Home>Blog (Page 5)

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Ivana Dupljanin

ivana dupljanin

Godine: 20

Grad: Foča

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ivana je odgovorila : “To je prilično teško pitanje, ali pokušaću ga odgovoriti na adekvatan način. Prije svega moram napisati da jedan pojedinac ne može uticati na bolji stil života, to je ipak pitanje više sile, odnosno ljudi koji su na vlasti. Mi kao pojedinci možemo učiniti sve tako da se za našu državu čuje što više, tako što ćemo kao mladi ljudi donositi našoj državi što bolje rezultate kako u sportu tako i u svim drugim disciplinama kojima se ljudi bave kroz život. A ono što drugi mogu uraditi je da vjeruju u mlade, ne trebamo nikoga podcjenjivati, kada neko zna da vjerujete u njega dobija još veću snagu da daje što bolje rezultate. A tim rezultatima životni stil bi trebao postepeno da se mijenja na bolje. Tako da odrasli, vjerujte u mlade, a vi mladi ponosite se na starije. U tome je ključ jer se od malih stvari kreće. Kada se razvije dovoljna doza empatije sve je moguće! Vjerujmo u nas!

    Prije tačno dvije godine završila sam Srednju školu. Velika želja mi je bila da upišem fakultet. Mnogo volim rad sa djecom i medicinske nauke, tako da sam odlučila upisati nešto što je izmedju, da, to je moja voljena Defektologija. U Bosni I Hercegovini ovaj divni smjer ljudi iz različitih gradova mogu da upišu u Tuzli i Foči u okviru Medicinskih fakulteta. Najbliže mom gradu bila je Foča, tada je sve počelo. Sada sam završila drugu godinu i lagano planiram da upišem treću, već dvije godine većinu vremena provodim baš ovde gdje i sada pišem ovaj rad, u Foči.
Zašto volim Foču? Pa to je teško opisati riječima. Kako neko može da ne voli grad kroz koji protiču dvije rijeke. Neukrotiva Drina i njena vječita rivalka Ćehotina. Rivalstvo prestaje tamo gdje se one spajaju, na Ušću. To je mjesto gdje često odlazim da razbistrim svoje misli, donesem neke bitne životne odluke i često uhvatim sebe u razmišljanju da li je pametno otići iz Bosne I Hercegovine, kao što to radi većina mojih vršnjaka. Da li je u tome sreća? Kako mogu napustiti naša brda, rijeke, ogromna zelena prostranstva, kanjone…? Ne postoji zgrada niti objekat, grad ni druga država u koju želim da odem pored svega što imam ovde. Tačno je da smo ratom razorena zemlja, ali to je sve sada iza nas.  Zašto da se osvrćemo na prošlost, da gledamo druge sa prezirom, mržnjom… Nema potrebe, ljudi mi smo jedno htjeli to priznati ili ne. Jedno smo, jer zajedno gradimo našu državu, drugi su joj birali prošlost, ali mi možemo  i hoćemo graditi njenu budućnost. Zar treba da kao najveće kukavice ostavimo svo blago koje nam je ostavila majka priroda. Ipak mislim da to nije pametno. Ljudi na zapadu nemaju vremena za svoje porodice, stalno su u žurbi, nije ih briga kako se drugi osjećaju, empatija je davno umrla u njima . Nije to zato što su oni zli, nego zato što im se život sveo na potragu za materijalnom egzistencijom, a ne vide da najljepše godine života prolaze tik pored njih. Kažu ne možes imati svoje “Ja” u Bosni, kako je to samo surova laž! Ovde je baš suprotno, svaki čovjek može da ima sopstveni stil. Oblačimo se kako želimo, jedemo šta hoćemo, vrištimo ukoliko smo srećni I niko, ama baš niko nas ne smatra ludjacima. U svako gradu postoje nepisana pravila ponašanja i to se zna. Svako od nas ima negdje u nekoj ladici mozga zapisana pravila. Naravno da ih nećemo kršiti, ali uprkos tome možemo biti slobodni. Tačno je da ljudi ovde imaju mala primanja i velika srca jer  sa takvom istinom uspjevamo da budemo veseli i da se uvijek nadjemo tu za naše komšije, prijatelje, porodicu… Ja volim svoju čupavu kosu, volim da nosim neskladne boje na sebi  ljeti i zimi, volim hodati bez sminke, plesati na kiši, diviti se snijegu, prezirati munje i gromove… Sve je to moj stil koji mi niko ne može i ne želi oduzeti. Isto tako poštujem djevojke I momke koji “furaju” druge stilove. Zbog toga volim svoj grad, divim se svakom koraku. Naklon pružam istoriji, gradovima koji su nakon silinh osvajanja, ratova, vremena ostali isti, gradovima čijim ulicama odiše prošlost i ponos. Kada koračam mahalom u Foči naidjem na “Sahat kulu”, zastanem pogledam je i mom divljenju nema kraja. Pitam se koliko li je samo ljudi propratilo njeno postojanje I koliko tek treba da proprati. Onda se zamislim i u svojoj glavi vidim čuveni “Most na Žepi” , “Na Drini Ćupriju”… Eh, taj Andrić, možda ga tek sada donekle i shvatam.
Vremenom životni stilovi se mijenjaju. Činjenica je da tehnika sve vise napreduje, ljudi iz dana u dan sve više vremena provode na smart telefonima, tabletima itd. Zahvaljujući internet mogu da vide kako žive ljudi iz drugih država i da zavire u njihove stilove života. Nisam probala niti jedan drugi stil osim svog kojeg se čvrsto držim, ali nekako imam osjećaj da su svi drugi zarobljeni ili okovani prevelikim pravilima. Nešto mislim da život sa previse pravila zna da guši i tjera ljude da se zatvaraju u sebe. To je kod nas rijetkost, mi smo narod koji ima jak temperament, znamo svašta reći jedni drugima  u lice i da se ne naljutimo. Smatram da je to mnogo bolje nego da govorimo ljudima iza ledja. Volim kada uveče bez straha mogu da izadjem u diskoteku i provedem se super uz stare rok hitove, pa onda dozu strane muzike, od folka do teških narodnjaka, zamislite sve to za samo jedno veče i to u jednoj diskoteci. Pa da, to je naš stil, stil u kome se svi možemo pronaći. Navela sam primjer što bi inače zanimao mlade, izlasci. Ako odrastamo bez straha i u našim poznim godinama živjećemo tako, učićemo našu djecu da vole i nećemo imati strah da ih pustimo na ulicu da se igraju. Zbog toga volim Foču, zbog toga volim svaki grad Bosne I Hercegovine. Bosno, hvala ti što si nam dopustila da sami gradimo svoje stilove života, hvala ti za prirodu, sreću i prave prijatelje!

