Godine: 16
Grad: Zenica
Zanimanje: učenik
Životni stil u mojoj Zenici se ne razlikuje po mnogo čemu od načina življenja u cijeloj državi. Ovdje je bitno da se preživi, a kako, to je već stvar svakog pojedinca. Stoga je jako teško generalno pričati o životnom stilu na ovim prostorima. Teško je govoriti o ljudima koji ovdje žive, o njihovom načinu življenja, o tome kako se nose sa svime što se dešavalo, što se dešava i što će se dešavati u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je već odavno poznato da, iako smo svi po naravi gotovo isti, nitko se sa time ne miri i živimo dosta neusklađeno, haotično. Živimo u takvom neredu, da kad bismo barem bili svjesni da ga sami činimo, on bi vremenom nestao. Upravo taj nered čini i zbrku u umovima svih nas, pa je stoga potrebno pričati o svakom čovjeku pojedinačno da bi se na kraju dobila cjelokupna slika našeg životnog stila. No, ja ću pokušati opisati kako to ljudi žive u mom gradu, iz svoje perspektive.
Stanujem u zgradi sa prizemljem i šest spratova. Svakodnevno posmatrajući svoje komšije, shvatila sam da gledajući njih, zapravo vidim kako sve ljudi žive (ili preživljavaju) u ovoj državi.
Na prizemlju živi jedna bakica. Jako prijatna i draga žena nešto starije dobi koja je bez svog muža ostala prije 4 godine. I sad su mi u sjećanju prizori kako ga drži pod ruku dok idu iz obližnje apoteke nakon što su pola penzije potrošili baš u njoj, kako joj ne dozvoljava da se umara sve dok je on iole u snazi. U njima sam vidjela primjer prave i iskrene ljubavi. Ko zna koliko toga su prošli zajedno i kakve im je sve lekcije život održao. Nakon njegove smrti, ona kao da je sahranila i jedan dio sebe. Drugi dio koji je još uvijek bio na ovom svijetu, bilo je očigledno da je opstajao samo zbog njihovog najvećeg bogatstva – njihove djece i unučadi. Bakica je nastavljala živjeti svjesna da će kad-tad doći čas kada će se opet sresti sa svojim voljenim, na nekom boljem mjestu. Na taj čas je gledala kao na nadu, te sam iz toga zaključila da postoji mnogo ljudi u ovom gradu, pa i u državi, koji na taj način idu kroz život. Jednostavno pronađu nadu u svemu što ih zadesi i ne odustaju od nje. To je njihov životni stil.
Na prvom spratu živi mladi bračni par koji se doselio prije par mjeseci. Upravo taj par, uz komšije sa petog sprata, unosi najveću pozitivu u našu zgradu. Puni su volje za životom, za izazovima, iskustvima, avanturama, životnim lekcijama. On je zaposlen u firmi koja obezbjeđuje redovne plate koje njima trenutno mogu pokriti troškove i učiniti ih zadovoljnima. Međutim, kada prošire svoju porodicu, a to već uveliko planiraju, pojavit će se mnoge komplikacije i shvatiti će kolika je dužnost održavati sve te komplikacije u najboljem redu. Ali naučiti će već kako to sve funkcionira kada dođe vrijeme. Oni sada žive za svoje snove i ciljeve. Njihov život je kao brod kojeg na povrišini beskrajnog plavetnila održava ništa više nego jaka volja za ispunjenjem njihovih želja. I takav je životni stil mnogih mladih ljudi u mom gradu. Ne odustaju dok se ne ostvare u onome u čemu su se pronašli. I ja se radujem tome, jer sam uvjerena da se svaka upornost isplati.Drugi sprat je nastanjen od strane čovjeka srednje starosne dobi. Živi sam. Nikada se nije ženio, njegova braća već uveliko održavaju svoje porodice na okupu, no on je sam. Godinama zarađuje za svoje potrebe i samostalan je čovjek otkako znam za njega. Braća ga posjete sa vremena na vrijeme. Na trećem spratu u tom periodu se ne čuje ništa drugo od kriske veselih dječaka i djevojčica koji jedva čekaju da im amidža priušti ono što inače ne dobijaju od roditelja. Na taj način i on sam umine želju za dječicom, ali se uvijek rado vrati svom miru nakon njihovog odlaska. Tog čovjeka nikada niko nije čuo da se žali na nešto, da mu nešto nedostaje, da se zbog nečega kaje.. Njegov stil življenja je takav da obuhvata samo neki njegov svijet, gdje samo on dopire i gdje uopće nije loše biti sam. On je time zadovoljan i to je okej. Mnogi ljudi su zadovoljni svijetom koji zamisle u svojoj glavi i koji važi samo za njih.
