MOMENTUM

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil-Stevan Stančić

Godine: 33

Grad: Čelinac

Zanimanje: šumar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Možda bismo mogli krenuti od sitnica koje su u našoj moći. Da, recimo, ne poprskamo pješaka autom dok pada kiša. Ako smo ga već oblatili, da ne trubimo sirenom iz sve snage ako nekoga poznatog vidimo na ulici. Da budemo više na ulici nego pred ekranima. Više pitanja i manje ljutnje. Ne bi bilo loše da prestanemo nanositi plastične kese iz supermarketa i pekara u tonama kući. Trebali bismo nazvati nekoga od koga smatramo da smo se ogriješili. Možda nije toliko strašno . Voziti bicikl. Putovati vozom. Može i neki zagrljaj,, poljubac, šta znam…Tako tih sitnica pa bi ono veće i bolje moglo i prije doći.

Rađa li se Neretva samo jednom? Kažu da se prvo iznjedri negdje duboko u tminama Zelengore, britka i uska da bi potom rasla, kupeći sve pritoke koje svakodnevno proživljavamo a često ne primjećujemo: podsmijeh zbog gojaznog komšije koji popravljajući golfa ne kapira da mu je pola guza ispalo na ulicu, tugu jer neko koga volimo je daleko, nervozu jer nema dobrog wi-fi signala…Sve te sitnice Neretva upija, jer je mlada i željna svega, vidi svugdje priliku i panično grabi svaki naš odraz, bojeći se da nešto ne propusti. I kad konačno, negdje kod Konjica, bude zadovoljna svojom veličinom – naljuti se. Ljuta je jer je ne primjećujemo, osjeća se zapostavljeno. Vriskom se probija kroz krš i to nije više ona izvorska bezopasna djevojčica. Ona je sila koja zahtjeva pun život i nije sklona kompromisu. Mi je krotimo jezerom, crpimo energiju, govorimo joj da se smiri. Ne! Ona se i dalje buni, pobjesni svojim vodama, otme se iz betonskih lanaca, pravi nam probleme. Tako nagla, nespremna i hladna, ona izbija iz kotlina u zrele doline koje žude za njenim kapima i u šoku shvata da njen tok više nikada neće biti isti. Ona će docnije uživati u ravničarskoj monotoniji, sretno stremeći prema Jadranu, ali tu kod Mostara, ona i dalje vuče svoju nesigurnost i plahovitost.

Tu se Neretva mijenja, preporađa. Tu je Mostar.

Mostar – njena bol zbog prošlosti planinskih litica koje je neće više izazivati i njena sreća zbog ravničarske budućnosti koje će joj pružiti dugo traženi smiraj.

Sva ta nesigurnost, pitanja i promjene teku kroz sam Mostar. U tom klinču, oni koje žive u Mostaru, razumiju nas koji dolazimo i prelazimo Stari, tražeći odgovore – koja voda je nama pogodnija? Šta izabrati? Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili. Negdje u pozadini se čuje Zoster, neko predlaže da se ide na ćevape ili na Rujište. I ti nesvjesno upadaš u mostarsku opuštenost iako u tebi kola podmornica pitanja. Mostarke i Mostarci znaju kako je biti na vjetrometini i neprimjetno ti poturaju podupirače da se ne srozaš ili da previsoko ne uzletiš. Mi, koji dolazimo sa strane, osjećamo to kao dobrodošlicu a za njih je to obaveza i misija koja se podrazumijeva. Jer oni koji su hodali mostovima kojih nije bilo kada su bili prijeko potrebni jako dobro znaju kako jučerašnje sestrinske obale već sutra mogu biti skoro pa nedostižne. Ne žuri, sjedi, neće para pobjeći, kud ćeš sad, biće dobro, hoćeš još nešto, ne brini, ostani…su samo neke od okosnica mostarskog duha. Jer mi ćemo vjerovatno otići a oni koji ostaju moraju iznova, svaki dan, ali svaki dan, dočekivati neke nove nedoumice i novu ljutinu Neretve. I odakle god mi došli, čini se da taj mostarski stil i energija kao giljotina odrube neku našu misao ili doskorašnjii kruti stav. Tako ćeš vidjeti turistkinju iz Malezije kako opijeno njuška po Kujundžuluku nesvjesna da će ovdje naći mnogo više od jeftinog suvenira. Ili belgijskog tinejdžera kako tabana kaldrmom i škljoca kamerom, pokušavajući zarobiti Mostar u neki fajl. Mnogi dođu sa idejom da nešto uzmu ali Mostar im uvijek nešto slatko otima. I zato se osjećamo sretni jer smo prazni, jer tereta više nema. Vukli smo besmislenu tešku prikolicu misleći da će nam sve to trebati, izgorili na suncu, išamarani hladnom Neretvom. Teret se raspao, naši dronjci su se isparali, drago kamenje je izblijedilo, naše sebično vrijeme je pokleknulo pred sahat kulom.

Mi u Mostaru. Priča koju su mnogi bezuspješno pokušali objasniti i vez iz kojeg ćemo izaći nabodenih prstiju ostajući u izazovu da ga završimo.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201715 Jula, 2017

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću-Zemira Ćordić

Godine:23

Grad: Bihać

Zanimanje: student

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

“Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato. Unapređivati turizam i prirodne resurse, čuvati i promovisati ono što je naše. Voljeti i poštovati sebe, pomagati i cijeniti ostale. Razbiti predrasude i stvoriti svoj svijet pa čak i ako ga gradimo od pijeska.”

Sunce je opet zašlo između ulica.

