U ovom mjestu živim kako ja hoću-Amra Mujezinović

Amra Mujezinovic
Godine: 32
Grad: Šerići – Živinice
Zanimanje: Bibliotekarka
Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Da bismo poboljšali životni stil u našoj zemlji, ne moramo uraditi ništa veliko. Dovoljno je i da se nasmijemo prolazniku, jer nikad ne znamo kakav je nekome dan i da li će mu ga taj osmijeh uljepšati te da komšiji želimo makar toliko uspjeha koliko mu sad želimo neuspjeha te da s njim proslavimo svaki uspjeh.

Kroz posmrtne ostatke nedavne kiše na prozorskim staklima autobusa opraštam se od još jednog radnog dana i gradića u kojem ljeti fali samo more da bi ugođaj bio potpun. Bašte su pune ponovljenih osmijeha, trotoari zakrčeni najnovijim sandalama i očišćenim patikama, a ugostiteljski objekti traže mjesto za jedan sto više.

Osmjehujem se tabli “Šerići” i dok čvrsto stišćem torbu desnom rukom, lagano izlazim iz autobusa. Osjećam da mi nešto fali, da mi je nešto teško skliznulo s lijevog ramena, ali mi to ne smeta, čak osjećam olakšanje. Sunce mi osvjetljava put dok se penjem uz brdo do svoje kuće i napominje me da su zaboravljene samo poslovne titule koje sam ispustila u Živinicama, da ovdje nikad neće biti bitno da li sam doktorica, učiteljica, bankarka ili higijeničarka, jer su Šerićani svjesni da su to samo različiti načini da se zaradi novac.

Prva komšinica koju susretnem zapazit će da li sam je pozdravila, dok će ona druga, koja stanuje malo dalje, pitati čija sam. Snaha tog i tog, reći će ona prva, mada sam mogla biti i kćerka tih i tih, jer ono što je najbitnije nosi se iz kuće i unosi u drugu. Dok poštujem komšiluk, ovdje mogu živjeti kako god hoću pa uzimam svesku i olovku i odlazim na Šerićku baru, sjedam na kraj drvenog mola, slušam kreket žaba i zapisujem vlastite misli i misli izmišljenih likova. Kad se umorim, proći ću putem između njiva, preći glavnu ulicu gdje život počinje, ući u svoju mahalu, popiti nekoliko kafa s konama ispred kuće, popričati o usjevima i ručku, jesti, piti i spavati i raditi ono što sam odabrala da bi mi život bio smislen pa kad mi porodica bude na okupu, krenut ću da se suočim sa smrću. Za one koji ne znaju, manje -više sve šerićke mahale počinju glavnom ulicom, a završavaju se mezarjem iza kojeg je šuma. Kad umreš, mir nađeš na mezarju, a dok si živ, mir tražiš u šumi na koju se mezarje naslonilo a rijeka je prošarala, ako ga  već ne nađeš na koncertu KUD-a ili na fudbalskoj utakmici lokalnog tima. Navečer možda odem na jezero Modrac na narodnu muziku uživo ili na neki rok koncert, možda se osamim na Toplici ili prošetam po susjednim gradovima, ali nikad sebi ne mogu dopustiti da na bajramsko jutro ne budem kod kuće kad sva djeca iz mahale dođu pred vrata da dobiju slatkiše ili novac, jer kao i sve naše mahale, i naši životni stilovi se moraju preklapati makar u jednoj tački. Ta ista djeca neće sebi dopustiti da ostanem željna ljudi kad moja generacija naseli gornji dio mahale i kad budem reprizirala svoje priče iz mladosti češće nego naše TV-stanice svoj program.

Nekad mi je neka medicinska sestra rekla da se u Šerićima takmiče ko će imati veću kuću i deblju ženu. Ja sam joj se iskreno zasmijala, jer istina je da mještani vole urediti svoj životni prostor po zadnjoj modi i dočekati goste osmijehom, bili oni najavljeni ili ne, kao i punim čašama i tanjirima, ali moji obrazi sakriveni iza jagodičnih kostiju dokazuju da ti oni nikad ne gledaju u tanjir. S njima pričam glasno o čemu god želim, pred njima mogu hodati u mini suknjici ili pokrivena i mogu čuvati novac za stalna putovanja ili samo za uređenje kuće, svoju kuću jedino ne mogu izmjestiti iz Šerića. Sad bi se moglo pomisliti: „Niko kuću ne seli, on se odseli. Ustvari, kuća je tu gdje jest, a tebi ako ne odgovara, napravi je u drugom mjestu ili u istom selu/gradu, ali na drugom mjestu.“ Ali slobodu i čast da kuću smjeste gdje žele,  imaju samo oni koji naseljavaju mahalu Ribac, jer su njihove kuće ili u Šerićima ili u Priluku, ovisno o izboru stanara.

Mostar je stil života -Anđela Jurišić

mostarske-zgrade

Godine: 21. godina

Grad: Mostar

Zanimanje: Studentica

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Po mojem mišljenju, životni stil u Bosni i Hercegovini nije trenutno negativan. Unatoč tomu, ne znači kako je to dovoljno, već, suprotno tomu, treba se truditi i pokušavati što više informacija skupljati, što više učiti, ističući samoobrazovanje. Moramo postati svjesni kako jedino sa znanjem možemo se boriti za naše potrebe i snove, koji će pozitivno utjecati i na grad. Također, iako je svaki čovjek političko biće, ne možemo politiku za sve okrivljavati.

Mostar je stil života.

Andrić je jednom rekao kako ga u Mostaru budi svjetlost. No, nikad nije istaknuo je li riječ o svjetlosti grada ili njegovih ljudi.  Ako pitaš Mostarce, u njih još vrijedi ona: čudna jada od Mostara grada. Sve podsjeća na rat; mnogo je ruševina, nigdje nade za budućnost mladih. Kažu šta drugo očekivati nego da pobjegnu u svijet, a sva reakcija na to je ironija i komedija.

No, nije sve tako crno-bijelo, niti je tu loše. Pošteno govoreći, svijet nije vidio sretnijih i veselijih ljudi. Ovdje, čak i pod najtežom situacijom, još uvijek neoporavljenoj, narod zna što znači uživati, odmarati i gledati na život kao igru. Upitajte umjetnike i mislitelje, to je važno, čini život vrijednim te objašnjava kako je u sitnicama uistinu ljepota svijeta sadržana.

Zapravo, živjeti u Mostaru znači pustolovinu. Onu istinsku, gdje hrabro prihvaćaš izazove, boriš se i nikad ne postoji negativan odgovor. Za pustolovinu uvijek Da!. Možete tu sve pronaći, od muzeja, galerija, stadiona, kazališta, kafića, diskoteka, teretane, sportske centre, bazene. Uočit ćeš i brojne tečajeve, razne natječaje. Nije on pust, premda će mnogi reći kako sve organizacije i poslovi nisu na visokoj razini, znate, ne pripadaju elitskom dijelu svijeta, pogotovo Europi. Isto kažu za nas, kao ljude, divlji i naivni, onako usputni. Nismo za njih ako želimo više od onog što nam elita dopusti.

Neka i nismo, zato što baš tu je ljepota ovog grada. Primjerice, posjetite li Kosaču ili Narodno pozorište, primjetit ćete ljude koji budno prate predstavu. Oni su dio nje, vesele se, smiju ili plaču zbog radnje. Bez njih ta ista predstava ne bi valjala, izgubila bi životnost, ljepotu i stvarnu, ljudsku vrijednost. Svijet gleda predstave bezizražajno, pa i kada se vesele komediji, osmjeh im je kontroliran. Vidite, ovdje nikad ništa nije kontrolirano, ljudi prikazuju svoje emocije, mišljenja i stajališta čvrsto, držeći ga se do kraja. Bez stida i premišljanja.

