Home>Blog>MOMENTUM (Page 4)

U ovom gradu je životni stil poseban – Dalila Spahić

nagradni-natjecaj-u-pisanju

Godine:22

Grad: Mostar

Zanimanje:studentica

nagradni-natjecaj-za-pisanje

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala : “Kvalitet života u Bosni i Hercegovini se jedino može poboljšati direktnim ulaganjem u budućnost, jer zaista imamo mnogo ponuditi svijetu. U suštini, sve se svede na ono da moramo prvo promijeniti sebe, ako mislimo pokušati promijeniti okolinu u kojoj živimo. Već su se neke pozitivne promjene počele dešavati, mladi su se počeli buditi. Smatram da trebamo barem nastaviti ovim tempom i ne stajati.

Ispričat ću ti jednu priču.. O gradu svjetlost, Sunca i bezuslovne ljubavi.. Gradu dobrih ljudi, mirisnih avlija i zelene rijeke.. Ispričat ću ti priču o životu, sreći, ćelopeku i Mostalgiji. Dopusti da ti objasnim kako to dječaci postaju momci u zagrljaju najljepše, kako se pije kafa i sta su to liskaluci. Dođi, pridruži mi se u šetnji ulicama ovog grada i dopusti mi da započnem priču.

Kažu da se naljepše osjećaš na svom.. Da su boje najjasnije, mirisi najljepši i srce najmirnije kad si kod kuće. Meni samo treba Stari Most, ćelopek, zelena ljepotica i jedno mjesto da sjednem i uzivam u svemu tome. Pokazat ću ti beskrajno plavetnilo iznad nas i shvatit ćeš da nebo nigdje nema tako jedinstvenu boju. Shvatit ćeš kako se nesto bezuslovno voli i poželjet ćeš da se opet, bar na kratko, izgubiš u ovom beskraju.

Hajde, sjest ćemo tu, ispod Mosta, rashladiti umorna stopala nakon pješačenja i diviti se luku kojeg on nije imao čast vidjeti. Pricat ću ti kako je pobjegao prije skidanja skela, nakon devet godina napornog rada i 456 blokova kamenja. Kako su se svi divili njegovom radu a on, eto, nikada nije ni saznao kako izgleda. Nikada nije spoznao ljepotu njegovog luka, snagu kamena i savršeno jasnu refleksiju na površini Neretve. Nažalost, nikada neće saznati koliko je srca ispunio ponosom. Kako se generacije dive njegovom djelu, a dolaze iz svih krajeva svijeta i kako je njim povezao mnogo više od dvije obale.

Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak. Neće se upoznati ni sa pričama o ljubavi i prijateljstvu koje su svoje tragove ostavile na kamenjima njegovog djela, niti sa liskalucima koje razumiju samo oni odrasli ovdje koji nastaju tek tako, u hodu.  A opet, bit će dio svih tih priča kao što je dio i ove moje.

Povezani članak:

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

Ono što malo ko razumije je kako možemo ispijati kafe po cijeli dan, a ono što ja ne razumijem je kako ljudi mogu bez toga? Upekne ćelopek, dogovoris se sa rajom u sekundi i odete u vaš najdraži kafić da se popije ona prva, jutarnja. Eh sad, to što će se na nju nastaviti jos barem 2-3, to nije bitno. Merak je najbitniji.

Ustat čemo i nastaviti našu šetnju. Ići ćemo kroz vrevu, kroz Kujundžiluk, polahko gore do Europe i opet ćemo pogledati u njega. Ja iz navike, potrebe i ponosa, a ti zato što si opčinjen njegovom ljepotom. Uz žamor ljudi čut ćeš i cvrkute ptica, uživati u pastelnim bojama koje se razlijevaju po nebu u sumrak i polahko disati. Reći ću ti da zatvoriš oči i da se prepustiš trenutku, da mi pokušaš objasniti sve ono što čuješ i mirise koje osjetiš. Znam, zamirisat će ti ćevapi i meso sa roštilja. Osjetit ćeš i mirise dolme i sarme, a opet, osjetiti ćeš i svježinu u zraku. Povest ću te i do Koskine džamije da uživaš u pogledu. I nećeš htjeti da ideš. Znam.

Preći ćeš preko Mosta. Objasnit ću ti kako je najlakše hodati baš tuda i osjetit ću pažnju koju mu poklanjaš. Jer, već te je pridobio, a to je ono čega sam se bojala. Doći ćeš ti opet, znam i to. Znam da već sada želiš da ne napustiš Mostar jer jos uvijek nisi u potpunosti istražio sve njegove dijelove. Zagrebao si površinu, pročitao uvodno poglavlje knjige. Sada je na tebi da pišeš nove stranice. Ne želim da uplićem prste u vašu priču. Znaš zašto? Mostar sa svima nama ima svoju priču.