Kao da se svaki dan tako završava, ali svejedno ti opet oduzme dah. Ne, to je pogrešan izraz. Ovakavi prizori usijane, žarke kugle kako u večernje sate pada na vrelo tlo, izbija zrak iz pluća i kao da disati ne možeš. Očaran si modrim nebom, užarenim sivilom ceste pa čak i sa ljudima koje srećeš svaki dan.

Nije moj grad nešto pretjerano ni velik ni zanimljiv. Ali je moj. Kao da su sva nacionalna blaga i svjetska čuda stala u ta tri slova prisvojne zamjenice. Znam da moji sugrađani vode jedan te isti život već dvadeset godina. Ništa se ne mijenja osim njihovih lica. U stom procesu starenja, postali su nekako nezadovoljni sopstevenim izborima. Sve čovjek može promijeniti u datom momentu, ali se vrijeme unazad ne može vratiti. Možda bi neko od njih umjesto podizanja porodice i ustaljenog posla ovdje, izabrao neku egzotičnu destinaciju i tamo uživao u tuđem nebu. Ponekad bi ga uhvatila nostalgija za Unom, za gradskom Otokom i Betonom koji je svu omladinu odgojio i naučio životu. Ali bi bio sretan kada bi se vratio u svoj rodni kraj i osjetio tu čar na par trenutaka pa ponovo otišao džepova punih Unskih smaragda i mirisa popijene kafe sa starim prijateljima koji bi se divili svemu što je prošao. Ko zna kakvi su živote mogle imati teta što čisti gradski park ili ona što je stalno namrštena na trafici. No, koliko god svoje nezadovoljstvo pokazivali na umornim licima, vjerujem da su ipak sretni što je njihov grad i njihovo Bihaćko ljeto.

Živimo onako kako smo naučili.

Omladina se suprotstavlja normama u socijalnoj zajednici, trgamo od grada ono što nam ne daje. Uzimamo i svoju Jesen na Gelenderima i Bihaćko ljeto. Lađe su pune pustolova koji istražuju Unu uzduž i poprijeko, koji skaču sa gradskog mosta u dubinu i isplivaju puni elana, spremni za još jedno nezaboravno iskustvo. Jedemo u lokalnim restoranima, mokri i preplanuli, gdje su gazde isto nekad bili Bihaćka omladina i sjetno nas posmatraju kako se naša hrabra djeca vesele kiši da uđu u rijeku i plešu, nikad sretniji i bolji. Godine će sutra uraditi svoje, jednom ćemo biti prestari da se u isto vrijeme smijemo i preplašeno čekamo kuda će nas rijeka odnijeti. Ali sad dok se donose velike životne odluke, pritisli smo pauzu i zamrzli sliku grada na Uni i kasnije gdje god da odemo, znat ćemo da je naše odrastane pripalo Betonu i gradskoj Otoci, starim lokalima sa ex-yu muzikom, točenim pivom i povratcima kući u ranu zoru gdje nas niko i ne pita više gdje smo bili jer znaju da su upravo sada naši trenuci u kojima stvaramo uspomene zbog kojih se kasnije nikad nećemo pokajati. Možda to sve budemo pričali svojoj djeci koja će za neko desetljeće već biti preopterećena sa modernom tehnologijom, nekim skupim stvarima i lošim neiskrenim društvom. I mi ćemo se vjerovatno brinuti više o njima nego naši roditelji o nama, negdje tamo daleko od Betona pod drugim nebom.

Možda neće sva djeca ovog grada imati sreću da osjete čar odrastanja na ovom prostoru ali život mora biti takav. U gomili različitosti u ovom mjestu, mi smo izabrali da svako ima svoj stil i da svako ide svojim putem onako kako želi i da se ne osvrće na okolinu u kojoj uvijek ima onih koji su od ovog grada očekivali puno više.

Svejedno, svi imamo i nešto zajedničko. Od toga da želimo svijet vidjeti i podijeliti to sa istim onim društvom sa kojim smo skakali u Unu i plovili lađom, do toga da i mi udišemo svako jutro miris pečenih čokoladnih krofnica iz Zlatine pekare i prođemo gradom čije tlo je staro i odveć razoreno ali je i dalje naše.

Ali kao da svako jutro udahnem novi dan. I svaki dan je drugačiji.

Prošetam se gradom pozdravljajući uvijek ista lica koja su već od samog jutra nasmiješena na radnom mjestu ili su još uvijek u procesu buđenja. Sa čokoladnim muffinima a nekad i sa vrućim kiflicima se uputim prema najdražem mjestu na svijetu u Prekounju gdje se smjestim na otvorenu terasu sa pogledom na Kapetanovu kulu i gradski most koji povezuje harmoniju starog grada i urbanizma, dok ispod u nabujaloj smaragdnoj rijeci plovi nekoliko lađi. I tako svaki dan progutam knedlu i zastanem posmatrajući ljepotu, osjećajući se poput kapi mrlje koju je moje pero ispustilo na prazan list papira. Iz te perspektive gledam panoramu savršenstva za koje su mnogi naučnici tvrdili da ne postoji. Sad znam da su savršenstvo tražili na pogrešnim mjestima.

Viđam stalno nezadovoljna lica kako tupo posmatraju jednu te istu tačku sa jednom mimikom na licu i mrze cijeli svijet što je država takva kakva jest i što je naše Bišće izgubilo onu prvobitnu čar.