Ipak, ni to nije najbitnije. Ono što se zaista može vjerovati kao stil grada je Obitelj. Bio ili ne bio rat, pričali ili ne pričali o siromaštvu i mržnji, ljudi su apsurdno bliski jedni sa drugima. Nemoguće je i objasniti tu neobičnu pojavu; kao mreže povezani, koliko god udaljili članove obitelji, mogu se osloniti jedni na druge. Ovdje je obitelj uvijek oslonac, podrška i dao bi sve za nju. Ona je svetinja, kojoj se nitko ne protivi i ne pokušava joj se sukobiti. Ironično, grad, o kojemu će Vam pričati mnogo ružnoga, daruje puno lijepoga.

Upitate se, kao i mi sami, zašto itko govori o njemu ružno, kada i nije baš toliko loše? Je li zbog ljudskog urođenog kukanja ili zbog stvarnog problema? Vjerojatno oboje u međuovisnosti. Mnogo problema je unazadilo ovaj grad, otežalo mu razvoj i poboljšanje, daljnji napredak, što je kod ljudi uvjetovalo ogorčenost i razočaranje. Nakon toliko pobjeđenih bitki, još uvijek je tu. Pa zašto onda strah? Opustite se. Grad kao grad valja, bez obzira na uspon ili pad, problem je što čovjek mora shvatiti kako sam rješava svoje stvari i stoji iza svake rečene riječi. Njegova odgovornost, drukčije ne ide.

A grad.. Daje Vam život, kakav on uistinu jeste. Sa svojim manama i vrlinama, sa mnogim problemima, ali i vječnim rješenjima. Mostar je život u suštini.

Kada kažu da će propasti ili da mu nema spasa, ne vjerujte tim besmislicama. On nema svoj kraj, niti će nestati. Beskorisne su sve svađe, sukobi i ratovi, beskorisna je svaka zloupotreba i manipulacija, trajat će i izdržat će. Kada se ponovo neki turisti slučajno zagube ovdje, ni ne znajući da se nalaze u čudesnosti, u kratkom roku, samo dok udahnu atmosferu, osjetit će ju, svima prenositi u svojim blogovima, hvaliti nas. Društveni i dobri ljudi, Stari most i kava. Jer uvijek više hvali tuđi, nego svoj svoga.

Ali, važno je da netko, na kraju krajeva nevažno o kome je riječ, svjestan je ljepote i snage grada. Kraj ovoga eseja bit će jednak Mostaru: pozitivan. Živjeti u njemu ne možete, ako ga ne volite istinski. Tada se ne pitate zašto ni kada se ta ljubav rodila, jer ste sigurni da je s razlogom tu. Voli i Vas, pomaže Vam i podupire Vas. Isto tako, nužno je da i Vi volite, pomažete i podupirete njega. Jer, ponovit ću, on je sami život. Voljeti Mostar znači voljeti život.

U ovom gradu samopouzdanje je životni stil-Lidija Sejdinović

Lidija Sejdinovic
Godine: 31
Grad: Sarajevo
Zanimanje: dipl. komparativistica i bibliotekarka

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil u Bosni i Hercegovini se može poboljšati osnaživanjem i obrazovanjem mladih generacija, koje će usvojiti bolji pogled na sebe i druge, razviti kulturne skolnosti, steći sportske navike i zdrav odnos prema ishrani, izgraditi ekološku svijest, zavoljeti pozitivne priče iz svoje zemlje, njeno kulturno i prirodno bogatstvo. Povrh svega, mladi ljudi trebaju izgraditi samopouzdanje i njeguju uvjerenje da su, unatoč svim preprekama, sposobni da izgrade vlastiti život i prožive ga kvalitetnim, ispunjenim, vedrim i zdravim stilom. Ishodište za sve to je obrazovanje, a pritom ne mislim samo na formalno obrazovanje. Uz to, potrebna je volja, upornost i želja da čovjek bude najbolja verzija sebe.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je oporo vlažna, miris kišom savladane prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluho bunovno jutro na Vilsonovom šetalištu.

Meki korak smijenio je živost njenih pokreta kada se trkačica šuljala kraj svoje usnule braće i posegnula za školskom torbom. Sa gađenjem je pogledala pepeljaru kraj konzole Xboxa prezasićenu opušcima i išuljala se iz stana.

Kada se ponovno vratila na cestu, zavodljivi osjećaj uspjeha pulsirao je u njenim snažnim listovama oko kojih su sada obigravali asimetrični krajevi suknje žarkih boja. Ručno izrađene naušnice klatile su se naprijed-nazad u ritmu zadovoljnog koraka.

Tražeći put kojim bi uspješno prošla između brbljivih grupa turista na Baščaršiji, djevojka upija melodiju stranih jezika, znatiželjno pogledom prelazi preko svih detalja na njihovoj odjeći, obući, nakitu, ruksacima i nijemo se zabavlja pogađajući ko je odakle došao.

Ta igra se nastavila u njenoj glavi i kada joj je tog dana glava otežala od dosade u školskoj klupi.

“Baščaršija je kao brzi kurs iz kultura svijeta”, napisala je zamišljena djevojka na korice svoje bilježnice.

“Šta to opet žvrlja čudakinja Hana”, prošaptala je s visoka učenica koja je sjedila ispred nje, dok je predugim noktima mazno grabljala savršeno ispeglanu kosu.

“Bolje da žvrljam po teci nego po svojim obrvama kao ti”, odbrusila joj je Hana i pogledom potražila prozor. Tokom velikog odmora, u mislima je brojala sve maratone koje bi voljela istrčati i sve zemlje koje bi voljela vidjeti.

“Belma! Valentina! Dženana!”, dozivala je radosno Hana i sjurila niz školske stepenice.

“Koji je plan danas”, upitala je kad ih je sustigla.

Dženana ju je jednom rukom zagrlila a drugom energično prošla kroz svoju kratko ošišanu kosu pa značajno objavila: “Danas, drage moje, konačno započinjemo onaj blog o sarajevskom duhu mladih! Valentina, biraj u koju ćemo baštu sjesti. Belma, vadi laptop na sunce. Hana, smišljaj uvodni tekst!”

“A, imam ja već odavno prve rečenice za uvodni tekst”, kazala je Hana. Dok su se djevojke veselo približavale ljetnoj bašti u blizini Narodnog pozorišta, Hana je gotovo cvrkutala:

“Odlučile smo pisati blog, najviše zbog užitka koje donosi pisanje, zatim zbog želje da se povežemo sa sličnim ljudima, i naposljetku zbog naše velike ljubavi prema malim gradskim pričama kojima svjedočimo svaki dan. Naše su ladice, džepovi, ruksaci i sjećanja puni sitnica slika i priča o kojima se jednostavno mora pisati…”

“Mislite li vi da će ljudi stvarno čitati tekstove koje pišu četiri tinejdžerke”, upitala je sumnjičavo Valentina.

“Čitat će neko. Ne smiješ tako razmišljati. Moramo dati sve od sebe, samo tako se možemo nečemu nadati. Osim toga, mi uživamo u tome, može nam samo koristiti”, mirno je obrazložila Belma i usput svima podijelila integralne kekse.

“Istina. Na taj način ja, naprimjer, razmišljam o trčanju”, dodala je Hana.

“Pa da, ako ne dobiješ medalju dobit ćeš dobre noge”, veselo je rekla Dženana i zavirila pod Haninu šarenu suknju. Djevojke su prasnule u smijeh koji je osvježio sve koji su se našli u njihovoj blizini.

