Tour Guide Mostar

MOMENTUM Životni Stil15 Jula, 201719 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Tarik Zolj

Godine: 26

Grad: Mostar

Zanimanje: Profesor pedagogije

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života Tarik je napisao: “Poboljšanjem kvalitete života poboljšat će se životni stil u Bosni i Hercegovini. A da bi se kvalitet života poboljšao potrebno je ulagati energiju u razvoj ekonomije a ne u populističku retoriku, u trivijalne izraze, floskule koje niko ne doručkuje, ne ruča i ne večera. Jedan život nije vrijedan nacionalnih, vjerskih prefiksa jer ti prefiksinisu ono što čovjeka čini bogatim, već upravo suprotno, ono što ga čini slijepim a od toga većeg siromaštva nema. Biti bogat znači biti čovjek. A da bi bili ljudi, da bi bili bolji ljudi, da bi bili ljudi koji bolje žive, koji imaju kvalitetan život, država se mora okrenuti mladim ljudima, ljudima koji pripadaju jednoj jedinoj strani, strani ljudskosti, razumijevanja, hraborsti, odlučnosti, objektivnosti a ne prošlosti, subjektivnosti i zajediljivosti.”

Daleko od svijeta, jedan grad svoje bitke bije u vremenu gdje u isto vrijeme sve pripada svima, gdje sve se dijeli i gdje ništa ničije na kraju dana nije. Daleko od tog istog svijeta a po svemu tome, nažalost, nikada mu bliže, mostarski mostovi čvrsto spajaju lijevu obalu s desnom kao konac prste jedne ruke, kao konac prste jedne ruke jednog tijela. I upravo baš zbog svega toga, zbog te nepodnošljive težine života dvadeset i prvog vijeka, u ovom gradu se najljepše od svega kroz inat nosi ljepota svitanja jutara koja krasi uvijek i iznova plavetnilo neba, grada, čiju zelenu, hladnu rijeku sunce u zoru s radošću najprije zagrli te se zatim sretno ispruži do stamenih lukova Starog mosta tjerajući turiste cijelog svijeta da se dive snazi i ljepoti istog. U ovom gradu se ponosno nosi duh odlučnosti, prkosa, želje da se istraje, da se opstane, najviše od svega, kroz mostarski humor, koji odvajkada vješto i spretno skida brige svakodnevnice uprkos svemu što na iskrivljenu kičmu mostaraca i dan danas kao teret tovare. U ovom gradu se nosi od ulice do ulice, smijeh, od sokaka do sokaka, život, poput štafete na licima djece koja kroz cjelodnevnu trku proživljavaju bezbrižno djetinstvo mira i ljubavi prema svojoj majci, prema svome ocu, prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, prema svojoj mahali, prema svome gradu, prema svojoj državi, i najvažnije od svega, prema cijelom svijetu. U ovom gradu se nose strast i čežnja u očima kroz poeziju i stihove čuvenog mostarskog pjesnika, Alekse Šantića, kroz sumrake i predivne mostarske ljetne večeri koje odvode najodlučnije od romantičara duboko u noć na šarenom kamenju, pored Neretve koja odlučno nastavlja teći svojim tokom ka jugu. U ovom gradu se najvrijednije od svega ne može kupiti jer to nije nešto što je etiketirano i izloženo u mnogobrojnim trgovačkim radnjama, to nije nešto što se nosi i prepoznaje s vana već sasvim suprotno, duboko iznutra, kao dubok glas, kao glas tijela u kojoj boravi mostarska duša koja osjeća da je prostor u kojem postoji, mjesto kojem pripada, i da je svaki otkucaj srca vrijedan jednog života. U ovom gradu se nosi iz godine u godinu, entuzijazam pred tradicionalne mostarske skokove sa Starog mosta, na dan kada cijeli svijet oduševljeno i zaintrigirano zagrli obje obale pod vrelim mostarskim suncem, tražeći odušak u hladnoj Neretvi, dok hrabri Ikari skaču ponosni na svoje umijeće, a među njima, nerijetki mostarci ponosni na porijeklo svoga umijeća i hrabrosti. Za jedan grad, između dvije obale, četiri strane svijeta nisu nepoznate iako su mu daleki krajevi tih strana svijeta, za jedan grad, svi su stranci svi oni koji bivaju rado dočekani, rado primljeni, rado počašćeni Mostarom i svim onim što Mostar srdačno i iskreno pruža i poklanja a zauzvrat traži tek poštovanje. U ovom gradu se srdačnost nosi na licu kroz osmijeh koji otvara vrata svima onima koji na ta ista vrata pokucaju ljudski, jer, u ovom gradu je od svega najbitnije biti čovjeku čovjek a ne vuk. U ovom gradu se posebno s ponosom nosi i čuva odanost prema jednom masivnom crvenom divu, prema simbolu grada, prema divu koji korača kroz vrijeme svijetlog obraza, prema divu čiju historiju ne mogu izbrisati i čije postojanje ne mogu niti ignorisati niti ugroziti, kao što to isto ne mogu učiniti ni vrhovima visoke planine iznad Mostara po kojoj je taj uporni i borbeni div, fudbalski klub Velež, dobio ime. U ovom gradu se nosi i nosit će se sve prethodno napisano kao dnk kroz vrijeme koje dolazi, kroz vrijeme koje nosi izazove i promjene, i bez obzira na to, zahvaljujući svemu tome što se najljepše, najponosnije, odlučno nosi i prenosi na generacije koje dolaze, duh Mostara će ostati nepokolebljiv.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201715 Jula, 2017

Noin pogled na svijet-Kristina Gadže

Godine: 22

Grad: Ljubuški

Zanimanje: student

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kristina je napisala : “Moj odgovor na pitanje kako poboljšati životni standard u BiH je jednostavan, a to je ulaganje. Potrebno je okrenuti se europskom standardu i nuditi nove opcije za mlade. Ključ je u raznolikosti i novim sadržajima u bilo kojem području zanimanja. “