Nije kriva država što ne stoji na svojim nogama i što ne nudi ideološku slobodu niti kvalitetnu budućnost svom narodu. Jedino što ovaj napaćeni trokut melankolije može dati bez naplate i bez opterećenja jest kultura u obilju specifičnosti koja se javlja svakim danom kad ponos objasni pripadnost najhrabrijih ljudi na svijetu koji su koračali baš ovom zemljom. Ili smo mi jedna velika mrlja na bijeloj čistini papira, ili smo samo prljav papir. Običaji koji su ostali na ovim prostorima datiraju još od samog pojma naše države i društva koje djeluje kao jedna demokatska grupa u kojoj se pak nikad nije znalo gdje Bosna počinje a gdje završava. Zato nijedno jutro ne dopuštam ni sebi a ni ljudima koje poznajem da potonemo u sivilu dana. Sivilo postoji. Ali samo u našim glavama. Oslobodim svoje misli u šarenilo cvijeća koje prodaje stara teta kod sata u centru grada. Pustim šarene kišobrane da se vrte na laganom povjetarcu u jesen dok miris prženih kestena lebdi u zraku. Ne smeta mi ni kiša ni ples na kiši u žutoj haljini dok mi se noge kvase u hladnoj Uni. Mnogo puta su ovi hrastovi bili moje utočište. Mnogo puta sam pala u ovim ulicama, plakala i vrištala dok nisam prihvatila da tu pripadam i da su moje hrastove krošnje bolje od nostalgije koja vreba u podsvijesti svih ljudi koji su odlučili da ovo nebo nije dovoljno plavo za njih.

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201719 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Tarik Zolj

Godine: 26

Grad: Mostar

Zanimanje: Profesor pedagogije

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života Tarik je napisao: “Poboljšanjem kvalitete života poboljšat će se životni stil u Bosni i Hercegovini. A da bi se kvalitet života poboljšao potrebno je ulagati energiju u razvoj ekonomije a ne u populističku retoriku, u trivijalne izraze, floskule koje niko ne doručkuje, ne ruča i ne večera. Jedan život nije vrijedan nacionalnih, vjerskih prefiksa jer ti prefiksinisu ono što čovjeka čini bogatim, već upravo suprotno, ono što ga čini slijepim a od toga većeg siromaštva nema. Biti bogat znači biti čovjek. A da bi bili ljudi, da bi bili bolji ljudi, da bi bili ljudi koji bolje žive, koji imaju kvalitetan život, država se mora okrenuti mladim ljudima, ljudima koji pripadaju jednoj jedinoj strani, strani ljudskosti, razumijevanja, hraborsti, odlučnosti, objektivnosti a ne prošlosti, subjektivnosti i zajediljivosti.”

Daleko od svijeta, jedan grad svoje bitke bije u vremenu gdje u isto vrijeme sve pripada svima, gdje sve se dijeli i gdje ništa ničije na kraju dana nije. Daleko od tog istog svijeta a po svemu tome, nažalost, nikada mu bliže, mostarski mostovi čvrsto spajaju lijevu obalu s desnom kao konac prste jedne ruke, kao konac prste jedne ruke jednog tijela. I upravo baš zbog svega toga, zbog te nepodnošljive težine života dvadeset i prvog vijeka, u ovom gradu se najljepše od svega kroz inat nosi ljepota svitanja jutara koja krasi uvijek i iznova plavetnilo neba, grada, čiju zelenu, hladnu rijeku sunce u zoru s radošću najprije zagrli te se zatim sretno ispruži do stamenih lukova Starog mosta tjerajući turiste cijelog svijeta da se dive snazi i ljepoti istog. U ovom gradu se ponosno nosi duh odlučnosti, prkosa, želje da se istraje, da se opstane, najviše od svega, kroz mostarski humor, koji odvajkada vješto i spretno skida brige svakodnevnice uprkos svemu što na iskrivljenu kičmu mostaraca i dan danas kao teret tovare. U ovom gradu se nosi od ulice do ulice, smijeh, od sokaka do sokaka, život, poput štafete na licima djece koja kroz cjelodnevnu trku proživljavaju bezbrižno djetinstvo mira i ljubavi prema svojoj majci, prema svome ocu, prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, prema svojoj mahali, prema svome gradu, prema svojoj državi, i najvažnije od svega, prema cijelom svijetu. U ovom gradu se nose strast i čežnja u očima kroz poeziju i stihove čuvenog mostarskog pjesnika, Alekse Šantića, kroz sumrake i predivne mostarske ljetne večeri koje odvode najodlučnije od romantičara duboko u noć na šarenom kamenju, pored Neretve koja odlučno nastavlja teći svojim tokom ka jugu. U ovom gradu se najvrijednije od svega ne može kupiti jer to nije nešto što je etiketirano i izloženo u mnogobrojnim trgovačkim radnjama, to nije nešto što se nosi i prepoznaje s vana već sasvim suprotno, duboko iznutra, kao dubok glas, kao glas tijela u kojoj boravi mostarska duša koja osjeća da je prostor u kojem postoji, mjesto kojem pripada, i da je svaki otkucaj srca vrijedan jednog života. U ovom gradu se nosi iz godine u godinu, entuzijazam pred tradicionalne mostarske skokove sa Starog mosta, na dan kada cijeli svijet oduševljeno i zaintrigirano zagrli obje obale pod vrelim mostarskim suncem, tražeći odušak u hladnoj Neretvi, dok hrabri Ikari skaču ponosni na svoje umijeće, a među njima, nerijetki mostarci ponosni na porijeklo svoga umijeća i hrabrosti. Za jedan grad, između dvije obale, četiri strane svijeta nisu nepoznate iako su mu daleki krajevi tih strana svijeta, za jedan grad, svi su stranci svi oni koji bivaju rado dočekani, rado primljeni, rado počašćeni Mostarom i svim onim što Mostar srdačno i iskreno pruža i poklanja a zauzvrat traži tek poštovanje. U ovom gradu se srdačnost nosi na licu kroz osmijeh koji otvara vrata svima onima koji na ta ista vrata pokucaju ljudski, jer, u ovom gradu je od svega najbitnije biti čovjeku čovjek a ne vuk. U ovom gradu se posebno s ponosom nosi i čuva odanost prema jednom masivnom crvenom divu, prema simbolu grada, prema divu koji korača kroz vrijeme svijetlog obraza, prema divu čiju historiju ne mogu izbrisati i čije postojanje ne mogu niti ignorisati niti ugroziti, kao što to isto ne mogu učiniti ni vrhovima visoke planine iznad Mostara po kojoj je taj uporni i borbeni div, fudbalski klub Velež, dobio ime. U ovom gradu se nosi i nosit će se sve prethodno napisano kao dnk kroz vrijeme koje dolazi, kroz vrijeme koje nosi izazove i promjene, i bez obzira na to, zahvaljujući svemu tome što se najljepše, najponosnije, odlučno nosi i prenosi na generacije koje dolaze, duh Mostara će ostati nepokolebljiv.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201715 Jula, 2017