Na trećem spratu stanuje četveročlana porodica koju izdržava rudar. Djeca se školuju, majke je brižna domaćica a otac.. Otac je heroj te porodice. Sama pomisao da radno vrijeme provodi stotinama metara pod zemljom kako bi prehranio suprugu, kćerku i sina, govori puno toga o njemu. O čovjeku koji se trudi obezbjediti sve što je potrebno za normalan život jedne porodice, o čovjeku koji svaki dan riskira svoj kako bi u životima njegovih najvoljenijih ne bi ništa nedostajalo, o čovjeku koji je takvim življenjem, ili ipak preživljavanjem, opet zadovoljan i zahvalan Bogu. Njemu i svim ljudima kao što je on, iskazujem beskrajno poštovanje. U Zenici je zbog rudnika uglja i takvih mnogo. Sa jedne strane, dobro je što su barem negdje zaposleni, ali sa druge strane, njima niko ne garantuje da će se svaki naredni put sa posla vratiti živi i zdravi. I o takvima se, uglavnom, šuti. To je krajnje tužno i sramno za nas, jer propuštamo priliku da u pravim osobama vidimo istinske heroje, jer to oni uistinu i jesu zbog njihovog životnog stila koji vjerovatno, nisu sami birali..
Na četvrtom spratu živimo moja mama i ja. Nas dvije, iako smo same činimo jednu sretnu porodicu. Sretne smo jer prije svega, imamo jedna drugu, ali i zbog toga što bi i moj otac, koji je umro prije 8 godina, također to htio. Ja sam u najvažnijoj fazi odrastanja (barem gledajući na moje vršnjake) ali mislim da sam je već ranije prevazišla. Od malena sam bila primorana da neke stvari ozbiljnije shvatim, tako da ovaj treći razred gimnazije za mene i nije toliko strašno razdoblje u životu. Životni stil moje mame i mene je takav da ne smijemo da se previše osvrćemo na prošlost, osim ako ne želimo da ponovimo neke lekcije iz nje. Tamo za nas nema mnogo lijepih uspomena, tako da živimo za danas i sutra. Ozbiljnije se nosimo sa svime što nam život servira jer smo uvjerene da bismo tako mogle bolje proći. I.. i ovakvih kao što smo nas dvije je mnogo.
Na petom spratu je, kao što sam već pomenula, jedna jako vedra i vesela porodica. Oni su, naime, svi veliki fanatikosi. Prate apsolutno sve sportove, a za fudbalom su opsjednuti. To je kod nas u Zenici sasvim normalno. Iako nam se nekadašnji slavni Čelik pomalo raspada, pronalazimo već neke alternative. Samo je bitno da se prati, voli i navija. Kao takvi, oni su uvijek puni neke pozitivne energije, jer na život gledaju kao na jednu najvažniju utakmicu. Utakmicu punu neizvjesnosti, jer se nikada ne zna kakav je sljedeći protivnikov potez. Naravno, oni nemaju nikakve protivnike ali imaju životne lekcije. One itekako znaju zadati jake udarce. I takav je njihov životni stil. Kao i sam sport.
Na zadnjem, šestom spratu, živi također jedna četveročlana porodica. Ali oni su totalna suprotnost od one sa četvrtog. Oni su, naizgled, jedna presretna porodica u kojoj su roditelji zaposleni na višim pozicijama a djeca se, naravno, školuju u najboljim obrazovnim ustanovama u gradu. To jako lijepo zvuči kada ovako pričam o njima, međutim, to i može lijepo samo da zvuči, jer to u suštini i nema neke ljepote u sebi. Tačnije, ti ljudi imaju u životu sve osim vremena da žive. Da žive punim plućima onako kako je to potrebno. Oni nemaju vremena da budu sretni. Da uživaju u istinskim blagodatima, vrijednostima, te stvairma koje nemaju cijenu. To je ono što im najviše nedostaje. Vrijeme. Vrijeme koje prolazi i koje se ne ponavlja. Vrijeme koje se gubi i koje se ne vraća. Vrijeme koje se ne kupuje nego koje već imamo, samo ga trebamo znati koristiti. Vjerovatno toga sada nisu ni svjesni, jer pobogu, oni su jedna moderna porodica i to je za njih najvažnije. No jednoga dana će, kada se osvrnu na svoju prošlost, shvatiti koliko toga su u životu zapravo propustili. Za sada, njihov trenutni životni stil izgleda jako moćno, ali ko zna koliko će to još trajati..
I tako. To bi bio prikaz života u mom gradu. Skoro svaka osoba u Zenici pripada barem jednom ‘spratu’ kojeg sam opisala. Kao što već rekoh, ne umijem generalno da pričam o življenju ovdje, te sam se potrudila da na što jednostavniji način prikažem kako ja to vidim. A za samo poboljšanje života smatram da su metode različite, zavisno od samog stila života. Svako od nas bi trebao biti svjestan kakav to život vodi i koliko ga može usavršiti.
