Smatram da je naš život realnost koju sami sebi pravimo.
Jedan od rijetkih glumaca čiju sam predstavu Cabares Cabarei pogledala rekordnih 17 puta u raznim gradovima bivše Jugoslavije ponovo gostuje nekoliko metara od moje kuće!
Taj Cabares Cabarei sam gledala toliko puta da sam preslikala čitav svoj život u one kuhinjske pločice i česmu iz koje voda stalno kapa. Kutija od usisivača, krpe ispod sudopere, krema za dan i noć i mnogi motivi koje glumac opisuje toliko su postale jake u mojoj memoriji da me nekad njegove predstave natjeraju da se prisjetim knjige Efraima Kišona “Kod kuće je najgore”.
U toj knjizi otac se žali na slike koje djeca kupuju kako bi popunili album i osvojili nagradu. Jedna slika uvijek fali u albumu ali se novac stalno troši na kupovanje novih paketa slika kako bi se pronašla upravo ta jedna koja se nikad ne pojavi.
Predstavu sam gledala tačno onoliko puta dok se nisam osjetila mala kao oni mravi koje Zijah opisuje kako tulumaraju kroz kuću u kasne nočne sate. Komedija koja me je toliko nasmijavala dok sam proživljavala svoje rane dvadesete vremenom me je počela boliti i u meni izazivati jednu težinu razumijevanja sebe i društva u kojem živim. Pozorište sa Zijahom mi je značilo kao jedan dobar odlazak na druženje sa prijateljom koji razumije sve tranzicije u društvu ili se barem pita šta se to sve dešava, kuda idemo, šta radimo tu i da li možemo nešto uraditi kao pojedinci.
Jedan od rijetkih i to glumac ličio mi je na jedan moderni teatar u kojem dođemo kod psihijatra koji razumije sve naše bole koje se mogu lakše podnjeti ako ih kažemo kroz šalu. Zadnja moja predstava Cabares Cabarei dopustila mi je da posmatram ljude koji sjede i smiju se šalama koje su odraz našeg društva i na kraju nas samih.
Kod Zijaha mi se najviše svidila ta moć prilagođavanja sebe gradu u koji dođe. Njegova ličnost mi je jedna pokretna demokratija koja otvara vrata i onima iz prošlog i onima iz novog sistema.
Nisam pogledala Cabares Cabarei ni jednom od tih 17 puta a da Zijah nije nešto doradio, poboljšao ili kroz prošlu predstavu naučio nešto novo pa podijelio sa publikom. Ljudi bi se smijali kao budale na sami spomen proste riječi željni da se opuste od zategnute svakodnevnice i bespotrebnih moralnih informacija koje nametne primitivno društvo u kojem živimo.
Kako Zijah kaže : “Država je organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase – a to niste vi”.
Odreknite se malo svog vremena i pokorite se predstavi “Demokracija” .
Pitate se zašto baš Zijah?
Zbog sebe, zbog unutarnjeg JA, zbog žene, zbog braka, zbog djece, zbog zajednice, zbog Narodnog pozorišta, zbog sistema a sve u korist države! Možda shvatite da VI jeste država koja može uticati na vlastitu stvarnost.
