Piše: V.L.
Moram priznati da živimo u jako konzervativnom društvu. Biti žena na današnji dan je jako teško. I profesionalno i kroz majčinstvo i kao žena…i sebi i drugima. Naš familijarni odgoj generacijama muške populacije truje društvo . Čini nas onim domaćicama iz našeg ranog razvoja koje su brinule za sve osim za sebe.
Na današnji dan ne bi loše bilo da malo vrištim….da stišam onaj zvuk bebice koji me čeka u ovim godinama kad učim kako biti majka i krivim se za sve što ne ide savršeno, zvuk kolege koji mi komentariše tijelo nakon porodiljnog od svih drugih stvari koje može reći svaki dan, pogled žena koje vlastito dijete dovedu u vrtić jer moje drugo dijete uglavnom dovede moja majka ili njegova, da malo stišam zvuk šefa kojeg bi mogla zamjeniti svaki dan ali naša firma nije nikad imala žene na tim pozicijama..
Stišala bi i sebe jer se preispitujem mnogo puta da li mogu da radim jednako dobro, jednako jako kao mnoge muške kolege u firmama kroz koje sam prošla i da istovremeno budem kao ona dobra majka koja svaki dan provede svoj dan ulažući ga u njegovo obrazovanje.
Dok čekam na raskrsnicama Sarajeva ono malo vremena između kuće i posla buljim u one silne plakate – vidim da se danas bilo koji vid industrije prodaje preko ženinih sisa. Hočeš da kupiš automobilske gume- žene na plakatima, hočeš da osiguraš auto-ženine noge a ako hočeš da opereš auto dobiješ paket.
Seksizam. Svuda.
Sve bi to lako bilo da mi žene ne osuđujemo jedna drugu. Voljela bih težiti svijetu u kojem će se žene kretati jednako u svom bezobrazluku kao i muškarci. Svijetu u kojem radna prostorija nije đungla u kojoj ženka mami mužjaka mahanjem kukovima.
Želim da zaboravite moj gornji glas jer uglavnom je samo posljedica mojih nikad nerečenih misli. Večinu svog profesionalnog identitea izgradila sam na zakopčanoj košulji i dobrom magistarskom radu za koji sam se žrtvovala nekoliko godina putujući po svijetu.
Čovjek koji stoji uz mene je moja ljubav iz fakultetskih dana koji uči prati, kuhati i pomagati u našem domačinstvu jer tradicionalna porodica u kojoj je on bio odgajan je mnogo drugačija od one koju mi gradimo. (zato mi je malo teže).
Ako imate muškarca koji danas zna složiti veš za mašinu odmah ga poljubite!
U svojih 14 godina karijere moram priznati da druge kolegice koje ne zadovoljavaju prisilno napravljene beaty and fashion standarde nisu prolazile u poslu jednako kao one koje očima društva to zadovoljavaju. Težim i učiti ću svoju djecu da imaju vlastite mjerne sisteme svega što rade. Vanjski svijet je okrutan i površan i svaki se dan moramo boriti za one koje volimo jednako. Poljubcem, ljubaznim riječima ili malim osmijehom .
Moja želja da egzistiram u poslovnom svijetu i izgradim bolju budučnost za djecu bude me svaki radni dan. Iskrena sam prema ljudima koje volim. Djecu volim ali nikad ne zaboravljam voliti sebe. Voliti sebe prvo za mene znači voljeti i svoju djecu.
Biti žena u današnjem vremenu znači biti mnogo toga i na ovaj dan Vam poručujem da šta ste god izabrale da budete bez obzira da li je domačica, poslovna žena ili na kraju krajeva solo žena-nikad ne zaboravite (ama ni na jedan dan) misliti prvo na sebe!
I umjesto da stišate sebe prigrlite jedna drugu kao najbolje prijateljice i ispričajte kako je to biti žena na današnji dan!
I ne osuđujte! Ni sebe ni druge. Muškim mislima!