Nekom će više poglavlja biti vezano za stari dio grada, ispijanje kafa, šarenila boja i cijele sehare mirisa. Neko će se najduže zadržati u opisivanju unikatne ulične umjetnosti, pozorišnih predstava i mostarskih liskaluka.

A ja ću ti na kraju samo reći da nema potrebe da ti objašnjavam šta je zapravo mostalgija. Sjetit ćeš se da sam ti nekad pričala o hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, ljepoti, o čovjeku koji nije svjestan koliko je uradio.

Sjetit ćeš se i konačno shvatiti.

U ovom gradu se nosi – Esmeralda Šuta

esmeralda suta

Godine:20

Grad:Mostar

Zanimanje:student

nagradni-natjecaj-za-pisanje

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.

Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi  nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.

“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”

Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.

“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne  između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd.  Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”

Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.

“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo  koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u  Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’

Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”

Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”

Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.

“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”

Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ivana Dupljanin

ivana dupljanin

Godine: 20

Grad: Foča

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ivana je odgovorila : “To je prilično teško pitanje, ali pokušaću ga odgovoriti na adekvatan način. Prije svega moram napisati da jedan pojedinac ne može uticati na bolji stil života, to je ipak pitanje više sile, odnosno ljudi koji su na vlasti. Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život. A ono što drugi mogu uraditi je da vjeruju u mlade, ne trebamo nikoga podcjenjivati, kada neko zna da vjerujete u njega dobija još veću snagu da daje što bolje rezultate. A tim rezultatima životni stil bi trebao postepeno da se mijenja na bolje. Tako da odrasli, vjerujte u mlade, a vi mladi ponosite se na starije. U tome je ključ jer se od malih stvari kreće. Kada se razvije dovoljna doza empatije sve je moguće! Vjerujmo u nas!

    Prije tačno dvije godine završila sam Srednju školu. Velika želja mi je bila da upišem fakultet. Mnogo volim rad sa djecom i medicinske nauke, tako da sam odlučila upisati nešto što je izmedju, da, to je moja voljena Defektologija. U Bosni I Hercegovini ovaj divni smjer ljudi iz različitih gradova mogu da upišu u Tuzli i Foči u okviru Medicinskih fakulteta. Najbliže mom gradu bila je Foča, tada je sve počelo. Sada sam završila drugu godinu i lagano planiram da upišem treću, već dvije godine većinu vremena provodim baš ovde gdje i sada pišem ovaj rad, u Foči.
Zašto volim Foču? Pa to je teško opisati riječima. Kako neko može da ne voli grad kroz koji protiču dvije rijeke. Neukrotiva Drina i njena vječita rivalka Ćehotina. Rivalstvo prestaje tamo gdje se one spajaju, na Ušću. To je mjesto gdje često odlazim da razbistrim svoje misli, donesem neke bitne životne odluke i često uhvatim sebe u razmišljanju da li je pametno otići iz Bosne I Hercegovine, kao što to radi većina mojih vršnjaka. Da li je u tome sreća? Kako mogu napustiti naša brda, rijeke, ogromna zelena prostranstva, kanjone…? Ne postoji zgrada niti objekat, grad ni druga država u koju želim da odem pored svega što imam ovde. Tačno je da smo ratom razorena zemlja, ali to je sve sada iza nas.  Zašto da se osvrćemo na prošlost, da gledamo druge sa prezirom, mržnjom… Nema potrebe, ljudi mi smo jedno htjeli to priznati ili ne. Jedno smo, jer zajedno gradimo našu državu, drugi su joj birali prošlost, ali mi možemo  i hoćemo graditi njenu budućnost. Zar treba da kao najveće kukavice ostavimo svo blago koje nam je ostavila majka priroda. Ipak mislim da to nije pametno. Ljudi na zapadu nemaju vremena za svoje porodice, stalno su u žurbi, nije ih briga kako se drugi osjećaju, empatija je davno umrla u njima . Nije to zato što su oni zli, nego zato što im se život sveo na potragu za materijalnom egzistencijom, a ne vide da najljepše godine života prolaze tik pored njih. Kažu ne možes imati svoje “Ja” u Bosni, kako je to samo surova laž! Ovde je baš suprotno, svaki čovjek može da ima sopstveni stil. Oblačimo se kako želimo, jedemo šta hoćemo, vrištimo ukoliko smo srećni I niko, ama baš niko nas ne smatra ludjacima. U svako gradu postoje nepisana pravila ponašanja i to se zna. Svako od nas ima negdje u nekoj ladici mozga zapisana pravila. Naravno da ih nećemo kršiti, ali uprkos tome možemo biti slobodni. Tačno je da ljudi ovde imaju mala primanja i velika srca jer  sa takvom istinom uspjevamo da budemo veseli i da se uvijek nadjemo tu za naše komšije, prijatelje, porodicu… Ja volim svoju čupavu kosu, volim da nosim neskladne boje na sebi  ljeti i zimi, volim hodati bez sminke, plesati na kiši, diviti se snijegu, prezirati munje i gromove… Sve je to moj stil koji mi niko ne može i ne želi oduzeti. Isto tako poštujem djevojke I momke koji “furaju” druge stilove. Zbog toga volim svoj grad, divim se svakom koraku. Naklon pružam istoriji, gradovima koji su nakon silinh osvajanja, ratova, vremena ostali isti, gradovima čijim ulicama odiše prošlost i ponos. Kada koračam mahalom u Foči naidjem na “Sahat kulu”, zastanem pogledam je i mom divljenju nema kraja. Pitam se koliko li je samo ljudi propratilo njeno postojanje I koliko tek treba da proprati. Onda se zamislim i u svojoj glavi vidim čuveni “Most na Žepi” , “Na Drini Ćupriju”… Eh, taj Andrić, možda ga tek sada donekle i shvatam.
Vremenom životni stilovi se mijenjaju. Činjenica je da tehnika sve vise napreduje, ljudi iz dana u dan sve više vremena provode na smart telefonima, tabletima itd. Zahvaljujući internet mogu da vide kako žive ljudi iz drugih država i da zavire u njihove stilove života. Nisam probala niti jedan drugi stil osim svog kojeg se čvrsto držim, ali nekako imam osjećaj da su svi drugi zarobljeni ili okovani prevelikim pravilima. Nešto mislim da život sa previse pravila zna da guši i tjera ljude da se zatvaraju u sebe. To je kod nas rijetkost, mi smo narod koji ima jak temperament, znamo svašta reći jedni drugima  u lice i da se ne naljutimo. Smatram da je to mnogo bolje nego da govorimo ljudima iza ledja. Volim kada uveče bez straha mogu da izadjem u diskoteku i provedem se super uz stare rok hitove, pa onda dozu strane muzike, od folka do teških narodnjaka, zamislite sve to za samo jedno veče i to u jednoj diskoteci. Pa da, to je naš stil, stil u kome se svi možemo pronaći. Navela sam primjer što bi inače zanimao mlade, izlasci. Ako odrastamo bez straha i u našim poznim godinama živjećemo tako, učićemo našu djecu da vole i nećemo imati strah da ih pustimo na ulicu da se igraju. Zbog toga volim Foču, zbog toga volim svaki grad Bosne I Hercegovine. Bosno, hvala ti što si nam dopustila da sami gradimo svoje stilove života, hvala ti za prirodu, sreću i prave prijatelje!