Sunce je već bilo na odlasku kada se Hana vratila kući.

“Dušo, operi suđe kad završiš zadaću”, kazala joj je mama.

“Ne mogu, mama, idem trčati. Braco će me zamijeniti.”

Na to je Hanin stariji brat zajedljivo dobacio s balkona:“Ma daj, jutros si trčala, kud ćeš opet? Šta ti sebi, majke ti, umišljaš dokle ćeš dogurati.”

“Dalje nego oni što na balkonu povazadan sapiru nikotin kafom”, mirno je odgovorila djevojka, vješto obula patike i izjurila napolje.

Pitomi povjetarac zadirkuje vlažni pramen kose koji je uspio pobjeći iz pletenice što se klati lijevo-desno, u ritmu koji diktira brzina trčanja. Cesta je vruća i suha, miris prašine miješa se sa dahom rijeke što je slijedi i mirisom lipe koja rasipa polen na kosu mlade trkačice. Kao da je u tom trenu posuta vilinskim prahom, umorna djevojka trči još brže, snažni topot njenih patika razbija gluhu noć na Vilsonovom šetalištu.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću – Nikolina Miletić

Idi na glavni sadržajIdi na alatnu traku Kontrolna ploča Početna Moje stranice TraceMyIP Reports All in One SEO General Settings Performance Feature Manager Nadogradi na Pro WP Copy Protect Članci Svi članci Dodaj novi Kategorije Oznake WP Quiz All Quizzes Add New General Settings Import/Export Fajlovi Biblioteka Dodaj novi Stranice Sve stranice Dodaj novu Komentari 562 Izgled Teme Prilagodi Dodaci Meniji Zaglavlje Pozadina Theme Info Plugini Instalirani plugini TraceMyIP Settings Korisnici Svi korisnici Dodaj novog Moj profil Alati Dostupni alati Uvoz Izvoz Obriši stranicu Uvoz SEO podataka Postavke Općenito Pisanje Čitanje Rasprava Fajlovi Trajni linkovi Akismet TraceMyIP XML-Sitemap Pinterest Master Pinterest Master Settings Add-ons Widgets Zatvori meni O WordPressu Moje stranice Turistički vodič grada Mostara i Bosne i… 111 WordPress nadogradnja, 7 nadogradnji plugina, 3 nadogradnje tema 562562 komentara čekaju na moderaciju Dodaj SEO Dobro došli, Tour Guide Mostar Odjava Pomoć Postavke prikaza Dostupan je WordPress 4.8! Molimo vas da odmah izvršite ažuriranje.Find her a vacant knee, fellas Dodaj novi članak Ovdje upišite naslov U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić Trajni link: http://tourguidemostar.com/blog/bhs/2017/07/17/u-ovom-gradu-ziv…nikolina-miletic/ ‎Uredi Dodaj fajlVizualnoTekst Paragraf blockquote » p Broj riječi: 641 Skica sačuvana u 10:50:13. Prikaz ploče: Objavi Objavi Sačuvaj skicu Pregled Status: Skica Uredi Uredi status Vidljivost: Javno Uredi Uredi vidljivost Objavi odmah Uredi Uredi datum i vrijeme Translation completed Send all the translations to trash when this post is trashed. Prebaci u smećeObjavi Prikaz ploče: Kategorije Kategorije Sve kategorije Najkorištenije Činjenice & Savjeti Društvene mreže Događajnica & Novosti Gastro Kakvi smo u kuhinji? Gladni! Ljudi & Životinje Mostarka u pokretu Mjesta MOMENTUM Statistike Umjetnost & Historija Street Art Životni Stil + Dodaj novu kategoriju Prikaz ploče: Oznake Oznake Dodaj novu oznaku Dodaj Odvojite oznake pomoću zareza X mostarX nikolina miletićX mostar je stil životaX bosna i hercegovinaX hercegovinaX mladi grada mostaraX volimo da pišemo Izaberi iz najčešće korištenih oznaka Prikaz ploče: Format Format Prikaz ploče: Istaknuta slika Istaknuta slika Postavi istaknutu sliku Prikaz ploče: Post Options Post Options Subheading (will be displayed below post title) Enter subheading Alternative ad code (this will overwrite the global content ad code) Enter alternative ad code for this post Disable Content Ad for this Post Disable Featured Image for this Post Prikaz ploče: All in One SEO PackHelp All in One SEO PackHelp UPGRADE TO PRO VERSION Preview Snippet U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić | Turistički vodič grada Mostara i Bosne i Hercegovine http://tourguidemostar.com/blog/bhs/?p=4287 Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. Title U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću - Nikolina Miletić 116 characters. Most search engines use a maximum of 60 chars for the title. Description Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života. 101 characters. Most search engines use a maximum of 160 chars for the description. Robots Meta NOINDEX Robots Meta NOFOLLOW Disable on this page/post Prikaz ploče: Translation for Complete Travel Guide Featuring Tourists and Businesses in Mostar (en_US) Translation for Complete Travel Guide Featuring Tourists and Businesses in Mostar (en_US) Enter title here Post Name: Enter name here Copy source post VizualnoTekst Paragraf p Post Excerpt: Enter excerpt here Copy the featured image of the source post. Overwrites an existing featured image in the target post. Change taxonomies Hvala vam što radite uz pomoć WordPressa. Preuzmi verziju 4.8 Zatvori medijsku ploču Istaknuta slika Istaknuta slika Dodaj fajloveBiblioteka Filtriraj po vrstiFiltriraj po datumuPretraži multimediju Pretraga DETALJI O PRILOGU nikolina-miletic.jpg 17. Jula 2017. 178 kB 678 × 381 Uredi sliku Trajno obriši URL http://tourguidemostar.com/blog/bhs/wp-content/uploads/sites/3/2017/07/nikolina-miletic.jpg Naslov nikolina miletic Naziv Alternativni tekst Opis Poništi Postavi istaknutu sliku Choose Files

Godine: 23

Grad: Mostar

Zanimanje: studentica medicinskog fakulteta

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Bosna i Hercegovina je perspektivna zemlja koja uz malo truda, turističke promocije i poticaja za mlade može postati još perspektivnija. Smatram da se životni stil može poboljšati većim investicijama u izgradnju, kulturni život grada, kao i u inovativne sadržaje koji bi mogli zainteresirati mlade i uvjeriti ih da prilike za uspjeh i prosperitet mogu pronaći unutar granica svoje države, u svom gradu.

„Svaki grad, ma koliko malen ili velik bio, podsjeća na osobu.

Rim je, recimo, ženstven. Odessa također.

London je tinejdžer, koji se ne mijenja još od doba Dickensa.

Pariz je muškarac u dvadesetima, ludo zaljubljen u stariju ženu.“

Što je s Mostarom?

Pa…kad se u gluho doba noći gotovo potpuno isprazne ulice, dok žmirka rasvjeta na Aveniji, a kroz krošnje platana se provlači vjetar, Mostar je pedesetogodišnjak s tek pripaljenom „Drinom“ koja se nemarno klati među zubima. Bezbrižan, dostatan, na prvi pogled pomalo sumnjiv, već na drugi potpuno bezopasan.

Ujutro, kad osluhnete žubor Neretve i Radobolje, a kruh zamiriše iz malenih pekarnica duž Fejićeve, dok se torbe klate u rukama još uvijek pospanih ranoranilaca, Mostar je dobrohotna, punašna, nasmijana gospođa, jedna od onih koje poslužuju doručak s pogledom punim razumijevanja i utjehe.

