Koji jezik govoriš? Koja ti je religija? Koje praznike slaviš? Koja je tvoja rasna pripadnost? Koje je tvoje etničko opredjeljenje? Kakva ti je kultura?
Mi Mostarci volimo da smo posebni. Mi to ne kažemo podijeljeni. Mi jednostavno vjerujemo da smo dio Hercegovine i da Bosna nema veze sa nama. Zbog kulture. Daleko od toga da mi želimo reći da nismo dio Bosne i Hercegovine. Mi samo želimo reći da su naše trešnje najslađe, naši slikari jedinstveni, naš naglasak prepoznatljiv, nebo plavo većinu dana u godini a Neretva tirkizno zelena kao nigdje drugo. Mi smo kao poznata lasta sa Starog mosta, volimo da se isprsimo i da sve zasluge idu samo nama.
Onda izronimo duboko iz hladne Neretve, slušamo gromoglasan pljesak i dižemo vlastiti ego. Ne razumiješ ti to brato…
Nismo još sigurni kako da podijelimo etničku pripadnost prirodnog bogatstva koje nas okružuju ali vjerujem da ima među nama onih koji to osmišljaju.
Na ovaj potez rukopisne tvorevine natjera me prelijepo nedeljno mostarsko jutro sa pogledom na Hum sa jedne strane moga stana i pogledom na Podvelež sa druge strane.
Ja se čitav svoj život budim uz isti pogled. Mogu da pratim rekonstrukciju Pravoslavne crkve dok slušam zvono Franjevačke crkve. Taj pogled u kombinaciji sa jednim citatom sa Carinskog mosta začinio je moje misli da krenu u toku koji ću vam istračati kao što to Cerničanke rade (Cernica-dio u Mostaru).
Čujte, ovo nije običan trač. Ovo je trač iz prve ruke. Nije ga niko prepričao niti će biti ona naša izreka: “Prnuo je na Tekiji …do Zalika se već posrao”.
Ima da istračam vlastiti mozak da se debelo naljuti ako mu neko kaže da sam s nekim drugim tračala baš njega.
Mostar je u nekoliko zadnjih godina strašno poboljšao uličnu umjetnost i mladi ljudi, koji organizuju Street art Festival, ukrašavaju ove naše ruko/ratno tvorevine. Uz jutarnju šetnju kako to biva u zadnje vrijeme jer kolektiramo sekcije kako bi ih uvrstili u turističku ponudu naiđem na jedan natpis na Carinskom mostu koji je tu sigurno ima jedno deset godina.
Citat glasi:“ Zivot je čekanje“. To me asocira na jedan drugi natpis nama svima poznat : „ Ovdje više ni lokum nije rahat“.
Rahat u bosanskom jeziku ima neko značenje i to značenje može biti vezano za život a može biti vezan samo za određeni moment vašeg života.
Da li ste vi rahat?
Kažem ja sebi ako je život čekanje zastat ću malo na onaj Carinski most na kojem se dobro osjeti mostarska bura i jednostavno ću buljiti u zrake što se prelamaju na Neretvi i stalno prave neke nove nijanse zelene. Uz zvuk auta i povjetarca i pogledom na sve te razne bogomolje u mom gradu osjetih neku toplinu različitosti što se pruža.
U glavi mi proradi kapitalistička vojska turista raznih vjera koje dolaze da posjete naš grad, našu državu i imaju mogućnost da biraju interesnu tematiku. Mi imamo kapacitet ugostiti turiste koji žele da vide različite religije na jednoj lokaciji. Imamo ponuditi ture različitih etničkih skupina, muzičke podloge, gastronomskog sadržaja, običaja življenja i na kraju krajeva mi imamo ponuditi našu historiju svim onim srednjovječnim Evropljanima koji bi platili da slušaju o našim budalaštinama u svim ratovima koje smo vodili.
Imamo mlade ljude koji ukrašavaju ruševine i koji su samostalno izmislili turu za koju mnoge grupe masno žele da plate. Ako je život čekanje u momentu u kojem živimo pozivam vas da uzmete jedan lokum ili više njih i učinite se rahat. Sebe, vlastito dijete, dijete koje podučavate, gosta kojeg uslužujete, ljude koje vodite, slučajne prolaznike.
Istina je da je Bosna i Hercegovina mnogo veća onima koji je gledaju sa strane ali samo Vi koji ispijate kafe bez rahat lokuma razmišljate da ni lokum nije rahat.
A lokum može biti svašta. Može biti vaš mali studentski projekat , vaš mali biznis, vaše dijete, vaša škola, vaš park, vaše gradske ulice.
Vodeći se tom mišlju shvatih da lokum za mene jeste sva ova otvorena kutija različitih vjera što se pruža i da jedino rahat mogu biti u tako otvorenom društvu.
Jer ,dragi građani Bosne i Hercegovine, sve ovo što jeste pripada Vama. I sve ove razlike među nama su doista jedina stvar koju dijelimo. Slavimo ih svaki dan.
Kojim jezikom govoris mi nije bitno sve dok te razumijem. Koje si religije me ne zanima sve dok je dobrota to što nas spaja. Koje praznike slaviš me zanima jer hoću da ih dijeliš sa mnom. Tvoja rasna pripadnost me ne zanima sve dok pripadaš ljudskoj rasi. Tvoje etničko opredjeljenje mi je drago jer je balkansko.A tvoja kultura, dragi građane Bosne i Hercegovine, me strašno zanima. Na njoj ti zamjerim i želim da se mijenjaš. Želim ti to jer te volim kao čovjeka svoje rase. Ljudske.