U ovom gradu se nosi štit – Dragana Prce

dragana prce

Godine: 35

Grad: Čapljina

Zanimanje: dip.novinarka

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dragana je odgovorila :

Smatram kako je stil života u BiH daleko najprirodniji, najopušteniji i najduhovitiji. Njega ne treba posebno poboljšavati. Rijetko gdje se može sresti ovakva gostoljubivost, želja za druženjem, uživanje u sitnicama, mali rituali koji život znače. Ono što treba poboljšati jest kvaliteta života, dati priliku ljudima da zaista žive, a n životare od rada. “

Nije to uvijek, ne događa se ni stalno, ni istim ljudima. Bude to nekad u ljeto, u večerima kad se sva muka i težina svijeta spuste na leđa čovjeka. Kad ti je dosta i svijeta i tebe samog. Teret pregolem. Možda tamo u avgustu. Ono kad su ulice puste do prvog sumraka, jer se hodati po „čelopeku“ sve i da hoćeš ne može, pa se čeka prvi mrak da čovjek odahne dušom. Ono kad se iz bašte začuje priča, pa ne znaš je li komšije pripovjedaju o danu na izmaku ili se svađaju oko Dnevnika u pola osam što je bio, kad u avliji vidiš lubenicu prerezanu po pola, kad Titovom krene takt štiklica, pod Mostom odjekne prvi poljubac, a na Musali se sačekaju nekih dvoje.

U takvim noćima sjedaš na prozor i pokušavaš rashladiti sobu da konačno zaspeš, da se prestaneš vrtiti i da san dođe na oči. Ne ide. Do koga je pitaš se? Ništa ne pomaže. Tvoji avgusti u Mostaru tek dolaze. Vidiš svjetlo preko puta i kontaš sparina i njemu. Čekaš da svane, pa da klizneš na more, japanke i preškir, ne treba ti puno. Nikad nisi skočio u Bunu, nisu ti trnci prošli kroz tijelo jer je hladna, a lijepa ko’ biser, skokove u Neretvu gledaš na tv-u, imaš 18 godina i trebaš biti sretan. A onako. Osjećaš se da zraka nemaš. Guši te. Ima nešto u tom mraku, u samoći, nešto što skrivaš i od sebe, ali nevješto.

Nekada su ti pričali o svemu što je bilo. Oblikovali te onako kako su mislili da treba. Kalup. Sa njihovim mjerama. Nikako biti poseban. To je cilj. Recept koji se generacijama njeguje i čuva. Bez njega možda bi i ti bio drugačiji. Samo da si mogao. Imaš 18 godina i pojma nemaš o tome. Tebe je u jednu ruku mimoišlo, a u drugu se nosiš sa sjećanjima koja nisu tvoja. I zabranama koje nisu tvoje. I mržnji koja nije tvoja. Ti ne znaš da ne znaš. Ne znaš za hlad jasmina, pjesma te ne zanima, kakav Šantić, kad je to bilo, ne znaš za kolače iz ABC-a, ne znaš za onaj zidić kraj Medicinske odmah iza prve zgrade uz Radobolju, ne znaš za onaj škripavi pod Pozorišne. Kako bi znao? To ti nisu rekli. Nisu te poveli naprijed. Sam se snalazi!