Negdje oko podne, Mostar podsjeća na užurbanu studenticu, onu koja dolaskom iz neke od provincija gradu dodaje dozu multikulturalnosti, noseći milijune očekivanja u očima, i ne dopuštajući Mostaru ništa manje od toga.

Predvečer Mostar postaje otac s dječjim torbama na ramenima, po dvjema ručicama u svojim sigurnim rukama, spreman da mu opišeš svoj dan, ushićen i najmanjim sitnicama.

Sreli smo se jednog jutra, Mostar i ja, jednog predivnog obećavajućeg jutra kakvo samo Mostar i lipanj mogu zagrljeni otplesati.

Već sam tada očekivala mnogo od života, od novog grada, ljudi u njemu. Već sam tada htjela sve, ne sluteći da će se u sljedećih pet godina na njegovim ulicama, kao i u malenom stanu u Omladinskoj, odigrati život. Zastrašujući, predivan, beskompromisan i obećavajući; onakav život o kakvom nisam ni mogla, ni znala sanjati.

Netko je jednom rekao da se komad duše ovoga grada udiše pri prvom plačnom dahu, kad vas onako smežurane i začuđene babica stavi na majčine grudi. Da  miris vrelog asfalta pomiješan s mirisom lipa već tada prostruji kroz nosnice, vežući vas za Mostar nepovratno, bezuvjetno, zauvijek. I upravo zato ga je teško, ponekad i nemoguće napustiti.

Iako nisam u potpunosti razumjela taj osjećaj, mogla sam ga vidjeti i osjetiti svakog dana. Na jesen, dok se vjetar poigrava crvenkastim krošnjama platana, pokušavajući nadjačati miris pečenog kestena na rondou, dok mladići i djevojke ispod starog glasnim smijehom nastoje iscijediti posljednju zakašnjelu toplinu ljeta. Mogla sam ga udahnuti zimi, dok se hladnoća uvlači u kosti, vidjeti u skrivenim zagrljajima i poljupcima na Lenjinovom: „Stisni se uz mene, bit će ti toplije.“ Na proljeće se kotrljao Omladinskom poput prosutih klikera, donoseći neke obećavajuće mirise novih prilika, suludo izgubljenih partija tavle u Abraševiću, osmijeha natopljenih jeftinim pivom i skupim prijateljstvima. A ljeti…Ljeti je Mostar zaista Mostar. Onda kad kroz prozore ulijeće nepristojna mostarska žega, a golobradi plivači traže spas u hladnoći i zelenilu rijeke, Mostar se može osluhnuti, namirisati i dotaknuti. Ako pažljivo promatrate gipke skakače dok se neustrašivo strmoglave u dubine Neretve, dok ih znatiželjne oči turista pospremaju u trajno sjećanje, Mostar se može vidjeti. Mostar se upravo u takvim trenutcima može i mora voljeti.

A ja sam se, naime, u Mostar vrtoglavo i bespomoćno zaljubila. U mostarske kiše koje su padale kad sam ih najmanje trebala, u maratonska ispijanja kava na osunčanim terasama i vrele noći koje su se pretvarale u jutra za pamćenje. Osvojili su me ljudi, njihova neporeciva ljubav prema gradu u kojem su rođeni, način na koji govore, način na koji vole. Na pitanje „kakav je stil života u Mostaru“, teško je dati odgovor. Jer ipak, Mostar je stil života.

U ovome gradu se jede šta ti srce hoće – Matea Koso

Matea Koso

Godine: 17

Grad: Mostar

Zanimanje: srednjoškolac

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil se može poboljšati jedino kad se mentalitet ljudi promijeni. Ima previše slučajeva bacanja smeća po ulicama, i općenito bezobraznog ponašanja koje na kraju dovodi do toga da cjelokupna zajednica ima problema. Treba obrazovati ljude i učiti ih da se rad nagrađuje, ali je problem što i oni koji pošteno rade ne dobivaju ni minimum minimuma. Lijepo je živjeti u ovoj državi, ali se životni stil može poboljšati jedino korjenitim promjenama cjelokupnog sustava društva. Imamo toliko prirodnoga i kulturnoga bogatstva koje se može urediti i usput od njega ostvariti dobit, ali ljudi to ne znaju cijeniti već se samo okrenuti žaljenju po kavama. I to na kraju dovodi mlade ljude na vječito pitanje, otići i zaraditi za normalan život, ili ostati i čekati po birou? Sami znate što je većina odlučila, i što još uvijek odabire.

Kada razmišljate o Mostaru ili istražujete o tom gradu na obalama Neretve uvijek možete naići na podijeljena mišljenja.

Nekima je to grad iz snova, dok neki ni ne žele pomisliti na njega. Nerijetko se kritizira , ali i hvali.

Na kraju je sasvim logičan zaključak da ljudi imaju ili loše ili dobro mišljenje o  svemu živom…osim o našoj hrani.

Nikada nije bilo čovjeka koji se potužio jer uvijek možete svašta pronaći. Zamislite sada ovu situaciju:

Sedam sati navečer je , ljeto je i ćelopek još uvijek drži grad pod kontrolom. Opsadno je stanje, i što stariji kažu „ne može se disat od vrućine“.

Tako ti sjediš, pariš se, i kontaš kako bi bilo odlično sad nešto pojest. Zove te raja i pokušava izvuć iz kuće, i majke mi ne bi ni mrdno da nisu palačinke spomenuli.

I tako hodate do palačinkare pored đačkog doma, jedva nađete stol jer ionako narod nema šta drugo  raditi osim da jede, i onda uzmete jelovnik.

Gleda jelovnik vas, gledate vi jelovnik. Imaš ispred sebe preko stotinu vrsta palačinki, i ti po takvoj vrućini moraš nekako pronaći mrvu koncentracije kako bi se odlučio.

Nakon žestoke rasprave oko „Nutelle-keks“ ili „Nutelle-kokos“ svoju cijenjenu narudžbu izgovarate konobaru koji je vjerojatno netko koga poznate preko svoje stare prijateljice iz osnovne jer su njihove bake zajedno pile kavu nekada.

To je Mostar, naviknite se na to.

I dok čekate prvo jelo večeri već raspravljate o sljedećoj destinaciji. Imate „Aldi“ u „blejićevoj“ koji ima vrhunske kolače( preporučavam „Lješnjak“ , ko duša je ), a uz njega imate i „Doru“  preko puta Mostarke ali i „Palmu“ kod 6. osnovne, a možda biste i na popis dodali „Romu“ koja uz odlične picete ima i prelijep „Snickers“ kolač.

I šta sad? Ništa, na kraju na sladoled u „Verone“ (nema kojeg okusa nemaju ljudi, dakle drama)  i onda produžit do parka i zavalit se na klupe( ako budete imali života možete čak i otići iza Stare gimnazije ili na Vojničko odigrati malo basketa).

I vi se taman dogovorili kad stigoše dvije goleme palačinke, i tu je što se tiče razgovora stanka. Znamo da je naša hrana odlična pa sijedi zlatno pravilo da se šuti, jer se ti toliko uživiš jedući to da nema šanse da budeš svjestan okoline.

Pomeli ste sve s tanjira, platili račun i nastavljate dalje. Trebali ste na sladoled, ali evo sad vam se jede nešto slano.

Ma nema problema, imate sve pekare u gradu na raspolaganju (osim ako vam se plata jede, tada produžite u „Karting“).

Opet slijedi nervozna rasprava, hoćete li do „Sunca“ ili možda „Mišića“? „Rondo“ ne dolazi u obzir jer je to pekara koja radi u svaka doba jer mostarci mogu jesti u svaka doba, stoga ona na kraju dana dolazi.