Životni stil je slika svakoga grada. On je različit za svakoga ponaosob. Tako je bilo i za Nou, talentiranu mladu plesačicu koja se uvijek trudila istaknuti među mnoštvom. Od djetinjstva je čekala svoje zrelije dane kada će moći jasno reći svojoj obitelji čime se želi baviti u budućnosti. To joj je vrijeme brzo prošlo plešući između četiri zida svoje sobe. Njezini vršnjaci su svoje dane provodili uživajući u onome što je pružao grad Mostar, a Noa je to znala zvati lijenošću. Išli su u brojne kafiće, isprobavali noćni život, no često je Noa morala slušati njihove jadikovke kako nisu zadovoljni životnim stilom grada Mostara. Govorili su da žele nešto novo ili pak, nešto što ostali europski gradovi imaju. Noa je zajedno s njima išla u srednju školu te ih je razumjela. Zbog toga bi često odbijala njihove pozive na druženje jer se nije pronalazila u tom svijetu. Za nju je cijeli svijet bio ples i onaj osjećaj koji bi ju obuzeo kada bi pustila glazbu. No, jednog dana su je prijatelji nagovorili na izazov. Razmišljajući kako nema što izgubiti, ona je na njega pristala. Izazov je bio iskusiti grad Mostar na jedan dan i noć bez stanke. Iako je znala da će čitav dan izgubiti na hodanju po gradu i da neće moći vježbati ples, htjela je jedanput ne razmišljati o posljedicama. Prije nekoliko dana prijavila je potajice prijamni ispit za Akademiju za ples. Cijelo djetinjstvo je maštala o nastupu pred tisućama ljudi i osjećala je da mora pokušati. Zbog sati utrošenih na vježbe imala je samopouzdanje u sebi koje joj je govorilo da je spremna za ispit. Dan iskušavanja čari grada Mostara je počeo. Od isprobavanja različitih pića, odjeće, do odlaska u kino. Svega je bilo. Noa je svakim korakom otkrivala neki novi kutak njezinog grada. No, večer je postala životna pouka za Nou. Isprobavajući noćni život grada Mostara jako se zabavila, čak i previše. Ujutro je otvorila oči u stanu svoje prijateljice i u tom trenutku je znala da je propustila prijamni ispit. Oči su joj se ispunile suzama i znala je da će morati čekati svoju drugu šansu. Iako joj se provod u gradu previše svidio i promijenio joj mišljenje o zabavi u Mostaru, u isto vrijeme joj se i obio od glavu. Srećom, dočekala je svoju drugu priliku i zaplesala svojim, toliko iščekivanim, stilom života.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil -Džanel Biljanović

Godine:18

Grad: Brčko

Zanimanje:učenik

Živim u Brčko Distriktu,gradu koji teži ka jednom životnom stilu koji se uveliko rasprostranio.

Ako malo više fokusirate svoj pogled na ljude dok šetate ulicama ovoga grada u njemu doći ćete do žalosne činjenice.

Na licima građana vidjet ćete sumornost i jad njihovih misli koji su nametnuti od strane ljudi koji su premalo psihološki obrazovani,to jeste koji su zaostali.

Oni prate svoje misli uvjeravajući sami sebe da su im to ideali,ali ti ideali su lažni,suhi,hrapavi i mogu povrijediti ako im se približite pogrešno.

Ti ljudi koji prate taj stil uveliko ga pretvaraju u jedan trend.

Taj stil je kao virus širi se stvara epidemiju velikih infekcija,ponekad čak dovodi do smrtnih slučajeva.

Jedini protuotrov za taj virus vam je zdrav razum,vjerovanje u samoga sebe u svoje misli.

Ljudi koji imaju taj protuotrov ne prate stil ovoga grada time ne prate ni trend i nažalost gube se,isčežavaju odavde.

Od svih tih jada koje primjetite tokom ovog fokusa primjećujete ljudsku komunikaciju to jeste ne komunikaciju.

I ako svi govore istim jezikom niko se međusobno ne razumije iz razloga što nitko ne priča a i ako priča dijeli se i ograđuje raznim barijerama koje ne daju da drugi glas da svoju muku ili svoju priču.

Možda neke stvari ne shvatite odma ako ste turista ili stranac,ali ja u ovom gradu živim već 14 godina i dovoljno znam da bih vidio šta je to tumor u društvu ovoga grada.

Pored ove bolne istine koja me grize shvaćam da je to sada stil življenja,na to su ovde ljudi navikli ali ja i dalje ne.

Sva sreća još ovde ima ljudi koji imaju protuotrov o kom sam vam pisao.

Oni kao i ja pokušavaju da ga podijele zaraženima,da ih izliječe.

Oni ulažu svu svoju pozitivnu energiju u društvo pokušavajući da nešto promijene na bolje.

Pri borbi oni ne oklijevaju,nemilosrdni su prema ovoj bolesti.

Oni su neotpjevani heroji.

Nemojte misliti loše o ovome gradu nakon svih ovi surovih riječi jer svaka medalja ima dvije strane, ja sam vam možda ispričao jedan dio one gore.

Kakav je stil ovoga grada ne treba da vas čudi jer on je vjerovatno i stil vašeg grada (ako čitate ovaj text na jednom od Balkanskih jezika)vjerovali ili ne.

Ovaj grad nije jedini zaražen ali njegova situacija je teška jer je pod pritiskom 3 entiteta koji čini velike tenzije.

Ljudi koji prave te tenzije kao što sam već napisao na početku,jako malo ili nikako su psihološki obrazovani.Oni su pritom lukavi i baš kao mađioničari dok zamažu oči jednim pokretom,drugim već kradu dio pozitivne energije društva i podmeću društveni virus.

Društvo koje prati to čini jedan tor ovaca,lake žrtve.

Svi izvan tog tora koji se protive ovim diktatorima da ne kažem čobanima bivaju proganjani,ismijavani.

Najveća žalost ovog stila je mladost koja se gubi prateći ga.

To stvara tugu jer nije svejedno kada znate da su takvi ljudi zatvorenici svojih misli,lažnih ideala,grozne iluzije.

Taj stil se dugo neće promjeniti ali ljudi pozitivnog smijera vodit će na bolje,boriti se pored svih prepreka.

Da bi se tenzije smanjile potrebno je puno rada i ulaganja da bi neke osobe shvatile da smo svi na poslijetku samo ljudi.

Da bi trebali da se predstavljamo samo imenom i prezimenoom,pritom ne naglašavajući svoje porijeklo,vjeru,…

Veoma mi je drago kada prisustvujem organizacijama koje pokušavaju naučiti mlade BiH da je njihov indetitet najjednostavnije rečeno ime i prezime,a sve ostalo je samo dio života.

Borba protiv jako lošeg stila ovoga grada nikada neće biti.

Ali dokle god se neko bori biti će i uspjeha ma koliko on bio mal.

Korak po korak uz trud,rad i zalaganje sve loše navike mogu se iskorijeniti pa tako i ovde.

Kada će doći do toga teško je reći,jedino je bitno to da se neko i dalje BORI i ne kani odustati.

Kako još da se borimo protiv ovog problema?

To jeste,kako da poboljšamo kvalitetu života u BiH?

Ono što nam je potrebno je bolja komunikacija između organa vlasti,ne stvaranje tenzija ni barijera.

Potrebno nam je pružanje podrške mladim ljudima koji pokušavaju ovu državu okrenuti na bolje.

Prije svega ovoj državi ne treba ništa više nego samo malo međusobnog razumjevanja,tim razumjevanje bi ljudi,građani BiH shvatili da smo svi samo ljudi,a to bi napravilo zajednicu.

Ovo razumjevanje stvara komunikaciju,izgrađuje društvene odnose i pravi temelj za bolju budućnost.

A kada se napravi temelj i kuća se može graditi.