Mostar je ovisi kako se gleda, grad tuge i grad ljubavi. Eminin grad. Grad dobrih i onih drugih ljudi. Grad u kojem se snovi slatko sanjaju, jer nema tog mjesta na kojem bi ih zelena Neretva i bijeli kamen ljepše uramili. Grad je to i tajni, koje su nebrojeno puta šapnute samo nermirnoj vodi s obale. Onako stidljivo. Grad u kojem je čovjek pun rana, pa nosi štit, ne želeći preći ni tamo ni ovamo. Pa zaglavi u sredini. Kobno. A nema tog mosta na svijetu koji nije napravljen da nekog spaja. Dokaz kako kamen može biti pametniji od čovjeka. Htjeli ili ne, most se pružio, predivan srce da ti stane, on vodi i tamo i ovamo, njega ima i on ne broji krvna zrnca. Obično ništa ne pita. On čeka. Mene je sačekao po prvom dolasku u Mostar, a ispratio one godine kad sam službeno zatvorila index. Bez puno turista, galame i žamora. Jedan na jedan. Nespremnu, ali ustrajnu da dođem na drugu stranu. I od tada se družimo. Most priča, ja slušam. Ljubav je to. To moraš sam naučiti, vidiš da drugačije ne ide.

Pusti šta su ti rekli. Pred tobom je još vrelih mostarskih noći, šteta da ih provedeš sam u mraku. Pa možda jednom, baš te noći u avgustu kad se srce stegne i sparina udari poželiš ga laganim korakom preći. U takvim noćima pada oklop, ruka spusti štit, stisneš zube, flastere s rana povučeš naglo, manje boli. Korak naprijed. Bez straha. Rane će zarasti. Jedne noći u avgustu…

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

natjecaj-u-pisanju

Godine: 34

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani profesor filozofije i sociologije

Dobar dan, gospodine Zdravko

– Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.

Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.

-Biciklo, poni, i ajmo lagano.

Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.

Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…

Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…

– Dobar dan, gospodine Zdravko!

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

– Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:

– Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?

– Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…

U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.

-Ajde živio!

-Bog ti dao zdravlje!

Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.

Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.

Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.

-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…

Zdravko izađe ćutke, pognute glave.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Dalila Kero

dalila-kero

Godine: 22

Grad: Bugojno

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalite  života  u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala :
Do globalnog poboljšanja može doći jedino ako pođemo praviti pojedinačne promjene, na svakom ponaosob. Konkretnije, krenuti od dobre knjige, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, isključiti nacionalno pitanje iz nevažnih segmenata u životu i cijeniti svačiji stil kao unikatan.

U OVOM GRADU ŽIVIM STILOM KAKVIM JA HOĆU jer  glorificiram istinske vrijednosti, uživam sunce i borim se sa sparinom. Počastim se kafom i dobrom knjigom, pustim misli u pravcu vjetra, i ne zanima me da li je momak stol pored mene Edin ili Matej, ali se slatko smije, a njegova djevojka Ime-nije-bitno, ima jako lijepu kovrdžavu kosu. Svejedno je piju li kafu ili kavu, ali im je očito lijepo, uživaju taj čarobni napitak, i drago mi je da to vidim ovdje u gužvi etiketiranih ljudi, ‘naših’ i ‘njihovih’. U sred žamora i prljavih poruga okolo, mi neodređeni ili svepripadajući, kako već želite, prihvatamo Mostar kao cjelinu, svjesni da isto nebo prikriva i Fejićevu i Vukovarsku, ne pravimo koncerte, niti puštamo balone, negiramo lokalne portale koji pišu za profit, a ne za Mostar. Dopuštam sebi da se smijem dok hodam ulicom, da u supermarketu plešem u ritmu najdraže pjesme dok biram artikle, usuđujem se glasno smijati, gledam ko danas na sebi nosi osmijeh, gledam blještavilo budućih mama i bezbrižnost djevojčice koja nosi Minnie mašnicu u zamršenoj kosi, ne znam je li osoba na kasi prekoputa mene ‘domaća’ ili turist, nije me ni briga, ali malo me čudno posmatra. A šta znam, o slobodi sam slušala davno, još u đačkoj klupi, sjećam se da je učiteljica govorila o slobodi mišljenja i govora, ili nešto slično tome. Pa ne znam jesam li čudna što nisam kupila Janu, već Olimpiju, pa odoh da tako začuđena, ali neosporno slobodna na sunce da od ovog grada uzmem samo ono što ja hoću.

