Piše: Sanja Zadro
Kada govorimo o najavljenom uklanjanju jedne etaže Vojne komande/Name u Ulici Maršala Tita u Mostaru, ne govorimo o rušenju. Gledajući zemljišnu česticu za koji je Josip Vancaš 1900. projektirao tu zgradu, već sada gledamo ruševinu koja, kao i dobar dio njezine okoline, ugrožava sigurnost stanovnika toga grada. Naivno bi ipak bilo misliti da relevantni faktori u odlučivanju imaju na umu bilo čiju sigurnost osim svoje.
Razlozi za rušenja, pregradnje, dogradnje i rekonstrukcije kojima se ne rekonstruira ništa, uglavnom su privatni i ekonomski.
Vancašev je projekt za mostarsku Vojnu komandu bio gotovo tipski i ni po čemu originalan. Vrijednost zgrade (ostataka) prvenstveno je povijesna, iako je visoka kvaliteta njezine izvedbe, usklađenost prostornih i oblikovnih značajki neupitna. Bila je među austrougarskim objektima koji su se isticali dekorativnom reprezentativnošću i dimenzijama. Zbog značaja funkcije, na projektu je angažiran jedan od najuglednijih arhitekata Zemaljske vlade. Svoj je projekt dijelom objavio u bečkom Bautechnikeru zajedno s podacima o zemljišnoj čestici, njezinoj prilagodbi za izvedbu zgrade i procjenom troškova izvedbe. Monumentalna neorenesansna blokovska struktura kakvih je nebrojeno mnogo nicalo u to vrijeme po centrima i periferijama Habsburške Monarhije, građena je na mjestu srušenoga prenoćišta iz osmanlijskoga perioda. Povijest se, kao i obično, ponavlja pa se ovih dana najavljuje postupno uklanjanje ostataka zgrade koji su prijetnja sigurnosti stanovništva.
Prije nekoliko dana Salem Marić (predsjednik lokalnoga ogranka SDA) najavio je rušenje zgrade do gabarita prvoga kata.
Citat iz razgovora za TV1: Sa federalnom smo inspekcijom dogovorili, znači, da se „Nama“ sruši do gabarita prvog sprata i da tako barem više ne predstavlja opasnost, dok se ne iznađe mogućnost da se gradi novi objekat. Salem Bubalo, direktor Zavoda za prostorno uređenje Mostar, takvo ponašanje u okolini stare gradske jezgre naziva otežavajućim. Umjesto rušenja predlaže sanaciju ili rekonstrukciju, a rušenju se protive i Maja Roso Popovac, Zlatko Serdarević i Meho Omeragić. U istom smo prilogu od Miralema Fajića imali priliku doznati da je Federalna inspekcija, na zahtjev Agencije Stari grad, odluku o rušenju donijela 2011. Tome se, uz UNESCO, usprotivila i Komisija za nacionalne spomenike BiH.
Zgrada je, naime, dio ambijentalne cjeline povijesne jezgre koja ima status zaštićenoga nacionalnog spomenika. Možemo šutjeti, a možemo se pozabaviti činjenicama i odgovor(nost)ima.
Prvo pitanje koje trebamo postaviti je: „Zašto se najavljuje gradnja novoga objekta umjesto obnove zgrade?“. Ovo nije samo problem struke ni pitanje stručnosti. Ovo je problem koji se tiče svih ljudi kojima kulturna i povijesna baština pripada. U Mostaru je, kao što znamo, u zadnjih dvadeset godina bez najave, objašnjenja i razloga uništen niz spomenika od kojih su neki vrijednošću nadmašivali zgradu o kojoj je ovdje riječ. Unatoč tome, i njezin je spomenički status neupitan.
Zatim postavljamo pitanje: „Što znači …iznaći mogućnost za gradnju novoga objekta? “
Govoriti o tome kako se Mostar gradi(o) u posljednjih dvadeset godina znači pratiti tijek sustavnoga razgrađivanja i degradacije urbanog tkiva. Obnova grada se provodila i još uvijek se provodi nesustavno, bez strategije i nadzora uglavnom motivirana privatnim potrebama i inicijativama.
Kad govorimo o zajednici, postavljamo pitanje što je Mostaru potrebno na mjestu na kojem se ruševina danas nalazi i s kojega bi uskoro mogla biti uklonjena. Licemjerno je inzistirati isključivo na rekonstrukcijama. Poznajući realne okolnosti u lokalnom kontekstu, lako je zaključiti da će slučajevi poput dosljedne rekonstrukcije Druge srpske osnovne škole na Carini (Đorđe Knežić, 1909., danas – uredi Općinskoga suda) ostati usamljeni rezultati spleta sretnih okolnosti i da će taj dio Mostara još neko vrijeme biti grad duhova. Kada govorimo o vremenu, važno je imati na umu strpljivost.
Posljednjih dvadeset godina samo su mali odsječak urbane povijesti Mostara. Čitava je urbana povijest Mostara opet dio različitih kontekstualnih okvira u koje ju je moguće svrstati na temelju kulturoloških i geografskih odrednica. S fragmentacijom bismo mogli ići unedogled. Ne valja se zavaravati misleći da će ovaj ili bilo koji drugi (kon)tekst riješiti ikakav problem. O tome ima li problema sud svatko donosi za sebe. Kada govorimo o javnom prostoru, stav i mišljenje bi trebali imati svi oni koji vjeruju da im javni prostor pripada bez obzira na to jesu li, ili nisu struka. Čemu svaljivati teret valorizacije baštine na jedan, uvjetno rečeno, elitistički krug poznavatelja kronologije nekih događaja, interesa, estetskih standarda, trendova?
Name se sjeća daleko veći broj ljudi nego što Društvo povjesničara umjetnosti ima članova. Kome je stalo do gradnje, kome do rušenja? Zašto? Vojna je komanda sagrađena prije 116 godina. Vrlo je mala vjerojatnost da će za 116 godina itko od nas biti živ. Bez obzira na to koliko kratko trajemo, bar nekim dijelom možemo utjecati na promjenu koja je jedina stalna. Nema razloga da upravo ovaj odsječak povijesti ne bude točka u kojoj će lokalne inicijative započeti sa strpljivom i promišljenom nadogradnjom urbanog tkiva.