MOMENTUM Životni Stil13 Jula, 201713 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi-Kenan Topalović

Godine: 28

Grad: Kiseljak

Zanimanje: novinar

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Kenan je napisao : “Životni stil Bosanaca i Hercegovaca, ali i njihovih boljih polovina, je nemoguće promjeniti. Pri ovom ne mislim da prostora i razloga za to nema, nego mislim da je jedna od osobina koja je postala životni stil be-ha građana svojeglavost i tvrdoglavost. A trebalo bi mijenjati štošta. Lično sam najviše izrevoltiran empatijom kod ljudi, niskim moralnim vrijednostima u smislu gubljenja komšijskih veza, običaja, etc… Također posebno mrzim i prezirem nebrigu o ljepotama BiH.“

Po posljednjoj modi sa bh.modnih pista…

U ovom Gradu se nosi…

Osmijeh na licu. „Moj Grad“ u formi sveošteg generaliziranja svih gradova/opština/općina u Bosni i Hercegovini, Grad kao jedna konstanta u srcima ljudi, ima jednu „manu“, a to je da se ljudi mnogo smiju. Smijemo se skupa šalama o onoj dvojici Bosanaca, smijemo se našim tragedijama, osmijeh nosimo na usnama…smijemo se političarima, dok nam kroje kape… smijemo se kad vidimo prijatelja, kad vidimo psa lutalicu i kad vidimo skice Grada…mi se smijemo a ostali plaču.

U ovom Gradu se nosi..

Sevdah u srcu. Koliko je noći obojenih sevdahom prešlo u stanje zore. Gradovi pamte, pamtimo i mi i nosimo u srcu tu pjesmu tamnih osjećanja što nam dušu gali. Sevdah je ljubav, sevdah je pjesma i sevdah je sve što okružuje naš osmijeh. U ovom Gradu se nosi osmijeh, nosi se sevdah i jedno bez drugog ne ide, sevdah kao ram za osmijeh.

U ovom Gradu se nosi…

Suza u uglu oka. Suza je radosna, suza je tužna, ona se nosi na duši i povremeno ispliva na površinu. Bosanac i Bosanka, Boga mi i Hercegovac i Hercegovka, ljudi su što radost i tugu oplakivat’ znaju. U ovom Gradu plakalo se više nego igdje, ali u ovom Gradu se smijemo više.

U ovom Gradu se nosi..

Sjećanje. Sjećanje na minule dane, sjećanje na draga lica. Sjećanja na sjećanja…

„K'o da je neki dan sjedio tu i pio kafu i zajebav'o raju što prolazi tuda, rahmet mu duši…Bio je dobar čovjek.“

„Pokoj mu duši, bio je dobar čovjek, ali što ti je taj volio žensko, što je volio da ih gleda. Takvo uživanje ti nisi vidio…“

„Dobar je bio čovjek, volio bi da popije, zamezi i sjedi u hladu. Tu ga je i prekinul'o srce. Tačno ne znam da li od tuge ili od sreće šta je se predever'o…“

U ovom Gradu se nosi..

Tuga u srcu. Kao da se rodimo sa dozom tuge u našim venama koja stvara antitijela koja ne dopuštaju da potonemo do dna. Kako objasnit osmjeh na licu penzionera dok preuzima tri i po stoje jada dok se politikanti vozaju u blindiranom autu zarađujući tu cifru za dva dana?! Kako objasniti osmijeh na licu majke što je izgubila čedo, dok se raduje komšijinoj prinovi?!

U ovom Gradu se nosi…

Para za kafu. Kafa/kahva/kava je vezivno tkivo koje spaja svakodnevno stanovnike Grada. Kafa, za razliku od Grada, nije konstanta. Kafa je razgovoruša, kafa je sikteruša, kafa je slatka, kafa je dočekuša, kafa je Gradu… kao krv u čovjeku. Dok kola između stanovnika i dok je kafe bit će i Grada. Na kafu zovemo prijatelja i naručujemo po pivo. Kad nas pitaju gdje smo bili kažemo „Bili na kafi…“

U ovom Gradu se nosi…

Kesa. Kesa je ulaznica za komšijsko druženje. kesa ima svoje standardne sastojke. Od davnina se sastoji kesa od keksa „Jadro“, kilograma kocke i dvaes’ deka kafe. Kesu nosimo i predajemo domaćinu očekujući datum kad ćemo i mi biti domaćini i dobiti kese. Kesu nosimo kada je tuga, kada je radost, kada je slava i kesu nosimo „'nako“…Kesu nosimo radniku administracije, kesu nosimo doktoru u ordinaciju…
U ovom Gradu se nosi…

Ljubav…Ljubav prema Gradu. Volimo svoj Grad. Volimo svaki most i svaku klupu. Na mostovima smo sretali svoje Ljubavi. Volimo svaki dio svoga Grada. Meni/Nama je svaka rupa na asfaltu najljepši ukras. Mi volimo svoje drvorede u Gradu pod kojima smo prvi put ljubili. Volimo svoje parkove, svoje zgrade. Volimo onaj ruševni kućerak u kojem niko ne živi. Volimo sve svoje ljubavi iz ovoga Grada. Kada idemo negdje nosimo svoj Grad u srcu i svima pričamo o ljepotama svoga kraja…

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu se jede -Ademir Eminović

Godine:26

Grad: Tuzla

Zanimanje:socijalni radnik

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Ademir je odgovorio : “Volontiram punih 12 godina bilo je trenutaka kad sam htjeo napustiti sve i krenuti nešto novo bilo je trenutaka kada sam razmišljao o odlasku iz zemlje a na kraju onda sjednem i razmislim da necu da cu se boriti svaki dan iz nova da treba vječno da se edukujemo da pronalazimo sami sebi poslove upoznavajući nove ljude jer ljudi su čudo neotkriveno a do poboljšanja kvaliteta života u ovoj našoj zemlji može doći samo zdravim dijalogom i lijepom komunikacijom i saradnjom jedni sa drugima..”