I na kraju odete do „Šipte „ na rudniku, kupite njegovu jedinstvenu picetu, i usput u nekoj maloj piljari kupite žuje ili karlovačke i produžite na novi mosta na Aveniji koji još ne prometuje.

Jedete i popijete malo, zatim se dogovorite kad ćete naveče’ u „Daleku“ jer je Joksimović tu večer, i to vam je to za taj dan.

Ujutro će vas majka dočekat sa šalicom bijele kave , domaćim kruhom i nekim namazom, i dok se budeš oporavljao od sinoćnje večeri već će biti vrijeme ručka, pa opet jedi .

Te malo mesa, malo krompira, malo dodaj kruha sine i mirelama, pa evo ajvara , pa kud ćeš bez paradajza i luka i tako sve dok ne osjetite zadnji uzdah snage jer treba biti pravi tatin sin da se sve to pojede.

Ne dao ti niko da kažeš da ne možeš ili nisi gladan, pa ti gledaj.

Zimi je malo drugačije, jer tada ne izlaziš iz kuće kako  bi jeo slatko. To je doba kolača, torti , i svega što ti srce zamisli.

Breskvice, čupavci, oblatne, rolati, vanilice, ružice, hormašice,  ma sve što poželiš to ženska( a nekad i muška) ruka može napraviti.

Onda slijedi obilazak rodbine, i tu nema prigovora. Kad ti tetka stavi platu janjetine i bureka, ima da jedeš inače će svi pretpostaviti da si bolestan. Nakon toga se popije liker ili rakija, možda vino ili piva, kako ti padne grah taj dan.

I prolaze dani tako i kad nestane te silne hrane krenu ljudi ići u teretanu da bace „selfie“ za instagram(pojedini, ima onih koji se sataru na spravama).

Oni koji su više za aktivnosti u prirodi trče i treniraju na Trimuši ili Vojničkom. Trimuša je možda bolja opcija jer nema okolo kafića s ljudima koji jedu i piju, dok pored Vojničkog imate

„Student“ ispod „Velikih Stepenica“ koji mami jadnike koji se pate trenirajući.

Na kraju trud bude uzaludan jer je njihov sendvič primamljiv do bola.

Mjesecima tako trenirate i dođete u formu, kad tamo dođu red na Uskrs , Vaskrs, Bajram.

I onda se pomirite s tim da jednom rukom jedete kuglof,a drugom baklavu .

Knjiga mog života – Meša Smajić

mesa smajic
Godine: 18
Grad: Sarajevo
Zanimanje: Učenik Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Čovjek se susreće sa raznim izazovima i pitanjima tokom svog života. Jedan od mnogih zadataka svake individue je da odluči da li će se izdvojiti iz mase ili utopiti u njoj. Životni stil nam omogućava upravo to izdvajanje i on je siguran put ka ostvarivanju osobe. No, stil se može poboljšati samo ako to mi želimo. Uvijek je lakše gledati reality show nego čitati Andrića ili Selimovića, ali ako smo spremni da jednoga dana kažemo, da, živio sam kvalitetan, ispunjen život, onda moramo sami da se potrudimo, istražujemo, učimo, razgovaramo i putujemo.

Dolazim za deset minuta je brza laž koja uvijek kupi malo vremena. Sada je žrtva bila moja djevojka, Sajra, koja me očekuje ispred našeg kutka u gradu, mjesta na kojem smo popili našu prvu kafu. Moja mala laž je bila toliko česta da je Sajra znala da me neće biti još pola sata, te se odlučila na šetnju gradom.

A ja? Nakon kratkog tuširanja, obukao sam se sa osmijehom na licu. Prije nekoliko godina moje odijevanje se svodilo na nekoliko majica sa raznim natpisima i par farmerki. Danas u ogledalu vidim mladu osobu koja je majicu zamijenila košuljom i sakoom, a farmerice pantalonama. Zašto? Naša odjeća reflektuje našu ličnost, mi se mijenjamo, odrastamo, naše odijevanje trpi slične promjene. Uostalom, ubrzani proboj trenerke na gradskoj sceni kao nešto moderno me nije oduševilo. Nastupilo je doba u kojem se klasični stil ističe kao neobični i iako sam se trudio stopiti sa okolinom, moj stil odijevanja mi to ne dopušta.

Izlazak iz stana je bio buran kao i uvijek. Roditeljsko, skoro simpatično zapitkivanje treba li mi para i zaključaj i čuvaj se preko ceste su me ispratili. Žurio sam na tramvajsku stanicu nadajući se da će me sreća pogledati u vidu žutog, antički starog tramvaja kojeg neću čekati predugo.

I tako. Čekam tramvaj uobičajenih 15 minuta. U ovom gradu su se stoljećima mijenjale vlasti, dominantni umjetnički pravci i muzika, ali naša opuštenost nikada.

Uspjeh u pronalaženju mjesta za sjedenje je nešto čime se svaki građanin ponosi. Moje sjedište nije bilo udobno, ali služilo je svrsi. Oduvijek mi je bilo nevjerovatno kako tona željeza stara desetljećima može i dalje da se kreće. A tek zvukovi koje proizvodi. Simfonija tramvaja i šina na koju bi bio ponosan svaki bečki klasičar. O paleti mirisa suvišno je pričati. Prozori su uvijek zamandaljeni jer se u protivnom pojavljuje najopasnije biće bosanskohercegovačke mitologije: Propuh.

Kako nisam imao nekoga s kim bih podijelio trenutke provedene u tramvaju, zaronio sam duboko u svoja najdraža sjećanja.

Sajra i ja smo se upoznali prije nekoliko mjeseci. Kao i svaki vrijedni student, kada bih se sjetio da se sezona ispita bliži, odlazio sam u Altu, shopping centar koji je susret visoke mode i visoke udobnost za srednjoškolce koji misle da će to što su viđeni među studentima značiti da su i oni sami studenti. Izvadio sam svoju knjigu iz Anatomije čovjeka i krenuo u detaljno prelistavanje udžbenika izdatog prije rođenja mog oca. Zaokupljen fascinantnim činjenicama o čovjekovom skeletu, ugledao sam nju, Sajru.

Nagli trzaj pri kočenju me vratio u sadašnjost. Napustio sam tramvaj i zaputio se prema zbornom mjestu. Kamerni teatar je jedno od rijetkih objekata koje je uspjelo ostvariti svoj primarni cilj, biti mjesto u kojem je umjetnost oslobođena stega.

Susret sa Sajrom uvijek željno očekujem. Sa najširim osmijehom na licu, njen zagrljaj je toplo utočište u koje se rado vraćam. Osjećaj je isti kao kada je užurbano prišla mom stolu u Alti u potrazi za spasom od njene sestre koja je zahtijevala da zajedno idu u potragu za pratnjom na predstojećem vjenčanju njihovog brata. Ugledavši me tada, Sajra je izmislila priču kako me poznaje i odvela me sa sobom na navodno dogovoreni izlazak. Taj trenutak me promijenio zauvijek, trenutak u kojem sam skinuo povez i počeo gledati na svijet novim očima.

Gledali smo repriznu izvedbu Knjiga mojih života. Sajrina ideja. Jednostavno je voljela pisca knjige po kojoj je predstava i nastala i naš dolazak je bio obavezan. Aleksandar Hemon, američki Sarajlija i sarajevski Amerikanac kako ga je Sajra zvala, uskoro postaje moj omiljeni domaći pisac. Po preporuci sam uzeo nekoliko njegovih naslova i pročitao ih za nekoliko dana, što je rekord za nekoga ko čita brzinom od 20 stranica po danu. U tom trenutku sam drugi put požalio što nisam upisao Književnost. Prvi put sam požalio kada sam shvatio da sam upao na Medicinu. Učim od čega se sastoji čovjek svaki dan, ali književnost mi omogućava da spoznam ko je čovjek.