Kada me neko pita šta je to što čini Mostar posebnim, kažem – Neretva. Nad njenim leđima godinama unazad nadvio se kameni, teški i historijski luk, kada je divlja snažno udara valovima o njegove stubove, ali bezuspješno. Čvrst je i samouvjeren, na svojim plećima nosi tradiciju jednog posebnog grada, slatkorječiv je, lijep, pomalo misteriozan i uvijek nedorečen, kao i stanovnici tog grada. Visinom od dvadeset i četiri metra dominira nad njom, sa njegovog najvišeg mjesta u njeno naručje skaču ljudi, u procjepkanim valovima ogledaju svoju hrabrost i onda budu primljeni u njenu nutrinu.
I dok Šantićeva Emina ponosno stoji na Luci, križ na Humu neumorno svijetli, imam Karađozbegove džamije poziva na molitvu, sati se nižu, smjenjuju se dan i noć, Neretva i dalje teče, ja biram da prihvatim sve što mi se pruži, biram slobodu, biram jednakost, biram emancipaciju, biram našu posebnost, normala. Sjedim na obalama Neretve za sebe, za ćeif, za raju, razmišljam o kiši, o smrti, i o ljubavi, o jednom malom vrapcu što ga sretoh na stanici. Ponekad nas mrzim ovakve, ponekad sam ponosna jer, brata, Mostar je usađen u meni, razmišljam kako nas vide turisti, kakvu sliku u unutrašnjosti fotoaparata nose u druge zemlje, je l’ dođu onako ili iz radoznalosti, znaju li ćeifit kafu i uživati zalazak sunca, kako podnose visoke temperature, gledam je l’ se kaldrma dodatno utrla nogama hiljada prolaznika, kupaju li se u Neretvi ili je se plaše, znaju li za ‘našu’ i ‘njihovu’ stranu i razmišljaju li o promjenama. I kontam, čovjek da bi u sebi pomirio vlastita protuslovlja, mora srediti nemir u sebi i oko sebe, nadahnuti smisao općem besmislu metodom – pogled na svijet. Jer naše ni jučer ni danas, ne postavlja granice, nego horizonte.
Dragi moji neznani, dopustite da vam obećam da ćemo promijeniti ovu zlobnu klicu što je usađena u nama, možda ne mi, ali hoće naša djeca, ili eventualno djeca naše djece. Ne pričajte van granica ove države da vas niko nije naučio kako da pijete kafu, pušite cigar i razmišljate kako stanovnici istog mogu da se bore da ovim vrućinama, ne kukajte što vas niko nije savjetovao da u visokim potpeticama ne idete preko Mosta, ne recite da vas je u Fejićevoj preplašio pomalo čudni golub koji leti nisko, niti da je Neretva divlja i ponekad ima neprijatan miris, recite da ste bili slobodni, priznajte da je poseban i da sve predrasude ruši pogled na Stari most, je l’ da? A neznanče, ako u godinama što dolaze opet ne posjetiš Grad na Neretvi, imam savjet za tebe. Podigni glavu, vidiš? Ako oslobodiš um i ako tako hoćeš, i mjesečina može biti pogled na svijet.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću ili Kako napraviti karamele od žaoka

darija marković

Godine: 41

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Darija je napisala :

Imam četrdeset jednu godinu, po zvanju sam diplomirani pravnik za bezbjednost i kriminalistiku. Što se tiče poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini, smatram kao što sam djelimično  navela i u priči, da se svako od nas pojedinačno treba pozabaviti sobom . Ako već ne možemo uticati na visoku politiku, ekonomska pitanja i slično, ili možemo vrlo malo,promijenimo sve ono što je u našoj moći. Odnos prema ljudima, bliskim kao i nepoznatim. Prema svom dvorištu, bukvalno i figurativno, kao i prema javnim površinama. Čuvajmo i njegujmo prirodu. I sigurno je da će nam bar u tim segmentima svima biti bolje. Srdačan pozdrav iz Banja Luke!

Nekad sam pročitala da nam svakog jutra kad se probudimo životna banka otvara bespovratni kredit od 86.400 sekundi za taj dan. Svakog sljedećeg dana magija se ponavlja. Nezaobilazno pravilo banke jeste da može zatvoriti naš račun svake sekunde bez upozorenja.

Budim se i razmišljam kako ću danas potrošiti dragocjeni poklon jurećih sekundica. I koliko sekundi ima u dvadeset pet godina kredita koji mi je posudila banka od cigle, betona i stakla.

S kamatama.

Odlučujem da ću se držati sekundi koje su prohujale tokom prethodne četiri godine, odnoseći rate i prave i životne banke. Neka mi tako počne dan. Ne onim što me čeka i od čega strepim, nego onim što je već ispunjeno. A ispunjen je san, veliki kao kuća-dom prepun prijatelja.

Svaki dan nosi svoju radost i svoj teret. Ponešto uzima nebo, ponešto ljudi, ponešto pravila koja se ne mogu izbjeći. Toliko je toga što nas boli i ranjava na šta ne možemo uticati. Čemu onda komplikovanje stvari na koje možemo? Čemu življenje po šablonu? Komentarisanje tuđih kreveta, tanjira i novčanika?

Volim sekunde u kojima toga nema.

Imam kutak gdje ne odjekuju takve riječi.

Svoje sklonište.

Vrijedno svake sekunde dvadeset petogodišnjeg kredita.

Zato neću brojati koliko ih još moram otplatiti, već šta mi donose.

Neko ko gleda u pravcu našeg dijela svijeta vidi kuću, izdijeljenu u nekoliko stanova.

U dvorištu magnoliju, jagode i boriće.

Terasu s pogledom na nabujalu rijeku.

Ali to je zapravo utočište.