U ovom gradu se jede samo najfinija hrana,koja miriše mahalama i koja vreba iza svakog „čoška“što bi se narodski kazalo.Ovaj grad je profinjen najljepšim mirisima somuna/lepine ovaj grad je grad ljepote i čara i bosanskih ćevapa,bureka,pogače,paprika kojima se uzmiriše svaki sokak dok se djeca vraćaju iz škole pojedini ljudi sa posla ili pak tek tako ulicom hodate to se jednostavno osjeti.Dok šetate ovim gradom miris vas obmami da uđete u restoran ili pak nečije dvorište jer mirisi hrane su na sve strane i divni a ukusi neopisivi za vaše nepce jer poslije toga želite još i samo još.U ovom gradu je narod uvijek imao i ima vreću dvije brašna za poznatu jufku koja krasi svaku sofru bez obzira bila ona u obliku pogače,pite (slatke ili slane),domaćeg hljeba,lepine ili kifle.U ovom gradu se mješaju čarolije mirisa slatkog-slanog jer ovaj grad nudi to nešto,nešto što se zove posebno.Specijaliteti ovoga grada su raznovrsni a jedan najbolji specijalitet je bosanski ćevap koji je simbol za ovaj grad za čitavu Bosnu sa vrelim čevapćićima i polu suhom lepinom uz malo luka naprosto poludite i ne možete da ponovo ne naručite iste jer su neopisivo ukusni.I iz tog razloga ljudi se vraćaju ponovo i ponovo.U ovom gradu ljudi vas dočekaju otvorenih ruku,sa osmjehom na licu i ponude vam tradicionalna bosanska jela poput sarme,paprika,bureka,krompiruše,jabukovače,i slično.U ovom gradu žene,majke,domaćice od jutarnjih ranih sati spremaju jela po čitave dane za svoju porodicu u ovom gradu se ne gubi tradicija nego se na njoj još više radi i sakupljaju se recepti od starih nana,majki,baki za ukusna starinska jela.A te nane i bake napraviti znaju napraviti od ništa nešto u sve male činije koje uzmirišu cjelu kuću i avliju a i komšiluk.Dok se kafa popije jelo je već gotovo jer su one ustale ranom zorom i zakuhale jufku od koje ce napraviti pitu kojom će usrećiti svoju porodicu uz koju će se jesti i pričati lijepe priče i prisjećati se lijepih trenutaka koji su bili nekada davno.A u malim činijama će biti domaći paradajz ili krastavac sad ubran iz bašte male koju ima svaka mahala.Da zaista ovaj grad živi i živjet će u starobosanskom duhu gdje se još uvijek po tradiciji prave jela bosansko-hercegovačka i gdje će se prije svega uživati u pogledu hrane a onda i u jelu iste hrane.Ovaj grad ima posebno mjesto u srcu bilo koje osobe koja ga posjeti uvijek se poželi vratiti iznova i čuti,vidjeti, a i jesti nešto novo jer svaka mahala ima drugačije običaje po pitanju hrane,zimi se u stare šporete na loženje peku krompiri u ljusci koji vas obmame svojim mirisom i koji uzmirišu čitavu kuću.Ljeti se piju svi domaći sokovi poput višnje,zove,ruže i slično koji vas ohlade i kada su najveće topline,a u ovom gradu imate toplinu čovjeka koji će vas iz srca i duše primiti u vaš dom i poželjeti dobro došlicu i dok se upoznajete pijete bosansku kafu sa rahat lokumom i ispijajući svoj zadnji filđan za stolom kojim sjedite dobivate već jelo tj. servirano je a da to niste ni primjetili.Uživate u pogledima na stol,a onda se desi čarolija i milion pitanja u vašoj glavi a jedno od glavnih je kako se ovo pravi i koji je recept?A receptise čine tako laganim i prostim da ne mozete da vjerujete da tako nešto ukusno može biti sa toliko malo namjernica a neki su tajni i nekada jedan sastojak može da promjeni mnogo toga.I šta reći na kraju ove kratke ali sočno-slano-slatke priče osim da morate i trebate doći u ovaj grad probati sve specijalitete i osjetiti ljepotu mirisa i okusa koji isti nudi a ujedno i upoznati ljude toplog i mehkog srca sa puno ljepote i čari i dobrote a ostalo sve će te sami presuditi jer život je jedan reprize nema zato volim ovaj grad jer u ovom gradu najbolje jede,druži i uživa bilo zima bilo ljeto.

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

Priča o životnom stilu Mostara – Dženita Delalić

Godine:21

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanke kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Dženita je napisala : “ Odlaskom misliš da mjenjaš mnogo toga,ali ustavri samo bježiš od stvarnosti ,od onog što je stvarno.što se ne može promjeniti. Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro. Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite. Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. “

Poboljšati ,životni stil Bosne I Heregovine ne znači napustiti je,već ostati i boriti se.U životu ne znači da se sve ostvaruje odmah i sad.Ako ne možemo uticati na druge da mjenjaju državu da je učine boljom možemo mjenjati sebe,biti bolji,uspješniji i stvarati snagu koja se može boriti protiv svega.I kada je sve protiv nas i nema nade,samo je potrebno shvatiti da je svako zlo u životu za neko dobro.

Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu ne znači da sve što želimo ostane na riječima,jer svi možemo napisati šta želimo promijeniti,ali samo rijetki naprave te promjene. Svi krivimo druge,ali niko ne želi poći od sebe,da sebe mjenja.

Život je čudo jednom ti se to čudo pruži i imaš priliku da ga ostvariš na najbolji mogući način gdje smatraš da je najbolje. Kad posjetite Mostar i želite shvatiti njegov životni stil,ljude onaj dio duše Mostara koji se teško otkriva,dovoljno je da se zaustavite na trenutak u bilo kojem dijelu grada i sagledate tu stvarnost u kojoj se nalazite.

Na kraju,to je Mostar vječiti izvor inspiracije,ponosni nosilac nepromjenjivog,i jedinstvenog životnog stila. Svaki dan pokazuje da je tu,da teče poput života,jednostavno se izgubiš od tolike ljubavi između duša. Šta god uradili u ovom gradu,kakvu god promjenu uveli ,gradili tržne centre,trudili se promjeniti taj stil jednostavno ne možete.

Nijedna promjena ne može promjeniti životni stil Mostara.Tu smaragdnu ljepotu dijela njegove duše ne može niko zamjeniti. Ljudi dolaze i odlaze,odrastaju mjenjaju se ali niko ne može zamjniti njegov stil,dio njegove duše…..Neretvu,mogu se samo prepustiti i uživati u trenutku jer ništa ne traje vječno.

Pustite da taj trenutak bude vaša vječnost,pustite vašu dušu da sjedini sa dušom ovog grada.

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil- Mirnes Modrić

Godine: 30

Grad: Tuzla

Zanimanje:diplomirani pravnik

Na pitanje o poboljšanju životnog stila u Bosni i Hercegovini Mirnes je odgovorio : “Razvoj nezavisnih medija, edukacija građana i profesionalizam u radu kulturnih djelatnika s naglaskom na razvoju sekularizma. Ulaganje u privredu i zadržavanje mladih u BiH s poticajem njihove kreativnosti. Održavanje većeg broja kulturnih događaja s velikim ograničenjima agresivnog praktikovanja religije i stop zloupotrebi iste u propagandne, dnevno-političke svrhe. Ali, prvo i osnovno “nahraniti” građane i dokinuti veliku klasnu razliku. “

“Zla zavist i mržnja je njihov način divljenja.”