Noin pogled na svijet-Kristina Gadže

Godine: 22

Grad: Ljubuški

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kristina je napisala : “Moj odgovor na pitanje kako poboljšati životni standard u BiH je jednostavan, a to je ulaganje. Potrebno je okrenuti se europskom standardu i nuditi nove opcije za mlade. Ključ je u raznolikosti i novim sadržajima u bilo kojem području zanimanja. “

Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob. Tako je bilo i za Nou, talentiranu mladu plesačicu koja se uvijek trudila istaknuti među mnoštvom. Od djetinjstva je čekala svoje zrelije dane kada će moći jasno reći svojoj obitelji čime se želi baviti u budućnosti. To joj je vrijeme brzo prošlo plešući između četiri zida svoje sobe. Njezini vršnjaci su svoje dane provodili uživajući u onome što je pružao grad Mostar, a Noa je to znala zvati lijenošću. Išli su u brojne kafiće, isprobavali noćni život, no često je Noa morala slušati njihove jadikovke kako nisu zadovoljni životnim stilom grada Mostara. Govorili su da žele nešto novo ili pak, nešto što ostali europski gradovi imaju. Noa je zajedno s njima išla u srednju školu te ih je razumjela. Zbog toga bi često odbijala njihove pozive na druženje jer se nije pronalazila u tom svijetu. Za nju je cijeli svijet bio ples i onaj osjećaj koji bi ju obuzeo kada bi pustila glazbu. No, jednog dana su je prijatelji nagovorili na izazov. Razmišljajući kako nema što izgubiti, ona je na njega pristala. Izazov je bio iskusiti grad Mostar na jedan dan i noć bez stanke. Iako je znala da će čitav dan izgubiti na hodanju po gradu i da neće moći vježbati ples, htjela je jedanput ne razmišljati o posljedicama. Prije nekoliko dana prijavila je potajice prijamni ispit za Akademiju za ples. Cijelo djetinjstvo je maštala o nastupu pred tisućama ljudi i osjećala je da mora pokušati. Zbog sati utrošenih na vježbe imala je samopouzdanje u sebi koje joj je govorilo da je spremna za ispit. Dan iskušavanja čari grada Mostara je počeo. Od isprobavanja različitih pića, odjeće, do odlaska u kino. Svega je bilo. Noa je svakim korakom otkrivala neki novi kutak njezinog grada. No, večer je postala životna pouka za Nou. Isprobavajući noćni život grada Mostara jako se zabavila, čak i previše. Ujutro je otvorila oči u stanu svoje prijateljice i u tom trenutku je znala da je propustila prijamni ispit. Oči su joj se ispunile suzama i znala je da će morati čekati svoju drugu šansu. Iako joj se provod u gradu previše svidio i promijenio joj mišljenje o zabavi u Mostaru, u isto vrijeme joj se i obio od glavu. Srećom, dočekala je svoju drugu priliku i zaplesala svojim, toliko iščekivanim, stilom života.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil -Džanel Biljanović

Godine:18

Grad: Brčko

Zanimanje:učenik

Živim u Brčko Distriktu,gradu koji teži ka jednom životnom stilu koji se uveliko rasprostranio.

Ako malo više fokusirate svoj pogled na ljude dok šetate ulicama ovoga grada u njemu doći ćete do žalosne činjenice.

Na licima građana vidjet ćete sumornost i jad njihovih misli koji su nametnuti od strane ljudi koji su premalo psihološki obrazovani,to jeste koji su zaostali.

Oni prate svoje misli uvjeravajući sami sebe da su im to ideali,ali ti ideali su lažni,suhi,hrapavi i mogu povrijediti ako im se približite pogrešno.

Ti ljudi koji prate taj stil uveliko ga pretvaraju u jedan trend.

Taj stil je kao virus širi se stvara epidemiju velikih infekcija,ponekad čak dovodi do smrtnih slučajeva.

Jedini protuotrov za taj virus vam je zdrav razum,vjerovanje u samoga sebe u svoje misli.

Ljudi koji imaju taj protuotrov ne prate stil ovoga grada time ne prate ni trend i nažalost gube se,isčežavaju odavde.

Od svih tih jada koje primjetite tokom ovog fokusa primjećujete ljudsku komunikaciju to jeste ne komunikaciju.

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču.

Možda neke stvari ne shvatite odma ako ste turista ili stranac,ali ja u ovom gradu živim već 14 godina i dovoljno znam da bih vidio šta je to tumor u društvu ovoga grada.

Pored ove bolne istine koja me grize shvaćam da je to sada stil življenja,na to su ovde ljudi navikli ali ja i dalje ne.

Sva sreća još ovde ima ljudi koji imaju protuotrov o kom sam vam pisao.