Dolazim za deset minuta. Ista laž kojom pokušavam kupiti sebi vrijeme i nakon godinu dana. Sajra uvijek zna šta to znači. Nakon nesvakidašnjeg napuštanja Medicinskog fakulteta, kao jedan od najboljih studenata sam se prebacio na Filozofski i sada studiram Književnost.

Bez obzira na to šta se sve u gradu mijenja, dvije stvari neće trpiti promjene: sarajevski stil života i moja ljubav prema Sajri.

Grad koji živi hedonizam – pismo jednom razočaranom namćoru iz Mostara

Ljubica-Draca

Godine: 29

Grad: Doboj

Zanimanje: Magistar engleskog jezika i književnosti

Kako poboljšati život u BiH?
To mogu samo mladi ljudi. Ako prihvate da su tu gdje jesu s razlogom i da zivot u Bosni nije kazna vec blagoslov. Jer ova zemlja ima mnogo, i previse, da da i omoguci i nama i drugima. Steta je sto su nas s godinama zaslijpeili lazima i politkom i nacionalizmom pa mnogi jos ne mogu da vide velicanstvene gradove, rijeke, prirodu i ljepote ove drzave i sve sanse koje imamo da rastemo, razvijamo se, i bogatimo se. Kada mladi to uvide, svima ce biti ljepse i bolje. 

Hmmm… znam da piljiš u riječi naslova i misliš kako sad slijedi duhovna pripovijetka sa podugim spiskom nazovi bajkovitih opisa grada koga vidiš svaki dan, ali nekim drugim očima jer tebi je možda to grad kao i svaki drugi, i dan kao svaki drugi i ‘ljepota’ kao i svaka druga. Moram da te razočaram, jer nemam namjeru da o tome pišem.

Vidiš, tebi kao građaninu ovog grada svaka ulica je ista, svaki sokak isti, svaki kafana, birtija, klupica – ista. Dosadna. Svagdašnja. Milion puta već viđena. Svaki trun prašine na putu od kuće do svog odredišta znaš. Svaki kamen u kaldrmi i svaki komad željeza u mostu znaš. I Muju koji svako jutro kuka ti kraj avlije jer opet ustaje u 5 ujutru da sve pripremi u svojoj ćevabdžinici, al’ opet ni nakon 25 godina od nje ne odustaje; i njega eto znaš. I Stjepana koji svaki dan i kad od podne radi psuje svu djecu u sokaku jer kasni zbog njih – a znaju svi da je jednostavno ljenština i da i dalje kod kuće ručno pravi ogrlice za onu svoju malu iz Duvna. I svakog koga na ulici sretneš, dovraga, i starog i mladog znaš. Svi su isti. Svi su naporni i dosadni. Sve ne možeš da ih gledaš.

A šta da ti neko sutra dođe i kaže da nikada više ništa od toga nećeš da vidiš? Da li bi bio miran? Da li bi žalio? Znam da bi.

Jer to što ti gledaš i znaš i u čemu uživaš svaki dan – nekom je privilegija. Nekome je to bogatstvo. Za neko malo, siromašno đače iz provincije koje su po prvi put poslali na ekskurziju u tvom gradu po prvi put vidi zelenilo Neretve i dotiče njen smrtno hladan tok. Po prvi put iz svog džepa samo vadi novac i jede ćevape. Po prvi put posmatra most, beskrajan i veličanstven u njegovom mladom, neiskusnom oku. Tu kupuje i prvi suvenir i zagleda šiše i pita se da li to smije ponijeti ocu i majci kao poklon ili bi ga moglo koštati silnih batina što je iole i pomislio da se tome približi.

Zamisli nekog stranca iz Amerike, Kine, zapadne Evrope koji je odrastao na hamburgerima iz MekDonaldsa, riži, pomfritu i parčetu pice. Taj se jadničak po prvi put u životu istinski najede kad proba naše pite, ćevape, sarmu, dolmu, tufahije, kad se napije po prvi put vina iz Hercegovine i sazna šta  stvari znači ta rakija.

Njima, koji nisu imali sreće da su ovom gradu tako blizu ili da u njemu živi nezamislivo je uživati i u najsitnijim njegovim detaljima i ljepotama svakog dana i svaki noći. I to je vidiš to bogatstvo koje pripda samo tebi, samo meni, svakom iz Bosne. Darovala nam je neka viša sila da doživimo i živimo hedonizam koji je mnogima nedostupan i dalek kao što su nama daleke piramide u Egiptu i kenguri u Australiji. Darovao nam je ovaj život snagu i priliku da iskusimo čari ovog grada ili svaki dan ili nekoliko dana u godini, a neko to nema i nikada neće imati.

Čuvajmo to…

U ovom gradu se jede- Ivana Milinković

Godine: 31 

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani psiholog

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Životni stil je u uskoj vezi sa životnim standardom. Bez obzira kakav nam je životni standard, jako je bitna posvećenost i ljubav ali ne samo prema ljudima i drugim živim bićima, nego i prema stvarima i onim čime se bavimo. Na taj način dosežemo osjećaj ispunjenosti i sreće, oblikujući sebe u kompetentno biće spremno da se nosi i živi koliko je moguće po svojoj mjeri a ne mjeri standarda države i mjesta u kojem živi.

-Čabarabdić?

-Izvol'te!

-Samo da vas pitam nešto.

-Izvol'te, pitajte.

-Molim vas, je li ovo Čabarabdić?

-Jeste, izvol'te druže.

-Iz Banja Luke sam … i pričaju da je najbolja pita kod Čabarabdića pa rek'o da probam.

-Ko priča dečko, ko priča?

-Ovi u Banjaluci, svi moji kažu.

-Šta kažu?

-Kažu najbolja pita kod Čabarabdića.

-Jel bogati. A ne mogu, izvini, žurim …

-Al’ samo da probam tu pitu …

Tako je tekla komunikacija između Saše i Đure na Audiciji zbog čega je Sarajevo bilo ispunjeno smijehom ali i dobrim mirisom i ukusom. Burek, bureć'ke, sirek, sireć'ke
i zelje. Poneko bi se zagrcnuo od smijanja jer bi mu usta bila puna a njih dvojica i dalje komična. Samo, meni je najbolja pita ipak ona iz Mostara. Možda se Čabarabdić preselio tamo?

-Šta ćeš?

-Šta ima?

-Nema ništa. Šta ćeš pojest’, de? Brže, molim te, požuri … Vid’ ga što je sjeo. Ustan’ dečko! Ajde brže.

-Šta ima?

-Pa ima, brate, standardno …

I dalje se priča po Banjaluci ali sada o pitama tog grada kojeg reže Neretva oštra kao nož baš kao onaj kojim bi se pita isjekla. Za razliku od Đure, meni je omiljeni burek, a tek onaj zapečeni preliv koji odiše bijelim lukom. Znam, u džepu sam uvijek morala imati spremne žvake da ne bih odala gdje sam to maloprije bila i šta sam jela. Nije da me bilo sramota ali mirisne konvencije nalažu da ta prirodna aroma nije najpoželjnija, pogotovo u vrelim ljetnim danima kada se spoji sa omarom koja leluja vazduhom.

-Dečko, može l’ tri'es't deka od oka?