Aristotel
Spiskali smo snagu. Iscrpili smo ljubav. Dokusurili smo razum. Uništili želju. Potentnosti smo davno ugasili posljednju žigu. Kreativnosti smo uzeli maštu. Nadi smo zabranili da tinja. Pažnju smo posvetili tami. Njegujemo zavist. Mrzimo slabost, a sami smo od slabosti sazdani. Preziremo znanje, jer nam je strano. Starost nam je smiješna. Pljunuli na ponos smo i čast. Mohikancima Vrline suzili smo krug kretanja. Namamili smo uspjeh samo da bismo ga ukrotili zarad sprdnje i perverznog zadovoljstva poludivlje baronijade ovog nam grada. Pero nam je zagubljeno, a knjiga nam je prašnjava. Mladost nam je na trgu gdje ispija očev novac iz šoljice za kahvu.

Ispušni ventil za svoju potentnost, mladost nam pronalazi na žici gdje diže revolucije smijući se predsjednikovoj supruzi, zaklinjući se naciji dok žali za poništenim golom u Brazilu.

A noći…

Noći su posebne. Utjeha stanuje u boci. I dok je jezik liže probudi se iskra mašte, pa se ista otrgne i zaleprša samo do komšijine avlije gdje očima svojim prisvojila je jutros najdebljeg horoza dok je pjevao na baskijama. A onda drpajući prepone ili tražeći kašiku za žuto, duh klone, jer okolina ga je iscrpila svojim uzusima kao tabloidi Holivuda anoreksičnu manekenku.

Ruševina. Grad je ruševina. Život nam je odveden u stečaj. Likvidacija vrline i stila okončana je u praksi. Papir trpi sve, pa i ovu gorku priču. Grad se prazni poput crijeva, ali olakšanja nema. Kancer ga je načeo.

Da li biste htjeli posjetiti Mrkodol odmilja i službenog imena, da ne bude nikakve zabune, Banovići? Grad u kome jednoumlje mameluka traje od prvog pucnja.

Siromašno. Blijedo. Uz prašnjav zrak i hljeb sa sedam kora, tavorimo u mjestu pošteđeni ljepote i boja. Socijalističkog sivila, fašističke diktature, kapitalističko-liberalnog razvrata vladajućih mameluka ovo grad je koji vehne.

Dođite. Osjetite. Rat se ovdje vodi drugim sredstvima.

Amputiran je osjećaj za lijepo.

Citirajući svoju davnu priču, a s velikom ljubavlju moleći pažnju dok potonuli u bezdan nismo završavam tekst nadajući se promjeni koja će nam kloparajući šinama dovesti dvadeset i prvo stoljeće u život: “Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam. Dođite!”

MOMENTUM Životni Stil11 Jula, 201711 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Boris Dragojević

Godine: 22

Grad:Sarajevo

Zanimanje:student

Na pitanje kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini Boris nam je napisao: “Pitanje je zaista kompleksno. Postoji mnogo stvari koje bi se mogle poduzeti po tom pitanju. No, po mom mišljenju, najbitnije što treba napraviti jeste da ne smijemo zaboraviti naše djedove, bake, nane, samohrane majke i majke koje su izgubile svoju djecu. Naime, oni su bili ti koji su branili ovu zemlju, koji su se borili za nju, koji su se plašili za nju, koji su u svakom trenutku mogli očekivati da im netko oduzme život. Bojali se jesu, ali su bili hrabri, jer su željeli biti slobodni. Ako njih zaboravimo u smislu materijalnih pomaganja, financijske pomoći, primanja i tomu slično onda smo zaboravili sami sebe. Jer, dok neki od nas nisu bili ni u dugoročnom planu oni su stajali u prvim redovima i borili se za ovu zemlju. Jeste ona ostala ranjena i slaba, ali su je ako ništa sačuvali. Bez njih ne bi bilo nas. Zašto ih stoga zaboraviti? Sramota je da vojnik koji je nekoć stajao prvi u redu da se ide boriti sada dobija primanje od 200KM ili tomu slično. A pritom su mnogi od njih dali dio sebe, ali doslovno. Izgubili nogu, ruku, oko… Ne zaboravimo ih. Jer oni su ti koji ovu zemlju neće napustiti. Nisu je napustili kada je bilo najteže, a vjerujem da neće ni sada kada nije toliko teško.“