Oni kao i ja pokušavaju da ga podijele zaraženima,da ih izliječe.

Oni ulažu svu svoju pozitivnu energiju u društvo pokušavajući da nešto promijene na bolje.

Pri borbi oni ne oklijevaju,nemilosrdni su prema ovoj bolesti.

Oni su neotpjevani heroji.

Nemojte misliti loše o ovome gradu nakon svih ovi surovih riječi jer svaka medalja ima dvije strane, ja sam vam možda ispričao jedan dio one gore.

Kakav je stil ovoga grada ne treba da vas čudi jer on je vjerovatno i stil vašeg grada (ako čitate ovaj text na jednom od Balkanskih jezika)vjerovali ili ne.

Ovaj grad nije jedini zaražen ali njegova situacija je teška jer je pod pritiskom 3 entiteta koji čini velike tenzije.

Ljudi koji prave te tenzije kao što sam već napisao na početku,jako malo ili nikako su psihološki obrazovani.Oni su pritom lukavi i baš kao mađioničari dok zamažu oči jednim pokretom,drugim već kradu dio pozitivne energije društva i podmeću društveni virus.

Društvo koje prati to čini jedan tor ovaca,lake žrtve.

Svi izvan tog tora koji se protive ovim diktatorima da ne kažem čobanima bivaju proganjani,ismijavani.

Najveća žalost ovog stila je mladost koja se gubi prateći ga.

To stvara tugu jer nije svejedno kada znate da su takvi ljudi zatvorenici svojih misli,lažnih ideala,grozne iluzije.

Taj stil se dugo neće promjeniti ali ljudi pozitivnog smijera vodit će na bolje,boriti se pored svih prepreka.

Da bi se tenzije smanjile potrebno je puno rada i ulaganja da bi neke osobe shvatile da smo svi na poslijetku samo ljudi.

Da bi trebali da se predstavljamo samo imenom i prezimenoom,pritom ne naglašavajući svoje porijeklo,vjeru,…

Veoma mi je drago kada prisustvujem organizacijama koje pokušavaju naučiti mlade BiH da je njihov indetitet najjednostavnije rečeno ime i prezime,a sve ostalo je samo dio života.

Borba protiv jako lošeg stila ovoga grada nikada neće biti.

Ali dokle god se neko bori biti će i uspjeha ma koliko on bio mal.

Korak po korak uz trud,rad i zalaganje sve loše navike mogu se iskorijeniti pa tako i ovde.

Kada će doći do toga teško je reći,jedino je bitno to da se neko i dalje BORI i ne kani odustati.

Kako još da se borimo protiv ovog problema?

To jeste,kako da poboljšamo kvalitetu života u BiH?

Ono što nam je potrebno je bolja komunikacija između organa vlasti,ne stvaranje tenzija ni barijera.

Potrebno nam je pružanje podrške mladim ljudima koji pokušavaju ovu državu okrenuti na bolje.

Prije svega ovoj državi ne treba ništa više nego samo malo međusobnog razumjevanja,tim razumjevanje bi ljudi,građani BiH shvatili da smo svi samo ljudi,a to bi napravilo zajednicu.

Ovo razumjevanje stvara komunikaciju,izgrađuje društvene odnose i pravi temelj za bolju budućnost.

A kada se napravi temelj i kuća se može graditi.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi-Kenan Topalović

Godine: 28

Grad: Kiseljak

Zanimanje: novinar

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kenan je napisao : “Životni stil Bosanaca i Hercegovaca, ali i njihovih boljih polovina, je nemoguće promjeniti. Pri ovom ne mislim da prostora i razloga za to nema, nego mislim da je jedna od osobina koja je postala životni stil be-ha građana svojeglavost i tvrdoglavost. A trebalo bi mijenjati štošta. Lično sam najviše izrevoltiran empatijom kod ljudi, niskim moralnim vrijednostima u smislu gubljenja komšijskih veza, običaja, etc… Također posebno mrzim i prezirem nebrigu o ljepotama BiH.“

Po posljednjoj modi sa bh.modnih pista…

U ovom Gradu se nosi…

Osmijeh na licu. „Moj Grad“ u formi sveošteg generaliziranja svih gradova/opština/općina u Bosni i Hercegovini, Grad kao jedna konstanta u srcima ljudi, ima jednu „manu“, a to je da se ljudi mnogo smiju. Smijemo se skupa šalama o onoj dvojici Bosanaca, smijemo se našim tragedijama, osmijeh nosimo na usnama…smijemo se političarima, dok nam kroje kape… smijemo se kad vidimo prijatelja, kad vidimo psa lutalicu i kad vidimo skice Grada…mi se smijemo a ostali plaču.

U ovom Gradu se nosi..

Sevdah u srcu. Koliko je noći obojenih sevdahom prešlo u stanje zore. Gradovi pamte, pamtimo i mi i nosimo u srcu tu pjesmu tamnih osjećanja što nam dušu gali. Sevdah je ljubav, sevdah je pjesma i sevdah je sve što okružuje naš osmijeh. U ovom Gradu se nosi osmijeh, nosi se sevdah i jedno bez drugog ne ide, sevdah kao ram za osmijeh.

U ovom Gradu se nosi…

Suza u uglu oka. Suza je radosna, suza je tužna, ona se nosi na duši i povremeno ispliva na površinu. Bosanac i Bosanka, Boga mi i Hercegovac i Hercegovka, ljudi su što radost i tugu oplakivat’ znaju. U ovom Gradu plakalo se više nego igdje, ali u ovom Gradu se smijemo više.

U ovom Gradu se nosi..