Tako je Saša pitao Đuru. I ja bih se složila samo, umjesto mlijeka bih uzela jogurt. Ili ne bih ni jogurt jer bi mi bureć'ka bila i više nego dovoljna. Sa mirisom u nozdrvama, okusom u ustima koji se polako spušta do želudca i pogledom na zelenu Neretvu koja svojom kristalnom brzinom rashlađuje misli, zamišljala bih tog majstora kako mijesi tijesto ostavljajući ga onako mljeckavog da nadođe. Brašno, voda, so i ulje – ti osnovni sastojci svake kuhinje – sada bi kao magija učestvovali u stvaranju jedne ovakve poslastice. Majstor bi zatim razvio jufke pažljivo ih povlačeći svojim spretnim rukama i još spretnijim prstima bez da bi ijedna, ne samo pukla, nego bila različite debljine razvijena. Onda bi stavio nadljev od mesa, luka, bibera i soli koje je prepržio dok je čekao da tijesto naraste tačno onoliko koliko je potrebno da bi se u ustima osjećao taj hrskavi okus kore. Taj majstor ne odmara dok se burek peče, on vrijedno sprema preliv koji je za prste polizat’, preliv koji izdvaja burek od svih ostalih pita i svih ostalih bureka. Čak i kad je bureć'ka gotova i gostu poslužena, čini mi se da ni tada njegova duša nije mirna, nego nemirno virka kroz kuhinjska vrata pomno prateći reakciju gosta, od najmlađeg do najstarijeg, jer svaki gost je bitan a još bitniji njegov želudac i nasmijana usta. Nasmijem se i ja i priuštim mu taj privremeni smiraj, koliko god da je i njemu jasna njegova nepogrešivost recepta i spremanje tog delikatesa. Nasmijem se i mahnem mu jer sam već godinama stalna mušterija samo, ne zna on da sam i ja iz Banjaluke kao i Đuro u Audiciji i da svratim u Mostar kad god stignem puno više zbog njegovih bureć'ka, nego zbog stvarnih obaveza. A za razliku od Đure, ja mu ne dolazim kad on zatvori jer tačno znam od kad do kad radi, kada jedem ne mrvim svuda okolo i ono najbitnije, na kraju platim i bakšiš mu ostavim.

U ovom gradu je životni stil-Stevan Stančić

stevan stancic

Godine: 33

Grad: Čelinac

Zanimanje: šumar

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Možda bismo mogli krenuti od sitnica koje su u našoj moći. Da, recimo, ne poprskamo pješaka autom dok pada kiša. Ako smo ga već oblatili, da ne trubimo sirenom iz sve snage ako nekoga poznatog vidimo na ulici. Da budemo više na ulici nego pred ekranima. Više pitanja i manje ljutnje. Ne bi bilo loše da prestanemo nanositi plastične kese iz supermarketa i pekara u tonama kući. Trebali bismo nazvati nekoga od koga smatramo da smo se ogriješili. Možda nije toliko strašno . Voziti bicikl. Putovati vozom. Može i neki zagrljaj,, poljubac, šta znam…Tako tih sitnica pa bi ono veće i bolje moglo i prije doći.

Rađa li se Neretva samo jednom? Kažu da se prvo iznjedri negdje duboko u tminama Zelengore, britka i uska da bi potom rasla, kupeći sve pritoke koje svakodnevno proživljavamo a često ne primjećujemo: podsmijeh zbog gojaznog komšije koji popravljajući golfa ne kapira da mu je pola guza ispalo na ulicu, tugu jer neko koga volimo je daleko, nervozu jer nema dobrog wi-fi signala…Sve te sitnice Neretva upija, jer je mlada i željna svega, vidi svugdje priliku i panično grabi svaki naš odraz, bojeći se da nešto ne propusti. I kad konačno, negdje kod Konjica, bude zadovoljna svojom veličinom – naljuti se. Ljuta je jer je ne primjećujemo, osjeća se zapostavljeno. Vriskom se probija kroz krš i to nije više ona izvorska bezopasna djevojčica. Ona je sila koja zahtjeva pun život i nije sklona kompromisu. Mi je krotimo jezerom, crpimo energiju, govorimo joj da se smiri. Ne! Ona se i dalje buni, pobjesni svojim vodama, otme se iz betonskih lanaca, pravi nam probleme. Tako nagla, nespremna i hladna, ona izbija iz kotlina u zrele doline koje žude za njenim kapima i u šoku shvata da njen tok više nikada neće biti isti. Ona će docnije uživati u ravničarskoj monotoniji, sretno stremeći prema Jadranu, ali tu kod Mostara, ona i dalje vuče svoju nesigurnost i plahovitost.

Tu se Neretva mijenja, preporađa. Tu je Mostar.

Mostar – njena bol zbog prošlosti planinskih litica koje je neće više izazivati i njena sreća zbog ravničarske budućnosti koje će joj pružiti dugo traženi smiraj.

Sva ta nesigurnost, pitanja i promjene teku kroz sam Mostar. U tom klinču, oni koje žive u Mostaru, razumiju nas koji dolazimo i prelazimo Stari, tražeći odgovore – koja voda je nama pogodnija? Šta izabrati? Lokalci znaju da je to beskonačno pitanje i zovu nas da se sklonimo sa ćelopeka i srknemo kafu. Ne opterećuju nas ozbiljnim podpitanjima, nabacuju lagane teme i opuštaju nas, ne bi li smo se sami lakše odlučili. Negdje u pozadini se čuje Zoster, neko predlaže da se ide na ćevape ili na Rujište. I ti nesvjesno upadaš u mostarsku opuštenost iako u tebi kola podmornica pitanja. Mostarke i Mostarci znaju kako je biti na vjetrometini i neprimjetno ti poturaju podupirače da se ne srozaš ili da previsoko ne uzletiš. Mi, koji dolazimo sa strane, osjećamo to kao dobrodošlicu a za njih je to obaveza i misija koja se podrazumijeva. Jer oni koji su hodali mostovima kojih nije bilo kada su bili prijeko potrebni jako dobro znaju kako jučerašnje sestrinske obale već sutra mogu biti skoro pa nedostižne. Ne žuri, sjedi, neće para pobjeći, kud ćeš sad, biće dobro, hoćeš još nešto, ne brini, ostani…su samo neke od okosnica mostarskog duha. Jer mi ćemo vjerovatno otići a oni koji ostaju moraju iznova, svaki dan, ali svaki dan,  dočekivati neke nove nedoumice i novu ljutinu Neretve. I odakle god mi došli, čini se da taj mostarski stil i energija kao giljotina odrube neku našu misao ili doskorašnjii kruti stav. Tako ćeš vidjeti turistkinju iz Malezije kako opijeno njuška po Kujundžuluku nesvjesna da će ovdje naći mnogo više od jeftinog suvenira. Ili belgijskog tinejdžera kako tabana kaldrmom i škljoca kamerom, pokušavajući zarobiti Mostar u neki fajl. Mnogi dođu sa idejom da nešto uzmu ali Mostar im uvijek nešto slatko otima. I zato se osjećamo sretni jer smo prazni, jer tereta više nema. Vukli smo besmislenu tešku prikolicu misleći da će nam sve to trebati, izgorili na suncu, išamarani hladnom Neretvom. Teret se raspao, naši dronjci su se isparali, drago kamenje je izblijedilo, naše sebično vrijeme je pokleknulo pred sahat kulom.

Mi u Mostaru. Priča koju su mnogi bezuspješno pokušali objasniti i vez iz kojeg ćemo izaći nabodenih prstiju ostajući u izazovu da ga završimo.

U ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću-Zemira Ćordić

zemira cordic

Godine:23

Grad: Bihać

Zanimanje: student

Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?

