Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.
Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.
Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.
Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele, imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.
U ovom mjestu živim kako ja hoću-Amra Mujezinović
Godine: 32
Grad: Šerići – Živinice
Zanimanje: Bibliotekarka
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.