Sjećanje. Sjećanje na minule dane, sjećanje na draga lica. Sjećanja na sjećanja…

„K'o da je neki dan sjedio tu i pio kafu i zajebav'o raju što prolazi tuda, rahmet mu duši…Bio je dobar čovjek.“

„Pokoj mu duši, bio je dobar čovjek, ali što ti je taj volio žensko, što je volio da ih gleda. Takvo uživanje ti nisi vidio…“

„Dobar je bio čovjek, volio bi da popije, zamezi i sjedi u hladu. Tu ga je i prekinul'o srce. Tačno ne znam da li od tuge ili od sreće šta je se predever'o…“

U ovom Gradu se nosi..

Tuga u srcu. Kao da se rodimo sa dozom tuge u našim venama koja stvara antitijela koja ne dopuštaju da potonemo do dna. Kako objasnit osmjeh na licu penzionera dok preuzima tri i po stoje jada dok se politikanti vozaju u blindiranom autu zarađujući tu cifru za dva dana?! Kako objasniti osmijeh na licu majke što je izgubila čedo, dok se raduje komšijinoj prinovi?!

U ovom Gradu se nosi…

Para za kafu. Kafa/kahva/kava je vezivno tkivo koje spaja svakodnevno stanovnike Grada. Kafa, za razliku od Grada, nije konstanta. Kafa je razgovoruša, kafa je sikteruša, kafa je slatka, kafa je dočekuša, kafa je Gradu… kao krv u čovjeku. Dok kola između stanovnika i dok je kafe bit će i Grada. Na kafu zovemo prijatelja i naručujemo po pivo. Kad nas pitaju gdje smo bili kažemo „Bili na kafi…“

U ovom Gradu se nosi…

Kesa. Kesa je ulaznica za komšijsko druženje. kesa ima svoje standardne sastojke. Od davnina se sastoji kesa od keksa „Jadro“, kilograma kocke i dvaes’ deka kafe. Kesu nosimo i predajemo domaćinu očekujući datum kad ćemo i mi biti domaćini i dobiti kese. Kesu nosimo kada je tuga, kada je radost, kada je slava i kesu nosimo „'nako“…Kesu nosimo radniku administracije, kesu nosimo doktoru u ordinaciju…
U ovom Gradu se nosi…

Ljubav…Ljubav prema Gradu. Volimo svoj Grad. Volimo svaki most i svaku klupu. Na mostovima smo sretali svoje Ljubavi. Volimo svaki dio svoga Grada. Meni/Nama je svaka rupa na asfaltu najljepši ukras. Mi volimo svoje drvorede u Gradu pod kojima smo prvi put ljubili. Volimo svoje parkove, svoje zgrade. Volimo onaj ruševni kućerak u kojem niko ne živi. Volimo sve svoje ljubavi iz ovoga Grada. Kada idemo negdje nosimo svoj Grad u srcu i svima pričamo o ljepotama svoga kraja…

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu se jede -Ademir Eminović

Godine:26

Grad: Tuzla

Zanimanje:socijalni radnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ademir je odgovorio : “Volontiram punih 12 godina bilo je trenutaka kad sam htjeo napustiti sve i krenuti nešto novo bilo je trenutaka kada sam razmišljao o odlasku iz zemlje a na kraju onda sjednem i razmislim da necu da cu se boriti svaki dan iz nova da treba vječno da se edukujemo da pronalazimo sami sebi poslove upoznavajući nove ljude jer ljudi su čudo neotkriveno a do poboljšanja kvaliteta života u ovoj našoj zemlji može doći samo zdravim dijalogom i lijepom komunikacijom i saradnjom jedni sa drugima..”

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.Dok šetate ovim gradom miris vas obmami da uđete u restoran ili pak nečije dvorište jer mirisi hrane su na sve strane i divni a ukusi neopisivi za vaše nepce jer poslije toga želite još i samo još.U ovom gradu je narod uvijek imao i ima vreću dvije brašna za poznatu jufku koja krasi svaku sofru bez obzira bila ona u obliku pogače,pite (slatke ili slane),domaćeg hljeba,lepine ili kifle.U ovom gradu se mješaju čarolije mirisa slatkog-slanog jer ovaj grad nudi to nešto,nešto što se zove posebno.Specijaliteti ovoga grada su raznovrsni a jedan najbolji specijalitet je bosanski ćevap koji je simbol za ovaj grad za čitavu Bosnu sa vrelim čevapćićima i polu suhom lepinom uz malo luka naprosto poludite i ne možete da ponovo ne naručite iste jer su neopisivo ukusni.I iz tog razloga ljudi se vraćaju ponovo i ponovo.U ovom gradu ljudi vas dočekaju otvorenih ruku,sa osmjehom na licu i ponude vam tradicionalna bosanska jela poput sarme,paprika,bureka,krompiruše,jabukovače,i slično.U ovom gradu žene,majke,domaćice od jutarnjih ranih sati spremaju jela po čitave dane za svoju porodicu u ovom gradu se ne gubi tradicija nego se na njoj još više radi i sakupljaju se recepti od starih nana,majki,baki za ukusna starinska jela.A te nane i bake napraviti znaju napraviti od ništa nešto u sve male činije koje uzmirišu cjelu kuću i avliju a i komšiluk.Dok se kafa popije jelo je već gotovo jer su one ustale ranom zorom i zakuhale jufku od koje ce napraviti pitu kojom će usrećiti svoju porodicu uz koju će se jesti i pričati lijepe priče i prisjećati se lijepih trenutaka koji su bili nekada davno.A u malim činijama će biti domaći paradajz ili krastavac sad ubran iz bašte male koju ima svaka mahala.Da zaista ovaj grad živi i živjet će u starobosanskom duhu gdje se još uvijek po tradiciji prave jela bosansko-hercegovačka i gdje će se prije svega uživati u pogledu hrane a onda i u jelu iste hrane.Ovaj grad ima posebno mjesto u srcu bilo koje osobe koja ga posjeti uvijek se poželi vratiti iznova i čuti,vidjeti, a i jesti nešto novo jer svaka mahala ima drugačije običaje po pitanju hrane,zimi se u stare šporete na loženje peku krompiri u ljusci koji vas obmame svojim mirisom i koji uzmirišu čitavu kuću.Ljeti se piju svi domaći sokovi poput višnje,zove,ruže i slično koji vas ohlade i kada su najveće topline,a u ovom gradu imate toplinu čovjeka koji će vas iz srca i duše primiti u vaš dom i poželjeti dobro došlicu i dok se upoznajete pijete bosansku kafu sa rahat lokumom i ispijajući svoj zadnji filđan za stolom kojim sjedite dobivate već jelo tj. servirano je a da to niste ni primjetili.Uživate u pogledima na stol,a onda se desi čarolija i milion pitanja u vašoj glavi a jedno od glavnih je kako se ovo pravi i koji je recept?A receptise čine tako laganim i prostim da ne mozete da vjerujete da tako nešto ukusno može biti sa toliko malo namjernica a neki su tajni i nekada jedan sastojak može da promjeni mnogo toga.I šta reći na kraju ove kratke ali sočno-slano-slatke priče osim da morate i trebate doći u ovaj grad probati sve specijalitete i osjetiti ljepotu mirisa i okusa koji isti nudi a ujedno i upoznati ljude toplog i mehkog srca sa puno ljepote i čari i dobrote a ostalo sve će te sami presuditi jer život je jedan reprize nema zato volim ovaj grad jer u ovom gradu najbolje jede,druži i uživa bilo zima bilo ljeto.