U ovom gradu se nosi štit – Dragana Prce

dragana prce

Godine: 35

Grad: Čapljina

Zanimanje: dip.novinarka

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dragana je odgovorila :

Smatram kako je stil života u BiH daleko najprirodniji, najopušteniji i najduhovitiji. Njega ne treba posebno poboljšavati. Rijetko gdje se može sresti ovakva gostoljubivost, želja za druženjem, uživanje u sitnicama, mali rituali koji život znače. Ono što treba poboljšati jest kvaliteta života, dati priliku ljudima da zaista žive, a n životare od rada. “

Nije to uvijek, ne događa se ni stalno, ni istim ljudima. Bude to nekad u ljeto, u večerima kad se sva muka i težina svijeta spuste na leđa čovjeka. Kad ti je dosta i svijeta i tebe samog. Teret pregolem. Možda tamo u avgustu. Ono kad su ulice puste do prvog sumraka, jer se hodati po „čelopeku“ sve i da hoćeš ne može, pa se čeka prvi mrak da čovjek odahne dušom. Ono kad se iz bašte začuje priča, pa ne znaš je li komšije pripovjedaju o danu na izmaku ili se svađaju oko Dnevnika u pola osam što je bio, kad u avliji vidiš lubenicu prerezanu po pola, kad Titovom krene takt štiklica, pod Mostom odjekne prvi poljubac, a na Musali se sačekaju nekih dvoje.

U takvim noćima sjedaš na prozor i pokušavaš rashladiti sobu da konačno zaspeš, da se prestaneš vrtiti i da san dođe na oči. Ne ide. Do koga je pitaš se? Ništa ne pomaže. Tvoji avgusti u Mostaru tek dolaze. Vidiš svjetlo preko puta i kontaš sparina i njemu. Čekaš da svane, pa da klizneš na more, japanke i preškir, ne treba ti puno. Nikad nisi skočio u Bunu, nisu ti trnci prošli kroz tijelo jer je hladna, a lijepa ko’ biser, skokove u Neretvu gledaš na tv-u, imaš 18 godina i trebaš biti sretan. A onako. Osjećaš se da zraka nemaš. Guši te. Ima nešto u tom mraku, u samoći, nešto što skrivaš i od sebe, ali nevješto.

