Mostar sam po sebi ima određenu mističnost koju je vrlo lako materijalizirati kroz objektiv. Iako volim Stari most u svoj njegovoj veličanstvenosti, uvijek težim ka netipičnim momentima spomenutog mostarskog materijalizma.
I ovo je momenat mog gubljenja u toj mističnosti. Svjetlosti. Boja. Nepomičnog vremena u kaldrmi.
I ona.
Koncept svijesti i percepcije kod Roma me uvijek fascinirala. Nepoimanje stida. Nepostojanje ega. Prirodno samo njima ponašanje.
Vjerujem u sinkronicitete. Ova igra svjetlosti i tame na kaldrmi Starog mosta ne bi imao priču bez njenog ulaska u kadar. Uvijek se prožimaju priče o njima kroz negativan kontekst, ali ovaj put njena energija se spojila sa mojom u jedan momenat koji priča sasvim drugu priču.
Vama i Vašoj percepciji ostavljam na volju da protumače ovu (ne)vidljivu harmoniju dvaju svjetova jedne ljetne večeri u Mostaru…
UKOLIKO STE PROPUSTILI PROČITAJTE : “RAZLIKE SU JEDINA STVAR KOJU DIJELIMO-SLAVIMO IH SVAKI DAN”