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

Priča o životnom stilu Mostara – Dženita Delalić

Godine:21

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanke kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Dženita je napisala : “ Odlaskom misliš da mjenjaš mnogo toga,ali ustavri samo bježiš od stvarnosti ,od onog što je stvarno.što se ne može promjeniti. Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro. Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite. Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. “

Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro.

Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.

Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite.

Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. Svaki dan pokazuje da je tu,da teče poput života,jednostavno se izgubiš od tolike ljubavi između duša. Šta god uradili u ovom gradu,kakvu god promjenu uveli ,gradili tržne centre,trudili se promjeniti taj stil jednostavno ne možete.

Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.

Pustite da taj trenutak bude vaša vječnost,pustite vašu dušu da sjedini sa dušom ovog grada.

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

“Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Boris Dragojević

Godine: 22

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanje kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Boris nam je napisao: “Pitanje je zaista kompleksno. Postoji mnogo stvari koje bi se mogle poduzeti po tom pitanju. No, po mom mišljenju, najbitnije što treba napraviti jeste da ne smijemo zaboraviti naše djedove, bake, nane, samohrane majke i majke koje su izgubile svoju djecu. Naime, oni su bili ti koji su branili ovu zemlju, koji su se borili za nju, koji su se plašili za nju, koji su u svakom trenutku mogli očekivati da im netko oduzme život. Bojali se jesu, ali su bili hrabri, jer su željeli biti slobodni. Ako njih zaboravimo u smislu materijalnih pomaganja, financijske pomoći, primanja i tomu slično onda smo zaboravili sami sebe. Jer, dok neki od nas nisu bili ni u dugoročnom planu oni su stajali u prvim redovima i borili se za ovu zemlju. Jeste ona ostala ranjena i slaba, ali su je ako ništa sačuvali. Bez njih ne bi bilo nas. Zašto ih stoga zaboraviti? Sramota je da vojnik koji je nekoć stajao prvi u redu da se ide boriti sada dobija primanje od 200KM ili tomu slično. A pritom su mnogi od njih dali dio sebe, ali doslovno. Izgubili nogu, ruku, oko… Ne zaboravimo ih. Jer oni su ti koji ovu zemlju neće napustiti. Nisu je napustili kada je bilo najteže, a vjerujem da neće ni sada kada nije toliko teško.“