Nekada su ti pričali o svemu što je bilo. Oblikovali te onako kako su mislili da treba. Kalup. Sa njihovim mjerama. Nikako biti poseban. To je cilj. Recept koji se generacijama njeguje i čuva. Bez njega možda bi i ti bio drugačiji. Samo da si mogao. Imaš 18 godina i pojma nemaš o tome. Tebe je u jednu ruku mimoišlo, a u drugu se nosiš sa sjećanjima koja nisu tvoja. I zabranama koje nisu tvoje. I mržnji koja nije tvoja. Ti ne znaš da ne znaš. Ne znaš za hlad jasmina, pjesma te ne zanima, kakav Šantić, kad je to bilo, ne znaš za kolače iz ABC-a, ne znaš za onaj zidić kraj Medicinske odmah iza prve zgrade uz Radobolju, ne znaš za onaj škripavi pod Pozorišne. Kako bi znao? To ti nisu rekli. Nisu te poveli naprijed. Sam se snalazi!

Mostar je ovisi kako se gleda, grad tuge i grad ljubavi. Eminin grad. Grad dobrih i onih drugih ljudi. Grad u kojem se snovi slatko sanjaju, jer nema tog mjesta na kojem bi ih zelena Neretva i bijeli kamen ljepše uramili. Grad je to i tajni, koje su nebrojeno puta šapnute samo nermirnoj vodi s obale. Onako stidljivo. Grad u kojem je čovjek pun rana, pa nosi štit, ne želeći preći ni tamo ni ovamo. Pa zaglavi u sredini. Kobno. A nema tog mosta na svijetu koji nije napravljen da nekog spaja. Dokaz kako kamen može biti pametniji od čovjeka. Htjeli ili ne, most se pružio, predivan srce da ti stane, on vodi i tamo i ovamo, njega ima i on ne broji krvna zrnca. Obično ništa ne pita. On čeka. Mene je sačekao po prvom dolasku u Mostar, a ispratio one godine kad sam službeno zatvorila index. Bez puno turista, galame i žamora. Jedan na jedan. Nespremnu, ali ustrajnu da dođem na drugu stranu. I od tada se družimo. Most priča, ja slušam. Ljubav je to. To moraš sam naučiti, vidiš da drugačije ne ide.

Pusti šta su ti rekli. Pred tobom je još vrelih mostarskih noći, šteta da ih provedeš sam u mraku. Pa možda jednom, baš te noći u avgustu kad se srce stegne i sparina udari poželiš ga laganim korakom preći. U takvim noćima pada oklop, ruka spusti štit, stisneš zube, flastere s rana povučeš naglo, manje boli. Korak naprijed. Bez straha. Rane će zarasti. Jedne noći u avgustu…

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

natjecaj-u-pisanju

Godine: 34

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani profesor filozofije i sociologije

Dobar dan, gospodine Zdravko

– Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.

Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.

-Biciklo, poni, i ajmo lagano.

Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.

Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…

Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…

– Dobar dan, gospodine Zdravko!

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

– Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:

– Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?

– Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…

U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.

-Ajde živio!

-Bog ti dao zdravlje!

Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.

Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.

Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.

-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…

Zdravko izađe ćutke, pognute glave.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Dalila Kero

dalila-kero

Godine: 22

Grad: Bugojno

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalite  života  u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala :
Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.

U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU jer  glorificiram istinske vrijednosti, uživam sunce i borim se sa sparinom. Počastim se kafom i dobrom knjigom, pustim misli u pravcu vjetra, i ne zanima me da li je momak stol pored mene Edin ili Matej, ali se slatko smije, a njegova djevojka Ime-nije-bitno, ima jako lijepu kovrdžavu kosu. Svejedno je piju li kafu ili kavu, ali im je očito lijepo, uživaju taj čarobni napitak, i drago mi je da to vidim ovdje u gužvi etiketiranih ljudi, ‘naših’ i ‘njihovih’. U sred žamora i prljavih poruga okolo, mi neodređeni ili svepripadajući, kako već želite, prihvatamo Mostar kao cjelinu, svjesni da isto nebo prikriva i Fejićevu i Vukovarsku, ne pravimo koncerte, niti puštamo balone, negiramo lokalne portale koji pišu za profit, a ne za Mostar. Dopuštam sebi da se smijem dok hodam ulicom, da u supermarketu plešem u ritmu najdraže pjesme dok biram artikle, usuđujem se glasno smijati, gledam ko danas na sebi nosi osmijeh, gledam blještavilo budućih mama i bezbrižnost djevojčice koja nosi Minnie mašnicu u zamršenoj kosi, ne znam je li osoba na kasi prekoputa mene ‘domaća’ ili turist, nije me ni briga, ali malo me čudno posmatra. A šta znam, o slobodi sam slušala davno, još u đačkoj klupi, sjećam se da je učiteljica govorila o slobodi mišljenja i govora, ili nešto slično tome. Pa ne znam jesam li čudna što nisam kupila Janu, već Olimpiju, pa odoh da tako začuđena, ali neosporno slobodna na sunce da od ovog grada uzmem samo ono što ja hoću.