Nastalo iz shvatanja da se ne mora živjeti s roditeljima dok god ne stupiš u brak. Da se brak ne zasniva zato što je vrijeme i što to tako treba. Već zato što imaš sreću da ti je sudbina namijenila nekoga kraj koga se budiš svakog jutra s osmijehom. Da ako te budi grč u stomaku nećeš ostati u kavezu jer se bojiš osude okoline ili samoće. Jer najteža je samoća kad ti je dalek onaj ko je kraj tebe. Da nećeš odustati od kućenja s prijateljima zato što je to nekome ko se davi u sopstvenom neznanju i nesreći glupo. Da je najbitnije biti u miru sa sobom i znati da si učinio sve što je u tvojoj moći. Biti u iskrenim odnosima sa ljudima oko sebe, pa makar to značilo da te ljude možeš izbrojati na prste jedne ruke.

Jer jedino tako zaista vrijede.

Jedino tako ti vrijediš.

Jedino te sekunde se broje u život.

U dane koji nam pune dušu.

Ostalo su tek brojevi na kalendaru.

Neki od nas su u braku, neki još strpljivo čekaju ljubav. Neki jedu zdravu hranu a neki krše sva pravila nutricionista. Jedni se oblače u skladu sa trendom, a drugi pak ne žele da zakrpe odšiveni rub majice. Podsjeća ih na jedan divan dan i luckastu situaciju u kojoj je taj šav rasparan.

Ali sve nas veže isto, nismo ukalupljeni.

Naši su kalupi popucali još davno, kad smo počeli da odrastamo.

Nekome brže, nekome sporije, nekom tiho a nekom uz puno buke.

Ma kako to izgledalo onima koji svoj ne odbacuju ni kad je tijesan, kad ih žulja i raskrvari.

Ima dana kad umjesto meda teče žuč.

Nalaze nas samo loše vijesti. Život pritisne grudi kao vojnička čizma. Kad se posebno roje zluradi kometari, kao brze uporne osice. Što su glasnije mene sve više preplavi sreća i spokoj što imam ovaj mali ćošak mira. Tu mi njihove žaoke ne mogu nauditi. Postajem imuna na taj otrov, splasnu otoci na srcu .

Unutar naših međa osice se pretvaraju u medonosne pčele.

Nestaje gorčina.

Lako bi se nekome ko me gleda sa strane moglo učiniti da uludo trošim dar životne banke, gledajući dugo malo zrno grožđa. Napuklo ali slatko, kao moj život.

A zapravo tako u našem dvorištancetu od žaoka pravim karamele.

Od uboda poljupce.

To je moj stil.

Postoje mjesta i ljudi tu u našoj blizini koji čekaju da ih zovemo svojima. Postoji još načina da od nečeg oporog napravimo slatko. Nekad je to tek mali providni puž.

Do juče bih se zaklela da ga mogu vidjeti samo na stranicama neke enciklopedije. A eto ga u sjeni jutarnjeg sunca, na mirisnom grozdu ispod mog prozora. Sekunde u kojima gledam njegovo pokretno skrovište izbrisale su tugu koju je na licu ostavio san, i nacrtale najširi mogući osmijeh. Svi bismo trebali živjeti stilom krojenim po našoj mjeri.

Od trepavica do stopala.

Jer svako od nas i jeste univerzum za sebe. Dok god naš način ne zadire u tuđi, ne boli i ne vrijeđa nikoga, savršen je baš takav.

Toliko je jednostavno.

KONKURS JE OTVOREN DO 15.07.2017. PRIJAVE NA LINK .

U ovom gradu se jede ….

mostarske price

Godine: 25

Grad: Mostar

Zanimanje: Student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Haris je napisao:

Da bi došlo do poboljšanja životnog stila u Bosni i Hercegovini potrebno je uraditi zasigurno mnogo koraka. Prvi od njih bi bio da ljudi ustanu sa kauča, odu do najbliže biblioteke, uzmu člansku karticu i počnu čitati.  ”

Pročitajte njegov odgovor na našu temu u nastavku…

U OVOM GRADU SE JEDE ljudsko meso. Ljudi sjede na prašnjavim basamcima i glođu kosti svojih predaka a maštaju o mesu svojih susjeda. U ovom gradu, snovi se žive a svakodnevnica sanja.  Ta svakodnevnica je obavijena kanibalizmom u kojima riječi postaju oštri zubi a žuganje mostarsko objed Mostarca nagriženog zluradim mislima i pohlepom.

Sunce se rađa iznad brda i osvjetljava grad širok i uzak u isto vrijeme. Širok po materijalnom i tek asfaltiranoj  ulici, uzak po mislima ljudi i hići što ponekad nadiđe i mostarsku laganicu. U ovom se gradu snovi žive a svakodnevnica sanja. Čuješ li me putniče iz galaksije udaljene?! U ovom je gradu sve zamjenuto. Uloge su obrnute i film naziva grad Mostar je najbolje režiran film u historiji svijeta. Šta je Mostar u snu koji me pitaš? Reći ću ti. Reći ću ti sve jer ja živim snove. Moj mi vizir kaže da svaki Mostarac živi snove ili barem njih većina. Reći ću ti jer te volim. Reći ću ti jer si čovjek. Mostar u snu je Mostarac zagrljen sa svojim gradom a ne sa stranama. Mostar u snu je Sunce koje sija kao što nikad nigdje ne sija i kao što nikad nigdje neće sijati.