Dok sunce polako proviriva iza Trebevića…dok vrapci tiho pjevuše svoju pjesmu koju hladni jutarnji povjetarac odnosi u daljinu beskrajnog nebeskog plavetnila…dok se ulicama čuje pokoji zvuk sirene nervoznih vozača koji kasne na posao, ja sam polako sa mora snova uplovljavao u luku stvarnosti. Zlatne zrake sunca stidljvo su provirivale kroz prozor od tamne hrastovine i grickale mi obraze ne bih li se probudio. Budim se. Oblačim se nabrzinu kako bih mogao odjuriti van. Sjedim u tramvaju. Dvojci. Ona ide od Čengić-Vile do baščaršije. Dok tako sjedim omamljen treskanjem tramvaja zbog loših voznih putova s kojim svi tramvaji moraju izaći na kraj i dok mi glavom prolaze misli poput stampeda, posmatram ljude koji sjede na tim jarko žutim sjedištima u tramvaju. Posmatram kakvi su. Posmatram što nose. Pojedini nose hlače, raznih boja, dužina. Drugi pak nose šorceve. Dvije djevojke su nosile suknje ispod koji su se skrivale noge na kojima se jasno presijavalo sunce. Sijale su, doslovno rečeno. I posmatram ih tako. Sekunde nestaju poput zvuka nanula u daljini, a minute se gube poput broda na pučini. Pokušavam vidjeti što nose. Pokušavam ne vidjeti samo njihovu vanjštinu. Jer, površina mora je ponekada nemirna, ali u dubini je tada harmonija i ljepota. Pokušavam. Trudim se. I vidim. Vidim nešto na ljudima što možda nitko drugi ne vidi. Vidim ljude kako nose osmijehe. Predivne osmijehe koji te hipnotiziraju. Osmijehe koji su znak sreće. Tog predivnog stanja u kome kao da ploviš nebom. Letiš sa gospodaricama visina. I nemaš prepreku. Vidim ljude kako nose tugu. Tugu koja je tako očita. Niz lice jedne djevojke skliznu suza. Suza koja se danima krila u krajičku oka sada skrivenog sunčanim naočalama. Polako se spušta niz obraz. I pada na prašnjavi pod poput dragog kamena. Poput dijamanta. I pri udaru se razbija na stotine dijelova. Dolazimo do kampusa. Vidim ljude. Vidim studente. Studente koji nose ponos. Ponos zbog toga tko su. Ponos zbog toga gdje su. Ponos zbog toga što su. Što su postigli i što će postići. Nose ponos što njihovi roditelji imaju zbog čega nositi ponos. Zbog njih. Nose ponos poput veoma skupe bunde od nerca. Posebni su ljudi u ovom gradu. Srcu srcolike zemlje. Svi ovi ljudi nose tu neku „čudnost“. Da, tako bih ja to nazvao. Zamisli ti to. Kako da nekom strancu objasniš zašto se čarape čuju, zašto se kava peče, zašto se ganjaju papiri, zašto se kčerku zove sine. Ili pak da umreš od smijeha, a ostaneš živ, spavaš k'o zaklan, kad padneš pitaju te jesi li se ubio. Zanimljiva je ta „čudnost“ koju nose. I jedinstvena. Posmatram nekoliko starica koje su ušle na stanici blizu narodnog kazališta. Nose na sebi nešto divno. Nešto veliko. A to je hrabrost. Izgubile su sinove u ratovima. Postale su majke bez djece. Majke čije dijete uze osoba bez srca. Ali nose hrabrost. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti vremenu koje je urezalo svoje otiske na njihovo lice i ostavilo brojne žuljeve na njihovim rukama. Hrabrost zbog koje se mogu usprotiviti svim preprekama na koje naiđu u životu. Svemu. Svačemu. Svakome. Hrabrost bez koje bi se već odavno ugušile u svojim suzama i boli. Došli smo do baščaršije. Posmatram tu raznolikost. Taj mali multikulturalni svijet. Raznih rasa, nacija, tradicija…Ali, svi oni nose jedno. Nose poštovanje. Nose poštovanje jednih prema drugima. Drže se one famozne rečenice „Voli svoje, poštuj tuđe.“. Zaista dolazi do izražaja to poštovanje koje nose. Poput srebrne ogrlice na golom vratu tamnopute djevojke. Ali, nešto dolazi još više do izražaja. Nešto je puno primjetnije od svega ostalog. I dok sjedim i posmatram gomile ljudi koji se šetaju centrom Sarajeva… dok mi miris ćevapa puže uz noge, pa uz stomak, dolazi do nosa i hipnotizira me, mami me i zove…dok miris donera skakuće između turista…i dok mnoštvo jezika koje čujem čini da se osjećam izgubljenim u ovom malom multikulturalnom svijetu, kraj mene sleti jedan golub. Onako pun ponosa. Pun ljubavi. Povjerenja. Poštovanja. I nosi nešto. Nešto tako malo, a opet tako veliko. Poput starog kaputa koju nosi žena u poodmaklim godinama. Nosi slobodu. Tako je očita ta sloboda. I posmatram i druge golubove. Svi slobodni. U bilo kojem trenutku spremni otići. Ostaviti sve. Nestati poput duge. Samo se izgubiti odjednom. I sada kada sam malo bolje posmotrio sve te ljude, primjetih da svi oni nose to isto. Nose slobodu. Da rade što hoće. Da rade kad hoće. Da rade gdje hoće. Jer su slobodni. Nema rata koji bi ih sprječavao u nečemu. Gledaj ti samo. Pored veličine i dužine kineskog zida, Kinezi su došli vidjeti ovo Sarajevo noseći oko vrata razne fotoaparate kako bi ukrali koji pogled ovom veličanstvenom gradu. Pored Istanbula i njegovih predivnih džamija, Turci su došli u Sarajevo. Došli su vidjeti taj mali grad koji diše punim plućima. Koji je još uvijek ranjen i još uvijek krvari od posljednjeg rata. Nose sa sobom uspomene. Slike. Želje. Svi oni nose slobodu. Slobodni su otići. Jednom. Daleko. Sami ili sa nekim. Mogu oni otići iz ove zemlje, ali neće otići ova zemlja iz njih. Jer bilo ovdje ili gdje god otišli, Bosanci i Hercegovci nose nešto sa sobom. A to je ljubav. U nekoliko oblika. Svaki od oblika ima svoju namjenu. I nastoje je posaditi negdje u svijetu. Jedan od tih oblika je srcolika zemlja. Da, nju nose sa sobom. Svugdje. I nikad je ne zaboravljaju gdje god da otišli. Jer, tko još može zaboraviti dane pod kišom granata, tko još može zaboraviti dane uz pjesmu oružja, tko još može zaboraviti prerano prekinute ljubavi? Zato dragi prijatelju…a i ti dragi turistu koji si ovdje. Nemoj zaboraviti da je nešto puno važnije od D&G, Versace, Prada i mnogih drugih imena, što trebaš nositi. A to nešto je ljubav. Ljubav i sloboda. Sloboda da odeš bilo gdje, a ljubav da voliš gdje god odeš. Budi slobodan! Budi slobodan i voli! Samo te dvije stvari trebaš imati na sebi i u sebi. Voli!

MOMENTUM Životni Stil5 Jula, 20175 Jula, 2017

U ovom gradu je životni stil poseban – Dalila Spahić

Godine:22

Grad: Mostar

Zanimanje:studentica

Na pitanje o poboljšanju kvalitete života u Bosni i Hercegovini Dalila je napisala : “Kvalitet života u Bosni i Hercegovini se jedino može poboljšati direktnim ulaganjem u budućnost, jer zaista imamo mnogo ponuditi svijetu. U suštini, sve se svede na ono da moramo prvo promijeniti sebe, ako mislimo pokušati promijeniti okolinu u kojoj živimo. Već su se neke pozitivne promjene počele dešavati, mladi su se počeli buditi. Smatram da trebamo barem nastaviti ovim tempom i ne stajati.“

Ispričat ću ti jednu priču.. O gradu svjetlost, Sunca i bezuslovne ljubavi.. Gradu dobrih ljudi, mirisnih avlija i zelene rijeke.. Ispričat ću ti priču o životu, sreći, ćelopeku i Mostalgiji. Dopusti da ti objasnim kako to dječaci postaju momci u zagrljaju najljepše, kako se pije kafa i sta su to liskaluci. Dođi, pridruži mi se u šetnji ulicama ovog grada i dopusti mi da započnem priču.

Kažu da se naljepše osjećaš na svom.. Da su boje najjasnije, mirisi najljepši i srce najmirnije kad si kod kuće. Meni samo treba Stari Most, ćelopek, zelena ljepotica i jedno mjesto da sjednem i uzivam u svemu tome. Pokazat ću ti beskrajno plavetnilo iznad nas i shvatit ćeš da nebo nigdje nema tako jedinstvenu boju. Shvatit ćeš kako se nesto bezuslovno voli i poželjet ćeš da se opet, bar na kratko, izgubiš u ovom beskraju.

Hajde, sjest ćemo tu, ispod Mosta, rashladiti umorna stopala nakon pješačenja i diviti se luku kojeg on nije imao čast vidjeti. Pricat ću ti kako je pobjegao prije skidanja skela, nakon devet godina napornog rada i 456 blokova kamenja. Kako su se svi divili njegovom radu a on, eto, nikada nije ni saznao kako izgleda. Nikada nije spoznao ljepotu njegovog luka, snagu kamena i savršeno jasnu refleksiju na površini Neretve. Nažalost, nikada neće saznati koliko je srca ispunio ponosom. Kako se generacije dive njegovom djelu, a dolaze iz svih krajeva svijeta i kako je njim povezao mnogo više od dvije obale.

Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak. Neće se upoznati ni sa pričama o ljubavi i prijateljstvu koje su svoje tragove ostavile na kamenjima njegovog djela, niti sa liskalucima koje razumiju samo oni odrasli ovdje koji nastaju tek tako, u hodu. A opet, bit će dio svih tih priča kao što je dio i ove moje.

Povezani članak:

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

Ono što malo ko razumije je kako možemo ispijati kafe po cijeli dan, a ono što ja ne razumijem je kako ljudi mogu bez toga? Upekne ćelopek, dogovoris se sa rajom u sekundi i odete u vaš najdraži kafić da se popije ona prva, jutarnja. Eh sad, to što će se na nju nastaviti jos barem 2-3, to nije bitno. Merak je najbitniji.

Ustat čemo i nastaviti našu šetnju. Ići ćemo kroz vrevu, kroz Kujundžiluk, polahko gore do Europe i opet ćemo pogledati u njega. Ja iz navike, potrebe i ponosa, a ti zato što si opčinjen njegovom ljepotom. Uz žamor ljudi čut ćeš i cvrkute ptica, uživati u pastelnim bojama koje se razlijevaju po nebu u sumrak i polahko disati. Reći ću ti da zatvoriš oči i da se prepustiš trenutku, da mi pokušaš objasniti sve ono što čuješ i mirise koje osjetiš. Znam, zamirisat će ti ćevapi i meso sa roštilja. Osjetit ćeš i mirise dolme i sarme, a opet, osjetiti ćeš i svježinu u zraku. Povest ću te i do Koskine džamije da uživaš u pogledu. I nećeš htjeti da ideš. Znam.

Preći ćeš preko Mosta. Objasnit ću ti kako je najlakše hodati baš tuda i osjetit ću pažnju koju mu poklanjaš. Jer, već te je pridobio, a to je ono čega sam se bojala. Doći ćeš ti opet, znam i to. Znam da već sada želiš da ne napustiš Mostar jer jos uvijek nisi u potpunosti istražio sve njegove dijelove. Zagrebao si površinu, pročitao uvodno poglavlje knjige. Sada je na tebi da pišeš nove stranice. Ne želim da uplićem prste u vašu priču. Znaš zašto? Mostar sa svima nama ima svoju priču.

Nekom će više poglavlja biti vezano za stari dio grada, ispijanje kafa, šarenila boja i cijele sehare mirisa. Neko će se najduže zadržati u opisivanju unikatne ulične umjetnosti, pozorišnih predstava i mostarskih liskaluka.

A ja ću ti na kraju samo reći da nema potrebe da ti objašnjavam šta je zapravo mostalgija. Sjetit ćeš se da sam ti nekad pričala o hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, ljepoti, o čovjeku koji nije svjestan koliko je uradio.

Sjetit ćeš se i konačno shvatiti.

MOMENTUM Životni Stil5 Jula, 20176 Jula, 2017

U ovom gradu se nosi – Esmeralda Šuta

Godine:20

Grad:Mostar

Zanimanje:student

Na pitanje o poboljšanju kvalite života u Bosni i Hercegovinie Esmeralda je odgovorila: “Svi državljani Bosne i Hercegovine mogu poboljšati svoj životni stil kroz ulaganje u sebe kao individuu, kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje samoinicijativnost, iskorištavanje svih prilika, širenje vlastitih vidika i poštivanje svih vrsta različitosti. Upravo je , po mom mišljenu, ono što doprinosi svemu navedenom neprestano čitanje različitih literatura i sadržaja, prijemčenje svih vrsta informacija, pisanje i izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova, jer je to sve jedan vrlo bitan ključ za svojevrsnu izgradnju vlastite ličnosti. Niti jedna mlada osoba ne smije propuštati prilike koje joj se nude ako iste uključuju ono što voli i što je zanima, ma koliko se malim i beznačajnim iste doimale, jer svako putovanje počinje malim, neupečatljivim koracima, a ono u šta će se pretvoriti zavisi od izbora destinacija, ophođenja prema drugima i svega naučenog kroz samo putovanje.Svaki život dodjeljen pojedincu je kao knjiga, svežanj neispisanih papira koji pozivaju na uzimanje pera i mastila i ostavljanje tragova, sopstvenog rukopisa i započinjanje vlastite priče.“

Polovina je juna i ja sjedim na jednom od prvih sjedišta Autoprevozovog autobusa koji vozi u Mostar. Čim je autobus prešao Ivan sedlo, ja sam počela da osjećam prijestolonicu Hercegovine. Ne znam da li je to tako sa svima nama Sarajlijama, da li svi nakon dva koraka južno od Šehera namirišemo Jadran ili je to samo moj um, moja već odavno Mostarom osunčana duša koja na skoro dva sata vožnje od Mostara čini tako živim osjećaj mostarske kaldrme pod mojim japankama, pljusak Neretve dok grli smjelog skakača sa Starog mosta i ljupki glas moje Emine dok mi priča o svom rodnom gradu, u mojim ušima. Možda nije ni jedno, ni drugo. Možda davno ponesena osjećanja budi Merlinova “Mostarska” koju mi, putnici, slušamo u autobusu koji nas vozi u Mostar tog junskog prijepodneva.

“Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar…”

Pjevušim ove stihove i najedanput se okrećem starijem gospodinu koji sjedi do mene i počinjem priču.

“Moje ime je Ljela. Pošla sam u Mostar da vidim svoju prijateljicu Eminu. Emina je prava Mostarka. Iz dobre familije. Upoznala sam je na fakultetu. Cijeli naš studij bile smo nerazdvojne. Ljeti bismo odlazile kod Emininih, u Mostar.”
Gospodin me gleda s odobravanjem, a sa svakom mojom rečenicom linija koju tvore njegove usne između izborane kože koja je svojevrstan biljeg godina i sjećanja, počinje da se pomijera i poprima oblik blagog, učtivog osmijeha. To me ohrabruje i nastavljam da pričam.
“Mostar je ostao zabilježen u mojim sjećanjima kao najljepši grad koji sam ikad posjetila. Emina i ja bismo dugo šetale vrelim ulicama. Pričala mi je o svom rodnom gradu, o njegovim znamenitostima. Nas dvije kao studentice književnosti mnogo smo raspravljale o Šantićevoj i Đikićevoj poeziji, o Ćorevićevim i Matvejovićevim rukopisima. Nikada mi nije bilo čudno kako je toliko velikana rođeno baš u Mostaru. Mostar je pjesma sam po sebi. Svaki cvrkut ptičice, svaki odsjaj sunca, svaki huk Neretve imaju nekakva nevidljiva pera i mastila, ostavljaju tragove svuda, na papiru, na drvetu, na kamenu… Na kamenu. Hercegovački krš sam oduvijek voljela. Uvijek sam mislila da se lahko roditi na livadi, međ’ cvijećem, u natopljenim poljima, na plodnoj zemlji…Rodi se čovječe na kamenu, pa ćeš vidjeti šta je život, šta je hrabrost. Zato što je obgrljem kršom, Mostar je rodio junake: spotriste, muzičare, profesore, političare, liječnike, itd. Mostar je iznjedrio hrabre ljude, one koji su spremni da objeručke prihvate život, one koji sami otvaraju vrata ne spotičući se na pragovima, one koji stoje stameno i čvrsto kao hercegovački kamen. Takva Vam je, gospodine, i ta moja Emina. Mala rastom, brončane puti, dugih uvojaka i kestenjastih očiju. Kazivali su mi za nju njezini da je kao dijete bila prava zvijerka. Sakrivala se po mostarskim sokacima, trčkarala obalama, ljeti cijele dane provodila uz Neretvu. Mostarci vole vodu i voda voli njih. Mostarci vole sunce i sunce voli njih.”