Kada me neko pita šta je to što čini Mostar posebnim, kažem – Neretva. Nad njenim leđima godinama unazad nadvio se kameni, teški i historijski luk, kada je divlja snažno udara valovima o njegove stubove, ali bezuspješno. Čvrst je i samouvjeren, na svojim plećima nosi tradiciju jednog posebnog grada, slatkorječiv je, lijep, pomalo misteriozan i uvijek nedorečen, kao i stanovnici tog grada. Visinom od dvadeset i četiri metra dominira nad njom, sa njegovog najvišeg mjesta u njeno naručje skaču ljudi, u procjepkanim valovima ogledaju svoju hrabrost i onda budu primljeni u njenu nutrinu.
I dok Šantićeva Emina ponosno stoji na Luci, križ na Humu neumorno svijetli, imam Karađozbegove džamije poziva na molitvu, sati se nižu, smjenjuju se dan i noć, Neretva i dalje teče, ja biram da prihvatim sve što mi se pruži, biram slobodu, biram jednakost, biram emancipaciju, biram našu posebnost, normala. Sjedim na obalama Neretve za sebe, za ćeif, za raju, razmišljam o kiši, o smrti, i o ljubavi, o jednom malom vrapcu što ga sretoh na stanici. Ponekad nas mrzim ovakve, ponekad sam ponosna jer, brata, Mostar je usađen u meni, razmišljam kako nas vide turisti, kakvu sliku u unutrašnjosti fotoaparata nose u druge zemlje, je l’ dođu onako ili iz radoznalosti, znaju li ćeifit kafu i uživati zalazak sunca, kako podnose visoke temperature, gledam je l’ se kaldrma dodatno utrla nogama hiljada prolaznika, kupaju li se u Neretvi ili je se plaše, znaju li za ‘našu’ i ‘njihovu’ stranu i razmišljaju li o promjenama. I kontam, čovjek da bi u sebi pomirio vlastita protuslovlja, mora srediti nemir u sebi i oko sebe, nadahnuti smisao općem besmislu metodom – pogled na svijet. Jer naše ni jučer ni danas, ne postavlja granice, nego horizonte.
Dragi moji neznani, dopustite da vam obećam da ćemo promijeniti ovu zlobnu klicu što je usađena u nama, možda ne mi, ali hoće naša djeca, ili eventualno djeca naše djece. Ne pričajte van granica ove države da vas niko nije naučio kako da pijete kafu, pušite cigar i razmišljate kako stanovnici istog mogu da se bore da ovim vrućinama, ne kukajte što vas niko nije savjetovao da u visokim potpeticama ne idete preko Mosta, ne recite da vas je u Fejićevoj preplašio pomalo čudni golub koji leti nisko, niti da je Neretva divlja i ponekad ima neprijatan miris, recite da ste bili slobodni, priznajte da je poseban i da sve predrasude ruši pogled na Stari most, je l’ da? A neznanče, ako u godinama što dolaze opet ne posjetiš Grad na Neretvi, imam savjet za tebe. Podigni glavu, vidiš? Ako oslobodiš um i ako tako hoćeš, i mjesečina može biti pogled na svijet.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću ili Kako napraviti karamele od žaoka

darija marković

Godine: 41

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Darija je napisala :

Imam četrdeset jednu godinu, po zvanju sam diplomirani pravnik za bezbjednost i kriminalistiku. Što se tiče poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini, smatram kao što sam djelimično  navela i u priči, da se svako od nas pojedinačno treba pozabaviti sobom . Ako već ne možemo uticati na visoku politiku, ekonomska pitanja i slično, ili možemo vrlo malo,promijenimo sve ono što je u našoj moći. Odnos prema ljudima, bliskim kao i nepoznatim. Prema svom dvorištu, bukvalno i figurativno, kao i prema javnim površinama. Čuvajmo i njegujmo prirodu. I sigurno je da će nam bar u tim segmentima svima biti bolje. Srdačan pozdrav iz Banja Luke!

Nekad sam pročitala da nam svakog jutra kad se probudimo životna banka otvara bespovratni kredit od 86.400 sekundi za taj dan. Svakog sljedećeg dana magija se ponavlja. Nezaobilazno pravilo banke jeste da može zatvoriti naš račun svake sekunde bez upozorenja.

Budim se i razmišljam kako ću danas potrošiti dragocjeni poklon jurećih sekundica. I koliko sekundi ima u dvadeset pet godina kredita koji mi je posudila banka od cigle, betona i stakla.