Naučiti omladinu da vole, cijene i poštuju ono odakle dolaze jer to je zapravo ono ko smo. Trebamo se boriti za bolju budućnost u Bosni i Hercegovini, za bolje obrazovanje i za bolju poziciju u društvu. Promijeniti postepeno životne standarde, omogućiti bolje uslove i uživati u onom što nam je dato. Unapređivati turizam i prirodne resurse, čuvati i promovisati ono što je naše. Voljeti i poštovati sebe, pomagati i cijeniti ostale. Razbiti predrasude i stvoriti svoj svijet pa čak i ako ga gradimo od pijeska.”

Sunce je opet zašlo između ulica.

Kao da se svaki dan tako završava, ali svejedno ti opet oduzme dah. Ne, to je pogrešan izraz. Ovakavi prizori usijane, žarke kugle kako u večernje sate pada na vrelo tlo, izbija zrak iz pluća i kao da disati ne možeš. Očaran si modrim nebom, užarenim sivilom ceste pa čak i sa ljudima koje srećeš svaki dan.

Nije moj grad nešto pretjerano ni velik ni zanimljiv. Ali je moj. Kao da su sva nacionalna blaga i svjetska čuda stala u ta tri slova prisvojne zamjenice. Znam da moji sugrađani vode jedan te isti život već dvadeset godina. Ništa se ne mijenja osim njihovih lica. U stom procesu starenja, postali su nekako nezadovoljni sopstevenim izborima. Sve čovjek može promijeniti u datom momentu, ali se vrijeme unazad ne može vratiti. Možda bi neko od njih umjesto podizanja porodice i ustaljenog posla ovdje, izabrao neku egzotičnu destinaciju i tamo uživao u tuđem nebu. Ponekad bi ga uhvatila nostalgija za Unom, za gradskom Otokom i Betonom koji je svu omladinu odgojio i naučio životu. Ali bi bio sretan kada bi se vratio u svoj rodni kraj i osjetio tu čar na par trenutaka pa ponovo otišao džepova punih Unskih smaragda i mirisa popijene kafe sa starim prijateljima koji bi se divili svemu što je prošao. Ko zna kakvi su živote mogle imati teta što čisti gradski park ili ona što je stalno namrštena na trafici. No, koliko god svoje nezadovoljstvo pokazivali na umornim licima, vjerujem da su ipak sretni što je njihov grad i njihovo Bihaćko ljeto.

Živimo onako kako smo naučili.

Omladina se suprotstavlja normama u socijalnoj zajednici, trgamo od grada ono što nam ne daje. Uzimamo i svoju Jesen na Gelenderima i Bihaćko ljeto. Lađe su pune pustolova koji istražuju Unu uzduž i poprijeko, koji skaču sa gradskog mosta u dubinu i isplivaju puni elana, spremni za još jedno nezaboravno iskustvo. Jedemo u lokalnim restoranima, mokri i preplanuli, gdje su gazde isto nekad bili Bihaćka omladina i sjetno nas posmatraju kako se naša hrabra djeca vesele kiši da uđu u rijeku i plešu, nikad sretniji i bolji. Godine će sutra uraditi svoje, jednom ćemo biti prestari da se u isto vrijeme smijemo i preplašeno čekamo kuda će nas rijeka odnijeti. Ali sad dok se donose velike životne odluke, pritisli smo pauzu i zamrzli sliku grada na Uni i kasnije gdje god da odemo, znat ćemo da je naše odrastane pripalo Betonu i gradskoj Otoci, starim lokalima sa ex-yu muzikom, točenim pivom i povratcima kući u ranu zoru gdje nas niko i ne pita više gdje smo bili jer znaju da su upravo sada naši trenuci u kojima stvaramo uspomene zbog kojih se kasnije nikad nećemo pokajati. Možda to sve budemo pričali svojoj djeci koja će za neko desetljeće već biti preopterećena sa modernom tehnologijom, nekim skupim stvarima i lošim neiskrenim društvom. I mi ćemo se vjerovatno brinuti više o njima nego naši roditelji o nama, negdje tamo daleko od Betona pod drugim nebom.

Možda neće sva djeca ovog grada imati sreću da osjete čar odrastanja na ovom prostoru ali život mora biti takav. U gomili različitosti u ovom mjestu, mi smo izabrali da svako ima svoj stil i da svako ide svojim putem onako kako želi i da se ne osvrće na okolinu u kojoj uvijek ima onih koji su od ovog grada očekivali puno više.

Svejedno, svi imamo i nešto zajedničko. Od toga da želimo svijet vidjeti i podijeliti to sa istim onim društvom sa kojim smo skakali u Unu i plovili lađom, do toga da i mi udišemo svako jutro miris pečenih čokoladnih krofnica iz Zlatine pekare i prođemo gradom čije tlo je staro i odveć razoreno ali je i dalje naše.

Ali kao da svako jutro udahnem novi dan. I svaki dan je drugačiji.

Prošetam se gradom pozdravljajući uvijek ista lica koja su već od samog jutra nasmiješena na radnom mjestu ili su još uvijek u procesu buđenja. Sa čokoladnim muffinima a nekad i sa vrućim kiflicima se uputim prema najdražem mjestu na svijetu u Prekounju gdje se smjestim na otvorenu terasu sa pogledom na Kapetanovu kulu i gradski most koji povezuje harmoniju starog grada i urbanizma, dok ispod u nabujaloj smaragdnoj rijeci plovi nekoliko lađi. I tako svaki dan progutam knedlu i zastanem posmatrajući ljepotu, osjećajući se poput kapi mrlje koju je moje pero ispustilo na prazan list papira. Iz te perspektive gledam panoramu savršenstva za koje su mnogi naučnici tvrdili da ne postoji. Sad znam da su savršenstvo tražili na pogrešnim mjestima.

Viđam stalno nezadovoljna lica kako tupo posmatraju jednu te istu tačku sa jednom mimikom na licu i mrze cijeli svijet što je država takva kakva jest i što je naše Bišće izgubilo onu prvobitnu čar.

Nije kriva država što ne stoji na svojim nogama i što ne nudi ideološku slobodu niti kvalitetnu budućnost svom narodu. Jedino što ovaj napaćeni trokut melankolije može dati bez naplate i bez opterećenja jest kultura u obilju specifičnosti koja se javlja svakim danom kad ponos objasni pripadnost najhrabrijih ljudi na svijetu koji su koračali baš ovom zemljom. Ili smo mi jedna velika mrlja na bijeloj čistini papira, ili smo samo prljav papir. Običaji koji su ostali na ovim prostorima datiraju još od samog pojma naše države i društva koje djeluje kao jedna demokatska grupa u kojoj se pak nikad nije znalo gdje Bosna počinje a gdje završava. Zato nijedno jutro ne dopuštam ni sebi a ni ljudima koje poznajem da potonemo u sivilu dana. Sivilo postoji. Ali samo u našim glavama. Oslobodim svoje misli u šarenilo cvijeća koje prodaje stara teta kod sata u centru grada. Pustim šarene kišobrane da se vrte na laganom povjetarcu u jesen dok miris prženih kestena lebdi u zraku. Ne smeta mi ni kiša ni ples na kiši u žutoj haljini dok mi se noge kvase u hladnoj Uni. Mnogo puta su ovi hrastovi bili moje utočište. Mnogo puta sam pala u ovim ulicama, plakala i vrištala dok nisam prihvatila da tu pripadam i da su moje hrastove krošnje bolje od nostalgije koja vreba u podsvijesti svih ljudi koji su odlučili da ovo nebo nije dovoljno plavo za njih.