Dok sam pričala nisam ni primijetila kako mi se grlo osušilo. Gospodin koji se slušao sve moje riječi je posegao za mrežicom na sjedištu ispred moga u kojoj sam držala vodu i dodao mi je. Zahvalila sam se i počela da kvasim glasnice. Bilo mi je nesnošljivo vruće. Znojila sam se neprestano. Moja majka je uvijek govorila da imam mnogo sličnosti s Hercegovcima, tvrdoglava, hrabra, bez dlake na jeziku. Međutim mene sunce nikad nije voljelo. Nisam podnosila vrućine, osim na mostarskim ulicama, uz moju Eminu, kada bih na gospodina Celuzijusa potpuno zaboravila. Nakon što sam otpila pozamašan broj gutljaja, nastavila sam s pričom.

“Emina i ja smo jutrom odlazile da kupimo nešto svježeg voća i povrća Emininoj majci. Usput bismo kupile sladolede sebi i pozdravljale veselo sve Eminine komšije. Vidjele bismo često turiste. Prepoznavale smo iz kojih krajeva dolaze po njihovom fizičkom izgledu i govoru. Lahko nam je bilo prepoznati plavokose Skandinavce, Nijemce grubog, tvrdog govora, malešne Japance i zgodne Talijane. Uvijek su bili lagano odjeveni, čak dosta ležernije, u tanju odjeću od samih Mostaraca naviknutih na 40+ stepeni, ili kako to oni nazivaju “čelopek”. Na nogama su neizbježno bile japanke ili sandale sa što manje kaiševa. Turisti bi Mostarom nosili suvenire i fotoaparate. Željeli su ovjekovječiti svaki prizor. Slikali su mostove, ulice, restorane, građevine (obnovljene i urušenje), ali najviše od svega slikali su ljude. Svaka ta fotografija, bez obzira da li je na njoj bilo ljudi ili ne, pričala je priču o čovjekovom hodu kroz vrijeme, o nikad neprekrivenim tragovima patnje i radosti ovdašnjeg stanovništva. To se sve nosilo Mostarom, a iz Mostara su se nosile snažne bujice emocija, sjećanja na jedan grad, na jednog čovjeka. Nakon provedenog dana uz obalu, nakon kupanja u hladnoj Neretvi, poslijepodne bismo odlazile do Starog mosta. Meni nikada nije bilo dovoljno da ga jednom pređem. Tjerala bih Eminu da ga prelazimo više puta, da ona dolazi s jedne strane, ja s druge i da se sretnemo negdje na sredini. Šetale bismo Kujundžilukom. Ja sam uvijek voljela posmatrati suvenire, a ponekad bih neki i kupila. Iz Kujundžiluka bismo koračele Feićevom, pa preko Musale i Titovog mosta, do čuvene Mostarske gimnazije. Tada nije bila obnovljena, ali je bila zasljepljuća ta njena konstrukcija. Neumorne, noge su se pružale dalje preko nekadašnjeg Štefanijinog ili Lenjinovog šetališta, simbola mostarske mladosti. Išle bismo sve do Rondoa. Ja sam najviše voljela posmatrati kako se Mostarci odijevaju. Uvijek su dotjerani, u laganoj prozračnoj odjeći. Lepeze i šeširiči su neizbježni modni dodaci. Mostarke odišu otmjenošću i profinjenošću. Uvijek sam Emini govorila da su Mostarke najljepše odjevene žene. Čini mi se da s vrlo malo novca mogu od sebe napraviti divu i svojevrsnu modnu ikonu. Nas dvije bismo se vraćale iz šetnje umorne, ali vesele. Čitale bismo jedna drugoj nešto do dugo u noć i svako jutro na mostarskom suncu započinjale osmijehom. Bile su Vam ovo 2005. 2006. i 2007. godina. Ja sam se po završenom fakultetu udala sjevernije, u Tuzlu, ali posljednjih nekoliko godina živim u Sarajevu. Stalno se čujem s mojom Eminom. Ona meni dolazi zimi, a ja njoj ljeti. Mostar se stalno mijenja, iz godine u godinu. Sada je više turista, više restorana, prodavnica… Obnovljena je ljepotica, Gimnazija. Ja mislim da ću se do kraja života uvijek vraćati u Mostar. Davno sam jednom zapisala sljedeće:
‘U Mostaru se nose haljinice, japanke, šeširi, lepeze, fotoaparati i suveniri. Iz Mostara se nose bujice emocija i sjećanja da jedan grad, na jednog čovjeka.’
Tek kada sam završila s pričom, shvatila sam da me ovaj neznanac niti jednom nije prekinuo. Pozorno me slušao. Nikada ranije nisam imala osjećaj da neko živi moju priču, da neko odluta u ono mjesto o kojem mu pričam. Uvjeravam vas, ovaj čovjek je svo vrijeme dok sam pričala bio u Mostaru. Sada smo se ljepotanu s Neretvinih obala veoma približili. Nas dvoje smo došli u Mostar prije svih drugih putnika. Naposlijetku se njegove usne rastaviše i reče mi: “Dijete moje, ja se vraćam od svoje djece. Bio sam kod njih 10 dana. Više vala ne bih ni mogao. Volim ja njih, ali ja imam svoju kuću. Skoro 70 ljeta živim u Mostaru. Fino mi je. Ima boljih, ima lošijih dana, ali svoj život, svoj vakat i svoj Mostar, ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Bilo mi je tako milo slušat te.”

Okrenuo je glavu od mene i povisio ton: “Vozač, hajde ti nama pusti onu Merlinovu “Mostarsku” što je već jedom bila. Kad se već pržimo na ovom čelopeku, daj da se pržimo sa stilom.”

Nasmijala sam se i nastavila da uživam u stihovima.

“Ja ću biti sijed ja ću biti star, al bit će vječno mlad moj Mostar…”

Negdje prije ulaska u Mostar hvatam sebe kako razmišljam o čovjekovom osjećaju pripadnosti nekom području, o čuvenom osjećaju zavičajstva, najprije pristiglom, najsigurnije i najčvršće usidrenom brodu u luci zvanoj ljudskim emocijama.