S kamatama.

Odlučujem da ću se držati sekundi koje su prohujale tokom prethodne četiri godine, odnoseći rate i prave i životne banke. Neka mi tako počne dan. Ne onim što me čeka i od čega strepim, nego onim što je već ispunjeno. A ispunjen je san, veliki kao kuća-dom prepun prijatelja.

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo? Čemu življenje po šablonu? Komentarisanje tuđih kreveta, tanjira i novčanika?

Volim sekunde u kojima toga nema.

Imam kutak gdje ne odjekuju takve riječi.

Svoje sklonište.

Vrijedno svake sekunde dvadeset petogodišnjeg kredita.

Zato neću brojati koliko ih još moram otplatiti, već šta mi donose.

Neko ko gleda u pravcu našeg dijela svijeta vidi kuću, izdijeljenu u nekoliko stanova.

U dvorištu magnoliju, jagode i boriće.

Terasu s pogledom na nabujalu rijeku.

Ali to je zapravo utočište.

Nastalo iz shvatanja da se ne mora živjeti s roditeljima dok god ne stupiš u brak. Da se brak ne zasniva zato što je vrijeme i što to tako treba. Već zato što imaš sreću da ti je sudbina namijenila nekoga kraj koga se budiš svakog jutra s osmijehom. Da ako te budi grč u stomaku nećeš ostati u kavezu jer se bojiš osude okoline ili samoće. Jer najteža je samoća kad ti je dalek onaj ko je kraj tebe. Da nećeš odustati od kućenja s prijateljima zato što je to nekome ko se davi u sopstvenom neznanju i nesreći glupo. Da je najbitnije biti u miru sa sobom i znati da si učinio sve što je u tvojoj moći. Biti u iskrenim odnosima sa ljudima oko sebe, pa makar to značilo da te ljude možeš izbrojati na prste jedne ruke.

Jer jedino tako zaista vrijede.

Jedino tako ti vrijediš.

Jedino te sekunde se broje u život.

U dane koji nam pune dušu.

Ostalo su tek brojevi na kalendaru.

Neki od nas su u braku, neki još strpljivo čekaju ljubav. Neki jedu zdravu hranu a neki krše sva pravila nutricionista. Jedni se oblače u skladu sa trendom, a drugi pak ne žele da zakrpe odšiveni rub majice. Podsjeća ih na jedan divan dan i luckastu situaciju u kojoj je taj šav rasparan.

Ali sve nas veže isto, nismo ukalupljeni.

Naši su kalupi popucali još davno, kad smo počeli da odrastamo.

Nekome brže, nekome sporije, nekom tiho a nekom uz puno buke.

Ma kako to izgledalo onima koji svoj ne odbacuju ni kad je tijesan, kad ih žulja i raskrvari.

Ima dana kad umjesto meda teče žuč.

Nalaze nas samo loše vijesti. Život pritisne grudi kao vojnička čizma. Kad se posebno roje zluradi kometari, kao brze uporne osice. Što su glasnije mene sve više preplavi sreća i spokoj što imam ovaj mali ćošak mira. Tu mi njihove žaoke ne mogu nauditi. Postajem imuna na taj otrov, splasnu otoci na srcu .

Unutar naših međa osice se pretvaraju u medonosne pčele.

Nestaje gorčina.

Lako bi se nekome ko me gleda sa strane moglo učiniti da uludo trošim dar životne banke, gledajući dugo malo zrno grožđa. Napuklo ali slatko, kao moj život.

A zapravo tako u našem dvorištancetu od žaoka pravim karamele.

Od uboda poljupce.

To je moj stil.

Postoje mjesta i ljudi tu u našoj blizini koji čekaju da ih zovemo svojima. Postoji još načina da od nečeg oporog napravimo slatko. Nekad je to tek mali providni puž.

Do juče bih se zaklela da ga mogu vidjeti samo na stranicama neke enciklopedije. A eto ga u sjeni jutarnjeg sunca, na mirisnom grozdu ispod mog prozora. Sekunde u kojima gledam njegovo pokretno skrovište izbrisale su tugu koju je na licu ostavio san, i nacrtale najširi mogući osmijeh. Svi bismo trebali živjeti stilom krojenim po našoj mjeri.

Od trepavica do stopala.

Jer svako od nas i jeste univerzum za sebe. Dok god naš način ne zadire u tuđi, ne boli i ne vrijeđa nikoga, savršen je baš takav.

Toliko je jednostavno.

KONKURS JE OTVOREN DO 15.07.2017. PRIJAVE NA LINK .