Mostar u snu je plavo nebo koje ašikuje sa lijepim Mostarkama koje su van trenda ali opet na naslovnicama svih modnih časopisa. To isto plavo nebo ohrabruje momke pune nesigurnosti jer nije lahko upitati za kafu ženu sa naslovnice modnog časopisa. Mostar u snu je kiša koja sa svakom kapi viče da joj je drago što natapa mostarske ulice. Mostar u snu je Mostarac koji joj odgovara da je dosta više ali je ipak voli. Mostar u snu je pčela, rođena i odgojena u mostarskim sokacima koja daje med a onda taj isti med majka mostarska daje bolesnom sinu, budućoj fudbalskoj zvijezdi, i ta zvijezda ozdravi i upiše se u knjigu slave mostarske i svjetske. Mostar u snu su zvijezde koje pjevaju pjesmu o lastama koje popiju kafu pa onda skoče sa Starog mosta. Čudno me gledaš putniče?!

Nije ti jasno kako lasta može popiti kafu pa skočiti sa mosta. Polako, tek sam ti počeo nabrajati sve slike u albumu mostarskih snova. Mostar u snu su i sve fatihe i mise održane za junake bojeva vođenih na ulicama ovoga sanjivog grada. Mostar je Svemir pospani a Mostarci su zvijezde koje plaču smijući se. Ništa ti nije jasno kažeš mi?!

Kako bola ne razumiješ?! Ti, koji si došao iz udaljene galaksije gdje ste naučili manipulirati sa vremenom i teleportirati se sa Starog na stadion pod Bijelim Brijegom u jednoj sekundi. Ti koji raspoznaješ istinu i laž ne čuješ istinu koju ti zborim. AI’ kako bi je čuo. Ne može se to čuti prijatelju moj iz galaksije daleke. Osjetiti se to mora. Osjetiti u kostima, u mislima, u suzama, osjetiti u prvoj slici koju ugledaš kad izađeš iz utrobe majčine i upišeš se u knjigu Mostaraca. Kako ću te onda kriviti?! Kako ću ti objasniti?!

U ovom gradu se jedu šupljaci. U ovom gradu se jede malograđanština, kič, zavist, pohlepa.

U ovom gradu snova se uvijek nađe poneki romantičar spreman potegnuti za raju i pojesti sve ono loše što opsjeda i pokušava ugroziti mostarsku svakodnevnicu. I dalje me čudno gledaš. Kažeš mi volio bi popiti kafu mostarsku. Vodim te kraj Neretve i vrelu kafu nudim na tacni koju sam ja napravio. Piješ na eks, onako neiskusno, papanski. Ni ćeif još nisi upoznao. Džaba ti sva blaga i tehnologije svijeta moj prijatelju kad ne znaš šta je ćeif. Kad ne znaš viknuti normala, prolazniku koji ti viče da nešto trebaš obaviti ili te možda samo loži. Normala. Tužan si, vidim da nisi razumio mostarsku svakodnevnicu, vidim da nisi razumio šta se jede u ovom gradu koji voli ljude a i ljudi vole njega. Tako jednostavno.

Tužan si. Vičeš mi da moraš ići. Tvoj brod napušta Zemlju i ti moraš biti u njemu. Pitaš me da ti zapakujem kilo kafe, mostarske naravno. Zakleo bih se da sam ti vidio suzu u oku na rastanku, a možda sam i samo halucinirao od džemre. Ne znam. Pružam ti ruku, a ti uzvraćaš pozdrav, na svoj način naravno. Okrećeš mi leđa i odlaziš. Zamišljeno te i sjetno gledam.

Idi sa srećom moj prijatelju. Idi u svoj dio Svemira, u udaljenu galaksiju i prenesi priču o gradu Mostaru, o gradu gdje se snovi žive a svakodnevnica sanja. Gdje je normala da Nebo ašikuje sa djevojkama a laste piju kafu. Nadam se da ćeš se nekad vratiti u Mostar, upoznati djevojku sa naslovnice modnog časopisa i skontati šta je ćeif. Nadam se, a šta mi je drugo preostalo.

Sve što trebate znati o Ramazanu

sve sto trebate znati o ramazanu

Tijekom svetog mjeseca Ramazana, muslimani praktikuju razdoblje dnevnog posta – najveći čin vjerskog poštovanja takve vrste. Za svjetskih 1,6 milijardi muslimana, uključujući i britansku zajednicu od 2.8 milijuna , godišnji događaj predstavlja vrijeme za post i posvećivanje posebnog pozornosti na molitvu, pročišćavanje i dobrotvorne akcije. Ove godine Ramazan počinje u petak, 26. svibnja, a završava u subotu, 24. lipnja.
Dolje navedene informacije trebale bi vam pomoći da vas prosvijetlimo o još nekoliko zanimljivih aspekata ovog svetog vremena koje mnogi doživljavaju.

