bezbrižno djetinstvo mira i ljubavi prema svojoj majci, prema svome ocu, prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, prema svojoj mahali, prema svome gradu, prema svojoj državi, i najvažnije od svega, prema cijelom svijetu. U ovom gradu se nose strast i čežnja u očima kroz poeziju i stihove čuvenog mostarskog pjesnika, Alekse Šantića, kroz sumrake i predivne mostarske ljetne večeri koje odvode najodlučnije od romantičara duboko u noć na šarenom kamenju, pored Neretve koja odlučno nastavlja teći svojim tokom ka jugu. U ovom gradu se najvrijednije od svega ne može kupiti jer to nije nešto što je etiketirano i izloženo u mnogobrojnim trgovačkim radnjama, to nije nešto što se nosi i prepoznaje s vana već sasvim suprotno, duboko iznutra, kao dubok glas, kao glas tijela u kojoj boravi mostarska duša koja osjeća da je prostor u kojem postoji, mjesto kojem pripada, i da je svaki otkucaj srca vrijedan jednog života. U ovom gradu se nosi iz godine u godinu, entuzijazam pred tradicionalne mostarske skokove sa Starog mosta, na dan kada cijeli svijet oduševljeno i zaintrigirano zagrli obje obale pod vrelim mostarskim suncem, tražeći odušak u hladnoj Neretvi, dok hrabri Ikari skaču ponosni na svoje umijeće, a među njima, nerijetki mostarci ponosni na porijeklo svoga umijeća i hrabrosti. Za jedan grad, između dvije obale, četiri strane svijeta nisu nepoznate iako su mu daleki krajevi tih strana svijeta, za jedan grad, svi su stranci svi oni koji bivaju rado dočekani, rado primljeni, rado počašćeni Mostarom i svim onim što Mostar srdačno i iskreno pruža i poklanja a zauzvrat traži tek poštovanje. U ovom gradu se srdačnost nosi na licu kroz osmijeh koji otvara vrata svima onima koji na ta ista vrata pokucaju ljudski, jer, u ovom gradu je od svega najbitnije biti čovjeku čovjek a ne vuk. U ovom gradu se posebno s ponosom nosi i čuva odanost prema jednom masivnom crvenom divu, prema simbolu grada, prema divu koji korača kroz vrijeme svijetlog obraza, prema divu čiju historiju ne mogu izbrisati i čije postojanje ne mogu niti ignorisati niti ugroziti, kao što to isto ne mogu učiniti ni vrhovima visoke planine iznad Mostara po kojoj je taj uporni i borbeni div, fudbalski klub Velež, dobio ime. U ovom gradu se nosi i nosit će se sve prethodno napisano kao dnk kroz vrijeme koje dolazi, kroz vrijeme koje nosi izazove i promjene, i bez obzira na to, zahvaljujući svemu tome što se najljepše, najponosnije, odlučno nosi i prenosi na generacije koje dolaze, duh Mostara će ostati nepokolebljiv.