U ovom gradu se jede ….

mostarske price

Godine: 25

Grad: Mostar

Zanimanje: Student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Haris je napisao:

Da bi došlo do poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini potrebno je uraditi zasigurno mnogo koraka. Prvi od njih bi bio da ljudi ustanu sa kauča, odu do najbliže biblioteke, uzmu člansku karticu i počnu čitati.  ”

Pročitajte njegov odgovor na našu temu u nastavku…

U OVOM GRADU SE JEDE ljudsko meso. Ljudi sjede na prašnjavim basamcima i glođu kosti svojih predaka a maštaju o mesu svojih susjeda. U ovom gradu, snovi se žive a svakodnevnica sanja.  Ta svakodnevnica je obavijena kanibalizmom u kojima riječi postaju oštri zubi a žuganje mostarsko objed Mostarca nagriženog zluradim mislima i pohlepom.

Sunce se rađa iznad brda i osvjetljava grad širok i uzak u isto vrijeme. Širok po materijalnom i tek asfaltiranoj  ulici, uzak po mislima ljudi i hići što ponekad nadiđe i mostarsku laganicu. U ovom se gradu snovi žive a svakodnevnica sanja. Čuješ li me putniče iz galaksije udaljene?! U ovom je gradu sve zamjenuto. Uloge su obrnute i film naziva grad Mostar je najbolje režiran film u historiji svijeta. Šta je Mostar u snu koji me pitaš? Reći ću ti. Reći ću ti sve jer ja živim snove. Moj mi vizir kaže da svaki Mostarac živi snove ili barem njih većina. Reći ću ti jer te volim. Reći ću ti jer si čovjek. Mostar u snu je Mostarac zagrljen sa svojim gradom a ne sa stranama. Mostar u snu je Sunce koje sija kao što nikad nigdje ne sija i kao što nikad nigdje neće sijati.

Mostar u snu je plavo nebo koje ašikuje sa lijepim Mostarkama koje su van trenda ali opet na naslovnicama svih modnih časopisa. To isto plavo nebo ohrabruje momke pune nesigurnosti jer nije lahko upitati za kafu ženu sa naslovnice modnog časopisa. Mostar u snu je kiša koja sa svakom kapi viče da joj je drago što natapa mostarske ulice. Mostar u snu je Mostarac koji joj odgovara da je dosta više ali je ipak voli. Mostar u snu je pčela, rođena i odgojena u mostarskim sokacima koja daje med a onda taj isti med majka mostarska daje bolesnom sinu, budućoj fudbalskoj zvijezdi, i ta zvijezda ozdravi i upiše se u knjigu slave mostarske i svjetske. Mostar u snu su zvijezde koje pjevaju pjesmu o lastama koje popiju kafu pa onda skoče sa Starog mosta. Čudno me gledaš putniče?!

Nije ti jasno kako lasta može popiti kafu pa skočiti sa mosta. Polako, tek sam ti počeo nabrajati sve slike u albumu mostarskih snova. Mostar u snu su i sve fatihe i mise održane za junake bojeva vođenih na ulicama ovoga sanjivog grada. Mostar je Svemir pospani a Mostarci su zvijezde koje plaču smijući se. Ništa ti nije jasno kažeš mi?!

Kako bola ne razumiješ?! Ti, koji si došao iz udaljene galaksije gdje ste naučili manipulirati sa vremenom i teleportirati se sa Starog na stadion pod Bijelim Brijegom u jednoj sekundi. Ti koji raspoznaješ istinu i laž ne čuješ istinu koju ti zborim. AI’ kako bi je čuo. Ne može se to čuti prijatelju moj iz galaksije daleke. Osjetiti se to mora. Osjetiti u kostima, u mislima, u suzama, osjetiti u prvoj slici koju ugledaš kad izađeš iz utrobe majčine i upišeš se u knjigu Mostaraca. Kako ću te onda kriviti?! Kako ću ti objasniti?!

U ovom gradu se jedu šupljaci. U ovom gradu se jede malograđanština, kič, zavist, pohlepa.

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku. Vodim te kraj Neretve i vrelu kafu nudim na tacni koju sam ja napravio. Piješ na eks, onako neiskusno, papanski. Ni ćeif još nisi upoznao. Džaba ti sva blaga i tehnologije svijeta moj prijatelju kad ne znaš šta je ćeif. Kad ne znaš viknuti normala, prolazniku koji ti viče da nešto trebaš obaviti ili te možda samo loži. Normala. Tužan si, vidim da nisi razumio mostarsku svakodnevnicu, vidim da nisi razumio šta se jede u ovom gradu koji voli ljude a i ljudi vole njega. Tako jednostavno.

Tužan si. Vičeš mi da moraš ići. Tvoj brod napušta Zemlju i ti moraš biti u njemu. Pitaš me da ti zapakujem kilo kafe, mostarske naravno. Zakleo bih se da sam ti vidio suzu u oku na rastanku, a možda sam i samo halucinirao od džemre. Ne znam. Pružam ti ruku, a ti uzvraćaš pozdrav, na svoj način naravno. Okrećeš mi leđa i odlaziš. Zamišljeno te i sjetno gledam.