1. ŠTA JE RAMAZAN?

Kao najsvetiji mjesec u godini, to je presudno razdoblje za prakticiranje vjere i podupire neke od temeljnih vrijednosti religije, poput molitve i davanja ljubavi. Praktično govoreći, to je deveti mjesec islamskog kalendara. Riječ dolazi od korijenskih riječi ramiḍa ili ar-ramaḍ, koja se grubo prevodi u užarenu vrućinu sunca. Za muslimane to znači vrijeme duboke duhovne discipline gdje ponovno potvrđuju njihov odnos s Allahom i kroz koji će, u skladu s imenom, njihovi grijesi biti izgorjeli.

2.ZAŠTO JE TO SVETI PRAZNIK?

Vjeruje se da je ovaj mjesec oko vremena kada su  prve objave Kur'ana otkrivene proroku Muhammedu u 610. C.E.

Kao što priča pripovijeda, Muhammad često napušta rodni grad Mekke da odražava i meditira u osami. Jedne noći, dok je Muhammed sjedio razmišljajući u pećini, čuo ga je glas: “Pročitaj!” Glas je pripadao anđelu Gabrielu. Zauzvrat, Muhammed je nastavio čudesno recitirati prvi redak onoga što će doći u obliku kapitula 96 Qu'ran, koji ide:

“Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,

Koji poučava peru,

Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1.-5.)

3. ZAŠTO MUSLIMANI POSTE TOKOM RAMAZANA?

Post -jedan je od pet ključnih stupova koji podupiru islamsku vjeru. Drugi su molitva,  postotak vaše plaće u dobrotvorne svrhe, hodočašće u Meku i, naravno, vjera u  islam.

Post je vidljiv kao način da se duhovno i fizički pročišćavamo – vrijeme da se odvojimo od materijalnih užitaka i budemo bliže Bogu. Post zahtijeva suzdržavanje od hrane, pića, pušenja i seksa od izlaska do zalaska sunca. Muslimani će se probuditi prije izlaska sunca za jutarnju molitvu i jesti prije nego što dan počinje. Većina će se večernjim satima omrsiti (prekinuti posts) zajedno sa svojim obiteljima.

4. DA LI SVI MUSLIMANI MORAJU POSTITI?

Očekuje se da će sposobni i odrasli muslimani postiti , ali djeca i starije osobe su oslobođeni. Trudnice ili dojilje, bilo tko bolestan i svatko tko putuje na putovanju također je oslobođen.

5. I DA, AKO STE SE PITALI,VRIJEME POSTA SE RAZLIKUJE U ZAVISNOSTI GDJE SE NALAZITE U SVIJETU.

https://www.instagram.com/p/BGWeutgKvGc/
6. KOJA JE POVEZNICA RAMAZANA SA MJESECOM?

Za vjerske stvari muslimani se pridržavaju mjesečevog kalendara. U slučaju Ramazana, mjesec službeno započinje uočavanjem novog mjeseca devetog mjeseca mjesečevog kalendara. Jedna od glavnih razlika između ova dva oblika čuvanja vremena je da je potonji 11 dana kraći. Kao takav, Ramazan se pomiče natrag za oko 11 dana svake godine.

7. ZAHVALNOST JE VAŽAN DIO RAMAZANA

Među gore spomenutim pet stupova islama, uvijek je važna praksa ljubavi. Tijekom ramazana, nagrade ljubavi smatraju se veće, tako da ovaj mjesec općenito označava vrijeme velike velikodušnosti.

8. ŠTA JE IFTAR?

Iftar je obrok koji se jede nakon zalaska sunca , posta koji se javlja tijekom mjeseca ramazana u muslimanskoj tradiciji. Budući da ljudi uopće nisu konzumirali tijekom dana, često su vrlo gladni kad dođe Iftar, a većina ljudi ubrzava brže što prije nakon zalaska sunca. U zajednicama s velikim muslimanskim stanovništvom može se pucati top ili drugi signal da bi se označio kraj ovog dana, a informacije se mogu emitirati i preko medija.

9.NA TAJ DAN MOŽETE POŽELJETI SVOJIM PRIJATELJIMA MUSLIMANIMA: “EID MUBARAK”

10. ŠTA SE DOGODI PRI ZAVRŠETKU RAMAZANA?

Završetak mjeseca posta je obilježen velikom gozbom, razmjenom darova i proslava, poznatoj pod nazivom “Eid-ul-Fitr”.

Međunarodni dan Ratova zvijezda

Medjunarodni dan Ratova zvijezda

Danas se slavi Međunarodni dan Ratova zvijezda/May the 4th.

Ovaj praznik slavi popularni film kojeg vole miljuni diljem svijeta. Događaj nije stvorio George Lucas ili kompanija LucasFilm nego je događaj stvoren zbog obožavatelja koji ovaj praznik proslavljaju ponovnim gledanjem nekih od filmova Star Wars kolekcije.