Dok sunce polako proviriva iza Trebevića…dok vrapci tiho pjevuše svoju pjesmu koju hladni jutarnji povjetarac odnosi u daljinu beskrajnog nebeskog plavetnila…dok se ulicama čuje pokoji zvuk sirene nervoznih vozača koji kasne na posao, ja sam polako sa mora snova uplovljavao u luku stvarnosti. Zlatne zrake sunca stidljvo su provirivale kroz prozor od tamne hrastovine i grickale mi obraze ne bih li se probudio. Budim se. Oblačim se nabrzinu kako bih mogao odjuriti van. Sjedim u tramvaju. Dvojci. Ona ide od Čengić-Vile do baščaršije. Dok tako sjedim omamljen treskanjem tramvaja zbog loših voznih putova s kojim svi tramvaji moraju izaći na kraj i dok mi glavom prolaze misli poput stampeda, posmatram ljude koji sjede na tim jarko žutim sjedištima u tramvaju. Posmatram kakvi su. Posmatram što nose. Pojedini nose hlače, raznih boja, dužina. Drugi pak nose šorceve. Dvije djevojke su nosile suknje ispod koji su se skrivale noge na kojima se jasno presijavalo sunce. Sijale su, doslovno rečeno. I posmatram ih tako. Sekunde nestaju poput zvuka nanula u daljini, a minute se gube poput broda na pučini. Pokušavam vidjeti što nose. Pokušavam ne vidjeti samo njihovu vanjštinu. Jer, površina mora je ponekada nemirna, ali u dubini je tada harmonija i ljepota. Pokušavam. Trudim se. I vidim. Vidim nešto na ljudima što možda nitko drugi ne vidi. Vidim ljude kako nose osmijehe. Predivne osmijehe koji te hipnotiziraju. Osmijehe koji su znak sreće. Tog predivnog stanja u kome kao da ploviš nebom. Letiš sa gospodaricama visina. I nemaš prepreku. Vidim ljude kako nose tugu. Tugu koja je tako očita. Niz lice jedne djevojke skliznu suza. Suza koja se danima krila u krajičku oka sada skrivenog sunčanim naočalama. Polako se spušta niz obraz. I pada na prašnjavi pod poput dragog kamena. Poput dijamanta. I pri udaru se razbija na stotine dijelova. Dolazimo do kampusa. Vidim ljude. Vidim studente. Studente koji nose ponos. Ponos zbog toga tko su. Ponos zbog toga gdje su. Ponos zbog toga što su. Što su postigli i što će postići. Nose ponos što njihovi roditelji imaju zbog čega nositi ponos. Zbog njih. Nose ponos poput veoma skupe bunde od nerca. Posebni su ljudi u ovom gradu. Srcu srcolike zemlje. Svi ovi ljudi nose tu neku „čudnost“. Da, tako bih ja to nazvao. Zamisli ti to. Kako da nekom strancu objasniš zašto se čarape čuju, zašto se kava peče, zašto se ganjaju papiri, zašto se kčerku zove sine. Ili pak da umreš od smijeha, a ostaneš živ, spavaš k'o zaklan, kad padneš pitaju te jesi li se ubio. Zanimljiva je ta „čudnost“ koju nose. I jedinstvena. Posmatram nekoliko starica koje su ušle na stanici blizu narodnog kazališta. Nose na sebi nešto divno. Nešto veliko. A to je hrabrost. Izgubile su sinove u ratovima. Postale su majke bez djece. Majke čije dijete uze osoba bez srca. Ali nose hrabrost. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti vremenu koje je urezalo svoje otiske na njihovo lice i ostavilo brojne žuljeve na njihovim rukama. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti svim preprekama na koje naiđu u životu. Svemu. Svačemu. Svakome. Hrabrost bez koje bi se već odavno ugušile u svojim suzama i boli. Došli smo do baščaršije. Posmatram tu raznolikost. Taj mali multikulturalni svijet. Raznih rasa, nacija, tradicija…Ali, svi oni nose jedno. Nose poštovanje. Nose poštovanje jednih prema drugima. Drže se one famozne rečenice „Voli svoje, poštuj tuđe.“. Zaista dolazi do izražaja to poštovanje koje nose. Poput srebrne ogrlice na golom vratu tamnopute djevojke. Ali, nešto dolazi još više do izražaja. Nešto je puno primjetnije od svega ostalog. I dok sjedim i posmatram gomile ljudi koji se šetaju centrom Sarajeva… dok mi miris ćevapa puže uz noge, pa uz stomak, dolazi do nosa i hipnotizira me, mami me i zove…dok miris donera skakuće između turista…i dok mnoštvo jezika koje čujem čini da se osjećam izgubljenim u ovom malom multikulturalnom svijetu, kraj mene sleti jedan golub. Onako pun ponosa. Pun ljubavi. Povjerenja. Poštovanja. I nosi nešto. Nešto tako malo, a opet tako veliko. Poput starog kaputa koju nosi žena u poodmaklim godinama. Nosi slobodu. Tako je očita ta sloboda. I posmatram i druge golubove. Svi slobodni. U bilo kojem trenutku spremni otići. Ostaviti sve. Nestati poput duge. Samo se izgubiti odjednom. I sada kada sam malo bolje posmotrio sve te ljude, primjetih da svi oni nose to isto. Nose slobodu. Da rade što hoće. Da rade kad hoće. Da rade gdje hoće. Jer su slobodni. Nema rata koji bi ih sprječavao u nečemu. Gledaj ti samo. Pored veličine i dužine kineskog zida, Kinezi su došli vidjeti ovo Sarajevo noseći oko vrata razne fotoaparate kako bi ukrali koji pogled ovom veličanstvenom gradu. Pored Istanbula i njegovih predivnih džamija, Turci su došli u Sarajevo. Došli su vidjeti taj mali grad koji diše punim plućima. Koji je još uvijek ranjen i još uvijek krvari od posljednjeg rata. Nose sa sobom uspomene. Slike. Želje. Svi oni nose slobodu. Slobodni su otići. Jednom. Daleko. Sami ili sa nekim. Mogu oni otići iz ove zemlje, ali neće otići ova zemlja iz njih. Jer bilo ovdje ili gdje god otišli, Bosanci i Hercegovci nose nešto sa sobom. A to je ljubav. U nekoliko oblika. Svaki od oblika ima svoju namjenu. I nastoje je posaditi negdje u svijetu. Jedan od tih oblika je srcolika zemlja. Da, nju nose sa sobom. Svugdje. I nikad je ne zaboravljaju gdje god da otišli. Jer, tko još može zaboraviti dane pod kišom granata, tko još može zaboraviti dane uz pjesmu oružja, tko još može zaboraviti prerano prekinute ljubavi? Zato dragi prijatelju…a i ti dragi turistu koji si ovdje. Nemoj zaboraviti da je nešto puno važnije od D&G, Versace, Prada i mnogih drugih imena, što trebaš nositi. A to nešto je ljubav. Ljubav i sloboda. Sloboda da odeš bilo gdje, a ljubav da voliš gdje god odeš. Budi slobodan! Budi slobodan i voli! Samo te dvije stvari trebaš imati na sebi i u sebi. Voli!