Idi sa srećom moj prijatelju. Idi u svoj dio Svemira, u udaljenu galaksiju i prenesi priču o gradu Mostaru, o gradu gdje se snovi žive a svakodnevnica sanja. Gdje je normala da Nebo ašikuje sa djevojkama a laste piju kafu. Nadam se da ćeš se nekad vratiti u Mostar, upoznati djevojku sa naslovnice modnog časopisa i skontati šta je ćeif. Nadam se, a šta mi je drugo preostalo.

Međunarodni dan Ratova zvijezda

Medjunarodni dan Ratova zvijezda

Danas se slavi Međunarodni dan Ratova zvijezda/May the 4th.

Ovaj praznik slavi popularni film kojeg vole miljuni diljem svijeta. Događaj nije stvorio George Lucas ili kompanija LucasFilm nego je događaj stvoren zbog obožavatelja koji ovaj praznik proslavljaju ponovnim gledanjem nekih od filmova Star Wars kolekcije.

Moglo bi se činiti interesantnom činjenicom sam nastanak ovog praznika, ali ovaj događaj ima  čudne, zanimljive, povijesne korijene. Navodno, kada je Margaret Thatcher izabrana za premijera Velike Britanije 1979. godine, britanska Konzervativna stranka dala je oglas u cijelosti na londonskoj večernjoj vijesti koja glasi: “May the Fourth Be With You, Maggie. Čestitam. ”

Jer i članovi britanskog parlamenta su divovski obožavatelji.

Mi u Tour Guide Mostar ovaj dan obilježavamo u našem stilu sa Lego kockama.

Medjunarodni dan Ratova zvijezda
Medjunarodni dan Ratova zvijezda
Medjunarodni dan Ratova zvijezda

Šta brendovi zastupljeni na Balkanu rade po pitanju očuvanja planete Zemlje

Danas slavimo Dan planete Zemlje.

Danas je dan da se zaustavimo i pogledamo sve stvari koje potencijalno uništavaju naš planet i dan da  učinimo ono što možemo kako bismo  što bolje zaštitili našu zemlju. Uvijek smo gledali na tehnologiju koja će pomoći spasiti Zemlju, a mnogi industrijski divovi Balkana se sve više prilagođavaju .

Na Dan planeta Zemlje, pogledajmo što neki od najvećih  imena  rade za promicanje čišće i sigurnije Zemlje :

Konzum

Vizija Konzuma je biti najbolji trgovački lanac u regiji koji će biti standard i mjerilo kvalitete i profesionalnosti u svim segmentima poslovanja – kupcima prvi izbor pri kupnji, zaposlenima poželjan poslodavac, poslovnim subjektima pouzdan partner i društveno odgovorna kompanija.

EKOZONA je prvi brend certificiranih ekoloških proizvoda uzgojenih i proizvedenih bez pesticida, aditiva, GMO sastojaka te dodanog šećera. Uvođenjem ekološkog branda Ekozona, Konzum svoj asortiman razvija u skladu s aktualnim svjetskim maloprodajnim trendovima budući da sve veći broj kupaca postaje svjestan važnosti konzumacije ekološki proizvedene hrane.

Konzum također ima za cilj podizanje svijesti o važnosti ekološke odgovornost kroz ekološke biorazgradive vrećice koje možete koristiti za kupovinu.

konzum-ekoloske-vrece-za-kupovinu
Slika : jatrgovac.com

DM

DM je jedan od rijetkih brendova koji stalno radi na projektima ekološke održivosti. Pravljenjem akcija kao Zeleni korak ili dm green city iz ove firme pozivaju na akcije prikupljanja starog papira po osnovnim školama kao i na jačanje ekološke proizvodnje. Ekološki društveno usmjereno djelovanje u  godinama nastavili su u okviru dm green city projecta:

dm green city project 2012;
dm green city project 2013;
dm green city project 2014;

dm ekoloske torbe
Slika: jatrgovac.com

Bingo

Zajedno za čiste vode BiH jedan je od projekata velikog društvenog značaja koji je pokrenut kako bi se ukazalo na problem onečišćenosti rijeka u Bosni i Hercegovini i potaknula javnost na ekološko djelovanje i zaštitu okoliša.  Ovaj projekat je podržan od strane kompanije Bingo u sklopu kojeg su se organizovale akcije čišćenje voda na čak pet lokacija: Konjic-Jablaničko jezero, Tuzla-jezero Šićki kop, Prozor-Ramsko jezero, Jajce-Malo Plivsko jezero i dio korita rijekte Drine u Bijeljini.

zajedno-za-ciste-vode-bih-najavljuje-nove-akcije-ciscenja-rijeka
Slika: manager.ba