Moglo bi se činiti interesantnom činjenicom sam nastanak ovog praznika, ali ovaj događaj ima  čudne, zanimljive, povijesne korijene. Navodno, kada je Margaret Thatcher izabrana za premijera Velike Britanije 1979. godine, britanska Konzervativna stranka dala je oglas u cijelosti na londonskoj večernjoj vijesti koja glasi: “May the Fourth Be With You, Maggie. Čestitam. ”

Jer i članovi britanskog parlamenta su divovski obožavatelji.

Mi u Tour Guide Mostar ovaj dan obilježavamo u našem stilu sa Lego kockama.

Medjunarodni dan Ratova zvijezda
Medjunarodni dan Ratova zvijezda
Medjunarodni dan Ratova zvijezda

Za Praznik rada kroz Mostar je prošlo više od 15 000 ljudi

Stari-most-old-bridge-mostar-architecture -bosnia-and-herzegovina

Želimo Vam svima sretan Praznik rada!

U Tour Guide Mostar mi se svakodnevno trudimo da poboljšamo naš sistem koji nam daje povratne informacije o turistima u starom gradu. Velika posjeta ovom gradu na Neretvi desila se ovaj vikend i za Praznik rada.  Svoj sistem smo nadogradili jednim dodatnim uređajem ispod Starog mosta što je doprinjelo našem radu.

Stari most možete od sada gledati UŽIVO .

U dva dana na 30.4.2017. i 1.5.2017. kroz stari grad je prošlo i konektovalo se na našu mrežu  5652 korisnika.

Mi predpostavljamo da se na mrežu pokušao konektovati svako treći čovjek u kom slučaju bi prolaznost turista iznosila 16 956. 

Pošto je mala vjerovatnoća da se na mrežu konektovao baš svako drugi uređaj ova brojka je znatno veća!

Samo 7% od 5652 korisnika se pojavio u mreži dva različita dana što znači da je u Mostaru prespavalo oko 395 ljudi sa stranom konfiguracijom telefona .

Interesantno bi bilo ove brojke usporediti sa brojem prijavljenih nočenja i usporediti rezulta, što bi znato pomoglo naš sistem u daljnjim predikcijama i kolektiranju statistika. 

Ono što nam je strašno drago jeste priliv turista sa konfiguracijom telefona na srpskom jeziku i ovim putem zahvaljujemo komšijama na povjerenju koje daju turizmu u našem gradu.

O zainteresovanosti ljudi za ovaj mali grad na Balkanu govore naše brojke. Pitanje je samo kada će lokalna zajednica napraviti ponudu koja će ovo turiste zadržavati unutar naših granica?!

Također želimo obavjestiti sve biznise koji žele detaljniji uvid u statistike da nam se slobodno mogu obratiti i poslati upit na info@tourguidemostar.com

Prestige restoran – preporuka za jelo

najbolji restorani u gradu mostaru-restoran prestige-min

Ako želite osvježenje za svoj stomak Tour Guide Mostar Vam ovaj vikend preporučuje restoran Prestige.

Naime, restoran Prestige se nalazi u sklopu trgovačkog centra Mepas Mall u ulici Kardinala Stepinca u Mostaru na četvrtom spratu. U sklopu svoje ponude djelatnici restorana Prestige će na vašim tanjirima donjeti razna jela koja mogu zadovoljiti svaki stomak.. Tour Guide Mostar izdvaja samo ona jela koja su po našem stomaku vrijedna preporuke :

-Teleći medaljoni  sa šampinjonima ;

-Krem juha od brokule;

-Carpaccio od lososa;

-Souffle sa sladoledom (OVA SLASTICA  JE POD MORANJE);

Sa istančanim ukusom i dobrom karijerom u životu po restoranima naš tim pored gore navedenih preporuka  je ove sedmice izabrao probati Cezar salatu sa piletinom i slaninom. Cezar salata odličan je izbor za vikend-ručak. Nakon partije kuglanja u kuglani koja se nalazi na istom spratu, restoran Prestige nam je došao kao šlag na tortu. Cezar salata sadrži pečenu piletinu koja će se otopiti u ustima svakog degustatora u kombinaciji sa mješavinom zelene salate, cherry rajčice, rukole, malo maslinovog ulja, parmezana i preljeva .

Piletina narezana na trakice poslužuje se na izrezanim listovima zelene salate u zdjeli kao na slici.  Da bi zalogaj bio još slađi na vrh te mješavine stavi se malo dobre stare slanine.  Ako ne jedete svinjsko meso potrebno je samo da naglasite prije nego naručite hranu. Uslužnost konobara i susretljivost u pripremi hrane prilagođene vašim potrebama je ono što možete pronaći u ovom restoranu.

restoran prestige u mepas mall mostar
Cezar salata sa piletinom i slaninom u Prestige restoranu, Mepas Mall Mostar, 4. sprat

Nakon toga smo se odlučili za souffle sa sladoledom koji nikad nije iznevjerio. Jedina stvar koja nam je žao u ovom restoranu je nedovoljno svijetla kako bi slike bile što bolje.

souffle-restoran-prestige-mostar-min
Slika: moj-restoran.info